< svibanj, 2008  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Migracija bloga

15.05.2008., četvrtak


Poštovani čitatelji,

blog selimo na novu adresu: http://blog.vecernji.hr/klima.
Na ovoj adresi ostat će arhiva svih postova.

Čitamo se tamo..
pozdrav



objavljeno: četvrtak - 15.05.2008. - 09:55 - Komentari (2) - Ispis - #

Barack skuplja novac, Hillary glasove

23.04.2008., srijeda


Hillary Clinton je u Pennsylvaniji pobijedila Baracka Obamu.

Iskre će frcati i sljedećih tjedana jer demokrati nemaju 'svog McCaina' - usprkos činjenici da su odražali stranačke izbore u više od trideset saveznih država, da je bilo dvadesetak televizijskih debata, te da je na njihovim stranačkim izborima prebrojano gotovo trideset milijuna glasačkih listića.

Pennsylvanija je sinoć prestala biti 'ključnom bojišnicom' na putu u Bijelu kuću; sada su to postale Indiana i Sjeverna Karolina, gdje se glasa za dva tjedna.

Zanimljivo je da je Barack Obama u Pennsylvaniji potrošio četiri puta više novca od Hillary Clinton – najviše na televizijske i radio reklame.

Slično kao i u Teksasu i u Ohiou – gdje je također izgubio.

U posljednje vrijeme, očito je da Hillary dobija glasove, dok Barack skuplja lovu. Hillary Clinton je pobijedila u svim velikim državama, osim Illinoisu – Californiji, New Yorku, New Jerseyu, Teksasu, Ohiou, Pennsylvaniji. Bez obzira na te uspjehe, njezin je izborni stožer u dugu, dok je Obamin samo u travnju prikupio, većinom putem malih donacija preko Interneta, 42 milijuna dolara.

Hillary će nakon pobjede u Pennsylvaniji morati osvježiti kontakte sa svojom donatorskom bazom, koja je doduše brojna ali je 'izmaksirana' – riječ je o tradicionalnim donatorima koji političarima napišu ček i koji su već dostigli granicu od 2300 dolara koliko pojedinac može donirati kandidatu za političku funkciju. Barack Obama je bolje iskoristio Internet i preko njega je 'stupio u kontakt' s više od dva milijuna Amerikanaca (od kojih većina nikad prije nije slala političarima novac) koji mu uglavnom šalju po 20, 50 ili 100 dolara – tako da je tim ljudima granica od 2300 dolara još prilično daleko i na njih Obama može računati i u budućnosti.

Ali, barem u ovom trenutku, možemo se upitati - što mu to vrijedi? Kako smo vidjeli sinoć, aspirantu za Bijelu kuću najvažniji su u konačnici – gle čuda - glasovi, a ne novac! Barackovi se donatori vjerojatno pitaju – što se događa s tim čovjekom, ima novca na bacanje, vodi u broju osvojenih 'delegatskih glasova', a nikako da zada odlučni udarac?!

Čini se da je 'treću dob' u Pittsburghu Barackova marketing mašinerija nekak profulala. Valjda su prestali gledati reklame.

Šalu na stranu, američki su stranački izbori prilično impresivan fenomen. Za sve vas koji u ovom trenutku okrećete očima – evo i zašto.

U dobrom broju demokracija na svijetu ne postoje stranački izbori na kojima građani – pristaše ili članovi pojedine stranke - biraju kandidate za političke funkcije. Njih biraju 'stranački glavešine', razni čelnici, dužnosnici, elita, obiteljske dinastije. U Britaniji vođu stranke, odnosno kandidata za premijera biraju članovi parlamentarnog zastupničkog kluba. U Rusiji je nasljednika nedavno – ne savjetujući se s nikim - izabrao predsjednik države. U Indiji su premijeri često članovi obiteljskih dinastija. U Hrvatskoj, kandidate određuje stranački vrh.

Da su Sjedinjene Države kojim slučajem 'uređene' kao Britanija, Rusija, Indija ili Hrvatska, predsjednički kandidat Republikanske stranke danas bi bio Rudy Giuliani, koji je još samo prije šest mjeseci važio za stopostotnog favorita. U Republikanskoj stranci, a i u američkoj javnosti - da ne govorimo o mom blogu! - smatralo ga se dobrim menadžerom i organizatorom, inspirativnim govornikom, umjerenim kontervativcem koji može pridobiti mnoge neodlučne glasače...

Johna McCaina su prije šest mjeseci svi smatrali 'politički mrtvim'.

A onda, onda je počela izborna kampanja. Iowa, New Hampshire, super-utorak i tako dalje...

Vrlo brzo je postalo jasno da bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani – bez obzira na izvrsno financiranu kampanju, bez obzira na podršku stranačkog vrha, bez obzira na dobre rezultate prvih anketa – jednostavno nije dobar predsjednički kandidat. Nije se svidio glasačima - vjerujem najviše zbog toga jer je od prvog dana bilo očito da mu je kampanja zapravo gnjavaža, da ne uživa u izravnom kontaktu s ljudima, da mu novinari idu na živce, da ima tanku kožu kada ga kritiziraju... S druge strane, baza Republikanske stranke nije zaboravila Johna McCaina, kojeg su u republikanskom vrhu kao i u medijima svi otpisali. John McCain važi za slobodnog strijelca, prati ga glas da kaže što misli, u vlastitoj ga stranci zbog toga mnogi mrze, dok s demokratima razmjerno dobro surađuje. Sve to - uz zanimljivu i inspirativnu životnu priču te činjenicu da zna biti simpatičan i duhovit – čini Johna McCaina vrlo dobrim predsjedničkim kandidatom u izbornoj godini koja je inače prilično teška za Republikansku stranku.

Sličan primjer je Barack Obama. Hillary Clinton vrh je Demokratske stranke prije godinu dana smatrao već predsjednicom države. Vodstvo Demokratske stranke - to vam jamčim - pojma nije imalo kakav je talent Barack Obama, dok ga 'obični građani' nisu otkrili - na pustopoljinama Iowe i u industrijskim četvrtima New Hampshirea.

Na sličan su način – kroz sito i rešeto stranačkih izbora, u svih 50 država - bili 'otkriveni' i drugi 'outsideri' koji su kasnije postali dobri predsjednici – John Kennedy, Ronald Reagan, Bill Clinton. Da se 1960, 1980. ili 1992. pitalo stranačke vrhove, vjerojatno niti jedan od njih trojice ne bi bio američki predsjednik.

Budući da su ih izabrali svi članovi ili pristaše - potencijalni glasači stranke - ta su trojica bila spremnija za pobjedu na nacionalnim izborima. Jer, izborna je kampanja zapravo dobra škola: tu se nauče primati udarci, kako se održava na nogama i kako se udarci uzvraćaju. Te su kvalitete potrebne i predsjedniku države.

Uz to, kandidat kojeg izabere baza nije toliko 'obavezan' i dužan vrhu svoje stranke – već odgovornost osjeća prvenstveno prema tisućama ili milijunima ljudi koji su za njega glasali.

Mnogi su skloni američke izbore opisati kao 'predstavu'. Oni u izvjesnom smislu to i jesu – isto kao što je, na primjer, koncert Rolling Stonesa također predstava. Ljude širom svijeta, naravno, zanima tko će pobijediti – Barack Obama ili Hillary Clinton. Međutim, od Minska do Montreala, od Zagreba do Zimbabwea, američku izbornu kampanju gledaju - vjerujem - i stotine lokalnih 'Obama' i stotine lokalnih 'McCainova'.

'Slobodni strijelci', 'čudaci', 'marginalci', 'stoka sitnog zuba' – svi oni čekaju svojih pet minuta, svoje stranačke izbore.
objavljeno: srijeda - 23.04.2008. - 06:27 - Komentari (6) - Ispis - #

U Pennsylvaniji svi žele biti 'lovci na jelene'

20.04.2008., nedjelja


Američkom se političaru ne može dogoditi ništa gore nego da ga proglase 'elitistom'. Biti 'elitist' ili 'snob' isto je kao biti 'kriminalac' i 'simpatizer terorista'.

Kako na američkoj političkoj sceni prepoznati 'elitista' koji nema pojma kako živi 'običan svijet'?

Po odlukama koje donosi, po politici koju slijedi, po filozofiji koja ga inspirira?

Neeee!

Evo kako. Otac sadašnjeg predsjednika 1992. godine, u izbornoj kampanji za drugi mandat u Bijeloj kući, čudio se elektronskom scanneru na blagani samoposluživanja. Georgea H. W. Busha novinari su 'ukebali' da ne zna koliko košta litra mlijeka. John Kerry, predsjednčki kandidat Demokratske stranke na prošlim izborima, u Philadelphiji naručuje 'steak and cheese', a na pitanje s kakvim sirom, odgovara - 'Swiss' (kao što sam već prije napisao, to je kao da je naručio ćevape s majonezom.) 'Kralj svih elitista' Adlai Stevenson - predsjednički kandidat Demokratske stranke 1952. i 1956. – na novinarovu tvrdnju 'uz vas je misleći dio nacije', odgovara: 'Baš me briga za misleći dio. Meni treba većina.'

Uglavnom, Amerikanci ne žele da ih budući predsjednik gleda s visoka. Ne žele da je pretenciozan i arogantan. Žele, naravno, pametnog i sposobnog, ali ne sviđa im se ako se previše razmeće svojom naobrazbom a kamoli – zapravo to je najgore! - rafinmanom, onim što danas nazivamo 'sofisticiranošću'.

Žele da bude elita, ali da ne bude elitist, ili barem da se ne doimlje takvim.

Da je riječ o nijansama koje su – očito - vrlo delikatne pokazao je sljedeći događaj. Nekoliko tjedana prije važnih izbora u Pennsylvaniji, Barack Obama, demokratski senator iz Illinoisa, je u San Franciscu na večeri s – pretpostavljam - bogatim donatorima ovako objasnio činjenicu da mu slabije ide kada je u pitanju podrška glasača iz radničkih slojeva. Parafraziram:

'Ne čudi što su frustrirani. Kada dobro plaćena radna mjesta u čeličanama odsele u Meksiko ili Kinu, što im preostaje? Drže se (kao pijani plota) svoje vjere, svog oružja... Srditost i frustracije olakšava im antipatija prema ljudima koji izgledaju drugačije od njih – ljudima druge rase (poput mene) ili imigrantima...'

Izjava nije iritirala zbog uporabe riječi 'frustrirani' (bitter), već zbog povezivanja vjere ili načina života sa 'ekonomskom nesigurnošću' odnosno siromaštvom i problemima koji uz nju idu. Znači, Barack Obama - prozvan nakon ovog gafa 'SnObama' - misli da ljudi u malim mjestima u Pennsylvaniji idu u crkvu samo zato što im je život neidržljivo težak?! Odlaze u lov kako bi iskalili svoje frustracije nastale zatvaranjem obližnje tvornice?! Imaju osobne probleme, pa zato mrze druge ljude – i tako im je onda lakše...?!

Ova su pitanja postavili Barackova suparnica u utrci za predsjedničku nominaciju, senatorica Hillary Clinton, i kandidat Republikanske stranke senator John McCain.

Oboje, naravno, autentični predstavnici 'malog čovjeka'.

Hillary Clinton, supruga bivšeg predsjednika, čija je obitelj u posljednjih osam godina zaradila 109 milijuna dolara, koja je najveći dio svog života provela kao Prva dama (ili Arkansasa ili Sjedinjenih Država), a posljednjih osam – kao članica Senata, 'najekskluzivnijeg kluba na svijetu'. John McCain – sin admirala, unuk admirala, već gotovo trideset godina član Senata, udan za nasljednicu 'imperije piva'.

I oni Baracka Obamu – koji, po svom podrijetlu, kao da je izašao iz slikovnice 'Što je to Amerika' – nazivaju 'elitistom'?

Ali, tako funkcionira mašinerija američke izborne kampanje. Javni nastupi, photo ops, televizijske reklame - sve je to kalibrirano kako bi građani saznali da je kandidat 'jedan od nas', 'čovjek iz naroda'. Hillary Clinton je zbog toga posljednje tjedne, pred izbore u utorak, provela dokazujući po malim mjestima Pennsylvanije vlastite plebejske korijene – slaveći bogobojaznost i druge tradicionalne vrijednosti, ispijajući na eks whiskey i pivo (jedan za drugim), prisjećajući se kako ju je djed učio pucati, odlazeći na kuglanje.... ('Mjesto radnje' je – da vas podsjetim – društveni milje iz filma 'Lovac na jelene'. Politički savjetnik Billa Clintona James Carville svojedobno je opisao Pennsylvaniju ovim riječima: 'Philadelphija i Pittsburgh. Između toga – Alabama'.)

Otpor elitizmu dio je američke političke kulture. Povjesničar Lee Edwards objašnjava ga ovako: 'Korijeni su u vladavini Georgea III. Zbog toga smo mi i došli u Ameriku. Došli smo u nju jer nam je smetao elitizam Britanije, cijeli taj jedan stil povezan s tamošnjim klasnim društvom.' Ali, Lee Edwards podsjeća da su – bez obzira na anti-elitizam - Amerikanci često za svoje predsjednike izabirali ili predstavnike političkih 'dinastija' (Adams, Kennedy, Gore, Bush) ili pak ljude koji su se ponašali kao aristokrati (FDR ili W. Wilson).

Cijela je situacija pomalo paradoksalna jer – treba li to uopće reći? - svako je od nas, manje-više, elitist. Bili mi Amerikanci, Hrvati ili Kinezi. Svaki navijač hrvatske nogometne reprezentacije želi da u špici napada bude Eduardo, a da trener bude Slaven Bilić – zato jer su najbolji. Politika je slična sportu. Kao i u nogometu najvažnija je – pobjeda. Kao što svatko ne može zabijati golove, tako svatko ne može biti dobar predsjednik države. Kada bi bilo drugačije, predsjednik bi se birao na tomboli, lutrijom, a ne na izborima kojima prethodi duga izborna kampanja.

Druga vrst elitizma, ona manje podnošljiva, je kada se netko na sva usta hvali kako je fenomenalan i sposoban, te neizravno naglašava - 'bolji od vas'. To ovdje ne prolazi. Odgovor 'običnog svijeta' glasi: 'Da? Baš da vidimo.'

Najveći problem Baracka Obame nije njegov navodni 'elitizam' ili 'snobizam', već licemjerje i dvoličnost na koje ukazuje njegova izjava iz San Francisca prema kojoj su radnički slojevi u Americi 'frustrirani' pa se zbog toga 'drže' svoje crkve i svojih lovačkih dvocijevki.

Riječ je naime o političaru koji se činio jedinstvenim po tome što je svoje sugrađane – kojeg li osvježenja! - smatrao odraslim ljudima. Rekao im je da ako žele 'promjene', onda i sami moraju biti dio njih, moraju biti promjena, moraju se i sami promijeniti. Pozvao ih je da budu angažirani, da budu ozbiljniji i kritičniji, da isključe televizor, da preuzmu kormilo svojih zajednica... To je Barack Obama za kojeg sam i ja glasao, u ožujku, na stranačkim izborima u Okrugu Columbija.

No, u San Franciscu je, kako se čini, govorio 'neki drugi Barack Obama'. Barack Obama koji misli da je religija 'opijum za narod'. Barack Obama koji misli da su njegovi sugrađani tutleki koji vjeruju u Boga zato jer im je 'tada lakše', a ne zato što ih, možda, nadahnjuju neka etička, moralna uvjerenja.

'Vjeruju u Boga, idu u crkvu, pa im je lakše...' – tako, priznat ćete, o vjernicima misle mnogi obrazovani i 'progresivni' ljudi, ne samo u Americi. (Kada im kažete da je možda mnogo teže biti pravi vjernik koji ozbiljno shvaća svoju vjeru, nego ateist, bijelo vas gledaju.)

Ne znam jeste li primijetili da stranke koje zastupaju takva, 'progresivna' shvaćanja najčešće gube na izborima?

Zato, ovih dana, u Pennsylvaniji, svi žele biti 'lovci na jelene'.
objavljeno: nedjelja - 20.04.2008. - 21:07 - Komentari (7) - Ispis - #

Svečana večera u čast pape - bez pape!

17.04.2008., četvrtak


Dok ovo pišem u Bijeloj kući traje svečana večera, 'state dinner', u čast pape Benedikta XVI.

Međutim, papa Benedikt je odlučio da na nju ne dođe. Glavni su uzvanici - piše Washington Post - 'Catholic leaders', njih oko 300, sa svih strana Amerike. Papa se sinoć sastao s američkim biskupima.

Možda mu je bilo dosta druženja s obitelji Bush. Bio je s njima prekjučer, prilikom dočeka u zrakoplovnoj bazi Andrews te jučer - na travnjaku Bijele kuće i nakon toga na službenom sastanku s američkim predsjednikom koji je trajao oko jedan sat.

Novinari su neposredno pred papin dolazak u Ameriku izrazili izvjesno čuđenje činjenicom da George Bush i njegova supruga priređuju svečanu večeru – u Bijeloj kući, razmjerno rijedak događaj u posljednjih sedam godina – a da čovjek u čiju se čast večera održava na njoj neće biti. Agencija Reuters piše da poglavar Katoličke crkve u pravilu ne odlazi na ovakve svečane večere.

Je li to možda suptilan način da se registrira papino neslaganje s politikom Bijele kuće, koje je najglasnije bilo iskazano prije pet godina zbog invazije Iraka?

Iako Joseph Ratzinger zna propitivati kapitalizam na način koji republikance vjerojatno šokira, američki konzervativci papu Benedikta XVI smatraju 'svojim'. Daniel Burke, novinar agencije Religion News Services, ide još dalje i piše u Washington Postu da se predsjednika Georgea Busha može smatrati 'prvim pravim katoličkim predsjednikom Sjedinjenih Država'. John Kennedy to nije bio, jer je prije pedesetak godina – u vrijeme još uvijek snažnih predrasuda protiv katolika – gotovo bježao od svoje vjere, nastojeći uvjeriti javnost da mu je one irelevantna, piše Daniel Burke.

Iako u Washingtonu odlazi na misu u Episkopalnu crkvu, a u Teksasu je član Metodističke crkve, George Bush se u Bijeloj kući okružio katoličkim intelektualcima – piše Burke. Iako su mu izborna baza evangelici, u Bushovim se govorima prepoznaje utjecaj socijalnog nauka Katoličke crkve. Jedna od glavnih političkih inicijativa Bijele kuće na domaćem planu bila je omogućiti vjerskim humanitarnim organizacijama da svoje aktivnosti – od beskućničkih skloništa i rada po zatvorima, pa do mreže obrazovnih ustanova – financiraju i državnim novcem. Burke kaže da ideja potječe od katoličkog načela 'subsidijarnosti' prema kojem lokalne probleme najbolje rješavaju ljudi iz te same zajednice, a ne recimo birokrati iz Washingtona.

Vjerojatno najtrajnije naslijeđe dva Bushova predsjednička mandata osjetit će se u američkom sudstvu, gdje je ova administracija imenovala nekih 300 sudaca saveznog suda, većinom ljudi konzervativnih političkih uvjerenja od kojih su mnogi konzervativni katolici. Sudovi su Americi često konačne instance na kojima se odlučuje o legalnosti pobačaja, eutanazije, jednospolnih brakova, znanstvenih istraživanja na matičnim stanicama – pitanjima koja su u temelju takozvanih 'culture wars', između konzervativaca i liberala.

U Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država, koji ima devet članova, sjedi pet katolika, od kojih je većinu imenovao ili Bush mlađi ili Bush stariji. (Kroz veći dio svoje povijesti, članovi Vrhovnog suda SAD bili su gotovo isključivo protestanti. Početkom 20. stoljeća, ustanovljava se praksa jednog sudačkog mjesta za katolika i jednog 'židovskog mjesta'. Danas je u Vrhovnom sudu pet katolika, dva Židova i samo dva protestanta. Prilična promjena za naciju koja je prije 200, pa čak i prije 100 godina, katolike gledala s visoka, s mržnjom i strahom - otprilike onako kao što narodi Srednje Europe danas gledaju Rome. Naravno, uspjesi američkih katolika nisu samo u sudstvu – mreža katoličkih osnovnih i srednjih škola, otvorena svima bez obzira na vjeru, danas je uzor cijeloj Americi, dok su povijesna katolička sveučilišta poput Georgetowna i Notre Damea među najboljima u zemlji.)

Bez obzira na uspjehe, Vatikan američke katolike i njihovu crkvu promatra pomalo kao mušičavog i nepredvidivog tinejdžera - čitam u nedjeljnom Washington Postu. S jedne strane, pune crkve i angažirana pastva. S druge strane - pet biskupija u bankrotu i prazna sjemeništa. U usporedbi sa Zapadnom Europom, gdje crkve liče muzejima, američke su katoličke župe razmjerno dinamične i aktivne zajednice. No, s druge strane, katolici – njih oko 67 milijuna, četvrtina stanovništva SAD – oštro su podijeljeni na pitanjima poput zaređivanja žena, legalnosti pobačaja i ilegalne imigracije.

Katolička zajednica u Americi prolazi i kroz značajne demografske promjene – trećina odraslih katolika su ljudi južnoameričkog podrijetla. Polovina mlađih od 40 godina su podrijetlom iz Južne Amerike ili doseljenici s tog kontinenta.

I na kraju, tu su i pedofilski skandali, koje je crkva desetljećima često pokušavala zataškati, premještajući svećenike-pedofile iz župe u župu. Prema službenom dokumentu Katoličke crkve objavljenom 2004. godine, bilo je 10 667 prijava o seksualnom zlostavljanju djece od strane svećenika. Od 1950. do 2002., za takva su djela bila odgovorna 4392 svećenika, od gotovo 110 tisuća koji su u te 52 godine bili na službi u američkim župama i vjerskim redovima. Katolička je crkva žrtvama isplatila oko dvije milijarde dolara odštete. Kao i papa Benedikt XVI, ispričala se te uspostavila veći nadzor nad svećenicima koji rade s mladima.

Katolički svećenik Emmett Coyne piše međutim da Crkva nije učinila dovoljno. 'Njezin modus operandi nije ponirati u dubinu takvog pitanja i spoznati kako se to dogodilo da je pedofilstvo postalo sistemski problem. S problemom se donekle hvata u koštac tek kada joj dogori do prstiju, a i onda na površini' – piše u Washington Postu ovaj svećenik. Papa Benedikt je sinoć govorio o sramu koji osjeća zbog onog što se dogodilo, te je odao priznanje Crkvi koja radi na tome da se to ne ponovi – međutim ne namjerava se sastati s predstavnicima žrtava pedofilskih skandala.

'Papa u Ameriku ne bi trebao dolaziti obučen u svoje trijumfalno bijelo-žuto ruho, već bi trebao biti odjeven u crninu, boju žalosti' – smatra Emmet Coyne koji piše da bi posjet Benedikta XVI Sjedinjenim Državama trebao biti 'prilika za pokajanje, a ne za iskazivanje počasti puno pompe.'

Možda je upravo zbog toga papa Benedikt odlučio 'preskočiti' sinoćnji 'state dinner' u Bijeloj kući, iako su – njemu u čast – bila servirana isključivo bavarska jela.
objavljeno: četvrtak - 17.04.2008. - 06:14 - Komentari (6) - Ispis - #

Moj 'obračun na ljevici' - odgovori na komentare o Bushu i NATO-u

13.04.2008., nedjelja


Odgovaranje na vaše komentare prilika je da se bolje upoznamo.

Netko tko se potpisao s B.LJ.U.Z. pita me u vezi teksta o Bushu: 'Kako ti se da toliko bljuzgati? Koju dijetu ili fiskulturu upražnjavaš da imaš toliko energije?' Komentator 'LEPI-CANE' pita 'je'l ti radiš tamo...'

Odgovor na ovo posljednje pitanje glasi – negdje na lijevoj strani bloga su informacije o tome gdje radim. Radim većinom po noći, od 6 do 2 u jutro, tako da po danu imam dosta vremena. Možda je tajna moje produktivnosti u ovome – ja nemam djece tako da imam dosta vremena za pisanje. (S druge strane, ako pogledate – prošli svibanj, 12 tekstova, prije mjesec dana, ožujak - samo šest. Postoje granice i mom skribomanstvu).

Kao i svatko tko nešto piskara, ja živim u iluziji da je to što ja mislim važno. Ali, kao što sam već prije napisao, ne obraćam vam se da bih vas uvjerio u ono što ja mislim. Ja pišem zato da bi me vi čitali. Meni je to čisto dosta. (Vaši komentari – kritike, pohvale, dobro promišljeni argumenti i besmislene uvrede – pokazuju mi da se blog WashingtonRocks čita. U obzir treba uzeti i činjenicu da komentatori, pretpostavljam, ne predstavljaju reprezentativni uzorak čitalačke publike. Pretpostavljam da iza svakog komentara stoje stotine ako ne i tisuće ljudi kojima ne pada na pamet da se jave, bilo što mislili o napisanom).

Što se tiče dijete koja omogućava moju skribomaniju – najviše bih volio odgovoriti vam: 'kupus kalja i sogan dolma, bosanski specijaliteti'. Međutim, ovdje toga nema. Moja supruga nije neka velika kuharica, a osim toga je i vegan; tako da vam se ja prehranjujem što bi Srbi rekli 'sa štapa i kanapa' – svega po malo, puno improvizacije, više s nogu i 'kupljeno' nego da se sjedne za stol i blaguje tri sata.

No, mogu reći da je meso ipak temelj moje dijete – ono što se ovdje naziva 'red meat'.

Very red.

Nepečeno meso vjerojatno utječe da - kako se izrazio komentator 'gost' – napišem i nešto 'neukusno'. Zašto neki 'anti-imperijalsti' na prosvjedima protiv Zapada, Svjetske banke i Busha nose crne marame? Ja sam napisao u tekstu o NATO-u da ih nose zato da ih 'mama ne bi prepoznala na telki'. I to je 'neukusno'? Strašno smo osjetljivi. Evo onda još nešto 'neukusnije' što mi je palo na pamet tek sada – 'ljevičari' dižu jednu ruku u stegnutoj šaci, što je izraz njihova otpora imperijalizmu. Druga im je ispružena prema predstavnicima zapadnih NGO-a, kako bi im udijelile neku kintu za projekt koji će – gle čuda - financirati porezni obveznici iz 'imperijalističkih' zemalja.

Kada je riječ o mojoj 'fiskulturi' – ona je isključivo mentalna. Kao što ste mogli primijetiti, ja volim čitati novine i časopise, najviše one koji pišu o politici i 'društvenim problemima'. Posljednja knjiga koju sam pročitao, ne bi vjerovali baš jučer, krimić je ruskog pisca Borisa Akunina 'Sestra Pelagija i bijeli buldog'. Glavni junak je pravoslavna časna sestra koja je, po uzoru na likove iz krimića Agathe Christie, detektiv-amater. (Volio bih da vas mogu informirati da mi je omiljeni pisac M. Proust ili da na noćnom ormariću držim sabrana djela F. Hegela – ali zašto da se lažemo?)

No, tekstovi iz američkih i hrvatskih novina predstavljaju kičmu ovog bloga, koji će uskoro ući u svoju drugu godinu. Novinsko štivo u ovoj zemlji pravi je rasadnik zanimljivih tema. Na primjer, jedan od sljedećih tekstova na mom blogu bavi se ovim: na suđenju ženi koja je vodila lanac ekskluzivne prostitucije u Washingtonu svjedočila je 36-godišnja časnica američke ratne mornarice (čin Lt. Commodore – isto što i bojnik u kopnenoj vojsci) koja je nekih šest mjeseci radila za nju kao call-girl. U isto vrijeme, za radnog vremena je vodila studentsku menzu u mornaričkoj akademiji u Annapolisu te držala predavanja na temu 'Etika i Leadership'.

Što reći nego - only in America. Pitam se, koga to ne zanima?

Hrvatski me mediji, moram priznati, inspiriraju na drugačiji način. Zna se dogoditi da me iritiraju – što je došlo do izražaja u prošlom tekstu o medijskim reakcijama na posjet Georgea Busha Zagrebu. Komentator 'nacrtani' piše da su Bush i ljudi oko njega 'ubojice, megalomani i narkodileri' – što po mom mišljenju u velikoj mjeri odražava pisanje hrvatskih novina u posljednjih osam godina.

Bilo da je riječ o ZERP-u ili Bushu, meni je uvijek sumnjivo kada u inače manje-više neovisnom tisku naiđem na strogo poštivanje 'linije'. Nema skretanja – predsjednik SAD je u najboljem slučaju pajac, a u najgorem zločinac.

Ne raspolažem s 'analizama sadržaja'. Navešću, evo, dva primjera koji mi se čine indikativnima, koji su odraz klime u kojoj se o tom čovjeku ('najmoćnijem na svijetu'?, 'gazdi'? – PLEASE!) moglo reći što god je nekome palo na pamet a da su se umjereniji, ne daj Bože afirmativni, pogledi na njega smatrali isključivo prostituiranjem (bloger ....) i 'dupelištvom' (bloger 'monika'). U jesen 2004., kolumnist Jutarnjeg lista Živko Kustić objasnio je val pedofilskih skandala u Americi na sljedeći način – 'to se možda vlada Georgea Busha sveti katoličkoj crkvi zbog toga što ona kritizira rat u Iraku'. Isto prije par godina, u nedjeljnom dnevniku HRT-a, Goran Milić pusti glumicu Jodi Foster da tambura pet minuta o tome što ona misli o predsjedniku svoje države, uglavnom o tome kako je bedast i zao, i na kraju Milić završi odjavom – ovdje parafraziram – '...lijepa i PAMETNA Jodi Foster'.

Ne mislim da bi se ikoga, ne daj Bože, trebalo sankcionirati za takvo pisanje. Konačno, 'to je nama naša borba dala...' Međutim, ajmo malo ozbiljnosti, nemojmo ljude smatrati idiotima. Čitatelj priželjkuje da je kolumnista Jutarnjeg lista netko u redakciji prije objave tog komentara pitao – dobro, jeste li vi to negdje pročitali, da li vam je netko o tome pričao? Ajmo nekoga nazvati, tu je internet, pa idemo čitati, ukratko - idemo istražiti o čemu se radi. (Jer, ako je to zaista pozadina pedofilskih skandala, onda se možda o tome može nešto pročitati u američkom katoličkom tisku. Provjera ovakvih priča je ovdje razmjerno laka stvar. Na tome se u Americi dobivaju Pulitzeri. Jer, odat ću vam malu tajnu - katolički se tisak u Americi, baš kao niti svjetovni u Hrvatskoj, Georgea Busha uopće ne boji.)

Što se tiče komplimenta koji je Goran Milić svojedobno uputio Jodi Foster, za njezinu kritiku Georgea Busha, znam da je riječ o sitnici koju su svi zaboravili. No, ona ukazuje na određenu 'lakoću izgovorene riječi' (kada je u pitanju predsjednik 'najmoćnije zemlje na svijetu', koji - kako piše komentator 'modesti blejz' – 'zaslužuje da mu se smijemo'). Posve nepotrebno, voditelj dnevnika smatrao je da se ukazala prigoda da se na izvjestan način legitimira, da digne ručicu i kaže: 'Evo, i ja i vi, dragi gledatelji – kao i pametna Jodi Foster – dio smo svjetskog javnog mnijenja koja je jednodušno u ocjeni da je G.B. to, to i to...'

Anonimni komentator koji se potpisao s tri točkice kaže da mu nije namjera komentirati sadržaj i nedostak logike, u mojem teksu o NATO-u, ali mi je pobrojao sedam gramatičkih i tri pravopisne greške. Veli, sramota je da je jedan takav čovjek novinar. Ja se trudim u granicama svojih mogućnosti. Točno je da moji tekstovi ponekad vrve jezičnim greškama. Odat ću vam malu tajnu – mnogi su novinari prilično nepismena čeljad, pogotovo ako rade na radiju i televiziji. Međutim, ovdje na ovom mjestu, ja sam bloger – recimo to tako – 'pidžamahedin, a ne (pravopisni) mudžahedin'. Ja sjedim lijepo u svojoj kuhinji, u pidžami, nedjelja je u jutro, i pišem. Nema lektora. Potkradu se greške, ali mislim da se razumije što želim reći. Zato, najbolje bi bilo da me uspoređujete s drugim blogerima, recimo onima koji pišu o pop-kulturi i nogometu, a ne s gigantima pisane riječi u čijim umotvorinama imate prilike uživati u etabliranim medijima - televiziji ili novinama.

Veli komentator '...' da mi stoji na raspolaganju, da mi može dati lekcije iz hrvatskog jezika, uz honorar. Predstavite mi se onda dragi čovječe koji dično ime zamjenjujete s tri točkice. Sve dok se potpisujete s tri točkice, sve dok ste anonimni, dopustit ćete da nemam baš puno povjerenja.

Što se tiče logike, vjerojatno se zamjerka odnosi na ovo - mnogi su primijetili da nije logično naoružavati se (članstvo u NATO-u) i očekivati da ćeš biti sigurniji.

No, jeste li vi nekada primijetili da se u životu događaju i nelogične stvari? Možda će sljedeća crtica iz života najbolje ilustrirati što ja mislim o ovom pitanju. Kada smo moja supruga i ja 1993. doselili u Washington iz malog mjesta u Ohiou, prvo nam je u oči upalo da naš stan u prizemlju ima rešetke na prozorima. A došli iz Kenta, Ohio, gdje većina stanovnika nikad ne zaključava svoje automobile i kuće – i to smatra nečim čime se treba dičiti, dokazom osobne slobode! I što smo onda napravili, po dolasku u Washington? Da li smo možda krenuli u uklanjanje tih rešetki? Ne, nismo. Kako se nismo kanili vraćati u ruralnu idilu Ohioa, pozvali smo majstore da pregledaju jesu li rešetke čvrste te im rekli da ih, ako treba, još pojačaju. Rešetke su - na žalost, ali je to tak' – postale naša obrana, simbol sigurnosti, a ne nesigurnosti. Svjestan sam da mene možda u očima anarhista takva 'orwelijanska' logika svrstava u kategoriju s Adolfom Hitlerom i drugim neatraktivnim spodobama iz prošlosti, međutim mislim da će poantu shvatiti svaka odrasla osoba koja po dolasku doma pažljivo zaključa stan.

Teško je odgovoriti komentatorima koji se samnom slažu (ima i takvih). Kao i svima ostalima, mogu im reći jedno ovo - hvala što čitate ovaj blog i hvala što mi se javljate.

Komentator koji piše na 'Crnom blogu komunizma' smatra da nije dobro što će Hrvatska postati članica NATO saveza, jer

1. gdje je bio NATO 1991. godine? Što je učinio Bushov otac kada se rušio Vukovar?

2. hrvatski će se vojnici, posve bezrazložno, morati boriti u Kandaharu, na jugu Afganistana.

Tko sam ja uopće da nekome dodjeljujem pohvale, ali moram reći – Crni blog komunizma, kao i niz drugih čitatelja, uvijek navodi argumente o kojima je vrijedno raspravljati. Njemu ili njoj ne pada na pamet da me vrijeđa zato što mislim drugačije i što sam se – zamislite koje li drskosti – usudio to reći. (Netko je napisao da je moje pisanje slično prostituiranju. Zašto? Priznajem, rekao sam da su mi anti-NATO dripci u crnim maramama smiješni, a da mi se njihovi vođe čine neodgovornima i neinformiranima. Međutim, koliko se sjećam, nikoga nisam optužio da radi za Vladimira Putina).

Da se vratim, pitanjima koje postavlja Crni Blog Komunizma.

1. Točno je da NATO saveza nigdje nije bilo kada se 1991. razarala Hrvatska. Nigdje ga nije bilo. Jedan od razloga za srdžbu prema Americi i NATO savezu od strane malih zemalja kao što je Hrvatska leži, mislim, u činjenici da one situaciju promatraju iz svog kuta, iz lokalne i regionalne perspektive, dok Washington i Bruxelles, možda, stvari gledavaju malo šire, s globalne točke gledišta.

Evo recimo, 1990. i 1991. - baš u vrijeme raspadanja SFRJ, raspadao se i Sovjetski Savez, zemlja s ogromnim nuklearnim arsenalom. Ja ne velim da je Washington ispravno postupao – i meni je bilo sve to jezivo gledati. Ali, možda – samo možda – dopustimo da je Zapadu, Americi i NATO savezu bilo vrlo važno da u Sovjetskom savezu, naoružanom do zuba balističkim raketama, ne dođe do generalnog rusvaja. Kako se na međunarodnoj sceni često povlače paralele - a paralela između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije bilo je više - valjda su i Amerika i NATO željeli svima poslati poruku da se ne namjeravaju miješati u jedan sukob, sovjetski, koji je mogao imati katastrofalne implikacije. Pa se nisu miješali niti u jugoslavenski. Ja ovdje s mojim ograničenim sposobnostima pokušavam objasniti, a ne nužno opravdati. Mali se narodi često nalaze u nezavidnim situacijama – zato im veliki često i savjetuju, 'udružite se sa susjedima, pa nećete biti tako mali'. Kao znamo, niti to često nije najsretnija solucija. Čehoslovačku je Zapad 1938. predao nacistima, a 1948. komunistima. A ipak je ta zemlja 1989. odlučila da je Zapad - takav kakav je, u svakom slučaju daleko od savršenog – opcija za nju, svijet kojem pripada, usprkos teškim razočaranjima. I Hrvatska je, uz dosta prtljanja u 'implementaciji', to odlučila i mislim da je donijela ispravnu odluku.

2. Na pitanje je li je 'Kandahar vrijedan života i jednog hrvatskog vojnika' trebaju odgovoriti političari, kao što to rade njihovi kolege u, recimo, Nizozemskoj i Kanadi. Odgovor spada u domenu koja se naziva 'political leadership'. Političari glasačima trebaju bolje objasniti zašto je u hrvatskom interesu da joj vojska sudjeluje u jednoj takvoj međunarodnoj misiji. Trebaju ih uvjeriti da je to ispravna odluka. Protivnici NATO-a trebaju objasniti zbog čega NATO nije dobar za Hrvatsku. Zbog toga, ja mislim da je inicijativa o referendumu o članstvu u NATO savezu vrijedna ideja – šteta što je prijetnja njime, kako se čini, jedini način da se izbore neke informacije koje bi drugdje bile normalne. Kako, zašto, koliko to sve košta i slično.

No, i potpisi na peticiji za referendum brže bi se skupljali da su novine o ovoj temi pisale studioznije. Komentator Kut Hoomi piše da 'mi svi nemamo pojma što će nam donijeti članstvo u NATO-u'. Ne bi trebalo biti tako. Susjedne zemlje Slovenija i Mađarska članice su NATO saveza. Jesu li njihovi vojnici u Afganistanu? Koliko je ta cijela cijela šala zvana NATO njih koštala? Da li netko u Sloveniji i Mađarskoj predlaže izlazak iz NATO-a, koji – vrijedi podsjetiti – nije Varšavski ugovor. Ili recimo, hrvatski vojnici su u Afganistanu već godinama – jeste li vi negdje pročitali što oni tamo točno rade, u kojem se kraju Afganistana nalaze, što misle o svojoj misiji, žele li tamo otići ponovno ili ne, kakva je korist - ako uopće postoji - takvih misija, za njih osobno, a kakva za HV? Možda mi je neki takav članak promakao, ali ja u hrvatskom tisku nisam naišao na takvo štivo. (Međutim, ako želite doznati najnovije vijesti o sekti poligamista u Teksasu – nema frke, o njima sve znamo.)

I na kraju – na pitanje što je alternativa NATO savezu, bojažljivo mi je odgovorila tek jedna osoba, potpisana kao 'gost'. Veli, budimo kao Austrija, Švedska, Finska i Švicarska.

Da. Zamišljeno 'da'. To me je podsjetilo na anegdotu iz srbijanske skupštine, negdje još prije osnivanja Kraljevine Jugoslavije, s početka dvadesetog stoljeća. Tadašnji čelnik opozicije kaže premijeru Nikoli Pašiću da bi 'engleski premijer Gladstone u ovakvoj situaciji postupio drugačije.' Nikola Pašić mu otprilike odgovara – 'znate šta, niti sam ja Gladstone, a ni vi, bogme, niste Englezi...'

Narodna mudrost Baje Pašića može se primijeniti ('ije' ili 'je' – tko će ga znati!?) na članstvo u NATO savezu i na možda poželjniju neutralnost. Sigurno da bi situacija bila drugačija da je Hrvatska Švedska, a Srbija Švicarska. No, takva razmišljanja ulaze u sferu 'ki bi da bi' - kao što se plastično izrazio Franjo Tuđman. Hrvatska nije Švedska, Srbija nije Švicarska. Možda će im jednog dana biti sličnije nego što su danas. Ali zato – kojeg li paradoksa - prvo trebaju ući u NATO savez.
objavljeno: nedjelja - 13.04.2008. - 23:24 - Komentari (14) - Ispis - #

Bush u Zagrebu, Bush iz Zagreba - reakcije medijskog spielschula

05.04.2008., subota


Evo nekoliko mojih – manje, više nepovezanih - opservacija o posjetu Georgea Busha Zagrebu te hrvatskim reakcijama na njega.

1. Posjet je prema jednoj anketi pozdravilo 68 posto ispitanika. Više od pedeset posto kaže da im se ne sviđa američka vanjska politika. 46 posto Georgea Busha smatra lošom osobom.

To je, usudio bih se reći, za Georgea Busha i Sjedinjene Države izvrstan rejting. U dobrom dijelu svijeta protivljenje američkoj politici i osobi samog predsjednika je znatno veće i znatno glasnije.

Hrvatska je u stvari – ako je suditi po ovoj anketi, a i po tijeku Bushova vrlo dobro organiziranog državnog posjeta - izrazito pro-američka zemlja.

(Naravno, rezultati ankete imali bi više smisla kada bi se analizirali u svjetlu sličnih podataka iz vremena kada je Hrvatsku posjećivao Vladimir Putun, Janez Drnovšek ili svojedobno Sulejman Demirel. Što su o njima mislili hrvatski građani? Ili pak što su mislili o domaćinima hrvatskog predsjednika kada je posjećivao Francusku, Kubu ili Libiju. Ili još bolje, čijem bi se posjetu Hrvati zaista veselili? Kojeg bi stranog državnika zaista željeli vidjeti kao gosta? Za kojeg bi bili spremni stajati u 'prometnom krkljancu' satima, i reći – evo možemo čekati još dva puta toliko, baš nas briga za snajperiste po krovivima, samo da si ti nama došao?)

Mene najviše fascinira razmjerna popularnost predsjednika Sjedinjenih Država u zemlji u kojoj o njemu nije objavljen gotovo niti jedan analitičniji, a kamoli pohvalan članak ili televizijski prilog. Kada je George Bush u pitanju, u Hrvatskoj je vladalo pravo jednoumlje. Do 11. rujna 2001. prikazivan je isključivo kao tatin sin ili budala. Nakon toga – kao opasan tip, zločinac i terorist.

(Netko će mi možda reći da pretjerujem. Priznajem, list Vijesnik uglavnom nije tako pisao o Georgeu Bushu. Čitate li Vijesnik?)

U atmosferi medijskog spielschula kakva već vlada u Hrvatskoj, George Bush nastanjuje isto medijsko sazviježđe kao i Paris Hilton ili Britney Spears. 'Da vidimo što je taj danas napravio?!' – to je otprilike bio novinarski pakung svake vijesti o američkom predsjedniku. (Kolega iz Glasa Amerike koji je izvještavao o posjetu američkog predsjednika Zagrebu mi je upravo rekao da su u medijskom centru okupljeni novinari svako pojavljivanje Georgea Busha na televizijskim ekranima dočekivali smijehom.)

I sad taj čovjek, koji je Hrvatima sustavno bio opisivan kao klaun odgovoran za sve loše što se u posljednjih osam godina u svijetu dogodilo – od globalnog zatopljavanja pa do globalnog prisluškivanja, od Abu Ghraiba do pada dionica na lokalnoj burzi – dolazi u Zagreb.

I što se onda dogodi? Ispadne da mainstream medijima - koji su se sve do jučer Bushu ili izrugivali ili su ga demonizirali – zapravo jedino vjeruju Vesna Teršelić, Vili Matula i stotinjak 'bubnjara'. Nakon što se novine izrazito napumpale navodnu važnost 'AntiBush manifestacija', čini se da je više Zagrepčana u petak stajalo u krkljancu pred semaforom na Savskoj nego što ih je bilo na prosvjedima na Cvjetnom trgu.

2. U želji da ipak, pred posjet američkog predsjednika, narodu olakšaju gutanje navodno teškog zalogaja, neki su predstavnici novinskog 'komentarijata' iz petnih žila naglašavali 'korist' za Hrvatsku. (Slično se pisalo i kada je u Zagreb došao predsjednik Izraela. Otprilike, 'mi smo s vama prijatelji, zato jer se nadamo da ćemo od toga imati koristi' – ne zato što, možda, imamo nešto zajedničkog ili zato što težimo sličnim stvarima. Gost kad to pročita možda pomisli – hm, zanimljiva logika.)

Netko je negdje napisao da dolazi 'gazda'. George Bush je zaista strašan gazda. Prije četiri-pet godina, pitao je da li bi Hrvatska bila voljna izuzeti američke vojnike od jurisdikcije još neosnovanog Međunarodnog kaznenog suda. Pitao je da li bi Zagreb u Irak mogao poslati vojnike. Rečeno mu je da se to ne može. Par godina, odnosi Washingtona i Zagreba bili su nešto lošiji. Lokalni su političari imali prilike barem na nečemu zacementirati popularnost. I onda je sve bilo zaboravljeno. Što se tiče navodnog Bushovog 'gazdovanja', dobar je primjer i grčko blokiranje članstva Makedonije u NATO savezu. Kako se u NATO-u, odlučuje konsenzusom, tu 'gazda' nije mogao ništa iako je Washington želio da i Makedonija sada postane članica NATO saveza. Grčka - zemlja koja čini mi se ne sudjeluje niti u jednoj misiji NATO saveza - lijepo je profurala svoju imbecilnu opsesiju i nikome ništa.

3. Činjenica jest da je George Bush nepopularan i kod kuće i u inozemstvu. Nepopularan je i u mom domu. Međutim, meni dugo vremena nije, moram priznati, bila jasna instinktivna antipatija koja u Europi postoji prema tom čovjeku. Nije valjda sve mondeno pozerstvo? Naravno, Bush je donio niz odluka koje su se pokazale pogrešnima i lošima. No, mislim da je jedan od razloga za njegovu izrazitu nepopularnost u Europi i ovo: on ponekad postupa onako kako bi dobar dio europskih državnika i europskih naroda želio postupati, a ne može. George Bush 'solira' kada misli da je to u interesu njegove zemlje. 'My way or highway' – ovako se otprilike može opisati rezoniranje američkog predsjednika kada je u pitanju Irak, njegova najsudbonosnija odluka (o tome kada ne 'solira' – Iran, Sjeverna Koreja, Afganistan, ili kada u Africi postupa izrazito humanitarno – manje se piše). Tako su se europski državnici ponašali prije pedeset ili stotinu godina (pada na pamet Charles de Gaulle; takve je želje gajio i Franjo Tuđman), no 'konsenzualna', u integracije posve uronjena Europa takav stil smatra opasnim.

4. Američki je predsjednik u inozemstvu nepopularan, no vole ga – ili bi ga trebali voljeti – oporbeni političari. Bushovi prijatelji, piše komentator Washington Posta Dana Milbank, u pravilu brzo gube na izborima. John Howard u Australiji, Jose Maria Aznar u Španjolskoj, Silvio Berlusconi u Italiji. Tony Blair odustao od još jednog mandata. Vlade u Poljskoj i Japanu također 'pale na izborima', među ostalim i zbog podrške Sjedinjenim Državama.

Iračka je 'Koalicija voljnih' postala udruga umirovljenika – piše Milbank. Čitam da su u skladu s tim neki hrvatski političari strateški izbjegli pojavljivanje s američkim predsjednikom. Hoće li to pomoći njihovim karijerama, vidjet ćemo.
objavljeno: subota - 05.04.2008. - 18:45 - Komentari (36) - Ispis - #

NATO i Hrvatska. Tko koga više treba?

02.04.2008., srijeda


Poljski pjesnik Czeslaw Milosz u knjizi Zarobljeni um piše o tome što mu se dogodilo na kalifornijskom sveučilištu Stanford, ranih sedamdesetih. Jedan ga je student upitao postoji li zapravo razlika između Auschwitza i Stanforda. Bilo je to doba studentskih protesta protiv rata u Vijetnamu i oko campusa tog elitnog sveučilišta bilo je, izgleda, policije. Znakovito za to doba i za taj milje, mladi je Amerikanac Milosza upitao: ima li razlike između nacističkog logora smrti i njegova fakulteta, kada su oba pod stražom.

Milosza sam se sjetio jutros, dok sam čitao o studenatima i predavačima zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji svojim sugrađanima poručuju da će 'nas se, ako uđemo u NATO savez, naša djeca sramotiti - baš kao što se neke zemlje sramote svojom nacističkom prošlošću.'

Bez obzira na činjenicu da su NATO i nacizam, što bi rekli Zagrepčani, 'kaj Rim i rit' (Amerikanci bi rekli – 'apples and oranges'; Srbi – 'babe i žabe'), izvlači se 'nacizam', teška artiljerija intelektualno lijenih. Kada ne postoje bolji argumenti, kada se nekome žele začepiti usta, histerično se vadi 'nacizam', pa ti sad brale reci nešto.

Onih koji se sjećaju nacizma, a čini se i onih koji su o njemu nešto pročitali, sve je manje. S nacizmom zato danas možemo usporediti što god nam padne na pamet.

Ali čekaj, čitam da među uzrujanima na Filo-faksu, osim ljevičara, ima i 'anti-fašista'.

To su vjerojatno oni s crnim maramama na licu, da ih mama na telki nebi prepoznala.

E, onda nema frke, oni sigurno znaju o čemu govore.

Ja ne znam što vi, čitatelji ovog bloga mislite (sigurno ću to uskoro čuti), ali ja mislim da je prava 'sramota' to što je Hrvatskoj – zemlji koja je prije 17,18 godina proživjela ono što je proživjela – trebalo toliko dugo da postane članica NATO saveza. A danas, na javnoj sceni, osim par novinskih komentatora, predsjednika države i premijera, nema drugih koji bi rekli – 'članstvo u NATO-u je naš uspjeh'; 'ono jamči da će Hrvatska ostati nezavisna zemlja' i 'pripremajući se za NATO postali smo, možda barem malo, solidnija i pristojnija država'.

Znam, ljudi razočarani u sve – vjerojatno, najviše u dubini, u same sebe - sada okreću očima i misle 'e, taj Klima, koj' idiot'.

Ali, recite mi nije li čudno to što su – navešću sada formaluciju 'studenata i predavača Filozofskog fakulteta' – 'anglo-američki korporacijski interesi' tražili od hrvatske vlade da osim vojnih reformi (koje se uglavnom sastoje od civilne kontrole nad vojskom) provede i političke i ekonomske reforme? Među ostalim, da poradi na smanjenju korupcije, da počne poštivati prava manjina, da ne krši slobodu tiska, da omogući da sudovi budu stvarno neovisni?

Da je po srijedi prolijevanje krvi za 'korporacijske profite', ne bi NATO savez, bojim se, niti primirisao Hrvatsku. Niti zemlje snažne pacifističke tradicije poput Češke ili Nizozemske. Niti male države općenito, poput Estonije ili Latvije.

Nagodio bi se 'korporacijski' NATO s pukovnikom KGB-a koji stoluje u Kremlju i podijelio 'profite' na račun malih.

Ali, gle čuda u NATO savezu su i multi-kulturalna zemlja-mozaik Kanada i hipernacionalistička, pravoslavna Grčka. I muslimanska Turska i katolička Španjolska. I Poljska i Češka – zemlje koje je u nedavnoj prošlosti, Zapad teško razočarao, ako ćemo pravo, više nego Hrvatsku. Danas, članice NATO saveza žele postati Ukrajina i Gruzija, zemlje koje s Rusijom vežu stoljetne kulturne i ne znam kakve sve ne veze.

I svi su oni tu okupljeni da bi služili 'anglo-američkim korporacijskim interesima'? Baš su budale.

Evo mog objašnjenja. Čini mi se da su 'mali' u NATO-u jer su, među ostalim, početkom devedesetih imali prilike vidjeti na koji se način raspala SFRJ i ne žele da se njima dogode 'krajine' i 'Kosova'. Vide da su u Moskvi na vlast došli bivši KGB-ovci (što je otprilike isto tako kao da je prije četrdesetak godina u Zapadnoj Njemačkoj predsjednik postao esesovac).

'Veliki' su u NATO-u, među ostalim, jer žele spriječiti rusvaj tipa Bosne. Da je tu negdje možda upletena i mitska 'nafta' vjerujem da ne čudi većinu nas koji sami plaćamo vlastiti benzin.

Činjenica je da Vlada RH nije baš najbolje objasnila zašto je NATO dobar za Hrvatsku, ali neosporno je da na izborima većina glasa za HDZ, SDP i druge stranke koje su u Saboru, a koje žele da Hrvatska postane članica NATO saveza. Ja po tome zaključujem da u Hrvatskoj 'šutljiva većina' - bez obzira na iziritiranost Zapadom i vjerojatno međunarodnom zajednicom općenito - ipak instinktivno shvaća da joj je u NATO savezu mjesto. Da je bolje biti u društvu s Amerikom, Britanijom, Mađarskom, Slovenijom i drugim zapadnim odnosno pro-zapadnim zemljama, nego biti sam ili – još gore – u savezu s Putinom i Koštunicom.

A ako netko od uzrujanih 'studenata i predavača Filozofskog fakulteta' čita ove moje mudrolije, možda mi može reći zašto vi 'ljevičari i anti-imperijalisti' ne nudite svojoj zemlji neku alternativu NATO savezu?

Što ako ne NATO? Teritorijalna obrana u tenisicama? Generali poput Koradea i Zagorca? Kalašnjikovi koji se kupuju za 200 dolara a preprodaju po 2000?

Ili možda pacifistička republika – 'cijelom svijetu dika' - o kojoj je govorio Stjepan Radić.

Zvuči lijepo. U istočnom susjedstvu Hrvatske, 'od Jadrana do Kitaja', u trenutku proglašenja takve države počeo bi se otvarati šampanjac.
objavljeno: srijeda - 02.04.2008. - 19:07 - Komentari (16) - Ispis - #

'Politika pripadanja' u zemlji poniženih i uvrijeđenih

31.03.2008., ponedjeljak


Neposredno pred izborni super-utorak, Maria Shriver je za Baracka Obamu rekla: 'Kada bi Barack Obama bio savezna država, on bi bio Kalifornija. Diverse. Cool. Smart.'

Bilo je to prije manje od dva mjeseca. Iako milijuni pristaša senatora iz Illinoisa, a uglavnom i mediji, o njemu i dalje govore kao da 'hoda po vodi', izborni stožeri kandidata establishmenta - Hillary Clinton, a polako i Johna McCaina – trude se da Barack u budućnosti Amerikance podsjeti ne na Kaliforniju već na neke druge geografske lokalitete.

Recimo, na Zimbabve.

'Na tapetu' je Obamina autentičnost, iskrenost, poštenje – uglavnom osobni karakter te putem njega i identitet. Jer, kada se analiziraju izborni programi, nema velikih razlika između Baracka Obame i Hillary Clinton. (Uz svakodnevne tekuće te nepredvidive stvari – od kojih mnoge mogu biti značajni problemi poput recimo terorističkog napada – novi predsjednik obično na početku mandata glasačima ponudi kratki dnevni red od tri točke, tri velika nacionalna problema koje namjerava riješiti. U slučaju Demokratske stranke – ukoliko njezin kandidat pobijedi na izborima u studenom – tri glavna cilja mogla bi biti: privesti kraju angažman u Iraku, uvesti zdravstveno za sve građane i smanjiti ovisnost o uvezenoj nafti razvojem alternativnih izvora energije.)

Glasači žele vidjeti da li Barack Obama, još uvijek razmjerno nova ličnost na američkoj političkoj sceni, 'walks the walk'. Da li je samo izvrstan govornik, ili je spoban provesti ono što je obećao? I hoće li se uopće sjećati onoga što je glasačima obećao, ako postane predsjednik?

Kako to procijeniti, ako ne na temelju njegove prošlosti? Kako je riječ o političaru prilično živopisne biografije, a razmjerno kratke političke karijere, težište pritiska Barackovih protivnika je na detaljima iz njegova osobnog života.

Kontinurana govorkanja o Obaminoj, navodno, muslimanskoj vjeri tek su stavljena ad acta (dokle?), a već je bila objavljena fotografija američkog senatora u somalijskoj narodnoj nošnji, s turbanom na glavi. Hillary Clinton je izjavila da Barack Husein Obama, 'koliko ona zna', nije muslimanske vjere.

Ali te su epizode dječja igra prema onom što predstoji u jesen, u sudaru s republikancima, ako Obama postane predsjednički kandidat demokrata, za što u ovom tenutku on ima veće šanse nego Hillary Clinton.

Municiju za nove napade prvo je dala Barackova supruga, koja je na jednom izbornom skupu, pred kamerama i tisućama ljudi izjavila da se 'prvi put u životu ponosi svojom zemljom'. Kako je u inače vrlo afirmativnom članku o Michelle Obama izvijestio New Yorker, Obamina 'bolja polovica' je na jednom izbornom skupu ove zime izjavila i ovo: 'Naša je zemlja jednostavno zla zemlja... nama upravlja jedino strah... mi smo nacija cinika, šlampavaca i lijenčina ...'

(Zanimljiva strategija. Prvi zadatak buduće Prve dame - što više uvrijediti glasače.)

Nakon toga, nacija je saznala za svećenika Jeremiah Wrighta, u čiju crkvu u Chicagu obitelj Obama odlazi na misu već nekih dvadesetak godina. Wrightu Obama stavlja u zaslugu da ga je 'priveo kršćanstvu'. Bio mu je svećenik na vjenčanju; kum je njegove djece. Međutim, prema DVD-ima koji se prodaju u trgovini njegove crkve u Chicagu, Jeremiah Wright smatra da je 'za terorističke napade od 11. rujna odgovorna američka politika', da je vlada Sjedinjenih Država 'izmislila AIDS' kako bi dokusurila afro-američku zajednicu i da 'dopušta prodaju droga kako bi je kontrolirala'. Za zemlju koju naziva 'United States of KKK' – 'utemeljenu na ropstvu i genocidu' – Jeremiah Wright kaže: ne treba reći 'God bless America', već 'God damn America'.

Nakon što su govori Jeremiaha Wrighta osvanuli na You Tube-u i na televiziji, Barack Obama ih je kritizirao - rekao je da ih 'on osobno takve izjave nikad nije čuo'. Dodao je međutim da se ne može 'odreći' svog svećenika, isto kao što se 'ne može odreći svoje bake, bjelkinje, koja ga je odgojila i puno se žrtvovala za njega, ali je u isto vrijeme bila osoba koja je često znala reći rasističke stvari o crncima.'

U paranoidne fantazije koje promovira Jeremiah Wright vjeruje izvjestan broj Amerikanaca afričkog podrijetla. Međutim, što je navelo Baracka Obamu da bude član crkve čiji je svećenik, po mišljenju američkog mainstreama, rasist? Njega, koji već gotovo godinu dana tumači Amerikancima da 'rasa nije bitna'?

Većina bi rekla – bio je tamo iz oportunističkih razloga, jer mu treba izborna baza. Crkve su središte afro-američke zajednice. Svakom je političaru iz tog miljea važno da bude prijatelj s pastorom, da odlazi na misu, da je aktivan u crkvenim aktivnostima.

Međutim, da je Barack Obama politički oportunist, on ne bi kao senator s predsjedničkim ambicijama sjedio u crkvi u kojoj se tako žestoko sipa drvlje i kamenje na Sjedinjene Države. Izjurio bi iz nje nakon deset minuta i nikad se ne bi vratio. Otišao bi u neku umjereniju.

Čini mi se da je prije riječ o prilično tipičnoj želji da se nečemu 'pripada', toliko svojstvenoj mnogim Amerikancima. Kažem 'mnogim', ne svim. U masovnom i anonimnom društvu, koje se dugo dičilo prekidanjem svih veza sa 'Starim svijetom', posljednjih je četrdesetak godina moderno pripadati nekoj od stotina 'communities' – koje se najčešće temelje na rasi, etnicitetu ili spolu.

Ne čudi što je takve 'korijene' želio ambiciozni političar kojem je 'otac bio iz Kenije, majka bjelkinja iz Kansasa, odrastao na Havajima i u Indoneziji.' Ljudima koji ovdje nisu rođeni možda se ta dešperatna želja da se 'nečemu pripada' čini kao sentimentalna glupost, međutim, Amerika je 'nacija raseljenih osoba'. Nacionalni simboli – zastava, himna, demokratske institucije poput Kongresa – su predmet ogromnog javnog slavlja upravo zbog toga što oni, u stvari, najviše povezuju ovih 300 milijuna ljudi koji žive na potezu od Kanade do Meksika.

Međutim, kako znamo upravo mi iz Hrvatske, 'korijeni' odnosno nacionalno podrijetlo, doduše, pružaju emocionalnu sigurnost, ali oni znaju ljude i dobro zavaditi.

Srditi, 'afro-centrički' govori Obamina svećenika ukazali su na tu kontradikciju moderne Amerike, a valjda i suvremenog društva uopće.

Nju bi politički protivnici Baracka Obame u jesen mogli solidno 'izmusti', na njoj izgraditi priličan politički kapital. Jer, kao i Hrvati i svi drugi ljudi na svijetu, Amerikanci vole svoju zemlju. Većina ih nije bogata; ljubav prema zemlji je ono što imaju. Ne žele da im predsjednik bude netko tko je 'ne voli'.

Zato, glavni argument suparnika Baracka Obame – danas Clintonice, sutra Johna McCaina – glasi: 'pričajte što god želite, ali nemojte očekivati da građani glasaju za političara čiji svećenik priča takve stvari'. (Na zamjerke o rasizmu, njegovi će protivnici ukazati na Collina Powella, Condoleezzu Rice i na stotine drugih Amerikanaca afričkog podrijetla koji su uspješni u politici).

Jasno, kao i u prošlim izbornim kampanjama za predsjednika, bit će tu dosta prostora za 'igre bez granica', za manipulacije osjećajima naoko priprostog svijeta. Međutim, činjenica jest da se - nakon svih rasprava o političkim i ekonomskim problemima - na patriotizmu dobivaju izbori.

Možda ne u skandinavskim zemljama, ali tamo gdje je mnogo 'poniženih i uvrijeđenih' – da.
objavljeno: ponedjeljak - 31.03.2008. - 18:18 - Komentari (4) - Ispis - #

Teorije zavjere - ispušni plinovi demokracije

24.03.2008., ponedjeljak


Dok su napadani Vukovar i Dubrovnik od nekog američkog Hrvata čuo sam da je 'sin predsjednika Georgea Busha oženjen za kćerku Lazara Mojsova'. Istovremeno, neki kolega sa postdiplomskog na Sveučilištu Kent State informirao me je da je rat u Hrvatskoj zapravo sukob dviju buržoazija koje su 'zavadile hrvatsku i srpsku radničku klasu kako bi lakše vladale'.

U prvu je tvrdnju vjerovao čovjek koji si nije mogao objasniti činjenicu da Amerika pasivno gleda kako se uništava jedna 'mlada demokracija'. U drugu je tvrdnju vjerovao čovjek koji je dio mladosti proveo na radnim akcijama na Kubi, koji je samouvjereno tumačio da je 'i najgori socijalizam bolji od najboljeg kapitalizma'.

'Kud baš Lazar?' – pitao sam se. Kolegi sa studija natuknuo sam, ako se dobro sjećam, da je problem Jugoslavije možda u tome što je u njoj buržoazije premalo, što je poubijana, prognana ili deklasirana, a ne to da je ona navodno strašno moćna.

Oba su me moja 'informatora' smatrali naivcem koji ne razumije što se zapravo događa.

Teorije zavjere – a marksizam smatram teorijom zavjere - privlačile su me do otprilike 18. godine. Kasnije ne. Zašto? Najviše me iritira bizantinski mentalitet koji je potreban da bi se u njih ozbiljno povjerovalo. Mentalitet koji vjeruje da 'ništa nikad nije slučajno'. Da stvari 'nikad nisu onakve kakve se doimlju na prvi pogled'. Da je zavjera svojevrsna 'lokomotiva povijesti'. Da je 'protivnik uvijek na dobitku' (jeste li kada čuli za neku teoriju zavjere koja vama pogoduje?). I da se događaji mogu objasniti jedino analizom 'trokuta moć-novac-seks'.

Mentalitet koji se uvijek pita 'zašto baš sada' i 'kome to odgovara'.

Posljednje pitanje je postavio Silvije Tomašević na blogu Vatikan i okolica: 'Kome treba održavati bin Ladena na životu'.

Dojam je da to 'treba' Vatikanu, jer autor navodi riječi njegova glasnogovornika koji ozbiljno uzima prijetnje koje je Papi uputio vođa al-Qaide. Međutim, naravno, pravi odgovor glasi - 'održavanje bin Ladena na životu' treba Americi. Jer, da li bi u slučaju bin Ladenove smrti – glasi 'pitanje koje nije bezazleno' – bila opravdana vojna prisutnost SAD-a i njegovih saveznika u Iraku i Afganistanu?

Silvije Tomašević piše da vođa al-Qaide 'možda nije živ' te navodi mišljenja člana Europskog parlamenta Giulietta Chiese i nedavno ubijene bivše pakistanske premijerke Benazir Bhutto.

Možda nije, a možda je.

Beogradske novine svako malo spekuliraju da je i Ratko Mladić umro. 'Kome odgovara' takvo pisanje? Ratku Mladiću.

(Hej, možda nikad nije niti postojao? Kao u filmu 'Valter brani Sarajevo'. 'Das ist Valter' - kaže njemački oficir pokazujući se nekog brda cijeli grad.)

Teorije zavjere su privlačne zbog toga što dokazi koji ih pobijaju često nisu na dohvat ruke. 1968. su milijuni vjerovali da je Paul McCartney mrtav i da je osoba na omotu albuma Abbey Road njegov dvojnik. Ima ljudi koji niti danas ne vjeruju da je čovjek bio na mjesecu. Postoje oni koji smatraju da 'Elvis živ'.

Kada je politika u pitanju, pristalica teorije zavjere doimlje se često kao sofisticirani znalac koji nije naivan. On ponire dublje od novinskog naslova, zna kako svijet funkcionira. Ako u razgovoru s njim ili njom dovedete u pitanje teoriju zavjere ustvrdivši da ste nešto 'pročitali' čak i 'vidjeli svojim očima' – ili, ne daj Bože, da su ljudi ponekad nesposobni, glupi i lijeni - sažalno će vas pogledati. Koj' ste vi hlebinac?!

Međutim, najantipatičniji aspekt mnogih 'političkih' teorija zavjere – bilo da je riječ o anti-semitizmu, raznim promišljanjima o navodnoj američkoj 'organizaciji' 11. rujna, ili pak 'vatikansko-kominternskoj zavjeri' – je krivljenje žrtve odnosno opravdavanje njezine patnje. Žrtva je na izvjestan način zaslužila to što joj se događa.

U Dubrovniku su, daleko od kamera CNN-a, 'jedino paljene automobilske gume'.

Tržnicu u Sarajevu granatirali su 'sami Bošnjaci'.

Poslovni tornjevi u New Yorku razoreni su 'iznutra', a taj se dan na poslu 'nije pojavio niti jedan Židov'.

Prvu tvrdnju – koju sam u niz navrata čuo poznanika koji su iz Srbije - ćemo s ljutnjom otkloniti. Ne samo zato jer smo uz Dubrovnik i njegove žrtve emocionalno vezani, već i zato što o tamošnjoj situaciji za vrijeme rata najviše znamo. Drugu i treću tvrdnju - sklon sam vjerovati - čitatelj u Hrvatskoj će možda prihvati ili će je odbiti, ali zapravo, nekako je otvoren za oba tumačenja. Bojim se, najviše zbog toga što osjeća da ga je za žrtve, zapravo, baš briga.

Primjenu načela 'što volim teoriju zavjere – ali ne u mojoj kući' prije nekoliko dana primijetio sam u medijskom praćenju ubojstva u zagrebačkom parku Ribnjak te najavama navodnog 'čišćenja grada' od strane Bad Blue Boysa. Još prije dvadeset godina, fenomen bi se – recimo, u gradskoj rubrici Vijesnika – 'obradio' spominjanjem 'stranih krugova' ('kome to odgovara'). Naglašavala bi se činjenica da se sve događa neposredno pred dolazak američkog predsjednika ('zašto baš sada'). A akteri i žrtve bili bi tek 'marionete' neimenovanih ali dobro poznatih snaga koje 'vuku konce iza kulisa'.

Danas, međutim ništa. Nema 'zavjera' kada su u pitanju svima nama vrlo bliski nogometni navijači.

A inače, da vam pravo velim, gledajući iz daleka, a na temelju čitanja zagrebačkih novina, materijala za 'teoriju zavjere' moglo bi se pronaći.

Samo vježbe radi, bez obzira na moju kritičnost prema svim teorijama zavjere – pitam se 'kome odgovara' da se o nasilju piše jedino 'fenomenološki', kao da je ubojstvo društveni događaj, gotovo kao i proslava Dana svetog Patricka, koji razbija učmalu svakodnevicu metropole? Pristašama čvrste ruke? I to baš sada, kada Hrvatska treba postati članica NATO saveza? Zašto anonimne poruke elektronske pošte dobijaju u novinama prominentnije mjesto od izjava šefa policije? Zašto navijači čije se udruge – čitam u Vjesniku – financiraju iz državnog proračuna napadaju novinare državne televizije, koji o njima inače pišu prilično blagonaklono ('najbolji na svijetu'), a kude ih tek kada padne glava, ali ne kada i porazbijaju tramvaje? Je li riječ o borbi za vlast?

Naravno, Zagrepčani bi na ovu 'dubinsku', plitičku 'analizu' s pravom reagirali s 'kaj god, daj se seberi'.

Christopher Hitchens piše da su teorije zavjere 'ispušni plinovi demokracije' – neizbježne su kada ogroman broj informacija cirkulira među ogromnim brojem ljudi. (Zato se valjda u slučaju 'čišćenja Zagreba' od strane BBB-a ozbiljno uzima i anonimna e-mail poruka. Da je riječ o rukom pisanom pismu, poruku vjerojatno nitko ne bi niti pročitao)

I ja bih na ovu teoriju zavjere reagirao s gromkim 'kaj god'.

Skloniji sam prozaičnijem objašnjenju. Točno, tekstovi o BBB-ima prodaju novine. Ali također je važno, mislim i ovo: redakcije dnevnih listova kao da su lišene nadzora odraslih koji su – kako se čini - većinom ili u diplomaciji ili su dopisnici iz inozemstva. Uvjereni da se 'kod nas ništa ne događa', mladi novinari nasilje na ulicama promatraju kao nešto 'što nas čini svijetom', u paketu s 'Bolonjom' i ljudima koji kopaju po kontejnerima.

Inače, 'sve je to uvezeno sa Zapada' – rekao bi pristalica teorije zavjere.
objavljeno: ponedjeljak - 24.03.2008. - 19:24 - Komentari (21) - Ispis - #

Što je 'klijent br.9' dobio za 4300 dolara?

16.03.2008., nedjelja


Protekli je tjedan obilovao važnim događajima (Spitzer!). Središnja banka odlučila je spasiti investicijskog diva, firmu Bear Stearns (Kristen!). Cijena barela sirove nafte popela se na 111 dolara (Emperor's Club VIP!). Zapovjednik američkih snaga na Srednjem istoku podnio ostavku zbog razlika s Bijelom kućom oko Irana (klijent br. 9!). Barack Obama pobijedio u Mississippiju ($5500 na sat!). Vatikan objavio popis 'novih grijehova' među kojima su i kloniranje i zagađivanje okoliša ('on voli stvari koje ti možda smatraš opasnima'!). Provokativne izjave Geraldine Ferraro i Obamina svećenika izbacile izbornu kampanju iz kolosjeka (Kristen je na MySpace-u! Fotke!! Mjuza!!!). Kineska policija u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, ubila najmanje deset prosvjednika (jadna Silda!)

Promaklo vam je sve što nije u zagradi? Tko zna zašto.

Promaklo vam je sve-sve, i ono što je u zagradama, i ono što nije? Vjerojatno zbog ZERP-a.

Uglavnom, poskliznuo se još jedan američki političar uvjeren da mu – kada je u pitanju trivijalna stvar poput seksa - 'nitko ništa ne može'. Nakon Billa Clintona i Monice Lewinsky, Davida Vittera i DC Madam, Toma Foleya i njegovog laptopa, Larryja Craiga i tapkanja u javnom zahodu... newyorški 'Luv Guv', Eliot Spitzer, posljednji je u nizu ovdašnjih javnih djelatnika koji su odlučili opasno se primaknuti rubu ponora i balansirati na njemu. (Netko je svojedobno primjetio: «'Bible-belt'? Sve između Kanade i Meksika.»)

Televizija i novine su naravno odgovorili pravim gejzirima informacija i 'informacija'. Na primjer, vidjevši očito šokiranu suprugu Eliota Spitzera, Sildu Wall Spitzer, kako sa svojim razmetnim mužem stoji pred kamerama, i to ne jednom već dva puta u tri dana, moja se supruga, među inim, zapitala – što obući u takvoj prilici? Odgovor je bio na vrhu prstiju.

Mene je, moram priznati, najviše zaintrigirala cijena. Znači, sat proveden s 'Kristen' košta 4300 dolara?

Prije nešto manje od deset godina, bilo je otkriveno da je savjetnik Billa Clintona, Dick Morris, u Washingtonu plaćao prostitutku 200 dolara na sat.

Cijene rastu, sve je svakim danom sve skuplje. Čovjek se pita - gdje ide taj svijet...

A možda je Dick Morris imao posla s nekom štajgericom iz gumenjaka? Možda je razlika u tome što je 'Kristen' s Manhattana koji je po cijenama – ovdje karikiram, ali ne baš previše – poput Pantovčaka u odnosu na Pešćenicu?

Trivijalan kakav već jesam, a bez osobnih iskustava na tom planu, okrećem se Internetu i publikaciji koja je neka vrst Biblije ovog bloga – dnevniku Washington Post. Članak s ozbiljnijim osvrtom na slučaj, posebno na njegov bankovni aspekt, te s insinuacijama 'tko je Spitzeru smjestio' možete pročitati u londonskom Timesu.

Umjesto da u Washington dovodi prostitutku iz New Yorka, guverner Eliot Spitzer mogao je, čini mi se, proći jeftinije da je angažirao 'domaće snage'. Jesenas otkrivena D.C. Madam naplaćivala je sat 250 do 300 dolara. Internet stranice Craigslist, na kojima se – uz preporuke čitatelja - može pronaći vodoinstalater ili soba za iznajmljivanje, dom je i oglasa za 'sexy kitty' koja sat naplaćuje 250 dolara, dok 'busty brunette', koja reklamira u lokalnom alt-listu City Paper, očekuje 180. Tracy Quan, bivša newyorška call-girl i autorica dviju knjiga o svojim iskustvima, tvrdi da je radila za 400 dolara na sat.

Što dobijete ako prostitutki platite 4300 dolara za sat njezina vremena? Očito, seks, ali i diskreciju kao i određeni imidž - objašnjava Washington Postu žena koja radi za jednu od lokalnih eskort firmi. Imidž. Jer, na dnu su štajgerice koje rade na ulici, iza njih su djevojke koje rade za firme koje se reklamiraju u telefonskom imeniku i na Internetu, te na vrhu, call-girls - neka vrst suvremenih kurtizana ili gejši koje, kaže anonimna sugovornica Washington Posta – 'ne rade ništa posebno drugačije od ovih ostalih, jedino što je imidž drugačiji'.

Policajci kažu isto, uz to da najskuplje prostitutke čine vrlo mali dio te populacije a 'strše' jer izgledaju bolje te se mogu pohvaliti da su zdrave. Detektiv Steven Schwalm iz Odjela za borbu protiv prostitucije u washingtonskoj policiji dodaje da neke od elitnih prostitutki po večeri donesu zaradu i po 10 tisuća dolara, a za vikend – 250 tisuća dolara. Schwalm kaže da u ovakvim slučajevima nije bilo hapšenja jer 'policija u svojim fondovima nema takav novac, kako bi postavila zamku'.

Sudhir Venkatesh, profesor sociologije na sveučilištu Columbija koji je istraživao prostituciju u New Yorku, kaže da su najskuplje prostituke najskuplje i zbog toga što su sposobne voditi inteligentnu konverzaciju a i elegantne su – uglavnom presentable. Inače, Venkateshovo istraživanje pokazuje da u oko 40 posto rendez-vousa s elitnim prostitukama nije bilo spolnog odnosa. 'Plaća se konverzacija, češće nego što to mislimo' – kaže Sudhir Venkatesh.

Transkript prisluškivanog telefonskog razgovora pokazuje da je činovnica iz Emperor's Cluba morala podsjetiti Eliota Spitzera tko je Kristen. 'Znači on plaća 4300 a da uopće nema pojma koga dobija?!' – pita se Harold Mayerson, komentator Washington Posta. Kristen nije nikakva opsesija Eliota Spitzera, već jednostavno – positional goods, artikal koji je vredniji od identičnog ali običnog samo zato jer ima određen visok status, uz njega se veže prestiž, zbog toga jer ga mogu imati tek malobrojni, izabrani.

Ono što prostitutku čini vrijednom 5500 dolara na sat je upravo činjenica da je netko spreman to platiti. Vrijednost ne diktira cijenu, već cijena diktira vrijednost. 'Priuštiti si Kristen je isto kao i stanovati na Petoj aveniji s pogledom na Centralni park. To znači da si uspio. Čak ako je sat s Kristen razočaranje, nema veze, jer 5500 tako i tako vama ništa ne znači, što je opet potvrda vašeg uspjeha. Kakva ste vi faca!' – piše (treba li ovdje to za hrvatsku publiku naglasiti) sarkastično Harold Mayerson.

Potvrda statusa i moći. Za Eliota Spitzera, čiji je otac newyorški real-estate magnat, ne nužno i potvrda financijske moći, jer ju je već imao.

Američki sociolog Thorstein Veblen u Teoriji dokoličarske klase piše o prvoj generaciji američkih industrijskih magnata - Vanderbiltsa, Gouldsa, Harrimansa i drugih - te primjećuje njihovu potrebu da drugima pokažu što imaju (za razliku od njihovih današnjim potomaka koji se nazivaju 'out-of-sight-rich', kojima to više nije bitno i koji se nastoje u rijetkim prilikama kada su u javnosti ponašati što 'običnije'). Palače i ljetnikovci, prazni većim dijelom godine, bili su Veblenu primjer conspicuous consumption ili narodskije rečeno - palanačkog preseravanja. Naravno, to je Veblen uočio i kod drugih američkih klasa, a ne samo kod skorojevića-tajkuna s kraja 19. stoljeća. (Post-komunistička stvarnost stvorena je za nove Thorsteine Veblene.)

(Jedno pismo čitatelja u jučerašnjem Postu daje vrlo dobar primjer za takozvane positional goods iz svakodnevnog života. Autorova je mama bila vlasnica trgovine antikvitetima. Kada bi primjetila da nikako ne može prodati neki predmet, povisila bi mu cijenu 3-4 puta. Nakon čega se odmah prodao.)

Bizarni aspekt otužne epizode s guvernerom New Yorka Eliotom Spitzerom predstavlja činjenica da je njegov izlet u conspicuous consumption - njegov nagon da angažiranjem skupe prostituke potvrdi vlastiti status – morao ostati tajan. A nije.

Ne znamo čime se bave klijenti 1. do 8. Eliot Spitzer, klijent br. 9. je političar, i seksualni ga je snobizam koštao karijere.
objavljeno: nedjelja - 16.03.2008. - 19:15 - Komentari (7) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se