| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MSN: vicwolfy@hotmail.com[/B]
mail: vicwolf9186968@yahoo.com[/B]
icq: 336-217-215
Toliko vas je bilo od 25.10.2006. od 19:10...
LJUDOVI KOJE POZNAM....
*!Red Dawn!*
... your hand in mine ...
Forsaken
Clown
wacky thief
mala živčana
Nina the God
Ivy Omega
Kety
† disturbed angel †
Black Enemy
...I KOJE NE POZNAM, A RADO BI!!
death
Andunel (Zvijezda zapada)
Jimmy Tribal
rocking ramona
...kiwi girl...
mrs. Morrison
>>>heretik
lordbyron666
euronymous
Erotomania
Štekyca
princess nairi
~~~~~
† Midwinter Tears †
širo
white witch
†Lady Drusilla†
LOTOS
~..anGEl Of dArknESs..~
crni anđeo
Slept so long
angels don't kill
freddy
melody
sweet666
.hazY confessions.
.::Nemo::.
Viktoria Faust - U anđeoskom liku zvijeri
Viktoria Faust - Anđeo na mome grobu
Viktoria Faust - Galerija užasa
Viktoria Faust - Vampirski snovi
Viktoria Faust - Skice za umiranje
George R. R. Martin - Igra prijestolja
George R. R. Martin - Sraz kraljeva
George R. R. Martin- Oluja mačeva
George R. R. Martin - Gozba vrana
Triologija tamnog vilenjaka
Marija Jurić Zagorka - Grička vještica (svih 7)
Gleen Duncan - Ja, Lucifer
Tolkien - Gospodar prstenova (sve 3)
Johannes Mario Simmel - Klaunovi doniješe suze
Harold Robbins - Samotnica 1 i 2
Harold Robbins - Ne zaljubljuj se u neznanca 1 i 2
Tolstoj - Ana Karenjina
Prijestolje od zmajokosti (zaboravila sam kak se zove pisac)
Alan Ford (strip)
Van Hellsing (strip)
...
SVE ZBOG LIDIJE
Vidio sam je danas. Gledam je svaki dan. Moja božica. Moja ljubav. Lidija je bila moja vršnjakinja koja je išla samnom u srednju, samo što je bila u drugoj smjeni. Čim sam je prvi put vidio zaljubio sam se u nju. U cijelu njenu pojavu.
Imala je plavu kosu, zelene oči i zanosnu liniju. Bila je kao iz filmova. Popularna u društvu i najlijepša među curama zbog čega je i imala toliko neprijateljica. Bila je nedostižna. Mislio sam da je iluzija i da nikada neću imati priliku niti pričati s njom, a kamoli nešto drugo.
Dok sam jednog dana shvatio da sam se prevario. Čekao sam ispred škole jednog prijatelja iz njezine smjene da mu nešto dam i da mogu doma. Stajapo sam tako zapalivši cigaretu i mislio na nju, a ona me gledala sa strane. Nije mi bilo jasno. Pogledavao sam svuda oko sebe, ali nikoga nije bilo. Sve je upučivalo da gleda baš mene. Bio sam sretan kao malo djete, a ujedno i nisam jer nisam znao što to znači. Možda se želi samnom poigrati, pa kad se ponadam, onda me odbaciti.
-Oprosti. Imaš cigaretu? – u svojem razmišljanju nisam niti shvatio da mi se približila. Smeten, prekopavam po đepovima i ponudim joj cigaretu.
-Imaš vatre? – držala je upaljač u ruci, ali je ipak htjela da joj ja zapalim.Hm. Da li da se nadam?
Zapalivši cigaretu, nije otišla. Stala je kraj mene i pitala me kako se zovem.
-Daniel.
-Drago mi je. Ja sam Lidija. – nisam joj htio reći da već znam, jer bi znala da patim za njom i da već znam sve o njoj što se moglo saznati.
-Čuj, jesi li slobodan sutra za kavu? Sutra je subota, nemamo škole... Pa da odemo na kavu. – pitanje me ostavilo bez riječi. Ona i ja? Na kavi?
-Može. – kratko sam odgovorio
-E super. Onda se vidimo sutra. – rekla je, ugasila cigaretu i ušla u školu.
Ne dočevši frenda, uputim se doma. Cijeli dan sam razmišljao o njoj i o tome kako sam neizmjerno sretan. S tom mišlju i legnem. Htio sam je sanjati, pa sam ranije otišao u krevet.
Nađem se u dugačkom hodniku od cigle s mnogo vrata. Hodam i znam u koja vrata trebam uči, ali sam ipak zbunjen tolikim vratima. Okrenem se. Iza mene hoda Lidija. Moja slatka Lidija. Osjećao sam kao da ju poznajem od dana kad sam se rodio. Kao da ju poznao oduvijek. Konačno dođem do sobe u koju ulazim i Lidija za mnom. Na sredini sobe bračni krevet, sa strane polica s knjigama i radni stol. Soba je bila mala. Sedmero ljudi bi se gužvalo u njoj. Naspram toga što je bila mala, bila je udobna i istovremeno neuredna. Krevet nije bio pospremljan, knjige su ležale svuda po podu i radnom stolu.
Nismo marili za to. Na pameti nam je bilo samo to da smo sada ovdje samo nas dvoje i da je pored nas krevet. Ali iz tih misli nas prenu vriskovi iza vrata. Nasuprot lijevoj strani kreveta bila su bijela vrata po kojima je netko neumorno i jako udarao. Reagirao sam odmah. Naguram sve moguće u sobi što sam mogao pomaknuti na vrata, ali to nešto iza vrata je bilo jako snažno i imalo je neizmjernu želju da uđe u sobu pošto je sve guralo i prijetilo ispuštanjem užasnih zvukova. Shvatili smo da ne možemo ostati.
U drugom kutu sobe ugledam ventilacijski otvor i odmah mi sine ideja. Izbijem nogom taj otvor, primim Lidiju za ruku i počeli smo bježati. Odjednom pod pukne napola i rastvori se, a mi upasnemo u veliku dvoranu koja je vjerojatno morala pripadati nekom dvorcu. Bježali smo kroz plave hodnike kojih je bilo puno i nikako da negdje dopijemo.
Dok smo bježali napadale su nas svakasve zvijeri, čudovišta s krilima i slična stvorenja. Pustio sam Lidiju da trči prva, dok sam je ja, usput trčeći za njom, branio od tih zvijeri. Odjednom se ispred nas stvori zvijer slična mački. Tj. slična povečoj mački koliko se moglo shvatiti, jer je zvijer bila prozirna, nevidljiva, vidjeli smo samo njen obris. Zvijer skoči na mene. Lidija i ja smo se začudili gdje je jer je nisamo nigdje vidjeli, a vidjeli smo jasno da je skočila na mene.
Odjednom osjetim grebanje u nozi. Iznutra. I s užasom shvatim da je zvijer u meni, vidim je kako mi se penje po nozi iznutra, ispod kože. Nisam znao što bih. Počeo sam se guliti, a tada je prešla na kožu. Ponovno me grebala, ali ovaj puta sam osjetio i bol. Posegnem i džep i izvadim stvarčicu nalik nožu i počnem se rezati, samo da to nešto izađe iz mene. Nisam mogao to više trpjeti. Ali nije odlazilo koliko god sam se rezao. Tada mi Lidija dobaci upaljač. Isti onaj upaljač koji je sakrila kod škole smo da bih joj ja zapalio cigaretu. Zvijer je sada bila u mojoj ruci i počenem si paliti kožu. Zvijer je ispuštala strahovite krikove smrti sve dok nije umrla. Odbacim upaljač i nastavimo dalje bježati.
Dvorac se činio kao veliki labirint iz kojeg nije bilo izlaza. Dugo smo bježali dok su nas svakakve zvijeri slijedile i napadale. Konačno dođemo do glavnih vrata gdje je cijeli zid i sve što se nalazilo u blizini vrata bilo natopljeno krvlju. Svježom krvlju koja se cjedila sa zidova. Lidija je trčala odmah do mene. Bacim pogled na svoje tijelo. Bio sam sav pun modrica zbog udaraca koje sam primao. Ali nisam se žalio. Naprotiv, bio sam sretan na neki način zbog toga što su modrice bile na meni, a ne na Lidiji. Glavno da je ona bila dobro.
Čujem opet onog stvora s početka bježanja i u taj čas se otvore glavna vrata i zadnjim snagama koraknemo van. Vrata se glasno zatvore za nama.
-Gotovo je Lidija, spašeni smo. – kažem i okrenem se oko sebe. Lidije nije bilo. Kako? Maloprije je bila do mene, trčala zajedno samnom.
Počnem lupati poi zatvorenim vratima dvorca i dozivati je, a za odgovor dobijem njen vrisak koji je odjekivao hodnicima dvorca.
Nakon toga bolnha tišina. Znao sam da sam je izgubio. Da je više nikada neću vidjeti. Svoju Lidiju. Nikada više. Okrenem se i prohodam par koraka da bih shvatio da sam u svojem dvorištu, a da je dvorac zapravo moja kuća...
Probudio sam se točno na vrijeme da krenem u školu. Na putu do škole mi nešto nije dalo mira i otišao sam do Lidijine kuće. Ispred je bila hitna. Iznosili su je van. Moju Lidiju. Ja sam je ubio. Moj san ju je ubio. Izgledala je kao izrezbarena lutka. Zvijeri su je uništile. Izgrebale joj cijelo tijelo. Na leđima su joj visjela slomljena krila. Izgledala je ... poput njih. Izgledala je kao zvijer.
