< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
U meni se stvara život... Ponovno... Hoće li ovoga puta uspjeti?

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Moje drage Rode


Pretrage i važni datumi
22.03. - zadnji M.
19.04. - kućni test pokazao +
24.04. - betaHCG: 395,5
27.04. - betaHCG: 1400 + još nešto (dodam čim saznam)
3.05. - prvi pregled. Pravilan, još uvijek prazan gestacijski mjehur. Odgovara 5/6 tjedana amenoreje.
17.05. - UZV. Lijepi, veliki gestacijski mjehur i plod veličine 1,07 cm. Zabilježena je srčana aktivnost.
25.05. - pregled u Petrovoj. Cerviks 1čl., tvrd, zatvoren, uterus smekšan, veličina odgovara za 9 tjedana... Naručena za boravak u bolnici od 1.06.
01.06.-05.06. - "obrada" trudnoće u Petrovoj. E. choli u urinu, ostalo je sve uredno. Mrvica je dosegla 3,5 cm
16. i 19.06. - rutinska kontrola u Petrovoj. U cervikalnim brisevima našli Mycoplasmu hom. Ništa strašno, još jedna kura antibiotika, ostalo sjajno. Beba je duga 6,5 cm i luduje u maternici. Liječnik oduševljen, sve mjere su odlične.

wannabe mama
13.07.2006., četvrtak
Mijenjam se i nije da me boli, ali...

Noćas je teška noć, jedna od onih koje osjećam poput kamena oko vrata... Vjerojatno je to zbog još uvijek jakog utjecaja punog mjeseca, a možda i zbog mojih promjena. Jako se mijenjam i zato se dugo nisam javljala. Pa čak i sada ne znam od kuda da počnem... Ne mogu reči da su te promjene loše, ali definitivno se bojim jer ne znam kakvom će me u konačnici oblikovati.

Postala sam izuzetno osjetljiva. Emocije me bacaju gore, pa dolje i tako u krug. Trbuh raste i čini mi se da osjećam prve pokrete, kao nekakvo micanje crijeva, ali koje to gotovo sigurno nije... Sve se razvija kako treba i osmijeh nebi trebao silaziti sa mog lica, zar ne? Toliko je bilo propalih snova, toliko sam gorčine progutala prethodnih godina da zapravo ne bih trebala imati razloga za ovakvu tjeskobu... Pa ipak...
(Draga moja Sanja, kolegice i prijateljice koja si već postala mama, puno puta te se sjetim iako se ne čujemo često. Ti si mi u jednom svome mailu spomenula da bi mi se ovo moglo dogoditi, ali tek sada znam o čemu si govorila.)
Kada bi me netko tražio da pokušam objasniti kako se osjećam i što mi se zapravo događa, otprilike bih pokušala ovako - stojim u nekakvom krugu i imam divlji, gotovo neprirodan nagon da branim nešto što je postalo centar mojeg svijeta. A oko kruga stoje čudovišta, nevjerojatni strahovi za koje nisam ni mislila da postoje. Borim se sa njima, režim kao divlja životinja, a zapravo sam tvrda od užasa...

Uvijek sam bila optimist, ali doslovno nepropravljivi optimist i to je nešto što me tjeralo naprijed. Imala sam svojih tamnih trenutaka u životu, godine anksioznosti koje sam uspješno prevladala samo zahvaljujući daru da se svemu nasmijem i pronađem svijetlu točku. No, ovo je novonastala situacija u kojoj još uvijek ne znam kako se prema tome postaviti. Glupo mi je uopće govoriti kakve su me brige spopale - moja razmišljanja sežu i po desetak godina unaprijed, pa se bavim svakojakim problemima koji mogu i ne moraju sustići moje dijete. A da uopće ne govorim o najmračnijoj od svih misli - o strahu da ću ga izgubiti... Mislim da je to nekakvo razbuktavanje majčinskog instinkta do granica na koje nisam bila spremna. Ne želim jednog dana zagušiti dijete svojim strahovima, staviti ga pod stakleno zvono, razviti sustav zabrani samo da eliminiram svaki rizik. Želim mu osigurati djetinstvo bez grča, usmjeravati ga na pravi put gotovo neprimjetno, naučiti ga razlikovati dobro od zla i dati mu slobodu izbora koju kao jedinka zaslužuje. Iako će to dijete biti moje, sebe ne doživljavam kao budućeg vladara njegove/njezine sudbine. A zbog svih tih, kao i mnogih drugih razloga morat ću naučiti ušutkati svoj užas... S obzirom koje granice doseže već i sama pomisao na određene više/manje (ne)moguće situacije, pitam se koliko će mi vremena trebati da se obuzdam? I hoću li uopće uspjeti ili ću postati jedna od onih mama koje imaju velike zabrinute oči i do granice nepodnošljivosti strepe nad svojim malenim pilićima?

Da, sve znam (barem sve ono što bih sama sebi savjetovala koji mjesec ranije) - ne smijem se takvim stvarima zamarati, to je prirodno i prilagodit ćeš se, dođe samo po sebi, korak po korak i znat ćeš što treba učiniti kada se nešto dogodi...bla-bla-bla. E još da se to može tako lako sprovesti iz teorije u praksu mogla bih mirno spavati. Ali nije lako, guši me, a ja poput sove u ranim jutarnjim satima blejim u monitor i pišem lamentacije...

Iz svega toga izvodi se zaključak da se još uvijek nisam srela sa svojim mozgom... Nije mom mužu lako, treba sve ovo podnositi... nono

...Mijenjam se, mijenjam se
Mijenjam se, nije da me boli ali...
Mijenjam se, mijenjam se
I nije mi po volji

...

Iz ogledala me gleda netko drugi
Ne, to nisam ja
Još sam uvijek isti klinac
Kakvog si upoznala

(Parni valjak, "Mijenjam se")




- 02:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se