samopoštovanje. što je to?

Da. Šteta što još nikada nisam naučila kako poštovati samu sebe; Cijeniti samu sebe. Ali zašto? Ni to ne znam. Jednostavno ne postoji niti jedna jedina sitnica koju fizički volim kod sebe, ostalo i ne vidim, zapravo i ne gledam. Manjak samopouzdanja!
Voljela bih da jednostavno ponovo mogu imati četiri do šest godina kada jednostavno nisam shvaćala pravo značenje riječi "problem". I... Možda ćete sada tko zna što pomisliti o meni, kolika moram biti ili što.. Ali, ono što mi zapravo čitav život uništava samopouzdanje, a tako uništava i taj dosadašnji život je moja težina. Zapravo mogu reći i debljina. Opsjednuta sam time, priznajem, ali vjerujem i s razlogom. Niti sekunda mi ne prođe u životu a da ne pomislim koliko sam ja to ustvari debela. Zar me ostali zapravo vide većom no što jesam, ili sam ja ta koja zapravo ne vidi? Ne znam. Ponekad baš smatram da sam normalna, možda malo punija od tog "normalnog", ali onda... Ne znam, toliko se deprimiram oko toga. Ma zapravo, koga ja zavaravam? Pa ja sam totalno uvjerena da sam ogromnija i od samog potopljenog titanika. I samo zbog toga i ne vidim ništa ostalo na sebi.
Ponekad kada prolazim gradom, ulicom, bilo kuda, s prijateljima ili bez, ne znam zašto, ali uvijek imam osjećaj kako su mnoge oči samih prolaznika uprte u mene ismijavajući moju debljinu. Ipak, ponekad si kažem "daj pa nisi centar svijeta! zašto bi svi buljili u tebe?"... Šteta što taj glas ne može prevladati u mojoj glavi. Mislim da sam jedna i jedina osoba na ovome svijetu koja stvarno misli sve najgore o sebi. Jednostavno ne vidim ništa lijepo na sebi. I pošto je to nešto što me nonstop prati, u svakoj mojoj proživljenoj sekundi, ili sekundi koju ću tek proživjeti, ne znam.. Ne mogu prestati misliti na to, eto, odlučila sam i tome posvetiti jedan post. Ovdje me nitko ne pozna zapravo, nadam se. hahah Zato to dijelim javno. Je li debljina prvo što se primjeti na ljudima? Ja to ne mislim tako, ali kao da je bitno moje mišljenje. Može li mi itko od vas blogera ikako pomoći? Zapravo i ne znam kako je to moguće. Ne znam kakav će biti ishod, što uopće očekujem.. Ne znam je li još uvijek uopće vjerujem u bilo što. Kada bi vam i rekla svoju visinu i težinu... Pojma nemam, jednostavno imam potrebu objaviti ovaj post.
Uopće ne vjerujem u sebe, da mogu uspjeti u bilo čemu. To je nešto što me često puta spriječava da nešto učinim. Ni sama više ne znam....



Kada bih barem ponovo mogla biti ona stara. Unatrag manje od godine dana.. Bila sam toliko dijete sreće. Ja sam bila ta koja je u društvu mogla oraspoložiti baš bilo koga sammim time što sam se smijala, jednostavno mi ništa nije bilo važno, što će bilo tko reći na nešto moje, moje mišljenje ili bilo šta. Najvažnija stvar bila mi je vlastita sreća, osmijeh... Ne mogu se zapravo ni opisati. I tada sam znala za taj neki "problem debljine", nikada nisam prestajala misliti na to, a opet nije me toliko opterećivalo. Sada se posebno drugačije osjećam, i posebno drugačije gledam na to. Uvijek radim nešto zbog sebe. Treniram, izlazim. Sve samo da postanem nekako zadovoljnija. Zašto to ne mogu? Ponekad mislim da je to utjecaj okoline, ali... Ima još nekih valjda koji nisu tolikom blizu savršenstva, pa ih i nije toliko briga. Jasno mi je da nitko nije savršen, i da je svatko lijep na svoj način. Zašto je po meni samoj tako teško povjerovati u to? Rado bi vam rekla da je moja težina 73 kilograma i visina 175cm. I eto rekla sam. Što ću time postići? Samopouzdanje sigurno neću. Trebam li se zato osjećati jadno ili kako kada sada ovdje sjedim i...

Sjećate se priče o mojoj najboljoj frendici? Uf, tko bi tebe zaboravio, draga moja. Ponovo se svim azahvaljujem, jer imali ste potpuno pravo a uopće nas ne poznajete. Ona ne zaslužuje moju pažnju! Učinila am nešto što vjerojatno nisam smjela, ali barem znam kakva je zapravo. Ne mogu vjerovati da sam s njom provela krasnih 11 godina prijateljstva! A sada će to tek tako sve ostati zaboravljeno. Da, učinila sam to. Posumnjala sam u nju da me ogovara s tom curom, je rjoj je posvetila cijeli opis svoje profilne slike, napišući ondje nešto ono.. Tekst koji ostavlja bez daha.. Nešto što meni nikada nije napisala. A nije nešto ni dokazala. Bila sam uvjerena da me ogovaraju, jer tu curu znamo isto sve ove godine koliko se i mi same poznajemo. Ušla sam u njen facebook profil i vidjela to.. Nije me s njom ogovarala baš na taj način. Ogovarala me sa pola njih iz svog novog razreda! I znate što je najgore? Narugala se onome što mi čitav život ruši samopouzdanje. Nitko, nego ona! Znala je to, i rekla je, tek tako upitla jednu rečenicu. I onda se one grohotom nasmijaše. Drago mi je što sam im bila uzrok trenutne sreće i veselja. Nažalost, ne znaju da je ta noć meni bila samo još jedna u nizu od svih. Zaspati u suzama radi svog fizičkog izgleda? Radi debelih nogu. Radi mržnje prema svom tijelu, mržnje prema samoj sebi. Ne mogu se prihvatiti. Mrzim se zbog toga!
Zašto se ne mogu prihvatiti kada me osim te osobe, okružuju nekoliko divnij i PRAVIH prijatelja, i još divnija obitelj?! Voljeti samu sebe i svoje tijelo, za mene je nemoguća misija.

!