< veljača, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
U meni se stvara život... Ponovno... Hoće li ovoga puta uspjeti?

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Moje drage Rode


Pretrage i važni datumi
22.03. - zadnji M.
19.04. - kućni test pokazao +
24.04. - betaHCG: 395,5
27.04. - betaHCG: 1400 + još nešto (dodam čim saznam)
3.05. - prvi pregled. Pravilan, još uvijek prazan gestacijski mjehur. Odgovara 5/6 tjedana amenoreje.
17.05. - UZV. Lijepi, veliki gestacijski mjehur i plod veličine 1,07 cm. Zabilježena je srčana aktivnost.
25.05. - pregled u Petrovoj. Cerviks 1čl., tvrd, zatvoren, uterus smekšan, veličina odgovara za 9 tjedana... Naručena za boravak u bolnici od 1.06.
01.06.-05.06. - "obrada" trudnoće u Petrovoj. E. choli u urinu, ostalo je sve uredno. Mrvica je dosegla 3,5 cm
16. i 19.06. - rutinska kontrola u Petrovoj. U cervikalnim brisevima našli Mycoplasmu hom. Ništa strašno, još jedna kura antibiotika, ostalo sjajno. Beba je duga 6,5 cm i luduje u maternici. Liječnik oduševljen, sve mjere su odlične.

wannabe mama
17.02.2007., subota
Hvala od srca!

Hvala svima na podršci i čestitkama, a posebno mojoj sestri na obavijesti!

Samo ukratko javljam kako ću s vremenom vratiti "u život" apstinenticu, a prvi post sa našom obiteljskom slikicom se već nalazi na tom blogu. Ne znam kada ću se ponovno dočepati interneta, no nadam se da će i to doći na red.

Dakle, Mihovil je došao na ovaj svijet 8.01.2007. težak 3450 g i dug 53 cm, zdrav kao dren te je ocjenjen s 10/10. Raste, napreduje, velikog je apetita, no i ja sam (hvala Bogu) obdarena s dovoljno mlijeka da ga nahranim. Neke naše slike nalaze se na ovoj adresi.

Pusa i tipkamo se!

- 15:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #
11.10.2006., srijeda
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar...

Držim se svog već uhodanog tempa... Jednom mjesečno na blogu i to po mogućnosti u sitne sate. Ali barem nema punog mjeseca... :) Ovo maleno čudo više nije tako maleno i traži prilične napore kralježnice, svih ligamenata i mišića - postajem bolno svjesna mehanizma tijela, pa kao što moj muž ima pregled nad svim djelićima hardwarea kompjutera, tako i ja sve više mogu vizualizirati svoju strukturu (posebno kad me potomak npr. mazne po mjehuru). zujo Iako obožavam svoj posao već sam počela priželjkivati porodiljni i polako odbrojavam tjedne. U planu mi je povlačenje iz firme oko 1.11., odnosno definitivno pozdravljanje s kolegama 15.11. Čeka me uređivanje sobice za koju ćemo vjerojatno sljedeći tjedan početi kupovati najnužnije. To se prije svega odnosi na regal i prematalicu jer smo gotovo sve ostalo dobili u nasljeđe - danas iz Makarske stiže zipka, imamo krevetić, robice na izvoz... Od uređenja nećemo praviti posebnu dramu već ćemo kupiti tepih veselih uzoraka i boja, zavjesu, a po stropu ćemo montirati različite viseće lutkice. Ne želim da to radimo u zadnji tren jer se već sada sve teže krećem, trbuh mi je počeo tako brzopotezno i neočekivano rasti da su izbile plavkaste i ljubičaste strije, pa nisam sigurna do kada ću imati kondicije za šetkanja po gradu.

Straha više nema, samo neki čudan osjećaj da ću zaista nakon svih "napadaja" pesimizma postati mama. I dalje sebi djelujem previše neozbiljno da bih se prihvatila tako ozbiljnog posla kao što je odgoj... A život mi ne prestaje nositi iznenađenja s kojima dolaze i odgovori na sva moja pitanja. Ponovno pratim put spoznaje iako vjerojatno nikada sa njega nisam ni skrenula. I čini mi se da sam upravo ušla u veliko finale jednog posebnog poglavlja mog postojanja kad se već mogu osvrnuti na sve što je bilo i donijeti određene zaključke.

Naime, ponovno sam se bavila beskrajnom analizom onoga što sam bila i onoga što jesam. Ja kao rezultat niza događaja, lekcija koje su me oblikovale svaka na svoj način. S obzirom da novi život koji smo stvorili neminovno postavlja iz dana u dan nova pravila i ograničenja (a što će tek biti kada se rodi...), u jednom sam trenu izgubila kompas. Pitala sam se nešto što mi je dugo bilo neugodno napisati ili izgovoriti - da li je ova trudnoća zaista bila željena, odnosno jesu li moje želje doista moje želje ili su u najvećoj mjeri "nametnute"... Ne želim ulaziti u pojedinosti, to je ipak dio moje intime, no recimo da sam po naravi od djetinstva bila stvorenje kojemu je lako svašta sugerirati (srećom da sam ipak najviše upijala one pozitivne, korisne sugestije jer tko zna gdje bih u protivnom zaglavila). Neki ljudi od malih nogu imaju vrlo čvrsto postavljena svoja pravila, ne puste se "vozati", a meni samo što na čelu nije bio montiran volan. Čak mi se čini da je naš pokojni pas, inače pravi predstavnik tvrdoglave jazavčarske pasmine, imao čvršće stavove od mene... Doista ne pretjerujem, takva sam bila, "prilagodljiva svakoj podlozi" i trebalo mi je daleko više od moje sestre i brata da posložim šarafiće u glavi. I da se ne izgubim u beskrajnoj lamentaciji, vrlo kasno sam došla do pitanja nisam li možda propustila neke stvari u životu koje sam si davno prije trebala priuštiti? Jesam li iskrena prema sebi?

Kada sam izgubila drugu trudnoću (namjerno ne koristim riječ pobačaj jer djeteta nije ni bilo), otvorila sam svoje ventile kako bih izbacila gorčinu, strah, bijes, očaj i sve one negativne emocije s kojima naprosto nisam mogla nastaviti živjeti dalje. Počela sam intenzivno izlaziti do ranih jutarnjih sati, često bih popila iznad onoga što je dozvoljeno, plesala sam do iznemoglosti... Pustila sam puno zvijeri s lanca, onih koje obično skrivamo ili obuzdavamo jer ili ne želimo uopće imati posla s njima, ili ih se bojimo, ili smo svjesni da ćemo biti dobro izgriženi... Ukratko, htjela sam potonuti iako sam oduvijek tvrdila kako je to ponašanje karakteristično za kukavice, a ja, naravno, nisam bila takva (možeš misliti...). Pustila sam da me udara sa svih strana, pa tako nisam niti pokušavala obuzdati emocije ma kakve bile - tek kasnije sam se sjetila jednog pojma, tzv. "đavolja kupelj", ali to je već priča za sebe... U jednom trenu čak sam počela vjerovati da je takav način života ono što mi odgovara, što u suštini jesam.
I došao je konačni odgovor, treća izgubljena trudnoća i svijest o tome tko sam i što želim. Upoznala sam se sa sobom, ne samo onim u što sam htjela vjerovati već i dijelom sebe koji sam poricala - a upravo taj dio me kočio da nastavim dalje, tražio je sučeljavanje. Do tada su koncept dobra i zla kao i ljudsko pravo na izbor bili samo pojmovi kojima sam se prigodno koristila u komunikaciji, ali nisam imala spoznaju o njihovoj pravoj dubini. Nisam toliko vješta s riječima da bih mogla opisati što se točno dogodilo - naprosto sam shvatila, otvorila se jedna nova dimenzija i svanulo je jutro kada se dogodilo čudo. Znala sam da sam uspješno začela, a znala sam i zašto je napokon uspješno. I kada se tijekom prvih mjeseci trudnoće pojavilo već prije spomenuto pitanje, odnosno da li je ova trudnoća željena, odgovor je bio više nego jasan. No, osim što je time osvjetljen put kojim se mora ići, stavljena mi je metla u ruke i traži se definitivno čišćenje mrvica iz prošlosti...

I tako sve manje želim biti u firmi, a sve više kod kuće - vaga se napokon približava ravnoteži. cool
- 04:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #
16.09.2006., subota
Svijet iz ptičje perspektive

Napokon malo slobodnog vremena i to čak dva tjedna! Na godišnjem sam. Ova rečenica veselo zvuči, no zapravo se tome baš i ne veselim previše jer sam ta dva tjedna namijenila za sređivanje mnogobrojnih sitnica i nesitnica: dokumenti (svi osim osobne), trudnički tečaj, prsnuti zubi koji se počinju javljati, zivkanje prijatelja koje sam totalno zanemarila otkako mi je krepao privatni mobitel...

Već mjesecima sam u nekoj čudnoj fazi koja i nije čudna, ipak je to "drugo stanje". Najprije sam zbog tih izmjena bila čak i tjeskobna, da bih se na kraju pomirila s činjenicom da je to proces koji je neizbježan. No, neočekivano agresivno sam odreagirala na okolinu - manje svađom, a više totalnim ignoriranjem, što je za mene (barem kakva sam bila nekada) sasvim nezamislivo. Živjela sam na relaciji kuća - posao, a 90 posto komunikacije svodila sam na trbuh, muža i Rodin forum. Čak ni pisanje nije dolazilo u obzir, pri tome ne mislim samo na blog. Zaredala bih nekoliko rečenica, a onda bih shvatila da to nisu moje misli, da rečenice ne izlaze iz srca... Prolazila bih faze koje su se nevjerojatno brzo izmjenjivale - svadljivost, razočaranost, tjeskoba, euforija...

Žablja perspektiva odjednom je, preko noći postala ptičja. Shvatila sam pogled roditelja, uronila u tu, za mene sasvim novu dimenziju. Iskusila sam brige i strahove koji me nikada prije nisu opterećivali kao i žalost čiju dubinu uopće nisam poznavala. Primjerice, jedna naša forumašica je spontano pobacila u 22. tjednu trudnoće, imale smo isti termin poroda... Dva dana nisam prestajala plakati, ne znam jesam li toliko plakala za svojim bakama i djedovima... I bilo mi je neugodno kad su me pitali što mi je - vadila sam se na trudničke hormone. Mihovil me lupkao kao blesav, a ja sam mazila, zapravo grlila trbuh koliko god je to bilo moguće i ronila krokodilske suze (naravno, kad me nitko nije vidio) - veza je tjekom ovih tjedana, osobito otkako ga vrlo jasno osjećam, postala nezamislivo jaka. I kako da ikome objasnim do koje mjere sam postala drugačija? To bi bilo kao da nekome tko nikada nije osjetio micanje djeteta, pokušam objasniti kakav je to osjećaj. Iako, s druge strane, nemam ni potrebu objašnjavati...
Pa čak i sada se lovim da ponavljam neke rečenice iz prijašnjih postova "ko švabo tra-la-la". Siromašan je ljudski jezik, to sam spoznala po ne znam koji puta... Opisati nešto riječima neopisivo... Točnije opisati čudo stvaranja novog života, novog člana zajednice koji odjednom baca novi (pravi) smisao na sklapanje braka i vezu partnera, koji mijenja pogled na seksualnost, usuđujem se reći i na moje ukupno dosadašnje postojanje... To je gotovo nemoguće.

****** ****** ******

Ako netko čita moje zapise od početka, rekao bi da sam totalno odlepršala... lud Ali nije baš sasvim tako, odlepršao je samo djelić mene koji me uvijek i tjerao da pišem blog. wink Fizički odlično podnosim trudnoću, osim probavnih smetnji i povremenih bolova u nogama. Neki čak kažu da mi trudnoća "dobro stoji". (?!) Kad bi barem tako bilo i s debljinom. Recimo: "Ovako bucmasta i sočno zaobljena si mmmmmmmmmmm..."? (dobro, znam da ima i onih koje to pali wink) Istini za volju, većinu vremena se smješkam jer sam zaljubljena ko tele u šarena vrata u ovo malo što se koprca, a osmijeh svakome dobro stoji. S druge strane, na neki čudan način sam ojačala (mislim na psihički dio) - kad su egzistencijalne stvari u pitanju kao što je posao, tu sam postala puno racionalnija i pribranija nego što sam ikada bila. Prije sam, primjerice, imala prilično kratki fitilj, a sada zarežim samo kada zaista treba povući crtu kako netko ne bi pomislio da ima posla s budalom (a to u našoj struci vrlo rado misle i testiraju granice do kojih ti smiju uzimati mjeru).

Dakle trudnoća zaista nije strašna kao što bi se moglo zaključiti čitajući sve što sam do sada pisala, od nje se samo malo pošandrca, kao i uvijek kad srce podivlja. cerek

PS. Irida, puno hvala na zapisu o mjesecu, uživala sam. thumbup
- 05:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #
15.08.2006., utorak
Mjesec i ja

Jeste li bili na mjesecu i snimali reklamu za nepoznatog naručitelja? Niste? E pa ja jesam! Sjećanje na taj događaj bilo je toliko stvarno da se, nakon buđenja, nekoliko minuta nisam mogla sjetiti da li je to u snu bilo sjećanje na nešto što se uistinu dogodilo ili sjećanje na neki prošli san...

Svašta mi se do sada događalo u snovima. Nedavno je u onoj emisiji (mislim da se zove "Na rubu znanosti") bilo riječi o kontroliranim snovima. O njima se raspravljalo kao da su nešto što se ne događa svakome. Meni su se u nekoliko navrata dogodili, naprosto sam znala da sanjam i imala sam nad snom kontrolu - bilo je samo pitanje kako se probuditi jer me san počeo živcirati. Jednom sam i to uspjela: usred sna shvatila sam da sanjam, pa sam počela smišljati kako da sebe trgnem. I dosjetila sam se. Naime, san je počeo buđenjem na mrežici za kofere u kupeu nekakvog vlaka i znala sam da moram u snu tamo zaspati ako se želim probuditi u stvarnosti. Napokon sam uspjela pronaći taj vlak i svoj kupe, legla sam, zaspala i probudila se.

Drugim riječima, snovi u mom životu igraju vrlo važnu ulogu. Puno sanjam, često se sjećam snova do u detalje, ne jednom sam tumačila taj govor podsvijesti (vjerujem da svatko od nas može prepoznati poruke i to bez Freudovih zmija i letenja), ali prvi puta mi se dogodilo da se u snu sjetim drugog sna i da počnem o njemu intenzivno razmišljati. Naime, ja sam stvarno jednom sanjala taj san... Sa kolegama iz bivše marketinške agencije kružila sam oko mjeseca nekoliko dana kako bismo snimili televizijski spot za nekog naručitelja punog para. Trebalo je izaći iz broda, ali ja sam samo bila u kabini i jako mi se urezao u sjećanje pogled na mjesec iz blizine...
U sinoćnjem snu iznenada sam se sjetila tog doživljaja i šokirala se. "Kako sam mogla tako nešto u potpunosti zaboraviti", tumačila sam nekome, "pa svima pričam o užasnom iskustvu s avionom kao nećem najgorem što mi se moglo dogoditi (zbog straha od letenja op. a.), a bila sam u svemirskom brodu nekoliko dana!" Cijelu skupinu ljudi sam pokušala uvjeriti da mi se to doista dogodilo, no srećom bili su među njima i neki kolege iz agencije, pa su sve potvrdili. Sretna što sam se sjetila tog događaja dramatično sam ga prepričavala okupljenima: "Jeste li ikada bili na mjesecu? Trebate vidjeti kako ludo izgleda iz blizine - golem je i sjajan... Snimali smo reklamu, a ne znam niti tko je to platio... Sigurno je koštala masne pare..." Mogla bih napisati stotine misli koje su mi prolazile glavom kao i njihovo tumačenje. Mogla bih na dugo i na široko pisati o neobičnim snovima, ali to je ionako jedan od načina govora unutar nas samih koji moramo znati razumijeti jer su poruke poslane isključivo nama.

Napokon sam shvatila - bila sam na mjesecu, sasvim sam mu se približila. Velik je i sjajan. Ali nikome nisam priznala, kako u prošlom snu tako ni sada, koliko sam se zapravo bojala - taj dio sam preskočila jer bi svi pomislili da sam blesava. Doživjeti nešto tako jedinstveno, fantastično, a bojati se? Glupost! I zato sam šutjela... No, bila sam daleko od Zemlje, nitko od onih koji bi mi mogli pomoći nije bio u blizini. Otišla sam na to putovanje zbog posla, a ne zato jer sam to htjela. I ma koliko to drugima zvučalo uzbudljivo, osobno uopće nisam željela biti u tom brodu. Užasavam se i samog letenja, a kamoli da bi me privlačio svemir!

Puno toga sam noćaš naučila i primila sam poruku (točnije više njih). Rijetko sebe slušamo i ovo je jedini način na koji sami sebi šaljemo jasne poruke o tome što nas zapravo muči i čega se bojimo. Na javi nemamo vremena stati na kočnicu i promisliti o sebi, svojim postupcima, željama te često to smatramo nebitnim, smatramo da će se ravnoteža duha dogoditi sama po sebi i prirodno kad sve drugo složimo na svoje mjesto (uglavnom, kad se materijalno sredimo). Osobno sam mišljenja da neće. Moramo tražiti da bismo našli, moramo željeti da bismo otvorili mogućnost ostvarenja i moramo uložiti puno truda i inicijative da bismo došli do cilja. Svojevrsna higijena duha, preispitivanje nas samih i kritičko ocjenjivanje svih naših aspekata postojanja (fizičkog, emocionalnog, duhovnog) je potrebno kako bismo uvijek znali gdje smo kao i kamo želimo stići.

Tjednima ne vidim sebe, vidjela sam samo nas. I ovaj najmanji dio u nastajanju preuzeo je vodeću ulogu. Ne bunim se protiv toga, naprotiv, ali kao što njemu već sada priznajem jedinstvenost, individualnost, tako sebi ne smijem to isto oduzeti. Nikome ne mogu (niti želim) objasniti čega se zapravo bojim, ali osobno moram tim strahovima pogledati u oči. Mjesec jest prekrasan, iz blizine svakoga lako zaslijepi njegov sjaj, ali to ne znači da se zato moramo manje bojati putovanja... No, to je samo jedna od poruka. Mjesec, simbol svih mojih želja, ove je noći napokon progovorio. Često su moje želje zasljepljujuće jake, ali strah me koči...

Irida, mislim da bismo o mnogo čemu mogle razgovarati...thumbup

- 04:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #
09.08.2006., srijeda
Naše brdo

Opet nesanica, opet noć punog mjeseca... Vraćaju mi se sjećanja na vrijeme prije trudnoće, što je prikladno uz današnju “obljetnicu”, punih 20 tjedana... Mislila sam kako ću, nestrpljiva kakva jesam, svakodnevno pisati blog, pratiti svaku minutu rasta i razvoja djeteta, bilježiti milimetre, centimetre, broj udaraca i sl. Ali nisam mislila da ću se promijeniti, barem ne toliko. Nemam više straha od pobačaja, o drugim rizicima trudnoće ne razmišljam jer ne vidim smisao. Sve pretrage su do sada pokazale pozitivne rezultate. No, ono što je teško zabilježiti jest nova ja, netko koga više ne poznajem. Postala sam pomalo melankolična (mislim da je to najbolji izraz), da ne kažem da sam neke dane prilično tjeskobna i bezvoljna. Smanjio mi se prag tolerancije, pa iz dana u dan moram razvijati nove mehanizme samokontrole. Izgubila sam gotovo sve kontakte, kako figurativno tako i doslovno jer mi je privatni mobitel otišao k vragu prije otprilike dva tjedna, a ja se nisam potrudila niti nabaviti drugi, pa makar i nekakav stari samo da radi...

Prijateljice me traže, žele me čuti. Nekada sam zamišljala kako ću sa njima ići na kave, pa ću im pričati kako se osjećam, što prolazim. A sada šutim, svjesna da sa nikime ne mogu podijeliti sve o čemu ovih dana razmišljam, niti mogu objasniti čemu takvo potonuće. Nisam depresivna, znam kako to izgleda. Naprosto je 90 posto moje komunikacije usmjereno na maternicu i malog stvora koji me marljivo iznutra kucka kako ne bih zaboravila što je u cijeloj priči najvažnije...

Najviše volim večernje sate kada se vratim kući s posla, večeram, raskomotim se i legnem na leđa. Tada počinju moje najsretnije minute jer je beba na oca – pravi večernji tip - i tada je najaktivnija. Stavim ruku na trbuh i uživam u najvećem od svih svjetskih čudesa: razvoju novog života. Prije nekoliko sam dana osjetila i cijelu glavicu pod rukom (a tko zna, možda je to bila i guza?). Po prvi puta je “udarac” bio jači i odjednom sam osjetila nešto savršeno oblo što bi moglo biti glava i nešto što je bilo poput ramena... I kako da bilo kome objasnim da iz minute u minutu živim za ta kuckanja i mrdanja, da na pitanje “što kod tebe ima novoga?” mogu govoriti isključivo o novim iskustvima, te da (što je najvažnije) nemam apsolutno ništa protiv što postajem takva?!

Sjedim na našem brdu i odmaram se - ne vidim naprijed već mi se pogled pruža samo na krajolik kojim sam prolazila. Još ne tako davno kada sam krenula na ovo putovanje bila sam okružena masom izletnika, prolaznika i suputnika. Znala sam da negdje idem, instinktivno sam pratila utabane staze iako u nekim periodima putovanja nisam znala koji mi je najveći izazov i cilj. Do tada sam si priuštila mnogobrojne avanture i ne mogu reći da sam se štedjela. Često sam koračala neobilježenim stazama, zabranjenim područjima, kušala svašta i što se smije i što se ne smije... Imala sam nekoliko jasnih pravila od kojih je na prvom mjestu bilo: “nikada nemoj zaribati svoje suputnike i ne čini zlo”. Ali gotovo da nije bilo grma u koji nisam gurnula svoj znatiželjni nos. I tako sam trčkarala pomalo izgubljeno raznim mjestima sve dok nisam ugledala ovo brdo. Iz dana u dan raslo je u mojim očima, no što sam mu se više pokušala približiti, tim više se udaljavalo. Tražilo je da budem spremna, da naučim što su ponori koje moram izbjegavati i strme stijene po kojima se moram naučiti verati. Tri puta sam propala u duboke jame, sva se izgrebla i izudarala prije nego što sam stigla do njegova podnožja. Suputnika je bilo sve manje da bi na kraju ostao samo jedan koji me godinama pratio i pomagao mi da se ne izgubim ili ozlijedim. I tada je počeo uspon za koji sam bila uvjerena da sam u potpunosti spremna... Korak po korak i došli smo na pola puta najvažnijeg izleta u životu. Upustili smo se u istraživanje fascinantnog planinskog lanca, a brdo na kojem se nalazimo tek je prva etapa. Umorili smo se više nego što smo očekivali jer nismo ni približno mogli zamisliti kako ovo brdo izgleda izbliza. Nikoga ne možemo pitati za savijet jer smo shvatili da svaki izletnik ima svoje brdo i svoj planinski lanac. Putevi su slični samo zato što se mjestimično uspinju, a mjestimično idu nizbrdo, ali nisu isti... Nema utabanih staza, ovo je naše, jedinstveno putovanje, prekrasna, ali iscrpljujuća avantura. Još dvadeset tjedana hoda do našeg prvog vrhunca... Ne možemo čak niti zamisliti što će nas dočekati na kraju te etape... Pomalo zastrašujuće, mora se priznati. Uzbudljivo, mistično, ali zastrašujuće...



- 04:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.07.2006., četvrtak
Mijenjam se i nije da me boli, ali...

Noćas je teška noć, jedna od onih koje osjećam poput kamena oko vrata... Vjerojatno je to zbog još uvijek jakog utjecaja punog mjeseca, a možda i zbog mojih promjena. Jako se mijenjam i zato se dugo nisam javljala. Pa čak i sada ne znam od kuda da počnem... Ne mogu reči da su te promjene loše, ali definitivno se bojim jer ne znam kakvom će me u konačnici oblikovati.

Postala sam izuzetno osjetljiva. Emocije me bacaju gore, pa dolje i tako u krug. Trbuh raste i čini mi se da osjećam prve pokrete, kao nekakvo micanje crijeva, ali koje to gotovo sigurno nije... Sve se razvija kako treba i osmijeh nebi trebao silaziti sa mog lica, zar ne? Toliko je bilo propalih snova, toliko sam gorčine progutala prethodnih godina da zapravo ne bih trebala imati razloga za ovakvu tjeskobu... Pa ipak...
(Draga moja Sanja, kolegice i prijateljice koja si već postala mama, puno puta te se sjetim iako se ne čujemo često. Ti si mi u jednom svome mailu spomenula da bi mi se ovo moglo dogoditi, ali tek sada znam o čemu si govorila.)
Kada bi me netko tražio da pokušam objasniti kako se osjećam i što mi se zapravo događa, otprilike bih pokušala ovako - stojim u nekakvom krugu i imam divlji, gotovo neprirodan nagon da branim nešto što je postalo centar mojeg svijeta. A oko kruga stoje čudovišta, nevjerojatni strahovi za koje nisam ni mislila da postoje. Borim se sa njima, režim kao divlja životinja, a zapravo sam tvrda od užasa...

Uvijek sam bila optimist, ali doslovno nepropravljivi optimist i to je nešto što me tjeralo naprijed. Imala sam svojih tamnih trenutaka u životu, godine anksioznosti koje sam uspješno prevladala samo zahvaljujući daru da se svemu nasmijem i pronađem svijetlu točku. No, ovo je novonastala situacija u kojoj još uvijek ne znam kako se prema tome postaviti. Glupo mi je uopće govoriti kakve su me brige spopale - moja razmišljanja sežu i po desetak godina unaprijed, pa se bavim svakojakim problemima koji mogu i ne moraju sustići moje dijete. A da uopće ne govorim o najmračnijoj od svih misli - o strahu da ću ga izgubiti... Mislim da je to nekakvo razbuktavanje majčinskog instinkta do granica na koje nisam bila spremna. Ne želim jednog dana zagušiti dijete svojim strahovima, staviti ga pod stakleno zvono, razviti sustav zabrani samo da eliminiram svaki rizik. Želim mu osigurati djetinstvo bez grča, usmjeravati ga na pravi put gotovo neprimjetno, naučiti ga razlikovati dobro od zla i dati mu slobodu izbora koju kao jedinka zaslužuje. Iako će to dijete biti moje, sebe ne doživljavam kao budućeg vladara njegove/njezine sudbine. A zbog svih tih, kao i mnogih drugih razloga morat ću naučiti ušutkati svoj užas... S obzirom koje granice doseže već i sama pomisao na određene više/manje (ne)moguće situacije, pitam se koliko će mi vremena trebati da se obuzdam? I hoću li uopće uspjeti ili ću postati jedna od onih mama koje imaju velike zabrinute oči i do granice nepodnošljivosti strepe nad svojim malenim pilićima?

Da, sve znam (barem sve ono što bih sama sebi savjetovala koji mjesec ranije) - ne smijem se takvim stvarima zamarati, to je prirodno i prilagodit ćeš se, dođe samo po sebi, korak po korak i znat ćeš što treba učiniti kada se nešto dogodi...bla-bla-bla. E još da se to može tako lako sprovesti iz teorije u praksu mogla bih mirno spavati. Ali nije lako, guši me, a ja poput sove u ranim jutarnjim satima blejim u monitor i pišem lamentacije...

Iz svega toga izvodi se zaključak da se još uvijek nisam srela sa svojim mozgom... Nije mom mužu lako, treba sve ovo podnositi... nono

...Mijenjam se, mijenjam se
Mijenjam se, nije da me boli ali...
Mijenjam se, mijenjam se
I nije mi po volji

...

Iz ogledala me gleda netko drugi
Ne, to nisam ja
Još sam uvijek isti klinac
Kakvog si upoznala

(Parni valjak, "Mijenjam se")




- 02:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
20.06.2006., utorak
Telegrafski kratko

Velika sam, kotrljam se na sve strane, mašem rukama, nogama i više ne znam kuda bi sa glavom, a kuda sa velikom guzom... cerek Ovo šašavo čudo je već oduševilo dva liječnika koji su zaključili da imam vrlo živahno dijete. No, to je samo potvrdilo muževu i moju teoriju - naplatit će nam klinac sve grijehe i nestašluke iz djetinstva jer genetski naprosto nema na koga biti miran!smijeh

I počinjem raditi, veselo šetajući svoj trbuh okolo naokolo... Toliko sam se tomu nadala, toliko sam sanjala da će jednom doći i taj dan kada ću moći odahnuti i smiriti se u očekivanju prvih škakljucanja, štucanja i udaraca. Sljedeća kontrola je za tri tjedna, trudnoća mi je štreberska, napredna i nema razloga za posebnim nadzorom.

Sad zaista znam što je prava sreća... cerekcerekcerek

PS. Ne ljutite se, odgovorit ću na sve komentare, samo da se malo sastanem sa mozgom zujo


- 05:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #
13.06.2006., utorak
Renesansa

Za Petrovu, do sada, nikakvih rezultata od mog poziva... Još uvijek se nadam da će netko tu nešto prepoznati, možda i pokucam na neka vrata, vidjet ćemo.

Sutra završavam 12. tjedana trudnoće. Otići ću na posljednji UZV u ovom tromjesečju kod svog privatnika, a onda o tome neću razmišljati do 16., 17. tjedna kada ću moći doznati spol svoje mrvice.

Govoreći općenito, napokon sam se opustila. Nema više straha ni tjeskobe, tek se povremeno zavuče mala crna misao koja brzo izleti van. Uživam u promjenama na svom tijelu jer znam da one navješćuju dolazak jednog malog paketića koji će mi zauvijek promjeniti život. A i odnos sa suprugom je postao nešto prekrasno... Gotovo devet godina smo zajedno (od čega imamo otprilike 6 godina "staža" u zajedničkom životu) i veza nam je taman bila u jednoj od mnogobrojnih, malenih, podmuklih kriza. Nije bilo ništa dramatično niti je ugrožavalo naše zajedništvo, ali je bilo teško za podnošenje - stalna napetost, nervoza, povremeno režanje... Zatim se u prvim tjednima trudnoće svemu tome pridodao zajednički strah jer je i on nosio ožiljke neuspjelih trudnoća. Nismo se htjeli ničemu nadati dok ne vidimo srce i bili smo spremni na još jedan gubitak. A zatim napokon prvi znaci novog života i moj odlazak na bolovanje...

Najprije nam je trebalo vremena da se prilagodimo tome da smo ponovno po cijeli dan zajedno - moje radno vrijeme je od jutra do mraka i puno puta se dogodilo da si kažemo samo "dobro jutro" i "laku noć". U međuvremenu se on vratio studiranju (dok još može), pa bi po cijele dane bio sam kod kuće. A sada sam mu se napokon i ja priključila... Kako sam se smirivala zbog lijepog napretka naše mrvice, tako se otvorio prostor za novi razvoj naše veze. Ne govorim o seksu jer njega i dalje ima samo u tragovima (baš i nisam pri apetitu). Govorim o jednoj novoj dimenziji ljubavi koja nas je očito oboje oduševila. To je takva snaga prisnosti koju nisam ni poznavala... Osjećam da se promijenio i njegov pogled na svijet jer se naglo mijenja njegovo ponašanje - postaje nekako zreliji, ozbiljniji... A osjećam i da se, kao i ja, pribojava hoće li biti dobar roditelj. Sva ta razmišljanja, slatke brige i maštanja približila su nas više nego ikada. Drži me kao malo vode na dlanu, na najbolji način koji je njemu poznat, ne dozvoljava mi da se naprežem, da činim bilo što što mi nije po volji... Moram dodati da on nije jedan od onih muškaraca koji lako izražavaju emocije. Iako vrlo duboko voli i izuzetno je pouzdan, nikada nije trčkarao oko mene s cvijećem, cvrkutao mi nježne riječi... To mu nije u krvi. Ali zato je uvijek bio tu, a osobito onda kada mi je bilo najteže što mi je najviše značilo. I pravi je kućanski tip - ne u smislu papučara već uživa u uređenju doma. Ta pouzdanost mi je oduvijek bila najvažnija jer mi nikakvo cvijeće nije moglo zamijeniti sigurnu luku naše veze. Brak i obitelj su na našim ljestvicama životnih vrijednosti alfa i omega svega. Iako nismo u potpunosti tradicionalni tipovi, na brak smo se odlučili tek kad smo bili u potpunosti sigurni da to želimo, a odluka je bila prilično racionalna. Rastavu ni jedno od nas dvoje nebi moglo lako podnijeti...

Da se vratim na našu vezu - ne znam drugačiji naziv za ono što se trenutno događa nego renesansa. Nema tu više one strasne i divlje zaljubljenosti već nešto toliko dublje i toliko ljepše da je riječima naprosto neopisivo. Kada bih mogla birati između ovih osjećaja i toga da se nikada više u životu ne zaljubim, potpuno sigurno bih izabrala ovo prvo. Ma kakvi leptirići u trbuhu i grčenje mišića od prodornog pogleda i vrelog dodira! Ne može se to usporediti sa njegovim nasmješenim licem kada me probudi jer sam sva iskrivljena zaspala u fotelji - pogleda me kao da sam dijete, jednako nježno me primi za ruke i odvede u krevet... Nema toga što bi se uopće moglo mjeriti sa beskrajnom količinom malih, nježnih poljubaca ili dugim, višesatnim razgovorima. Iz dana u dan dobivam sigurne dokaze da sam dobro odabrala i da postoji nešto što se zove "srodne duše". Nema bolje osnove iz koje bi se mogao stvoriti novi život...

- 03:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #
07.06.2006., srijeda
Pomozite bolnici u Petrovoj!

U ponedjeljak smo se vratili kući... Mala mrvica lijepo napreduje (ima 3 i pol cm), testovi su uredni (sve osim E. choli u urinu, ali za to sam dobila antibiotik). No, nisam se vratila s osmjehom iako bih se napokon mogla malo opustiti. Ovo iskustvo je bilo bolno - ne zbog mene, već sam se naslušala tako strašnih priča da sam dušu isplakala u pet dana koliko sam izdržala na odjelu za patologiju trudnoće. Zaključila sam da su žene doista hrabre jer izdrže nevjerojatne udarce i gubitke... Na kraju sam se i kod mog liječnika rasplakala, grcala sam kao malo dijete, pa je brzo shvatio da boravak u bolnici za mene nije ono što bi trebao biti - odmor i opuštanje. Zato sam puštena kući na nastavak mirovanja (još barem desetak dana). Otkako sam iskusila trudnoću, osjetljivost na priče o pobačajima, teškim deformacijama ploda i sl. je naglo porasla. Umjesto kao neutralni slušač, sve to proživljavam u prvom licu jer i moja povezanost s mojim najdražim krokodilom (kako iz milja zovem ovu svoju mrvicu koja me iz dana u dan proždire) iz dana u dan raste. U potpunosti sam prestala biti jedno i živim dvije sudbine...

Svemu tome treba nadodati općeniti porast emotivnosti - draga kolegica i prijateljica, a danas i majka koja prati ovaj blog me upozorila na tu pojavu, ali zaista nisam ni slutila da će otići tako daleko... Sve me pogađa u srce, suze su mi stalno u očima (ne samo od žalosti nego i od sreće), oscilacije između veselja koje graniči s euforijom i tuge koja ponekad nalikuje depresiji su ogromne te više apsolutno ne postoji pojam "svejedno mi je". To je još jedan razlog više zbog kojeg se neću narednih desetak dana vraćati na posao jer doslovno osjećam da nisam radno sposobna.

Za kraj, htjela bih pokušati pokrenuti barem malu, skromnu humanitarnu akciju za Petrovu bolnicu. Dakle, iskustva iz Petrove ovise od žene do žene i činjenica je da ne mogu nikako biti samo ugodna. Ako ništa drugo, tada već zbog činjenice da upravo u Petrovu dolaze žene iz svih krajeva Hrvatske. Dnevno se ondje rađa u prosjeku 15-20 djece, to je prava tvornica, a loše stvari se, na žalost, ponekad dogode (zapravo ih je teoretski nemoguće izbjeći u ovakvim uvjetima). Unatoč tomu što je Petrova omiljena novinarska meta, treba naglasiti da smrtnost novorođenčadi i rodilja nije nipošto veća od ostalih bolnica kao ni od hrvatskog prosjeka općenito... Da ne duljim previše - iako znam da će se neki okomiti na neljubaznost nekih medicinskih sestara te nestrpljivost i grubost pojedinih (rijetkih) liječnika, mislim da to nebi smjela biti kočnica za dobro djelo. Osobno me fasciniralo do koje mjere ti ljudi ostaju prisebni u uvjetima u kojima rade (iako nekima osmjeh doista nebi bio na odmet). Ono što me zgrozilo jesu poderane jastučnice, tvrdi i ofucani jastuci, potrgane i istrošene deke (bolje rečeno krpe), potpuni nedostatak toaletnog papira, papirnih ručnika, sapuna, a o hrani da i ne govorim. Ukratko, katastrofa! Znam, to nije nikakva novost i znam kakvo je stanje u zdravstvu. Znam i da ovaj moj post neće ništa bitno utjecati na bolje uvjete u bolnici, ali ipak, gajim jednu malu nadu... Možda će ga pročitati poduzetnica ili poduzetnik koji ima utjecaja na donacije u svojem poduzeću, možda će se netko odlučiti kupiti nekoliko jastuka i pokrivača...

Poduzetnici, ne čekajte blagdane za humanitarne akcije i nemojte razmišljati na način da donacije skromnije vrijednosti neće nikome pomoći. Za jednu tvrku, primjerice, kupnja 50-tak pokrivača ne znači gotovo ništa, ali ne možete ni zamisliti što bi to značilo bonici u Petrovoj... Ako nam već u Hrvatskoj ne funkcionira pronatalitetna politika, vi barem možete pomoći da se trudnice i rodilje osjećaju bolje. Pomozite Petrovoj. Nazovite ih, pitajte ih što bi im u danom trenutku najviše pomoglo, donirajte im barem jastuke i posteljinu... Ponekad takve, naizgled skromnije donacije za bolnicu znače podjednako kao i donacije skupih aparata.

PS. Oprostite na pravopisnim greškama, ali još uvijek sam uspavana i usporena...

- 06:23 - Komentari (25) - Isprintaj - #
31.05.2006., srijeda
Do sljedećeg tipkanja

Od sutra sam u Petrovoj, koliko dugo to ne znam... Malo (a povremeno i puno) sam zabrinuta, ali ne zbog bolnice nego zbog mojih simptoma koji se smiruju - ili mi se tako čini...
Glad se unormalila, mučnina nemam (vrlo malo, s vremena na vrijeme...), mokrim u donjim granicama onoga što bismo nazvali učestalo, grudi više nisu toliko bolne, ostaje još samo spavanje... A danas mi je tek 10. tjedan i to mi se nimalo ne sviđa. Ostaje mi nada da je to jedna od onih faza i da sam u krugu onih trudnica sa "malo ima-malo nema" simptomima...

No, sad će se stvarno sve saznati i zato jesam zadovoljna time što su me poslali u bolnicu. Neka me lijepo pregledaju od glave do pete da znam definitivno na čemu sam. Ako dijete napreduje i ako sve bude ok do kraja 12. tjedna tada stvarno mogu odahnuti...

Idem... Pozdravljam vas... Do sljedećeg tipkanja u neka bolja vremena... bang


- 05:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se