Jadi mladog vola

< lipanj, 2022  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

06/2022 (1)
09/2019 (1)
08/2018 (1)
11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

13.12.2013., petak

BEPO


Magarac me je pogledao s nepovjerenjem i ustuknuo par koraka. Zadržao sam još malo pruženu ruku s mrkvom koju sam specijalno za njega kupio od svjetioničara.

Otkad sam stigao na otok radi potrage za endemskom zmijom, koju svjetioničar kolokvijalno naziva 'crni gad', malo smo komunicirali Ante i ja. Što god sam trebao, naplatio bi mi desetostruko, pravdajući se skupoćom prijevoza i velikom izoliranošću. Obojica smo svjesni da je konkurentska ponuda udaljena miljama. Nemam izbora, pa kupujem uz tihu psovku u bradu. Ta mi mrkva zaista nije neophodna, a ni magarcu nije o glavu. Mrkva više-manje, navikao je na skromnu prehranu, rijetko raslinje i povremene otpatke hrane što mu svjetioničar ponekad baca na stazu. Pružam ruku s mrkvom, a magarac samo striže ušima i gleda velikim, tužnim očima. Odjednom mi se srce stegne i u tim očima i njegovoj sudbini vidim i svoju. Oči mi se zamagle.

- A u materinu, plačeš zbog magarca!- ljutito kažem sam sebi, brišući izdajničke suze rukavom majice. Nema me tko čuti ni vidjeti. Na otoku smo samo nas trojica - svjetioničar, magarac i ja. Tri magarca na otoku sreće.

Sunce prži neumoljivo, pa se sklanjam pod jedino stablo na cijelom otoku. Ta žgoljava maslina izgleda boležljivo, sasušeno i bez života. Ipak nekako preživljava, a njezini zeleni listovi prkose kamenu, vrelini i pustoši zabačenog otočića u bespućima Jadrana. Hridinu tek povremeno obilaze iz državnog poduzeća koje vodi brigu o svjetionicima.

- Tovar je Bepo, zovi ga po imenu – kaže Ante, idući za nekim svojim poslom. Podsmješljivo mi odmahuje rukom u prolazu, kao da kaže – hajde, dajte si ruku, gradski i domaći tovar kao braća!

Bepo okreće glavu i gleda Antu iskosa. Vidim mu u očima strah, ili ja to umišljam. Ne znam. Mene se ne boji, ali niti ne poznaje i ne vjeruje mi. Vidim kako mu se nozdrve šire i njuši zrak u pravcu mrkve. Žudi za njom baš kao što ja žudim da ga zagrlim, pogladim po sivoj dlaci i leđima.

Dan prije, dok sam na stijeni iza zgrade s lanternom pripremao skromnu, suhu večeru od konzervi, svjetioničar mi je pričao o magarcu. Bepa je 'naslijedio' zajedno sa službom prije nekoliko godina, kad je došao za svjetioničara. Od početka se ne vole, ali do neke mjere trpe, pa i surađuju. Kad pristane brodica s provijantom, Ante mami tovara hranom i vodom, pa tovari vrećama. Dalek je put od obale do svjetioničarske kuće na vrhu otoka. Bepo polako stupa uskom, vijugavom stazom, s koje se kamenje i prašina sipaju sa stijene nad morem. Tovar pognute glave i dugačkih ušiju, pomireno i bez opiranja, nosi i strpljivo čeka da ga Ante rastovari i nagradi svježom vodom iz starog lavora.

Bepo je mudar i dugo pamti pa kad veći brod pristane, on bježi u nepristupačan dio otoka i nikakva ga sila ni vabljenje ne mogu dozvati. Zna da veliki brod znači i velike terete. Tovarova leđa pamte. Onda ga danima nema blizu svjetionika, drži se daleko i preživljava od ustajale kišnice iz brojnih škrapa.

Gledamo se Bepo i ja. Možda umišljam, ali osjećam neku struju i veliko razumijevanje među nama. Je li to glupo očekivati od magarca? Od beštije, kako ga Ante pogrdno zove. Znam da nije do mrkve, jer tovarova njuška konačno dodiruje moju ruku, ali samo okrzne prste koji drže mrkvu. Ne uzima je, njuši mi rukav i procjenjuje, važe. Kod mnogih jesam prolazio, pa mi nije bilo važno, ali sad mi je nekako užasno bitno da se svidim Bepu, da me prihvati. Konačno vraća glavu do mrkve, zagrize i povuče u krupne zube. Nema više, ali on još njuši dlan svojom povelikom, simpatičnom njuškom. Obgrlim ga, naslonim lice na njegov vrat i gladim leđa i sapi. U početku je nemiran, ali se onda smiri i samo striže ušima. Čini mi se da uživa, ne mogu to znati, ali naslućujem po tome što stojimo tako dugo, a on se ne odmiče. Čak i ne mrda, pa podsjeća na neku skulpturu kakve su razasute po našim otocima, posvete težačkom poslu po Dalmaciji. Konačno se razdvojimo pa jedva suspregnem želju da mu mahnem. Mora biti da sam već usamljen od tih par dana boravka na otoku pa mi je i magareće društvo poželjno. Svjetioničara Antu ne računam, jer me uglavnom izbjegava. Zabavljen je očitavanjima za hidrometeorološku stanicu ili ribolovom na drugoj strani otoka.

Sljedećih dana pretražujem otok u potrazi za zmijama. Našao sam par primjeraka i zaista izgleda kao endemska zmija, različita od drugih primjeraka ulovljenih na Siciliji i nekim našim otocima. Ova ima jasno istaknutu glavu i leđne ljuske posebnog oblika i duljine. Sezona je parenja, pa nailazim na dva mužjaka koji se bore repovima za ženku. Fascinirano zurim u rijedak prizor i ne primjećujem da je ženka tek pola metra od moje noge. Revanje magarca, resko i iznenadno, trgne me iz obamrlog zurenja u otrovnice i na vrijeme se mičem zmijama s puta. Umišljam da me to Bepo upozorio. On stoji malo niže niz stazu i izgleda izgubljeno baš kao i ja.

Sljedećeg jutra kupujem od svjetioničara vreću krumpira. Podsmješljivo me gleda ispod oka i zna da kupujem za magarca. Prezirno pljune u stranu dok mrtav-hladan za krumpire traži sto eura. Smijem se u nevjerici.

- Čovječe, kod nas to košta pedesetak kuna!

- Pa, kupi kod vas, tko ti brani – govori polako, izrugujući se mojem ravničarskom govoru.

Dok nosim krumpire niz stazu, Ante mi dovikuje kako sam budala i da zapamtim - budale su opasne po sebe i druge.

Od toga dana Bepa više nisam viđao do kraja svog boravka na otoku. Na odlasku, dok se rukujem sa svjetioničarom kao usputno pitam za magarca. Je li ga vidio? Neugodno mi je priznati kako bih se želio oprostiti s Bepom. Još jednom ga pogladiti po leđima. Znam da to voli, a i ja sam uživao grleći to trapavo, toplo biće slično meni samome.

Ante ravnodušno govori kako je tovar uginuo i da je Bepovu lešinu vidio na nepristupačnom dijelu otoka. On tamo nije išao, nije mu se dalo ići pogledati. Namigne mi na kraju:

- Budala si, a i tovaru si došao glave!

Mislim da misli kako se magarac prejeo krumpira, a cijela mu vreća došla glave. Dajem svjetioničaru još sto eura da Bepa dostojno sahrani. Duboko u sebi znam da je to bacanje novca, neće on to napraviti ionako. Umirujem savjest na krivi način i kod krive osobe. Nedostaje mi taj magarac, iako nije ni prvi ni zadnji kojemu sam, ne želeći to, ipak došao glave.



Oznake: magarac, tovar, Bepo, svjetioničar, otok, Palagruža


- 13:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>