...want to be pretty

utorak, 07.02.2006.

LJUBAVNICI NOĆI

Još jedan naporan dan. Vraćam se s posla do svog malog sela. Sjedim u busu i pripremam se da izađem na toplinu koja prži kožu. U busu radi klima. Konačno i za naše selo novi busevi. Prošle godine smo umirali od vrućine. Doslovce.

Siđem s busa. Sada me čeka još pola sata pješačenja. Ne smeta. Uvijek mi dobro dođe šetnja prije nego što uđem u pakao koji se zove svakodnevnica u kući. Volim prirodu. Volim šetnje. Ponekad niti ne odem doma, nego odem na svoje mjesto i tamo provedem sate i sate. Moje mjesto... To je nešto čarobno što morate vidjeti. Kada izađete iz moje kuće, pješačite deset minuta preko livade da bi došli do ruba šume. Mnogi koji dođu do tuda, ne usude se više ići naprijed, nego prate rub šume do ceste. Isprva sam se i ja bojala. Šuma izgleda strašno. Grane su sablasno zavinute prema zemlji i kao da samo čekaju da netko naiđe i da ga zagrle svojim strašnim zagrljajem.

Ali jednom sam sama sebi rekla da se ne bojim i ušla u tu strašnu šumu. Isprva stvarno kao da vas stabla grabe svojim rukama. Umišljate si jer se bojite, ali kada uđete u dubinu šume... Takvu ljepotu još niste vidjeli. Iz velike stijene izvire mali slapić koji se malo dalje pretvara u potočić koji tiho žubori u noći. Jedino možete čuti njegov šum. Oko potočića čistina. Nema stabala. Izgleda kao posebno uređivani i dobro njegovani travnjak. Trava mlada i sva ravna. Mjesec koji se probija kroz zasjede stabala traži svoj odraz u potočiću. Zvijezde daju jedino svijetlo i putokaz u mrklom mraku šume.

Ni danas nisam otišla kući. Ne želim. Ne čeka me ništa lijepo. Znam. Samo briga. Sjedim pored potočića i uživam. Jedino što čujem su moje misli. Mrkla tišina.

-Dama odmara? – začujem glas iza sebe. Nisam čula da mi se netko približava.
-Da li bih trebala na to odgovoriti? – pitam ne okrenuvši se i ne maknuvši se iz svog položaja. Počnem bacati kamenčiće u potok koje sam našla u blizini i naslonim se na laktove i dalje ne okrečući glavu.
-Kako god vi želite, ljepotice. – rekao je umiljato i čak mislim da se naklonio. Nasmiješim se. Još uvijek se ne okrećem. I ne odgovaram.

Zamislio se na sekundu. Nije ništa govorio.
-Mislim da smo krivo počeli. Krenimo ispočetka. – rekao je i sjeo pored mene. Laktovi su nam se dodirivali. Imao je tako meku i nježnu kožu. Da li je stvarna? Neću ga dodirnuti. Još...

-Nisam čuo tvoje ime. – ustrajao je da započne razgovor.
-Nisam ga ni rekla. – a ja mu nisam pomagala u tome. Da li sam uživala u tome? Možda. A možda i ne...
-Pa bar mi reci koje je tvoje dragocijeno ime! Toliko sam zaslužio.
-A čime si to zaslužio? – još uvijek ga nisam pogledala, a baš me zanimalo kako izgleda. Imao je jako lijep glas. Ne preduboki i smireni.
-Time što te želim upoznati. Ne voliš upoznavati nove ljude, zar ne? – sjedio je i dalje do mene i gledao me. Osjećala sam to.
-Volim. Ali ljudi koje želim upoznati i upoznajem stojim s njima lice o lice. Oči u oči.
-Pa mogla bi tako i samnom. Ali ti ne želiš okrenuti glavu prema meni… Zar se bojiš? – ovo me bockalo. Ja da se bojim? Pa okrenut ću glavu, pa što bilo da bilo.

Kada sam vidjela njegovo lice… U meni se probudila neutaživa strast. Htjela sam se istog časa kada sam ga ugledala baciti na njega i biti samo njegova. Zbog čega? Zbog njegovih očiju. Zbog načina na koji me gledao. Njegove oči… Takve oči još nigdje nisam vidjela. Tamno plave kao more noću sa malim crnim zjenicama tako da se čini da mu je plava boja preplavila cijelo oko… To jest, da nema druge boje do plave u njegovim očima. Oko plavog mora crni obrub koji se jasno vidi naspram bijelih bjeloočnica.

Pogled koji oduzima dah. Lice kao napudrano. Svo jednako i malo crveno na obrazima. Crte lica glatke i lijepe. Mali nosić koji mu upotpunjuje izgled nevinog djetešca i preslatke usne. Dođe mi da ga odmah poljubim. Crvene i naizgled tako mekane, punije usne. Mljac…

Nasmije mi se. A kakve zube ima… Blistaju kao proljetno sunce kada se probudite mamurni od tuluma slijedeći dan, a netko vam makne zastor da vam svijetlo uđe u sobu koje vas na kraju zaslijepi. Nasmiješim se i ja njemu.

-Mogu li znati tvoje ime? – upitala sam ga
-Zamjena uloga? Sada bi ti moje htjela znati… Ime za ime!
-Sanya.– pružim mu ruku koju on prihvati.
-James. Drago mi je.
-Meni još draže. – razvukla sam već postojeći osmijeh na svom licu skroz do ušiju.

Kako je bio dobar. Kao da je izašao iz mojih najvrućijih i najperverznijih snova. Kako ga želim poljubiti. Osjetiti te mekane usne na svojima…
-Imaš moju dozvolu. – odjednom je progovorio gledajući me i još uvijek držeći moju ruku u svojoj. Nije mi smetalo, nimalo.
-Za što? – pitam i nakrivim glavu. Kao malo dijete kada vidi nešto novo, zanimljivo pa to želi svom silom proučiti.
-Imaš dopuštenje da me poljubiš.
-Stvarno? A kako znaš da te želim poljubiti? – pitala sam sa malim tajanstvenim smješkom. Kako sam ga željela…
-Pa… Svi to žele. A vjerujem, to jest znam, da i ti to želiš. – opet taj smiješak. Pojest ću ga.
-Pa pojedi me.

Koji me vrag spopao, ne znam, ali odjednom sam ga primila za ramena, privukla k sebi i poljubila ga. Bilo je tako dobro. Gotovo božansko. Iznenađujuće dobro i na neki moj bolestan način slatko i perverzno. Željela sam ga odmah i sada. Nije me bilo briga što imam muža i malo djete. Još sam bila mlada i željna zabave. Željna njega. Njegovih poljubaca i dodira.
Primio me oko struka, podigao me kao perce i posjeo u svoje krilo ne mičući svoje usne sa mojih. Oslobodila sam ruke i primila ga za glavu dok me on zagrlio oko struka. Prolazila sam rukom kroz njegovu oštru crnu kosu, koja je mirisala na avanturu koju nikada neću zaboraviti. Imala sam taj osjećaj. A i znala sam da je tako. Drugom rukom sam mu gladila obraz. Imao je tako mekanu kožu… Kao žena koja drži do sebe i nanosi svakodnevno razne kremice na lice. Čak i previše.

Osim naših poljubaca, uzdaha i žubora potoka iza nas nije bilo drugog zvuka u šumi. Mjesec nas je obasjavao i reflektirao se od staklene površine vode. Obasjavao je nas, ljubavnike. Ljubavnike ovog trena. Ove noći. Da li je bio stvaran? Ili samo moja iluzija? Da li ću se sada probuditi?

Prešla sam u akciju. Nisam više mogla čekati. Željela sam ga sada. Ovog trena. Liznem ga malo jezikom po usnama. Stao je i pogledao me u oči. Vidjela sam strast u njegovim božanskim očima. Strast kakvu sam i sama osjećala otkada sam ga ugledala. Strast i želja. Odjednom me strastveno zagrlio i poljubio. A da li je ovo san? , mislila sam dok su nam se jezici igrali i dodirivali na stotine načina. Moglo bi biti. To jest, ovo i je san. Ovo ne može biti stvarnost. Ljubeći ga po vratu i cijelom licu stavim ruke na njegova ramena i uprem malenu snagu u ruke da ga polegnem na travu.

Nije se nimalo odupirao. Dopustio mi je da ga lagano odgurnem. Postao je blijed. I odmah sam pomislila da mu je možda neugodno ili da možda nešto ne valja.
-Sve u redu? – upitam ga.
-I više nego u redu. – kaže mi sa smješkom, malo se pridigne i skine mi majcu. Kako sam sjedila na njemu, nije mu dugo trebalo. Dignula sam ruke i majca je velikom brzinom pobjegla s mene. Ruke mi padnu oko njegovih ramena. Zaglio me i počeo ljubiti po vratu. Kako sam obožavala kada me muškarac ljubi po vratu. Moja prva i najvažnija erogena zona. Sada još samo moram otkriti njegovu. Dok me ljubio, drugom rukom mi je bez problema otkopčao grudnjak i istom rukom ga skinuo, s drugom rukom me mazio po golim leđima dok su moje ruke polagano tražile rub njegove majce. Kada sam ga našla primila sam majcu sa obje ruke dok je on dizao ruke da mu skinem majcu. Nasmiješim mu se, a on me zauzvrat obaspe poljupcima po cjelom gornjem djelu tijela.

O, kako sam uživala. Kao nikad u životu. Mada sam uživala, nisu me zadovoljavali samo poljupci. Htjela sam više. Željela sam ga cjelog. Prođem rukama po njegovim leđima i osjetim kako se trza. Od užitka, pomislim. To mi je bio znak. Ili sam bar ja tako mislila. Još uvijek sjedeći na njemu ponovno ga polegnem na travu. Uzmem njegove dlanove u svoje, prsti nam se isprepletu, dignem mu ruke iznad glave i priklještim ga o zemlju. Da sam imala za šta, zavezala bih mu ruke. Počnem ga ljubiti od vrata prema dolje. Oslobodim svoje dlanove iz njegovih i skupa sa poljupcima počnem spuštati ruke po njegovom tijelu. . Odjednom me on zaustavi , primi me oko struka i jednom rukom, bez imalo muke, prebaci me preko sebe na suhu zemlju. On preuzima inicijativu, pomislim. To je dobro. Nadvio se nad mene i poljubio me dok mi je jednom rukom otkopčavao hlače, a drugom me mazio po licu i vratu. Hlače su samo skliznule s mene. To je to, pomlisim. Samo što nisam gola pred njim. Više nema povratka. Niti se ne želim vraćati.

S tom mišlju potražim rukama njegov remen. Već sam ga skoro otkopčala kada mi je zaustavio ruku. Odmaknem se malo i zbunjeno ga pogledam.
-Vjeruj mi, ne želiš to.
-Nego koja je poanta onda svega ovoga, ako ja to ne želim…? Ako ti to ne želiš? – pitala sam i dalje ne shvačajući zašto mi oduzima radost. Sada kada smo već ovdje… Ovaj trenutak… Zašto?
-Nema odgovora na to pitanje. Saznat ćeš ga sama. - govoreći to, stavio je ruku iza sebe i kada ju je vratio u ruci je držao bijelu ružu. Otkuda mu bijela ruža? Kako je lijepa. Sve ruže su lijepe, ali je ova bila posebna. Još neviđena ljepota.

-Uživaj u smrtnim grijesima. U najvećoj ljudskoj želji. Uživaj dok možeš. Sa mnom te očekuje mnogo više od toga. Bolji užici. - rekao je i počeo me ljubiti po cijelom tijelu.
Bilo je tako dobro. Ali nisam razumijela što mi je rekao. Nije niti bilo važno. Od njegovih poljubaca sve sam zaboravila. Uzeo je bijelu ružu i prelazio preko mojeg tijela s njom. Nikada ne bih rekla da to može biti tako dobro. Kao da me njegova ruka miluje. Ruža je bila mekana i dok je prelazila preko mog tijela, mislila sam da ću početi vrištati kako je bilo dobro. Ovo još nisam doživjela. Nisam se nadala ovakvim užicima.

Nije me skinuo do kraja, ali ja sam se sada osjećala potpuno gola. Gola pred neznancem koji mi je sada bio draži nego itko ikada. Doživjela sam najveći i najbolji vrhunac do sada. I to zahvaljujući ruži. Neki mi nebi vjerovali kada bih im ovo ispričala, ali ovaj trenutak, ovu noć nebi mjenjala za ništa na svijetu. Sada bih mogla umrijeti sretna. Ovdje. S njim.

-Budi sutra ovdje u isto vrijeme, ljubavi. - poljubio me, obukao se i otišao. Pustila sam ga. Ali samo zato jer se nadam da će sutra biti ovdje. Još uvijek sam ležala ne vjerujući da se ovo stvarno dogodilo. Ali dokaz mi je bilo to što sam bila praktički gola. Obućem se i krenem prema kući. Sigurno je već jako kasno, negdje par sati iza ponoći. Ali to me ne zanima. Vrijeme je preletilo kao da sam bila s njim samo pet minuta. Sretna sam kao nikada u životu. Čudno kako vam jedna osoba, koju niti ne poznajete, može uljepšati cijeli život na par trenutaka. Sutra ću doći sigurno. Ovo moram, to jest moramo ponoviti.

Uđem u kuću. Svi spavaju. Pogledam na sat. Pola četiri je. Nema veze. Sutra je nedjelja, ne moram se rano dići. Legnem pored muža i zaspim sa mislima daleko od toplog kreveta, kraj potoka u mračnoj šumi...

Probudim se i iznad sebe vidim muža kako se dere na mene. Isprva ga nisam niti čula, a niti razumijela, još sam spavala. Za par sekundi mi se sluh povrati... Zažalila sam što se to dogodilo...
-...je pola šest navečer. Jel se ti misliš dići i napraviti nešto za jesti? Gladan sam. - derao se na mene. Da sam imala snage, tresnula bi ga šakom. Pa zar nema ruke?
-Imaš ruke, imaš noge, imaš mozak. Napravi si nešto sam. Ne moraš uvijek mene čekati. - rekla sam poluglasno.

Pogledao me s visoka i otišao. Dobro da me nije dugo gnjavio, nisam baš raspoložena za svađe. Već je pola šest? Uskoro moram ići. Dignem se i odem u kupaonu. Užasno izgledam. Kao da nisam spavala deset dana. Ljubavnik me izmorio, ha ha. Da me bar izmorio, znala bih od čega sam takva. Ma samo sam umorna. Još bi spavala. Ali onda će me Sam razapet. Idem mu napraviti nešto za jesti da me ne gnjavi više.

Pola devet je. Otuširam se, obučem se i krenem prema vratima.
-Kamo ćeš ti? - čula sam glas iza sebe.
-Idem u šetnju. - okrenem se i vidim Sama kako stoji kao policajac. Zar me misli provjeravati?
-Idem i ja s tobom. - lijepo se ponudi. A, nećeš. Znam te, mustro.
-Nejdeš sa mnom. - odgovorim mu hladnokrvno.
-A zašto ne bih išao s tobom?
-Zato jer ja to ne želim. Želim biti sama.
-Priznaj, s kime se ideš naći? - nije popuštao.
-Sa svojim mozgom. To si ti već davno trebao učiniti i tebao bi. Potraži si svoj mozak, ispao ti je negdje. - rekla sam, okrenula se i izašla. Vjerojatno je sada stajao pred vratima i zaprepašteno gledao u njih. Kako sam mogla? Lijepo dušo. I baš mi je bilo gušt.

Ulazim u šumu. Srce mi hoće iskočiti iz grudiju koliko sam uzbuđena. Da li će biti tamo? Da li će uopće doći? Što će se danas dogoditi? Imala sam toliko pitanja, a nijedan odgovor. Potrčala sam. Jedva sam čekala da dođem tamo. Dođem na čistinu ispred potočiča. Ovdje je. Stoji ispred potočiča. Okrenut mi je leđima. Približim mu se za par koraka i stanem. On se okrene. U rukama ispred prsa drži crvenu ružu. Zagledam se u nju. Bila je crvenija nego ikoja crvena ruža koju sam vidjela u životu. Kao da je rađena od krvi.

-I je. - rekao je iznenada.
-Što to? - upitala sam ne shvačajući što je rekao.
-Ova ruža je nastala od krvi. Od moje krvi. Ali nedostaje još nešto, da bude prava.
-A što to?
-Saznat ćeš. - rekao je, približio mi se i poljubio me. Već sam zaboravila kako je to bilo dobro. Njegove usne na mojima. Bila sam u ekstazi. U nirvani. Sve je u meni lebdjelo. Njegov poljubac... Kao da sam u nebu.

Počeo me ljubiti po vratu. Osjećala sam da se ponavlja jučer. Da će se to ponoviti. Pomisao na to mi je natjerala tijelo da lebdi još više... Iznad oblaka.
-A sada ćeš upoznati užitke drugog svijeta. - rekao mi je tiho i polako mi zario svoje zube u vrat. Malo sam se trznula, ali kada je to on, ne smeta mi. Dapače, godilo mi je. Perverzna bol. Polako mi je sisao krv i držao me čvrsto u zagrljaju. Uživala sam. I tada sam shvatila da nešto pada po meni. Pada po zemlji, po njemu. Kiša. Ali ne obična kiša. Ovo je bila krv. Nisam marila. U ovom trenu ništa nije bilo važno.

Već sam gubila ravnotežu. Polegnuo me na pod još uvijek mi sišući krv. Kiša, to jest krv je padala polako. Prestao je prije nego sam izgubila svijest. Razrezao si je noktom žile na ruci i prislonio mi je zarezano mijesto na usne.
-Vrijeme je da upoznaš slađe užitke. Zaboravi sve užitke koje si poznavala. Pusti da ti duh lebdi. Živjet ćemo zajedno ljubavi i uživati. - zarila sam zube u njegovu ruku. Krv je u potocima tekla niz moje grlo. Isprva sam mislila da ću povraćati, ali kasnije se nisam mogla zasititi. Dao mi je da pijem sve dok nije problijedio od nedostatka krvi.
Dok sam pila njegovu krv, kiša je počela jače padati. Vidjela sam kako ruža crveni još više. Kiša je hrani. Hrani se mojom krvlju. Kiša je prestala, ruža je nestala.
-A gdje je ruža? – upitam svog novog vječnog druga.
-Ona ostaje ovdje. Za nas. Obilježava nas kao ljubavnike noći.

Sada kada sam od njegove vrste, znam da je imao pravo. Smrtnički užici nisu ravni ovima koje mi imamo i znamo. Nema večeg užitka nego kada osjetiš krv kako ti klizi niz grlo, kako te ispunjava. Zajedno smo. I ostati ćemo zajedno. Trebamo jedno drugog. Što bi vampir bio bez svog partnera ili partnerice? Ništa... Život bi mu ubrzo dosadio bez družice koja ga vodi i koja je uvijek uz njega.
Putujemo zajedno. Vidjeli smo sve zemlje svijeta. Mi smo kraljevi svijeta. Nitko nam ne može stati na put. Gdje god dođemo obožavaju nas. Daju nam sva svoja blaga i kuće. Daju nam sebe. Nigdje takva ljepota nije viđena. Misle da smo bogovi. Da li jesmo bogovi? Odlučujemo o sudbini ljudi. Možda jesmo. A možda i ne.

- 20:39 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

My escape from reallity...

utorak, 07.02.2006.