Wall - Jadi mladog vola

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

13.01.2014., ponedjeljak

SREBRNO RUNO


Tri su srebrne guske sletjele na moj prozor - jedna od olova, jedna od bolova i jedna od govana.

Nisam ih prepoznavao, onako blještave, na suncu, niti sam mario za njihovu nutrinu, bilo mi je važno da su sjajne. Nisu govorile, lepetale su krilima i pokazivale na sve četiri strane svijeta - prema sjeveru i jugu, istoku i zapadu. Nisam, u to drevno doba, još poznavao vještinu čitanja znakova, još nisam bio izabrao sudbinu slijepog proroka. Bio sam površan i gledao očima koje ne vide, zaokupljen varljivim.

Ponekad sjedim na tom prozoru, zagledan prema horizontu i mislim - evo, sad će mi stići golub pismonoša, ili pasti ćup zlata na glavu, jer baš pod mojim prozorom ponire još jedna šarena duga.

Sve jednoj su krila bila okrznuta, kljasta i deformirana, ali od sjaja, ili odbljeska sunca na sjajnoj površini njihovih tijela, nisam to zamjećivao. Nije mi bilo važno. Glavno da su ovdje, makar ostale tek kratko, na odmorištu dok čekaju nastavak putovanja, vođene vlastitim unutarnjim kompasom.

Nijedna ne govori, ali osjećam da pričaju bez prestanka, u kakofoniji nemuštih znakova, nagnutih vratova i stavljanja glave pod krilo. Umišljam da u nosnicama osjećam miris spaljenog perja, nagovještaj zime i samoće, nešto toliko različito od ovog ljeta. Prihvaćam ih kao dugo iščekivani rod, kao najbolje prijatelje, iako oblike i izgled ne prepoznajem, a oni govore više od riječi onome tko zna gledati. Ja nikad nisam znao, priznajem.
Moje je zlatno runo u naravi srebrno i rascijepljeno na tri dijela: od olova, od bolova i od govana. Dugo to nisam znao. Ponekad se tješim, to je ionako nemoguće prepoznati bez pomoći bogova, proročica ili heroja. Argonauti su odavno tek točkice u daljinama i samo ponekad namignu sa zvjezdanog neba. Kastor je smrtan, prijetim stojeći na rubu, a onda me moj blizanac, moje drugo ja, povuče nazad s ruba bezdana, u sigurnost sobe. Na otvorenom prozoru sjajno runo od srebra i olova, od smrtnih bolova i od govana što kipte u svakome od nas, vibrira i čeka oslobođenje od zmajeve vlasti.

Ima dana kad srebrne guske lepetom krila privlače pažnju – one bi krenule ka magnetnim polovima ili drevnoj Trakiji, ne znam. Pobjeći negdje, prokletstvo je od želje koju nosi svatko od nas, imao vidljiva krila ili ne. Dok ih njegujem, svoje kljunove okreću ravno prema meni, a umišljam da prepoznajem razumijevanje i mudrost iz njihovih zjenica.

Od olova mi prsti postaju crni, a težina napisanih redaka i progutanih slova pada teško na želudac. Nadimam se kao da ću ja sam, umjesto njih, snijeti ogromno jaje.

Kad na sebe navlačim srebrno runo, dio od bolova pada na ruke i ramena. Tih dana ne idem na posao, nemam snage niti podići šalicu čaja. Plutam u nemoći, s rukama položenima u tri srebrna srca, stisnut uz njihovo toplo perje i čekam da probadanje u kostima i tkivu prestane.

Onda zaredaju dani kad se budim u smradu, zbunjen i nesretan, brišući srebro, sjajno od guščje masti i govana. Pokušavam isprati neugodni zadah i mirise koji se ne daju oprati, ma koliko trljao njihova tijela, svoje ruke, prozorsku dasku na kojoj stojimo danima, zagledani prema daljinama, iščekujući.

Čini se da runo mijenja oblike i prostor koji zaprema, jer kožu i pera od srebrnih niti ponekad vidim kao zlatno grumenje koje se treptajem oka u trenu vraća u paperjastu bjelinu perja.

U sobi s prozorom, srebrno runo postaje klupko bez jasno definiranih udova i krila, tek jedno živo tijelo koje pulsira i guta svjetlo i sjenu, prostore i obrise. U one dane, kad ne zurim očarano u blještavilo runa, gledam kroz prozor u daljinu i jasno mi je da se horizonti sužavaju, a čarobne guske gledaju ljudskim licima na tijelima ptica.
Možda sam od sjaja runa pomislio da je moje. Ili, da sjaj dolazi od mene samoga, jer nema ljepote bez prepoznavanja u nečijem oku? Jesam li runo stvorio sam, od tri zalutale srebrne guske na mojem prozoru, malo olova, dosta bolova i mnogo govana? Ponos i arogancija bez opravdanja - za to se u drevna vremena gubila glava. Bilo je pitanje vremena, kad će me taj hubris i prkošenje bogovima gurnuti preko litice.

Moja zla kob, moja Nemesis, došla je, kako i priliči božanstvu, bez oklijevanja, s osvetom bogova.
Srebrno runo odletjelo je prema drugim horizontima, čekajući nove argonaute, a ja na Kavkazu ispirem zlato, nalazeći govna.



- 12:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se