travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Taksist

30.04.2007., ponedjeljak


Vikend za mene počinje u dva u jutro u nedjelju, kada odlazim s posla. Taksijem za otprilike desetak minuta iz Glasa Amerike stižem doma. Pun adrenalina nakon 'egzekucije' jutarnje radio emisije, ne mogu zaspati pa čitam novine i pijem kavu..

Mislim o kratkom razgovoru s taksistom. Koreanac poodmakle dobi, iz Seula, koji je u Ameriku došao 1960. godine. Pita odakle sam, i nakon mog odgovora da sam iz Hrvatske mi kaže: 'Milovan Đilas. He was my hero.'

Whatever.

Ostatak vožnje razgovaramo o 'Novoj klasi' – danas već gotovo zaboravljenom klasiku disidentske književnosti – te mom sugovorniku preporučujem da pročita Đilasove uspomene na djetinjstvo i mladost, vrlo dobru knjigu 'Land Without Justice'.

Ova mala crtica zvuči gotovo bizarno, možda i nije tako važna i upečatljiva, ali iz nje se da saznati nešto o gradu u kojem živim i ovdašnjim ljudima. Washington je kozmopolitski grad ali na drugičiji način od, recimo, New Yorka ili Los Angelesa. U New York svake godine dolaze deseci tisuća mladih ljudi sa svih strana svijeta da bi uspjeli na kazališnim daskama ili na Wall Streetu, u LA dolaze ako sanjaju o filmu. Ovdje u Washington dolaze oni koje zanima politika.

Zbog čega je taksist-đilasovac prije 47 godine, kao mladić, 'potegao' iz Seula u Washington - nisam pitao. Sasvim sigurno nije došao u Washington voziti taksi. Vjerojatno je došao studirati. Tako se, valjda, na nekom seminaru i sreo s tekstovima Crnogorca Đide, koji mu je postao heroj, 'uzor'. Što se kasnije događalo, ulazi u sferu nepredvidljivih ljudskih sudbina.

Možda je umirovljeni vojnik ili obavještajac? Možda prevoditelj? Možda je bio analitičar u Svjetskoj banci?

A možda taksi već vozi 40 godina? Možda je već u mladosti k vrgu poslao teorije o socijalizmu i kapitalizmu te se bacio u život, u stvarnost. Međutim, čini mi se da sam u rečenici 'He was my hero' čuo tugu zbog propuštene šanse ili izgubljenih ideala ili možda uludo protraćene mladosti...

Što me vodi pitanju - tko je tvoj 'heroj' ili uzor, dragi blogeru? Ili još bolje, tko je bio tvoj heroj?

Baš me zanima.
objavljeno: ponedjeljak - 30.04.2007. - 04:18 - Komentari (15) - Ispis - #

Interaktivni petak

26.04.2007., četvrtak


Petak je dan kada odgovaram na poštu. Vesele me svi vaši komentari. Drago mi je ako vas je nešto što sam napisao potaklo na razmišljanje. I mene su vaši komentari potakli na razmišljanje (Mona, newyorčanka). Onima koji me pozdravljaju i žele dobrodošlicu u blogosferu, ja otpozdravljam.

Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Osvrćući se na moj prvi tekst o oružju u Americi, Zvone Radikalni kaže ‘konačno nešto smisleno o Americi’, o kojoj se – veli on - samo piše u stilu ‘Ameri budale’ i ‘Ameri imperijalisti’. I ja sam to primjetio. Kao što je rekao Albert Einstein, ljudske je predrasude teže razbiti od atoma.

Mene najviše fascinira činjenica da o Americi ‘svi sve znaju’. Najviše znaju oni koji ovdje nikad nisu bili.

‘Kriminal, droga, rasizam, pedofilija, manijaci, budale, korporacije-krvopije…’ Kako to da tamo uopće netko normalno živi?

To je valjda, među ostalim, i zbog toga što je Amerika ‘stalno na televiziji’. Freak-show: kriminal, Paris Hilton i na kraju, nešto normalno - NBA. Filmovi, televizijske serije, a često nažalost i ‘pravo’ medijsko izvještavanje tipa CNN, danas su uglavnom zabava, ‘entertainment’, te ne daju pravi uvid u stvarnost jedne zemlje.

Moj dobar frend u Zagrebu mi je naveo kao dokaz američkog rasizma film ‘Crash’. OK. No, to je otprilike kao kad bi mladi Makedonac sliku o Hrvatskoj formirao na temelju serije ‘Vila Marija’ ili filma ‘Ta divna splitska noć’. Na izvjestan način, ta djela daju nekakav – zabavni, umjetnički - uvid u život u Hrvatskoj, no sasvim sigurno bi Vi našem, za ovu priliku izmišljenom, Makedoncu ipak na kraju rekli rekli - ‘čekaj malo, nije ti to baš tako’.

Da se vratim na tragični događaj na sveučilištu Virginia Tech, o kojem sam pisao u svom prvom blogu. DrGuard kaže da se ‘zgražao’ ali da ga ne čudi što se to dogodilo u SAD. Slažem se. Tužno je reći, ali riječ ‘šok’ se zaista više ne treba koristiti, budući da se ovakvi događaji ovdje ponavljaju. Masakri poput ovog na Virginia Tech ne događaju se opetovano i s ovakvim intenzitetom u drugim zemljama. U Škotskoj je 1996. neki čovjek ubio više od deset učenika i njihovog učitelja. Pooštrena je kontrola prodaje oružja i takva se masovna ubojstva nisu ponovila.

AnGeLino piše o drugim aspektima masakra na Virginia Techu. Recimo, liječenje osoba s psihičkim problemima. Mladić poput Sueng-hui Choa u nekoj bi drugoj zemlji bio vjerojatno ‘zbrinut’ u okvirima zdravstvenog sustava. Onda, tu je i problem bullyinga, maltretiranja povučene djece – čega je očito u djetinjstvu Cho bio žrtva. (Kao i ja, ako smijem dodati, no nekako sam se oporavio i ne kanim ići njegovim stopama.)

U vezi s mojim pisanjem, ‘Washin de laso’ pita ‘zašto svi balkanci preko noći u Americi postaju amerikanizirani?’ Sjetio sam se što mi je po dolasku u Ameriku, 1986., rekao sada već pokojni Jure Prpić, profesor povijesti na Sveučilištu John Carroll u Clevelandu. ‘Znate, ima vam naših ljudi koji ovdje žive trideset-četrdeset godina, a ništa nisu naučili’. Mogu si samo misliti što je on tim riječima želio točno reći. S, druge strane, znam ‘amerikanizirane’ i u Zagrebu, koji nisu nikad bili u SAD.

Ja pišem ono što mislim, drago mi je ako to nekoga zanima i nadam se da moj stil nije kao ‘evo, ovaj iz Amerike sada nama nešto sere.’ Ne očekujem da će se svi slagati, znao sam da ću iziritirati mnoge.

U vezi drugog mog teksta, onog o emigraciji, Zvone Radikalni i DrGuard primjećuju paradoks o ‘prosvjedima protiv imigranata u zemlji imigranata’. U izvjesnom smislu, to je paradoks, no riječ je ipak o demonstracijama protiv ilegalne imigracije. Kako rekoh, u SAD se godišnje legalno useli oko milijun ljudi, najviše iz zemalja u rezvoju. Uz to, treba ostaviti mogućnost da neki starosjedioci možda vjeruju da je Amerika ‘krcata’ i da ‘više nema mjesta’. To je legitiman stav, iako možda više baziran na strahu, a ne na stvarnosti.

‘Tako blizu a tako daleko’ kritizira što ‘gledam s visoka na prosječnog Amerikanca’ – to je valjda aluzija na prethodni tekst gdje sam ‘branio’ povijesna prava ‘rednecka’ da imaju oružje i rekao da ih zbog toga ne treba gledati kao ‘luđake’. Ma ne gledam ja s visoka na nikoga – nisam ja, prvo, nikakav insider iz Beltwaya, ja sam ‘prosječni Amerikanac’, ‘prosječni Hrvat’, već kako hoćete. Jedino, ako netko na majici ima natpis uvredljivog, bigotnog sadržaja – valjda mogu to komentirati? Isto tako, ako se tog čovjeka automatski proglašava ‘fašistom’ – valjda mogu i o tome nešto reći?

Za kraj – razgalila su me najviše dva komentara. U jednom sam nazvan ‘viagričnim observatorom’ koji bi u ‘pošti trebao lizati marke’, a u drugom ‘propagandistom state departmenta’.

Moj odgovor: Have a Nice Day!

objavljeno: četvrtak - 26.04.2007. - 19:33 - Komentari (13) - Ispis - #

Tko će od koga naručivati i na kojem jeziku?

24.04.2007., utorak


Čitateljima bloga Washington Rocks – plamen pozdrav!

Veseli me što sam u nekoliko posljednjih dana stekao niz novih cyber-poznanika, sa – sudeći po sadržaju vaših blogova – širokim spektrom interesa. Osjećam se kao da sam se odjednom našao na kavi s grupom zanimljivih ljudi.

Tekstove ću objavljivati u ponedjeljak, srijedu i petak. Petkom ću odgovarati na komentare.

Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

U nedjelju smo Evelyn (moja supruga koja me moli da ovo bude posljednji put što je spominjem, zato jer je 'privatna osoba') i ja s prijateljima iz Izraela i Češke prošetali duž Mass. Ave do Dupont Circlea pa sve do Lafayette Squarea, parka nasuprot Bijele kuće, gdje su se baš održavale demonstracije protiv ilegalne imigracije. (Nismo zbog toga išli u grad – u Washingtonu čovjek često natrapa na nešto što je u vezi s politikom. Ja zato volim živjeti ovdje).

O prosvjedima i kontra-demonstraciji pred Bijelom kućom piše i dnevnik Washington Post.

Lafayette Square bio je krcat turista. U jednom kutu parka bila je skupina od oko 400 prosvjednika koji se bune što vlada i Kongres – kako se čini – razmišljaju o nekoj vrsti amnestije za ilegalne useljenike. Policajci na konjima razdvajali su tu grupu od skupine od 20-30 njihovih protivnika, koji su trubljenjem i zviždanjem nastojali zaglušiti govornike. Nazivali su ih 'fašistima', dok su se ovi trudili da u prve redove istaknu neke svoje pristaše koji su i sami imigranti, ali koji su u zemlju ušli legalno. Govornici su naglašavali da oni nisu 'rasisti' već da ih jedino zanima 'poštivanje zakona' i 'suverenost', te okončanje 'anarhije' na jugozapadu zemlje.

Moj prijatelj Rafi iz Herzlije u Izraelu primjećuje kako se u Americi prilično liberalno koristi izraz 'fašist'. Ako ih je toliko puno, što radiš kada zaista naiđeš na pravog? Good point.

Među demonstrantima upao mi je u oči podeblji mladić u crnim naočalama, s kaubojskim šeširom, zaogrnut u američku zastavu. 'I'm an American so I ORDER IN ENGLISH' – pisalo je na njegovoj majici. Očito, čovjeka smeta što u restoranima, navodno, konobari ne govore engleski.

U mojih više od dvadeset godina u Americi, moram priznati da sam se iznimno rijetko susreo s ljudima koji tako razmišljaju. Možda bi netko iz Južne Amerike ili osoba arapskog podrijetla mogla navesti i drugačija, negativnija iskustva, ali Amerikancima koje sam ja sretao u pravilu je bilo drago što u njihovu zemlju žele doći stranci. Dapače, postoji gotovo djetinja želja da se njihova zemlja drugima svidi. Prijateljski su nastrojeni i radoznali, pogotovo u manjim mjestima. Na isprike o lošem engleskom reći će vam – 'niti mi ga bolje ne govorimo'.

Moj je dojam da Amerika nije nacionalistička zemlja u europskom smislu. Nije ekskluzivna. Amerikanac može postati svatko, bez obzira na podrijetlo. Mentalitet je takav da se stavlja naglasak na budućnost, a ne na prošlost. Zakon ne određuje koji je jezik službeni jezik. Državne su granice porozne, često čista 'virtualna stvarnost'. U zemlju se svake godine legalno useli oko milijun stranaca, dobar dio njih su izbjeglice iz kriznih područja svijeta. Nema osobne karte. Doseljenici su prominentne osobe u javnom životu.

Takvoj 'fluidnosti' doprinosi i činjenica da je ovo ogromna zemlja u kojoj ima puno mjesta. Recimo, pročitao sam svojedobno negdje da je Oregon velik otprilike kao bivša Zapadna Njemačka. U Oregonu živi oko dva milijuna ljudi, u Zapadnoj Njemačkoj živjelo je negdje oko 60 milijuna.

U Americi živi i između 10 i 12 milijuna ilegalnih useljenika. Većinom su to ljudi iz Meksika i država Središnje Amerike, koji su ilegalno prešli američko-meksičku granicu, no među ilegalcima ima i ljudi koji su ovdje došli kao studenti, turisti ili poslovno, pa ostali nakon isteka vize.

Važan aspekt 'problema ilegalne imigracije' je činjenica da su 'useljenici bez papira' voljni raditi za manju plaću od Amerikanaca. S druge strane, treba reći i to da je to što zarade u Americi još uvijek mnogo puta više no što bi zarađivali kod kuće. Dobar dio zarade šalju obiteljima doma, što dodatno doprinosi njihovom slabijem imovnom stanju ovdje. O deviznim doznakama 'ilegalaca' u dobroj mjeri ovisi ekonomska situacija u Meksiku ili recimo u Salvadoru.

Katolička crkva u Americi vjerojatno je najefikasniji zagovaratelj prava useljenika koji su ovdje došli ilegalno. Za nas niti jedan čovjek nije 'ilegalan' – ovako je prošle godine kontroverzu oko gradnje Centra za ilegalne imigrante u Gaithersburgu u Marylandu prokomentirao lokalni svećenik.

Zbog sve veće utjecaja južno-američke zajednice, interesa poslovnih krugova, kao i molbi susjednih zemalja, za očekivati je da će se – možda i prije izbora 2008. – izglasati reforma imigracijskog sustava, sa strožijim propisima za buduće ilegalce, ali i s amnestijom za one koji su već u Americi.

Bez obzira na to, sumnjam da se demonstrant u majici s natpisom «I'm an American so I ORDER IN ENGLISH» treba nečega bojati. Djeca današnjih konobara sasvim će sigurno izvrsno govoriti engleski. A prosvjednikova će djeca, uz engleski, vjerojatno natucati španjolski - možda kao budući konobari.


objavljeno: utorak - 24.04.2007. - 22:19 - Komentari (10) - Ispis - #

'Što manje oružja, to manje nasilja'. Možda.

20.04.2007., petak


Blog Washington Rocks počinjem danas temom koja zaista 'trese' ne samo Washington već i cijelu Ameriku – 'nacionalnom opsesijom oružjem' koju nakon tragičnog događaja na sveučilištu Virginia Tech analiziraju i američki i svjetski mediji.

Za upoznavanje samnom za sada je dovoljna kratka biografija na lijevoj strani bloga. Blog 'Washington Rocks' nudi Vam moj osobni doživljaj glavnog grada SAD i Amerike.

Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Slične, osobne blogove imaju i drugi novinari Glasa Amerike. Čitatelji koji žele saznati više o mom radu na VOA mogu 'odgooglati' moje ime ili, još bolje, poslužiti se tražilicom na stranicama www.glasamerike.com koje sadrže tekstove programa Glasa Amerike na hrvatskom jeziku.

Uz web stranice Glasa Amerike, ispod lijevo nalaze se i linkovi radio stanice National Public Radio, koja je izvrstan izvor informacija o tome što se događa u Americi i u svijetu te kavane Tryst u washingtonskoj četvrti Adams Morgan u koju često zalazim.

Ajmo sad o 'do zuba naoružanoj Americi'.

Grozan događaj u Blacksburgu, VA, može se promatrati iz više uglova. Ja ću se osvrnuti na činjenicu da je student Cho Seung-hui, koji je na sveučilištu Virginia Tech ubio 32 osobe, jedan od revolvera kupio u zalagaonici koja se nalazila nasuprot campusu.

Takva dostupnost oružja teško da će postati stvar prošlosti, bez obzira na tragedije poput ove. Pooštrit će se možda provjere osoba koje žele kupiti oružje, tako da se temeljitije utvrdi je li kažnjavana, ima li problema s drogom te kakvo joj je mentalno stanje.

Često se navodi korelacija između prisutnosti oružja, činjenice da se lako nabavlja te visokih stopa kriminaliteta. Dnevnik Washington Post neki dan je naveo podatak da je u 'nenaoružanoj' Britaniji prošle godine bilo 46 ubojstava u kojima se koristilo oružje. U New York Cityju, koji naravno ima znatno manje stanovnika od Britanije, takvih je ubojstava prošle godine bilo 590.

No, oružje će i dalje biti omiljeno. Razlozi za popularnost revolvera, pušaka i strojnica su kulturno-povijesne prirode, oni izviru iz činjenice da dobar dio Amerike ponosno zadržava 'graničarski' mentalitet, koji ima i pozitivne aspekte, recimo aktivizam i individualizam, ali i negativne - nasilnost i egocentričnost.

Po zakonu savezne države Virginia, građanin ima pravo kupiti jedan komad osobnog naoružanja svakih mjesec dana. Siguran sam da priličan broj stanovnika Virginije ovu odredbu smatra ograničavanjem njihovih građanskih prava. Drugi, možda nešto manji, smatra je tužnim ostatkom barbarstva.

Svatko tko gleda telku 'zna' da u 'Americi svi mogu kupiti gun' (što baš i nije istina, jer se pri kupnji mora napraviti neka vrsta background checka) i da pravo posjedovanja oružja jamči Ustav SAD (o raspravama o Drugom amandmanu Ustava SAD drugom prilikom, ako bude interesa). Uglavnom, u privatnim je rukama, prema nekim procjenama, više komada osobnog naoružanja nego što je stanovnika SAD – oko 300 milijuna.

No, Amerika je decentralizirana zemlja sa često vrlo različitim zakonskim rješenjima, ovisno o tradicijama pojedinog kraja. Zapad i Jug posebno vole oružje. Za razliku od tih dijelova Amerike, u glavnom gradu Washingtonu, gdje na izborima više od 90 posto glasača glasa za Demokratsku stranku, lokalni zakon zabranjuje posjedovanje osobnog naoružanja, osim u rijetkim, usko definiranim slučajevima. Strog je kao i europski zakoni.

Međutim, washingtonski lokalni zakon – gle čuda! – poštuju ljudi koji revolver vjerojatno tako i tako ne bi kupili, a ne poštuju ga kriminalci iz gangova koji su odgovorni za ogromnu većinu nasilja, koje je najčešće povezano s prodajom droge ili kaznenim djelima grabeža (pljačke i provale). Gangsteri kupuju oružje na ulici, ono je većinom već prethodno ukradena roba, a uglavnom potječe iz susjedne Virginije, u kojoj – kako već rekoh - zakonski nekažnjavana osoba ima pravo da svaki mjesec kupi po jedan komad ručnog ili drugog oružja.

Iako su stope kriminala u posljednjih desetak godina niže nego u sedamdesetima i osamdesetima, grad Washington - bez obzira na zabranu posjedovanja oružja od strane građana - još uvijek nazivaju 'nation's murder capital', zbog razmjerno čestih ubojstava.

So, what's your point? Skrati priču – možda će reći neki nestrpljivi čitatelj.

Vic je u tome što dobar dio Amerike smatra da građani imaju pravo da se i sami brane od nasilnika. Za državu, potencijalno opasna ideja - no zamislili su je utemeljitelji američke nacije, kao odgovor na europski feudalizam, u kojem je običan svijet imao znatno manja prava.

'Gun control' putem zakona dobar dio Amerike smatra iluzijom, jer bi – kako se smatra u tim krugovima – restriktivni zakon pogodio jedino poštene ljude (lovce, razne rekreativce, kolekcionare, ljude koji žive daleko od civilizacije), a ne kriminalce.

Kako je rekao jedan moj ovdašnji frend: “kad dođe stani-pani, nazovi policiju i nazovi Domino's Pizza, pa štopaj tko bu ti prvi došel - vjerojatno raznosač pizze“.

Na pitanje 'trebaju li pravo na nošenje oružja imati samo policajci i druge službene osobe' većina anketiranih Amerikanaca odgovara negativno. Ljudima iz Europe takvo je razmišljanje strano. Njima, ali i mnogim Amerikancima urbanog stila života, groteskno zvuči tvrdnja konzervativnog novinskog komentatora Cala Thomasa da bi žrtava na Virginija Techu 'bilo manje da je netko od napadnutih studenata i profesora imao pri sebi pištolj ili pušku s kojom bi se suprotstavio Cho Sueng-huiju'.

Osobno ne vidim razloga zbog čega bi bilo tko u svom domu trebao imati revolver, a kamoli arsenal strojnica. No, s druge strane, glupo je s visoka i arogantno gledati na one koji su, možda (kako ćemo vidjeti - veliko 'možda') drugačiji od nas, te ih instinktivno i bez mnogo razmišljanja otpisivati kao 'luđake'. To je mislim i slaba strana dokumentarca Michaela Moorea o tragediji u gimnaziji Columbine – taj superiorni, samozadovoljni pogled s visoka, bez mnogo razumjevanja, na 'sirovine' i 'budale' koje se pale na oružje. To je nastup s pozicije intelektualne lijenosti. Znatno je teže shvatiti i razumjeti (ne treba nužno i opravdati) zbog čega mnogi Amerikanci vole svoju dugu ili kratku cijev i ne vide nikakvu vezu između činjenice da se oružje može slobodno kupiti i tragedija poput Columbinea i Virginia Techa.

Moje su negativne, 'europske', predrasude o pravu na posjedovanje oružja bile donekle načete 1989., kada sam, kao student u Ohiou, na CNN gledao izravni prijenos tenkovskog gaženja kineskih studenata na Trgu Tienanmen, od strane komunističke vojske. Stotine mirnih prosvjednika poginule su zbog toga što su željeli da im zemlja postane slobodnija.

'Takva se tragedija u Americi ne bi mogla dogoditi. You fire at us, we shoot back' – sažeo je stav ovdašnjeg 'naoružanog naroda' američki konzervativni novinski komentator Pat Buchannan, koji je 1992. bio neovisni predsjednički kandidat.

1991. godine Tienanmen se mogao dogoditi i u Hrvatskoj. Kao i kineski vlastodršci, i Milošević, Kadijević i Adžić smatrali su da je najnormalnije da diktiraju svoje uvjete, samo zato što protivnik – narod - nije bio naoružan. UN uvodi emabrgo na uvoz oružja, gun-control par excellance, u skladu s načelom 'što manje oružja, to manje nasilja'. Žitelji Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i Srebrenice iskusili su na vlastitoj koži posljedice te nakaradne logike.

Američki Ustav, dokument pisan krajem 18. stoljeća, nastojao je – po mom mišljenju - spriječiti upravo takve 'Vukovare' i 'Srebrenice'. Njegovi autori smatrali su da je demokratsko pravo građana da se, bez obzira na postojeće vojsku i policiju, i sami organiziraju za obranu. Drugi amandman Ustava SAD predviđa građansku 'miliciju', danas rezervni sastav Nacionalne garde, ali i jamči slobodu posjedovanja osobnog naoružanja.

Nisam stručnjak za povijest hrvatske Vojne krajine, ali koliko mi se čini i 'stare pravice' u toj regiji također su sadržavale pravo posjedovanja osobnog naoružanja od strane građana-vojnika. Potomci uskoka, hajduka, partizana i čarkara – upravo kao i mnogi Amerikanci 'graničarskog' stila života – ponosni su i danas na svoje oružje. (Koliko se sjećam, u nekom video spotu Thompson ponosno mlatara nekakvom pucaljkom. Kakvo veselje.)

Za urbaniji sloj to je možda zastrašujući anakronizam, ali je taj sentiment činjenica. Kao i za sve drugo u životu, za naše porive plaćamo cijenu, koja je, kada je oružje u pitanju, vrlo visoka.
objavljeno: petak - 20.04.2007. - 09:00 - Komentari (18) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se