| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
U meni se stvara život... Ponovno... Hoće li ovoga puta uspjeti?
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Moje drage Rode
Pretrage i važni datumi
22.03. - zadnji M.
19.04. - kućni test pokazao +
24.04. - betaHCG: 395,5
27.04. - betaHCG: 1400 + još nešto (dodam čim saznam)
3.05. - prvi pregled. Pravilan, još uvijek prazan gestacijski mjehur. Odgovara 5/6 tjedana amenoreje.
17.05. - UZV. Lijepi, veliki gestacijski mjehur i plod veličine 1,07 cm. Zabilježena je srčana aktivnost.
25.05. - pregled u Petrovoj. Cerviks 1čl., tvrd, zatvoren, uterus smekšan, veličina odgovara za 9 tjedana... Naručena za boravak u bolnici od 1.06.
01.06.-05.06. - "obrada" trudnoće u Petrovoj. E. choli u urinu, ostalo je sve uredno. Mrvica je dosegla 3,5 cm
16. i 19.06. - rutinska kontrola u Petrovoj. U cervikalnim brisevima našli Mycoplasmu hom. Ništa strašno, još jedna kura antibiotika, ostalo sjajno. Beba je duga 6,5 cm i luduje u maternici. Liječnik oduševljen, sve mjere su odlične.
|
U ponedjeljak smo se vratili kući... Mala mrvica lijepo napreduje (ima 3 i pol cm), testovi su uredni (sve osim E. choli u urinu, ali za to sam dobila antibiotik). No, nisam se vratila s osmjehom iako bih se napokon mogla malo opustiti. Ovo iskustvo je bilo bolno - ne zbog mene, već sam se naslušala tako strašnih priča da sam dušu isplakala u pet dana koliko sam izdržala na odjelu za patologiju trudnoće. Zaključila sam da su žene doista hrabre jer izdrže nevjerojatne udarce i gubitke... Na kraju sam se i kod mog liječnika rasplakala, grcala sam kao malo dijete, pa je brzo shvatio da boravak u bolnici za mene nije ono što bi trebao biti - odmor i opuštanje. Zato sam puštena kući na nastavak mirovanja (još barem desetak dana). Otkako sam iskusila trudnoću, osjetljivost na priče o pobačajima, teškim deformacijama ploda i sl. je naglo porasla. Umjesto kao neutralni slušač, sve to proživljavam u prvom licu jer i moja povezanost s mojim najdražim krokodilom (kako iz milja zovem ovu svoju mrvicu koja me iz dana u dan proždire) iz dana u dan raste. U potpunosti sam prestala biti jedno i živim dvije sudbine... Svemu tome treba nadodati općeniti porast emotivnosti - draga kolegica i prijateljica, a danas i majka koja prati ovaj blog me upozorila na tu pojavu, ali zaista nisam ni slutila da će otići tako daleko... Sve me pogađa u srce, suze su mi stalno u očima (ne samo od žalosti nego i od sreće), oscilacije između veselja koje graniči s euforijom i tuge koja ponekad nalikuje depresiji su ogromne te više apsolutno ne postoji pojam "svejedno mi je". To je još jedan razlog više zbog kojeg se neću narednih desetak dana vraćati na posao jer doslovno osjećam da nisam radno sposobna. Za kraj, htjela bih pokušati pokrenuti barem malu, skromnu humanitarnu akciju za Petrovu bolnicu. Dakle, iskustva iz Petrove ovise od žene do žene i činjenica je da ne mogu nikako biti samo ugodna. Ako ništa drugo, tada već zbog činjenice da upravo u Petrovu dolaze žene iz svih krajeva Hrvatske. Dnevno se ondje rađa u prosjeku 15-20 djece, to je prava tvornica, a loše stvari se, na žalost, ponekad dogode (zapravo ih je teoretski nemoguće izbjeći u ovakvim uvjetima). Unatoč tomu što je Petrova omiljena novinarska meta, treba naglasiti da smrtnost novorođenčadi i rodilja nije nipošto veća od ostalih bolnica kao ni od hrvatskog prosjeka općenito... Da ne duljim previše - iako znam da će se neki okomiti na neljubaznost nekih medicinskih sestara te nestrpljivost i grubost pojedinih (rijetkih) liječnika, mislim da to nebi smjela biti kočnica za dobro djelo. Osobno me fasciniralo do koje mjere ti ljudi ostaju prisebni u uvjetima u kojima rade (iako nekima osmjeh doista nebi bio na odmet). Ono što me zgrozilo jesu poderane jastučnice, tvrdi i ofucani jastuci, potrgane i istrošene deke (bolje rečeno krpe), potpuni nedostatak toaletnog papira, papirnih ručnika, sapuna, a o hrani da i ne govorim. Ukratko, katastrofa! Znam, to nije nikakva novost i znam kakvo je stanje u zdravstvu. Znam i da ovaj moj post neće ništa bitno utjecati na bolje uvjete u bolnici, ali ipak, gajim jednu malu nadu... Možda će ga pročitati poduzetnica ili poduzetnik koji ima utjecaja na donacije u svojem poduzeću, možda će se netko odlučiti kupiti nekoliko jastuka i pokrivača... Poduzetnici, ne čekajte blagdane za humanitarne akcije i nemojte razmišljati na način da donacije skromnije vrijednosti neće nikome pomoći. Za jednu tvrku, primjerice, kupnja 50-tak pokrivača ne znači gotovo ništa, ali ne možete ni zamisliti što bi to značilo bonici u Petrovoj... Ako nam već u Hrvatskoj ne funkcionira pronatalitetna politika, vi barem možete pomoći da se trudnice i rodilje osjećaju bolje. Pomozite Petrovoj. Nazovite ih, pitajte ih što bi im u danom trenutku najviše pomoglo, donirajte im barem jastuke i posteljinu... Ponekad takve, naizgled skromnije donacije za bolnicu znače podjednako kao i donacije skupih aparata. PS. Oprostite na pravopisnim greškama, ali još uvijek sam uspavana i usporena... |
