| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
U meni se stvara život... Ponovno... Hoće li ovoga puta uspjeti?
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Moje drage Rode
Pretrage i važni datumi
22.03. - zadnji M.
19.04. - kućni test pokazao +
24.04. - betaHCG: 395,5
27.04. - betaHCG: 1400 + još nešto (dodam čim saznam)
3.05. - prvi pregled. Pravilan, još uvijek prazan gestacijski mjehur. Odgovara 5/6 tjedana amenoreje.
17.05. - UZV. Lijepi, veliki gestacijski mjehur i plod veličine 1,07 cm. Zabilježena je srčana aktivnost.
25.05. - pregled u Petrovoj. Cerviks 1čl., tvrd, zatvoren, uterus smekšan, veličina odgovara za 9 tjedana... Naručena za boravak u bolnici od 1.06.
01.06.-05.06. - "obrada" trudnoće u Petrovoj. E. choli u urinu, ostalo je sve uredno. Mrvica je dosegla 3,5 cm
16. i 19.06. - rutinska kontrola u Petrovoj. U cervikalnim brisevima našli Mycoplasmu hom. Ništa strašno, još jedna kura antibiotika, ostalo sjajno. Beba je duga 6,5 cm i luduje u maternici. Liječnik oduševljen, sve mjere su odlične.
wannabe mama
Telegrafski kratko
- 05:47 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Velika sam, kotrljam se na sve strane, mašem rukama, nogama i više ne znam kuda bi sa glavom, a kuda sa velikom guzom...  Ovo šašavo čudo je već oduševilo dva liječnika koji su zaključili da imam vrlo živahno dijete. No, to je samo potvrdilo muževu i moju teoriju - naplatit će nam klinac sve grijehe i nestašluke iz djetinstva jer genetski naprosto nema na koga biti miran! I počinjem raditi, veselo šetajući svoj trbuh okolo naokolo... Toliko sam se tomu nadala, toliko sam sanjala da će jednom doći i taj dan kada ću moći odahnuti i smiriti se u očekivanju prvih škakljucanja, štucanja i udaraca. Sljedeća kontrola je za tri tjedna, trudnoća mi je štreberska, napredna i nema razloga za posebnim nadzorom. Sad zaista znam što je prava sreća... PS. Ne ljutite se, odgovorit ću na sve komentare, samo da se malo sastanem sa mozgom  |
Renesansa
- 03:46 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Za Petrovu, do sada, nikakvih rezultata od mog poziva... Još uvijek se nadam da će netko tu nešto prepoznati, možda i pokucam na neka vrata, vidjet ćemo. Sutra završavam 12. tjedana trudnoće. Otići ću na posljednji UZV u ovom tromjesečju kod svog privatnika, a onda o tome neću razmišljati do 16., 17. tjedna kada ću moći doznati spol svoje mrvice. Govoreći općenito, napokon sam se opustila. Nema više straha ni tjeskobe, tek se povremeno zavuče mala crna misao koja brzo izleti van. Uživam u promjenama na svom tijelu jer znam da one navješćuju dolazak jednog malog paketića koji će mi zauvijek promjeniti život. A i odnos sa suprugom je postao nešto prekrasno... Gotovo devet godina smo zajedno (od čega imamo otprilike 6 godina "staža" u zajedničkom životu) i veza nam je taman bila u jednoj od mnogobrojnih, malenih, podmuklih kriza. Nije bilo ništa dramatično niti je ugrožavalo naše zajedništvo, ali je bilo teško za podnošenje - stalna napetost, nervoza, povremeno režanje... Zatim se u prvim tjednima trudnoće svemu tome pridodao zajednički strah jer je i on nosio ožiljke neuspjelih trudnoća. Nismo se htjeli ničemu nadati dok ne vidimo srce i bili smo spremni na još jedan gubitak. A zatim napokon prvi znaci novog života i moj odlazak na bolovanje... Najprije nam je trebalo vremena da se prilagodimo tome da smo ponovno po cijeli dan zajedno - moje radno vrijeme je od jutra do mraka i puno puta se dogodilo da si kažemo samo "dobro jutro" i "laku noć". U međuvremenu se on vratio studiranju (dok još može), pa bi po cijele dane bio sam kod kuće. A sada sam mu se napokon i ja priključila... Kako sam se smirivala zbog lijepog napretka naše mrvice, tako se otvorio prostor za novi razvoj naše veze. Ne govorim o seksu jer njega i dalje ima samo u tragovima (baš i nisam pri apetitu). Govorim o jednoj novoj dimenziji ljubavi koja nas je očito oboje oduševila. To je takva snaga prisnosti koju nisam ni poznavala... Osjećam da se promijenio i njegov pogled na svijet jer se naglo mijenja njegovo ponašanje - postaje nekako zreliji, ozbiljniji... A osjećam i da se, kao i ja, pribojava hoće li biti dobar roditelj. Sva ta razmišljanja, slatke brige i maštanja približila su nas više nego ikada. Drži me kao malo vode na dlanu, na najbolji način koji je njemu poznat, ne dozvoljava mi da se naprežem, da činim bilo što što mi nije po volji... Moram dodati da on nije jedan od onih muškaraca koji lako izražavaju emocije. Iako vrlo duboko voli i izuzetno je pouzdan, nikada nije trčkarao oko mene s cvijećem, cvrkutao mi nježne riječi... To mu nije u krvi. Ali zato je uvijek bio tu, a osobito onda kada mi je bilo najteže što mi je najviše značilo. I pravi je kućanski tip - ne u smislu papučara već uživa u uređenju doma. Ta pouzdanost mi je oduvijek bila najvažnija jer mi nikakvo cvijeće nije moglo zamijeniti sigurnu luku naše veze. Brak i obitelj su na našim ljestvicama životnih vrijednosti alfa i omega svega. Iako nismo u potpunosti tradicionalni tipovi, na brak smo se odlučili tek kad smo bili u potpunosti sigurni da to želimo, a odluka je bila prilično racionalna. Rastavu ni jedno od nas dvoje nebi moglo lako podnijeti... Da se vratim na našu vezu - ne znam drugačiji naziv za ono što se trenutno događa nego renesansa. Nema tu više one strasne i divlje zaljubljenosti već nešto toliko dublje i toliko ljepše da je riječima naprosto neopisivo. Kada bih mogla birati između ovih osjećaja i toga da se nikada više u životu ne zaljubim, potpuno sigurno bih izabrala ovo prvo. Ma kakvi leptirići u trbuhu i grčenje mišića od prodornog pogleda i vrelog dodira! Ne može se to usporediti sa njegovim nasmješenim licem kada me probudi jer sam sva iskrivljena zaspala u fotelji - pogleda me kao da sam dijete, jednako nježno me primi za ruke i odvede u krevet... Nema toga što bi se uopće moglo mjeriti sa beskrajnom količinom malih, nježnih poljubaca ili dugim, višesatnim razgovorima. Iz dana u dan dobivam sigurne dokaze da sam dobro odabrala i da postoji nešto što se zove "srodne duše". Nema bolje osnove iz koje bi se mogao stvoriti novi život... |
Pomozite bolnici u Petrovoj!
- 06:23 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
U ponedjeljak smo se vratili kući... Mala mrvica lijepo napreduje (ima 3 i pol cm), testovi su uredni (sve osim E. choli u urinu, ali za to sam dobila antibiotik). No, nisam se vratila s osmjehom iako bih se napokon mogla malo opustiti. Ovo iskustvo je bilo bolno - ne zbog mene, već sam se naslušala tako strašnih priča da sam dušu isplakala u pet dana koliko sam izdržala na odjelu za patologiju trudnoće. Zaključila sam da su žene doista hrabre jer izdrže nevjerojatne udarce i gubitke... Na kraju sam se i kod mog liječnika rasplakala, grcala sam kao malo dijete, pa je brzo shvatio da boravak u bolnici za mene nije ono što bi trebao biti - odmor i opuštanje. Zato sam puštena kući na nastavak mirovanja (još barem desetak dana). Otkako sam iskusila trudnoću, osjetljivost na priče o pobačajima, teškim deformacijama ploda i sl. je naglo porasla. Umjesto kao neutralni slušač, sve to proživljavam u prvom licu jer i moja povezanost s mojim najdražim krokodilom (kako iz milja zovem ovu svoju mrvicu koja me iz dana u dan proždire) iz dana u dan raste. U potpunosti sam prestala biti jedno i živim dvije sudbine... Svemu tome treba nadodati općeniti porast emotivnosti - draga kolegica i prijateljica, a danas i majka koja prati ovaj blog me upozorila na tu pojavu, ali zaista nisam ni slutila da će otići tako daleko... Sve me pogađa u srce, suze su mi stalno u očima (ne samo od žalosti nego i od sreće), oscilacije između veselja koje graniči s euforijom i tuge koja ponekad nalikuje depresiji su ogromne te više apsolutno ne postoji pojam "svejedno mi je". To je još jedan razlog više zbog kojeg se neću narednih desetak dana vraćati na posao jer doslovno osjećam da nisam radno sposobna. Za kraj, htjela bih pokušati pokrenuti barem malu, skromnu humanitarnu akciju za Petrovu bolnicu. Dakle, iskustva iz Petrove ovise od žene do žene i činjenica je da ne mogu nikako biti samo ugodna. Ako ništa drugo, tada već zbog činjenice da upravo u Petrovu dolaze žene iz svih krajeva Hrvatske. Dnevno se ondje rađa u prosjeku 15-20 djece, to je prava tvornica, a loše stvari se, na žalost, ponekad dogode (zapravo ih je teoretski nemoguće izbjeći u ovakvim uvjetima). Unatoč tomu što je Petrova omiljena novinarska meta, treba naglasiti da smrtnost novorođenčadi i rodilja nije nipošto veća od ostalih bolnica kao ni od hrvatskog prosjeka općenito... Da ne duljim previše - iako znam da će se neki okomiti na neljubaznost nekih medicinskih sestara te nestrpljivost i grubost pojedinih (rijetkih) liječnika, mislim da to nebi smjela biti kočnica za dobro djelo. Osobno me fasciniralo do koje mjere ti ljudi ostaju prisebni u uvjetima u kojima rade (iako nekima osmjeh doista nebi bio na odmet). Ono što me zgrozilo jesu poderane jastučnice, tvrdi i ofucani jastuci, potrgane i istrošene deke (bolje rečeno krpe), potpuni nedostatak toaletnog papira, papirnih ručnika, sapuna, a o hrani da i ne govorim. Ukratko, katastrofa! Znam, to nije nikakva novost i znam kakvo je stanje u zdravstvu. Znam i da ovaj moj post neće ništa bitno utjecati na bolje uvjete u bolnici, ali ipak, gajim jednu malu nadu... Možda će ga pročitati poduzetnica ili poduzetnik koji ima utjecaja na donacije u svojem poduzeću, možda će se netko odlučiti kupiti nekoliko jastuka i pokrivača... Poduzetnici, ne čekajte blagdane za humanitarne akcije i nemojte razmišljati na način da donacije skromnije vrijednosti neće nikome pomoći. Za jednu tvrku, primjerice, kupnja 50-tak pokrivača ne znači gotovo ništa, ali ne možete ni zamisliti što bi to značilo bonici u Petrovoj... Ako nam već u Hrvatskoj ne funkcionira pronatalitetna politika, vi barem možete pomoći da se trudnice i rodilje osjećaju bolje. Pomozite Petrovoj. Nazovite ih, pitajte ih što bi im u danom trenutku najviše pomoglo, donirajte im barem jastuke i posteljinu... Ponekad takve, naizgled skromnije donacije za bolnicu znače podjednako kao i donacije skupih aparata. PS. Oprostite na pravopisnim greškama, ali još uvijek sam uspavana i usporena... |
