Wall - Jadi mladog vola

< studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

29.11.2013., petak

PRED VRATIMA VODENICE



U njezinoj kući zidovi su goli, osim jednog jedinog ulja na platnu sa starinskim motivom vodenice uz planinski potok. Onako bijeli i sterilni, zidovi bacaju čudnovate sjenke nepravilnih oblika, satkane od sfumata bijele kave u tami, ljeskajući se i plešući na raskriljenim staklima prozora. Mrlje zatrepere, pa se kao plimni val proliju i nestaju u podovima. Sparna je ljetna večer, zrikavci s obližnjeg potoka luduju, natječu se s kreketanjem žaba i noćnim zvukovima na periferiji.

Sparina puzi, šunja se parketom prema otvorenim balkonskim vratima.

- Hoćemo li na terasu? – nevoljko pita, ne pokazujući namjeru da ustane iz fotelje. Sjedi golih, podvijenih nogu ispod sebe, nesvjesna praznine sobe koja nas oboje omotava u klupko od mraka i vreline, stvarajući zagušljivu kukuljicu. Zidovi se šire, rastavljaju na slobodnomisleće stranice i sklapaju u neku čudnu geometrijsku cjelinu.

- Ne treba, ako ti je ovdje dobro – odgovaram, upijajući sliku nje ispod jedine slike na zidu, a mirisi i zvukovi u oštrom su neskladu sa svježinom naslikanog slapa iznad oronule vodenice. Škiljim prema platnu, napeto zureći u polumrak. Sjene sa zidova igraju se sa sjenama na slici. Moja domaćica šuti u mraku, uronjena u svoj tok misli, ali ne osjećam tu šutnju kao teret. Radije zamišljam da smo uz vodenicu, čije drveno kolo grabi vodu iz potoka, prskajući sa drvenih lopatica prema našim dvjema šutljivim figurama u ovoj sparini bez zidova.

Čini mi se da čujem huk sove i lepet moćnih krila, kojima je upravo zarobila plijen u obližnjem parku. Pomalo otkrivam sve širu lepezu zvukova i užurbanog života iz mraka, koji paralelno živi s nama, umrtvljenim ljudima koji šutnju uz puno riječi zamjenjuju potpunim odsustvom govora.

Mislim, kako do sada na platnu nisam zamjećivao naslikanu figuru čovjeka, koji stoji pred vratima vodenice. Očito se sprema ući. Ali, zašto su mu ruke oko vlastitog vrata, a oči iskolačene u strahu, kao da se brani od uboda rojeva stršljena? Skoro da sa slike čujem njihovo zujanje i na vlastitoj koži osjećam stotine sitnih igala. Nije kao ubod komarca, gdje prodiranje rilca u kožu ne osjetim, sve dok ne zasvrbi na mjestu uboda. Stršljenova žaoka je kao široka igla za punktiranje, što grubo razdire kožu na mjestu uboda, a bol kod prodiranja u venu skoro paralizira. Kad konačno klip igle pogura sadržaj u krvnu žilu, osjećaš otpor krvi i plazme, dok se uštrcana tekućina grubo širi prema stjenkama žile, pa dalje u krvotok. Zagledam se u vlastite ruke pred sobom i osjećam slabost, zbog koje moram odložiti čašu s pićem na rub stola.
- Oprosti, zavrtjelo mi se od sparine, ovdje tako nema zraka! – kažem uzrujano, no moja domaćica i dalje šuti. Ne mogu je nazvati sugovornicom, jer među nama nema dovoljno izgovorenih riječi da bi se satkala paučina razgovora. Čini se kao da me iz polumraka gleda sa smiješkom i razumijevanjem, da zna o čemu pričam, ali fizički je odvojena od naša dva svijeta, ovog u sobi i onog na slikarskom platnu, koji se nekako stapaju u amalgam od zagušljivog zraka i vreline što prodire u svaku poru tijela.

Konačno odložim čašu i jedva vraćam ruke u krilo, ne razumijevajući u kojem su se trenutku ti naši svjetovi stopili u zajednički oblak koji plovi zrakom, zidovima i paralelnim svjetovima.

U tami sve manje vidim sobu oko sebe, ali opet, ne čudeći se, slika na zidu je sve jasnija, a novi i novi detalji izranjaju iz slikarskih premaza kistom. Čovjek na slici sad izgleda kao da se povlači iz vodenice, korak po korak odstupajući od kolopleta kolibe, vodenice i potoka. Vrata od hrastovine širom su otvorena, malo nakrivljena u stranu, kao da su željezni okovi popustili od silnih tereta i prečestih otvaranja. Zamjećujem crvotočinu na drvenoj građi, na potpornim gredama koje strše u kutovima i zelenu plijesan na šindri, kojom je vodenica pokrivena.

Da fotelja u kojoj sjedim ima bolji naslon, mogao bih se konačno opustiti i zagledati u sliku kao u napeti film. Jedino se ne mogu odlučiti radi li se o pastorali, trileru ili možda filmu strave. Atmosfera na slici mijenja se dugotrajnim gledanjem i sad mi se čini da se sjene u sobi pretaču u sliku. Ili je obrnuto? Ne znam. Strašno me bole leđa od ukočenog sjedenja u mraku, dok ruke više ne miruju na krilu, već makinalno provjeravaju vlastitu tjelesnost predmeta i sebe samoga. Zapremam li još uvijek isti fizički prostor, ili sam se i sam prelio u sliku? Svejedno ne prestajem napeto zuriti u vodenicu na platnu i vrata, kroz koja samo što nije izašao netko. Ili nešto, nisam više siguran ni u što, osim da se slika svakom minutom preobražava: sve je kao na filmu, kad se kamera počne udaljavati, a vizura pretače u široki kadar. Oko lika na slici je krčevina, čistina s još vidljivim panjevima i posječenim raslinjem. Šumski puteljak vodi prema šumi sasušenih stabala i groteskno savijenih grana. One se nadvijaju do samog puteljka, šumske staze kojom nitko više, izgleda, ne prolazi, jer su ljudske stope i tragovi kotača tek skorena udubljenja obrasla travom.

Zašto u vodenicu ljudi više ne zalaze i što radi ovaj, očito posljednji čovjek na slici?

Razmišljam je li možda zalutao, pa iznenada u vodenici otkrio ucrvano truplo vodeničara, davno zaboravljenog od ljudi i zvijeri? Sigurno je tako. Vodenica je odavno napuštena i u njoj sve stoji osim slapa. Jedino je vodeno kolo u pokretu, uzaludno grabeći i vraćajući slapove kapljica potoku. Možda su stršljeni napravili gnijezdo baš iza vrata? Uz ključanicu, sami u praznoj vodenici, kao u razbojničkom gnijezdu odakle kreću u ratničke i pljačkaške pohode? Slučajni ih je putnik uznemirio, otvarajući teška vrata. Možda je ramenom gurnuo i srušio gnijezdo, pa se sad brani od bolnih uboda pobješnjelih stršljena? Ako ubodu vratne žile, njihov otrov može paralizirati, pa čak i ubiti odraslog čovjeka.

Ali, zašto se muškarac na slici ne brani, ne maše rukama da odbije roj? I zašto se drži objema rukama za vrat? U duhu se približavam slici, iako mi je jasno da i dalje sjedim uspravnih leđa na rubu fotelje, zagledan u obrise slike. Svuda oko mene je tama, više ne vidim ni moju domaćicu, tek čujem njezino disanje prekoputa. Što ona radi? Razmišlja li o životu, o meni, ili nekom trećem? Dobro da ne očekuje uzaludnu priču, isprazne razgovore. Imam pametnijeg posla, zagledan u svijet kojeg prije nisam primjećivao.

Vodenica izgleda kao obična drvena koliba, kakvih ima na desetine u Lici. Ne zamjećujem ih dok vozim prema moru, nikad me nisu privukle izgledom ili sudbinama ljudi koji u njima obitavaju. Čudno je da tek neka radnja ili ljudska mašta može predmetima, kućama i vodenicama podjednako, dati neko značenje i smisao, neki razlog postojanja. Ova je više od slike, jer je slikar uspio višestrukim premazima boje oživjeti platno sitnim detaljima koji, sklopljeni u cjelinu, pričaju epske priče.

Lik pred vodenicom uzmiče korak po korak, a na raskriljenim vratima kolibe, kao u nekom inverznom ogledalu, stoji njegova sjena s rukama oko vrata.

U sparnom, zagušljivom zraku kapljice vode na slici ne rashlađuju, naprotiv, donose vrelinu. Nagla provala dugo priželjkivane hladnoće iznenadila me toliko da sam zadrhtao. Prošla me jeza niz vrat, niz kralježnicu od gume i niz prste, kao kod lutke u izlogu. Ledeni drhtaj niz tijelo u snažnom je kontrastu s vratom i glavom, koji plamte. Stotinu igala mi se zabadaju u vrat, a dvije suprotstavljene struje, led i vrelina, nastavljaju kao sveobuhvatna groznica kroz tijelo.

Na slici, sjena s vrata zakorači prema muškarcu pred vodenicom, isprva polako, a onda se naglo obruši, stežući ga rukama od tekućeg mraka i stapajući se u jedno, jedino tijelo. Sve teže dišem, fascinirano zureći u tamu, nemoćan da odvratim pogled od vodenice i sjene koja proždire muškarca na slici. Kao da se brojni ubodi stršljena pretapaju u razdiruću bol u mozgu, u gušenje i muklo grlo, što ne uspijeva protisnuti krik.

Glas mi je bez zvuka, ne uspijeva pobjeći iz zatvorenog grla i usta. Prijeteća tama halapljivo guta liniju usana i konačno ih izbriše u grotesknoj grimasi. Oko mojeg vrata dva para ruku konačno se razdvoje kao leptiri nakon ljubavnog plesa i moje vlastite šake polako kliznu u krilo. Uzalud očekujem pomoć od šutljive domaćice, koja sjedi pod slikom. Ona ništa ne primjećuje. Nekako se čini da njezino disanje, kao šumni slap, dopire negdje iza mojeg uha. Kao da ne sjedi prekoputa, već je obavijena oko vrata svojeg gosta, svoje žrtve. Njezino se disanje omotava oko mene kao zmija prije konačne kontrakcije, prije zadnjeg hropca žrtve.

Odjednom čujem lepet krila i struju zraka iznad sebe. Vodenica nas uvlači oboje kroz crvotočna vrata što se za nama zatvaraju. Praznu sobu konačno ispuni sparna ljetna večer i zrikavci s obližnjeg potoka. Sve je opet na starom mjestu i istom poretku stvari.

Sve, osim nas.

- 08:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.11.2013., utorak

IZLOG



Uvijek stanem pred tim izlogom pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Promatram savršeni odraz vlastitog nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, isprva kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem si sućutno, jebi ga, živ si, što hoćeš više, pa uzaludno popravljam neurednu kosu i zamrljanu kravatu.

Taj uglancani izlog u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da rijetki prolaznici prođu a pločnik pred izlogom bude prazan kad stanem pred reflektirajuće staklo i promotrim vlastiti odraz. Znam da možda pravim budalu od sebe, ali ne mogu si pomoći. Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao što se krije unutra? Taj lokal, za razliku od susjednih, ne nudi ništa osim vlastitih odraza prolaznika, pa opet, pred njim često primjećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog spazim, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se pred izlogom zatekao sam. Narcisoidnost ili znatiželja da ulovim odraz vlastitih osjećaja? Na putu do izloga često razmišljam hoću li jednom u odrazu prepoznati drugačijeg sebe, s licem koje obećava, sjajem u očima?

Nijednom s druge strane stakla nisam zamijetio pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekao ikog da izlog pere ili lašti njegovu besprijekornu površinu. Koliko god zurio unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan na površini nema mojih otisaka.

U zadnje vrijeme zamjećujem kako s veseljem i sve ranije krećem na posao. Jedva čekam da stanem pred zrcalnu površinu izloga. Dugo se u glavi formirala želja da saznam čemu služi izlog, možda i zavirim s druge strane ogledala.

U odvjetničkom uredu nisu postavljali pitanja kad sam zatražio da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupnje. Žena još ne zna, ali sa zajedničkog računa podigao sam cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu crnim danima. Po prvi put u životu vlasnik sam nečega za čim uistinu žudim.

Sad stojim u praznom lokalu o kojem sam mjesecima opsesivno razmišljao. Unutar tih desetak kvadrata nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s tisućama fotografija. Na njima su ulovljeni pogledi, oči i usne svih koji su se ikad ogledali u lažnom zrcalu. Nisu ni slutili kako ih s druge strane neprozirnog stakla netko gleda, snima, proučava. Da im netko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim vlastiti pogled na nekoliko slika. Na slikama izgledam kao da pokušavam proniknuti u budućnost, neuspješno očito, jer usne su u grču a oči starije nego ih patim s bilo koje vlastite slike. Predatorsko oko kamere ulovilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše.

Kad sam na još par slika prepoznao svoje lice, znao sam što me vodilo izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim na posao, već u skrovište iza zrcala. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili ako bude sreće - netko posve nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, prići će i zagledati se u vlastiti lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedan komadić za sebe.


- 08:39 - Komentari (14) - Isprintaj - #

21.11.2013., četvrtak

ZGRADA




Marina je kao hipnotizirana stajala pred nedovršenom zgradom. Novogradnja od betona i čelika na suncu je zračila nekim prijetećim odsjajem. Ništa je nije moglo pripremiti na ovaj šok, kad se prvi puta suočila sa zgradom koju je sama projektirala. U početku su to bili tek brojčani podaci, izračun statike, nacrti i CAD program, kojim je kao lego-kockama gradila buduću zgradu na ekranu. Noćima nije spavala, pokušavajući prema suprotstavljenim zahtjevima naručitelja, vlasnika arhitektonskog studija gdje je bila zaposlena i konzorcija izvođača radova, pomiriti nepomirljivo. Konačno je uspjela i svi su joj čestitali, zadovoljni nacrtima i dizajnom. Uskoro je projekt predan izvođaču, povelika faktura ispostavljena i u ekspresnom roku naplaćena, a provizije podijeljene u restoranu s ciganskom glazbom u Kopačkom ritu. Marinu je vlasnik firme tek potapšao po ramenu i rekao kako se nada da će i ubuduće imati tako dobra idejna rješenja. I tu je za sve priča bila završena. Osim za Marinu.

Kad je prvi puta iz radoznalosti otišla pogledati gradilište, učinilo joj se da nešto zlokobno izviruje iz svježe iskopanih temelja na kojem je tek trebala niknuti zgrada. Zavrtjelo joj se u glavi i učinilo da netko šapatom ponavlja njezino ime. Osvrtala se, ali nikog nije bilo u blizini. Previše posla, boravka u zatvorenom – pomislila je i ubrzala korak. Iako izgledom krhka i sitna, s delikatnim, prozirnim prstima i tijelom koje oblači na dječjim odjelima trgovina, Marina je odlučna i hrabra djevojka. Samohrana majka s tek navršenih trideset godina koja na leđima vuče obaveze i brige za sebe i dijete, posao i kredite, svoje boležljive roditelje. Odnedavno se stara i o muževim roditeljima. otkad je on proljetos poginuo u saobraćajki. Još od malih nogu nema razumijevanja ni vremena za strah. Pa ipak, zgrada koju je projektirala i koja polako, kao kancerogeno tkivo, raste uz Dravu, neobjašnjivo je privlači i užasava istovremeno.

Dok zgrada nije izrasla do trećeg kata, nije mogla točno odrediti što s gradnjom nije u redu. Onda je odjednom počela primjećivati čudnu zakrivljenost fasade, kad bi zgradu promatrala pod određenim kutom. Činilo se kao da se potporni zidovi zgrade savijaju kao od gume, a zgrada kao da diše. Ili se napreže, kao da će kihnuti, možda prsnuti na kraju. Naravno da nikome nije mogla povjeriti svoje sumnje. I njoj samoj sve je zvučalo suludo i paranoično, ali je sve objašnjavala vlastitom iscrpljenošću projektiranjem i strahom da projekt neće biti prihvaćen. Odlučila je da više neće šetati obalom u smjeru zgrade. Ići će na suprotnu stranu, prema pješačkom mostu, prema promenadi, klupama i dokonim šetačima. Nije pomagalo. Dok je šetala, morala se prisiljavati da ne okrene pogled prema zgradi, koja se iza Rokove crkve već formirala na horizontu.

Uzela je par dana godišnjeg, uz ispriku da je iscrpljena i da se želi odmoriti prije novog projekta. Direktor nije imao ništa protiv.

– Uzmite cijeli tjedan – rekao je velikodušno. Začudilo je, jer se obično morala s njim svađati oko jednog jedinog dana izostanka, kad bi morala odvesti dijete liječniku ili kad bi u vrtiću vladala gripa, kao sada.

Tjedan se dana Marina prisiljavala ne razmišljati o zgradi, koja se polako otimala njezinu projektu i rasla u nekim čudnim oblicima. Kao kad imela preuzima zdravo stablo, polako mijenjajući fizionomiju krošnje, puzeći u malenim grmovima prema nižim granama, prijeteći da proguta i osuši svog domaćina. Samo je ovdje zloćudno tkivo zgrade raslo iz temelja prema visini, šireći se sa svakim novim katom, svakom lođom, balkonom ili stubištem. Marina bi s užasom u glavi uspoređivala vlastite nacrte, koje je do zadnjeg i najmanjeg profila znala napamet, s čudovištem koje je izranjalo na gradilištu. Najčudnije je bilo to što nitko od brojnih radnika, nadzornika gradnje i povremenih kontrola iz Zavoda za prostorno planiranje nije vidio ništa neobično na zgradi.

Nekoliko je puta ugledala kako upiru prstom u pojedine točke na nacrtima. Ponadala se da je metastaziranje otkriveno. Ipak, radilo se tek o banalnostima oko horizontalnih serklaža, međukatnih konstrukcija i nadvoja, a nakon dogovora gradnja bi se nastavljala ubrzanim tempom.

Marina je slabo spavala, uvjeravajući samu sebe da je normalno da arhitekt brine oko vlastitog nacrta. Nije željela da se zgrada jednog dana sruši, a ona završi u novinama. Ili zatvoru, što je isto bilo moguće. Na kraju nije izdržala. Svoje je sumnje u neispravnost gradnje povjerila direktoru. Pažljivo je saslušao, a zatim uzeo telefon u ruke i nazvao glavnog inženjera gradnje. Kratko su razgovarali.

- S nacrtima i zgradom je sve u redu, - rekao je ljubazno, ali s dozom podsmješljivosti u glasu.

- Uostalom, nacrti su prošli verifikaciju, projekt smo naplatili i nije nas briga što se dalje događa s gradnjom. To posebno važi za Vas, Marina. Zamislite dokle bi nas dovelo da o svakom nacrtu i dalje nastavimo razmišljati. Uskoro ću za Vas imati nov projekt, pa trebate imati bistru glavu i biti neopterećeni prijašnjim dizajnom.

Marina je čvrsto odlučila poslušati direktorov savjet. Danima više nije mislila o zgradi, sve dok jednog dana nije poslom morala na tu stranu. Odlučila je provjeriti kako napreduje gradnja. Zgrada je dostigla završne katove, još više udubljena i nekako savijena u obliku zavojitih stuba na ovom nagnutom tornju, kao u Pizi. Gledana sarazličitih strana, zgrada se gibala kao crv na suncu, a ostavljeni se završeci armatura uvijali pred fokusiranim Marininim pogledom. Bili su kao živi pipci ogromne hobotnice s dna oceana.

U smiraj dana dok se sunce ljeskalo u Dravi, zakoračila je na opustjelo gradilište. Betonski kostur podzemnog parkirališta zgrade podsjetio je na prašnjavi skelet dinosaura, kojeg je vidjela obješenog o strop u muzeju. Pažljivo je zakoračila, zabilazeći hrpe građevinskog otpada i šute. Mora pripaziti na svoje jedine dobre cipele.

Zgrada je bila tiha, ne javljajući se. Nije čak mogla čuti niti vlastite korake. Kao da je zgrada uzela dah i pritajila se, gutajući pri tom i zvuk koraka po prašnjavom betonu.

S rastućom nelagodom, ali i odlučnošću da se suoči s vlastitim strahom, Marina se uspinjala stubama prema prvom katu.

Odjednom je začula prigušeno mrmljanje i glasove. Činilo se kao da dolaze iz velike udaljenosti. Dok je hodala, žamor se pojačavao i nestajao, kao kad grupe posjetitelja u muzeju ubrzano slijede vodiča, u strahu da ne zaostanu, da stignu vidjeti sve izložbene prostorije i sve eksponate. Marina je ubrzala korak, ali glasovi su bježali pred njom. Sad je već skoro trčala kroz prazne prostore s lukovima i vertikalnim serklažima. Glasovi su se miješali, pojačavali. Na tren bi bili skoro na granici prepoznatljivog, a Marini su na vrhu jezika bili izgovoreni pojmovi na tuđim jezicima. Zvučali su začuđujuće poznato.

Znoj ju je oblijevao dok se trčeći penjala nedovršenim stepeništima, skretala u prostorije s pregradnim i ispunskim zidovima od blokova i opeke. Na spojevima, s njih se cijedio bitumen. Podsjetio je Marinu biblijske priče o Babilonskoj kuli, koju su ljudi gradili do neba kako bi dostigli zvijezde i vidjeli što Bog radi na nebesima. Baka joj je često pričala ovakve priče i na kraju ih uvijek začinila poukom. Samo se maglovito sjećala ove bajke. Još kao djevojčica bila je zaljubljena u gradnju i arhitekturu. Znala je da će to studirati i time se baviti cijelog života. Dok je baka pričala, suprotstavljala bi joj se primjedbama, kako u davna vremena ljudi nisu imali prenapregnuti beton i čelik koji omogućava petstometarske zgrade pod oblake. Kako bi se Babilonska kula od kamena i cigle srušila i raspala. Da su ljudi u davno doba najvišu građevinu, Keopsovu piramidu, izgradili tek u visini od sto četrdeset metara. Pa ipak, zrnce je sumnje bilo posijano. Željela je jednog dana graditi najvišu zgradu na svijetu.

Ova je zgrada bila projektirana za osam katova, a činilo joj se da se penje satima. Svejedno, glasove nije uspijevala dostići. Pitala se koliko još ima katova? Koliko ih je već prošla? Vrijeme se oteglo u spirali koja nije, baš kao ni zgrada, podlijegala normalnom računanju vremena, prostora i visine.

Cipele su bile razderane, ali ona više nije marila. Noge su joj bile izranavljene, a prsti krvavi od hvatanja za oštre betonske rubove. Prešla je točku u kojoj se bojala. Za njom je uslijedila točka u kojoj je razmišljala o odustajanju i povratku u prizemlje. Sad je tjera urođena tvrdoglavost i rastuća netrpeljivost prema zgradi. Kao nekom živom, zlom biću. Tjera je radoznalost da sazna tko su ljudi čije glasove čuje. Konačno, kakvo se čudovište porodilo iz njezinih nevinih nacrta?

Na svom, čini se beskrajnom putu prema gore, Marina već prepoznaje betonske i čelične profile. Sve je sigurnija da je ovim hodnicima već prolazila, iza ovog zavoja već skrenula. Kao da je u nekom suludom, betonskom labirintu bez kraja i konca. Još samo ovaj kat, još samo ovaj krug, ponavlja uporno sama sebi u bradu, znojeći se obilno i brišući okrvavljenom šakom zamrljano lice.

Glasovi se gube, vraćaju, pojačavaju. Rasprava i žamor na stotinu poznatih ali neprepoznatljivih jezika ječi u glavi i šuplje odzvanja koridorima zgrade. Zgrada stenje, mljacka i podriguje, kao čudovište koje proždire ostatke ulovljenog plijena. Marina podiže pesnicu prema nezavršenim stropovima i urla:

- Mene nećeš progutati!

Još samo jedan kat, još jedan niz hodnika i onda će se odmoriti. Vlastite nacrte koje je od prizemlja stiskala u oznojenoj ruci, davno je već odbacila. Više ionako nema što uspoređivati. Imela se odavno pretvorila u zloćudni tumor koji ne samo da je progutao zgradu, nego sam od sebe raste i juri prema nebesima.

Marina vjeruje u jedno - zgrada jednom mora doći do kraja. Ako već više neće vidjeti prizemlje, tlo, pa čak više niti Zemlju, barem sad ima šansu dostići nebesa. Suočiti se licem u lice sa Stvoriteljem. Pogledati mu u oči i zapitati -Zašto?


Oznake: zgrada


- 08:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.11.2013., utorak

ČOPOR



Oduvijek sam se užasavao krvi. Krv je misterij života, znam još od vremena dok sam kao školarac pod mikroskopom gledao rojeve antitijela, vojske mjehurića kako progone jedan drugoga, kako se dijele i nose novi život u toj malenoj kapljici na laboratorijskom staklu. Krv je dragocjena, krv je opasna. Ona miriše sladunjavo, bolesno, a kad je osjetite, možda baš vaš život istječe u kapima, ili potocima, svejedno. Ne podnosim krv, pa ipak sam to štene, krvavo i u ranama po vratu, podigao u naručje. Nisam razmišljao je li bolesno, zaraženo, od čega su rane. Samo sam znao da mu treba pomoć i zaštita, a ja sam oduvijek bio bolećiv prema onima kojima treba pomoć.

Nemam djece, možda sam zato tako osjetljiv kad netko muči mladunce, ljudske ili životinjske, svejedno. Ljudi ponekad dođu u godine, kad se boje odgovornosti. Kako donijeti dijete u ovakav svijet bez milosti, gdje patnja samo čeka da ščepa svojim ljepljivim prstima. Jedno sam vrijeme spašavao djecu po igralištima i parkovima. Kad bi pali sa ljuljačke ili tobogana, a majke dokono čitale novine ili pretresale najnovije tračeve sa susjedom na klupi, skočio bih prvi, podigao dijete i brisao krv s lakta ili koljena. Tješio i smirivao. Ljudi su, inače, jako sumnjičavi i nepovjerljivi prema strancu, koji pomaže djeci. Učas te napadnu i optuže za nečasne, zle namjere. Otada više nikome ne pomažem, ja - koji sam nosio u sebi tu potrebu da instinktivno priskočim u pomoć - odustao sam od pomaganja. Izbjegavam djecu, ljude i parkove općenito. Ako nisi u društvu ili na klupi sjediš sam, odmah si sumnjiv, makar samo čitao knjigu i pazio na druge.

Štene je bilo ružno, neodređene pasmine, nezgrapnih nogu i očiju koje su me fiksirale, prateći svaki moj pokret. Nije, kao drugi psi, koristio uobičajene metode umiljavanja - nije mahao repom, cvilio, niti se pokušao očešati o moju nogu. Rep mu je bio spušten između nogu, a glavu je držao pognutu i nakrivljenu ustranu, kao da je razočaran u cijeli ljudski rod i ne očekuje ničiju pomoć. Promatrao me ispod oka, obilno krvareći iz rane na vratu. Suspregnuo sam gađenje od pogleda na krv i uzeo ga u naručje. Što sam drugo mogao? Očito je trebao pomoć, makar je nije tražio kao svako drugo napušteno pseto.

Oporavio se za tjedan dana, ližući rane u košari ispod stola i skoro ne pipnuvši hranu. Kad je pio vodu, gledao me iskosa, kao da me procjenjuje. Nijednom nije čak niti zarežao na mene. A onda je jednog dana nestao. Vratio se tek uvečer, umoran i u ranama, kao da se borio s čoporom pasa. Legao je u košaru, stavio glavu na prednje šape i gledao me zagonetnim pogledom. Hranu opet nije ni taknuo.

Vidljivo je jačao. Za mjesec dana izrastao je u krupnog psa, jakih čeljusti i skoro ljudskog pogleda. Sva njegova komunikacija sa mnom odvijala se pogledima i ušima. Znao je namjestiti uši u stotinu izraza i ja sam, začudo, odmah znao što koji znači.

Povremeno bi nestajao na dan-dva, pa se opet vraćao krvav i izgreban. Ispitivao sam ga i tumačio njegove odgovore ušima i pogledima. Zaključio sam da pokušava postati vođa čopora lutalica, kojih se dosta namnožilo u gradu. Ljudi bi djeci za rođendan kupili štene, a kad bi im pas dosadio ili postao prevelik za igru, ostavljali bi ga kilometrima od svog stana i nabavljali neku manje zahtjevnu igračku. Ti psi su lunjali ulicama i obližnjim poljima, okupljali se u čopore i sve češće napadali sve što se kretalo mračnim ulicama.

Kad sam jedno jutro ispred kreveta pronašao zadavljenu mačku, znao sam da je to njegov poklon meni. Bio sam zgrožen i to sam mu i rekao. Gledao me tim neprozirnim očima, ravnodušno ali pažljivo slušajući. Uši su bile uspravne, kao za uzbunu.

- Odnesi to!- naredio sam strogo, skrivajući gađenje, a zatim dezinficirao pod sobe, na kojem je mačka ležala beživotno, kao rastrgana krpena lutka.

Mislim da me je krivo razumio, jer sam sljedeće jutro u njegovoj košari zatekao ljudsku šaku, zgrčenu i krvavu. Šaka je izgledala groteskno, kao kazališni rekvizit, ukrašena prstenom na domalom prstu i tetovažom između palca i kažiprsta. Kakvi se to ljudi tetoviraju uopće, pa još na tim mjestima? Jedva susprežući gađenje, stavio sam šaku u najlonsku vrećicu, samo ga prijekorno pogledavši. Nisam mu ništa govorio, a i što da mu kažem? Za ovaj sam nesporazum sam kriv, jer me još od onog mačjeg trofeja očito nije razumio. Možda sam mu nekako pogrešno dao do znanja da trebam veći, vrjedniji plijen? Zaključio sam to po masivnom, zlatnom prstenu na okrvavljenom prstu. Bilo me strah što će zaključiti iz mojeg čina oduzimanja plijena, ali nisam imao izbora. Ako ne želim završiti u zatvoru, moram je negdje zakopati, ili baciti u rijeku. Ukloniti sve dokaze, jer sam bio suučesnik u mogućem ubojstvu. Sudeći po svježim tragovima krvi, koja se još nije počela zgrušavati, on tu šaku nije slučajno našao iza kontejnera.

U svakom slučaju, morao sam ga zaštititi, jer ga je čekala smrtonosna igla kod veterinara, ako ga ulove. Te večeri dugo smo razgovarali - ja riječima, on pogledima i ušima. Mislim da mu je stalo do mene, baš kao što je i on meni prirastao za srce. Nakon razgovora, legao je uz mene, priljubivši se gipkim izduženim tijelom uz moje. Ravnomjerno diše u ritmu mojeg vlastitog disanja do jutra. Meni je to dovoljno.

Sljedećih dana nagovaram ga da ostane pritajen, da ne lunja. Možda je vani potjera. Možda ga traže prijatelji vlasnika šake? Govorim mu, kako je loše to što je uradio, ali sad - što je, tu je! Iz ove se kože ne može. Nisam sretan zbog s ovim što čini, ali na mene uvijek može računati. On to zna, jer netremice fiksira moj pogled i kao da kimne glavom, prije nego je spusti na prednje šape i zuri prema vratima.

- Nemoj izlaziti par sljedećih dana – kažem ozbiljno. Spremim se i odlazim na posao, a on se ne miče. Kad se vratim, nema ga i sad ozbiljno brinem. Strah me, što će sljedeće dovući u stan.

Ne iznenađuje me kad sljedeće popodne, na povratku s posla, u stanu zateknem još jednog psa, nalik njemu. Kao da su iz istog legla, od iste majke. Obradujem se, jer očito je pronašao obitelj, ali i brinem, hoće li me uskoro napustiti. Spremam još jednu košaru i još jednu posudu s vodom. Ne mučim se uzalud oko hrane, ionako znam da oni jedu negdje vani.

Sljedećih dana, svaki put zatičem još jednog novog psa više u stanu, koji polako sliči na skrovište pasa lutalica. Ne pitam, kako ih nitko nije opazio dok dolaze u stan na trećem katu. Samo pretpostavljam da se služe liftom u parovima, dok jedan dežura i pazi da netko od stanara ne naiđe.

Začudo, u stanu nema laveža. Oni se sporazumijevaju pogledima. Ponekad mi se učini da su prema meni puni nepovjerenja, ali ta se misao istopi kad legnu oko mene i počnu me grijati svojim crnim, glatkim tijelima i dahom, koji podsjeća na šumor lišća u granama.

Ponekad čujem kako vuku nešto teško i nezgrapno kroz kuhinjska vrata, pa niz stubište do podruma. Ne usuđujem se pitati, a i čemu? Bolje je ne znati. Samo pretpostavljam o kakvom se plijenu radi. Sad ih ima toliko, da više ne odlazim na posao. Briga za njihov smještaj i posude, koje treba puniti vodom, oduzima mi dobar dio dana. Uvečer od iscrpljenosti padam u krevet i tek pred jutro osjetim kako se vraćaju u stan i liježu, vlažnih i sjajnih njuški, crnih kao noć.

Odavno ne susrećem druge stanare u zgradi. Ponekad mi se učini, da osim pasa i mene nikog drugog živog i nema. Ne pitam ih ništa. Tek sam sebi obećam u bradu, da ću se jednog dana ohrabiti i sići do podruma.

Oznake: čopor, wall


- 18:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

18.11.2013., ponedjeljak

PLIVAČ



Dok plivam, umor se iz mišića izlijeva u more. Valovi me udaraju u lice, a zatim miluju po leđima na odlasku. Ne posustajem, a svaki moj novi zamah vodi me bliže cilju. Kad konačno uspijem, bit ću prvi čovjek koji je preplivao sve oceane svijeta oko zemaljske kugle.

Dugo već nisam razmišljao o tome, kako je sve započelo. Prije desetak godina, ne znam više točno, sa obale sam bespomoćno promatrao utapanje djeteta u trajektnoj luci. Bio sam mu bio najbliže, ali se od šoka nisam mogao pokrenuti. Nekoliko je prolaznika ubrzo skočilo u vodu, uzalud i prekasno. Neki ljudi takav prizor uspiju zaboraviti. Ja nisam. Kriv sam za blokiranu svijest i udove od olova. Tada sam se zavjetovao, da ću preplivati sva mora i oceane i obići svijet.

Ne sjećam se više, kad sam točno krenuo na put, tek znam da jednostavno moram nastaviti. Mjesecima sam u vodi i koža mi bubri i otkida se u velikim krpama. Komadima vlastite kože mamim radoznale ribe, pa njihovim tijelima hranim vlastito. Ne treba mi puno hrane. Ponekad, dok plivam, grgljam morsku vodu u ustima i nakon par sati osjećam sitost. Možda od planktona, možda samoobmanom? More se zna pobrinuti za svoje, a ja već mjesecima pripadam moru. Povremeno se prepuštam morskim brzacima, koji me nose kao slamku, bez vlastite volje i utjecaja. Nikad ne pokušavam odrediti smjer. Tijelo je mehanički stroj, ali mozak je živ, a misli se kovitlaju i sustižu jedna drugu. Razmišljam o svemu i svačemu, o povezanosti, posljedicama, o politici i povijesti.

Razmišljam o kricima galebova koji me drže budnim, o različitim scenarijima života, koje živimo paralelno u našim svemirima. Oni se dodiruju, katkad i preklope na kratko vrijeme, ali nikad ne utapaju jedan u drugi. Baš kao što se ni mora ne miješaju, jer svaki sloj vode, svaka nova masa kruži vlastitim tokovima. Kanarska me struja mazi toplim vodenim krevetom i tjera šest kilometara na sat preko Atlantika, prema Karibima i Meksičkom zaljevu.

Ponekad na putu susrećem brodove, uglavnom tankere i luksuzne jedrenjake. Jedni kao bivoli u savani, ustrajno i bez zastajkivanja ruju more prema svom cilju, dok jedrenjaci često skreću s vlastite rute i zaustavljaju se, a njihovi me putnici časte svojim pričama i društvom. Hranu najčešće odbijam, uz nerazumijevanje i čuđenje ljudi na brodu. Kako razumjeti, da se nepce previše naviknulo na okus mora i sirove ribe? Od ljudskih mi se namirnica diže želudac, a hrana pada teško i stvara kiselinu.

U dobrom periodu, dok mi još stara koža ne počne bubriti i otpadati, ti slučajni susreti s moreplovcima od mene učine privlačnog i zanimljivog sugovornika. Ponekad neki od putnika s brodova plivaju uz mene jedno vrijeme. Tada nas brod i posada slijede kao vjeran i poslušan pas. Neki su od tih kratkotrajnih suputnika privlačne žene. One razumiju i vole more, pa čak i stvorove kao ja. Pokušavaju me slijediti, nagovaraju da odustanem, popnem se na brod, da predahnem. Neke se čak i zaljubljuju u mene, ali moje su veze unaprijed osuđene na propast. Većina njih žele isto - brak, kuću s bijelom ogradom i dva i pol djeteta u prosjeku. Ne mogu im pomoći. One se na kraju vraćaju, mašu mi s palube i okreću brod prema nekoj drugoj morskoj brazdi.

Već odavno ne osjećam ništa. Umor i glad u mojoj svijesti više ne postoje. Onih par sati dnevno, kad me svlada san, plutam oceanom i snovima. Najčešće sanjam kako plivam, pa mi je u snu sve kao i na javi. Ponekad nisam siguran sanjam li, jesam li doista budan. Dok neumorno dižem i spuštam ruke i ramena u zamahu, ne mogu zaustaviti bujicu misli. U glavi vrtim slike i filmove po nekom redoslijedu, katalogiziram i obrađujem područje po područje, period po period. Ponekad me nešto posebno zaokupi, ili nijemi film, Buster Keaton i njegov kameni izraz lica. Kad završim sa cjelokupnom poviješću filma, vraćam se znanosti, filozofiji i religiji.

Smjenjuju se godišnja doba, a ja i dalje neumorno plivam. More me već dobro poznaje, a tijelo se mijenja. Koža je sad dovoljno debela i otporna, više se ne ljušti u slojevima. Svakih nekoliko mjeseci, kad me počne svrbjeti od vrata naniže, češanjem i povlačenjem skidam kompletnu ljušturu. Dok koža i moje staro ‘ja’ tonu ka dnu, obnovljeno tijelo zamahuje prema daljinama, tamo gdje se nebo ulijeva u ocean.

Otkad putujem morskim strujama, naučio sam raspoznavati zvijezde na nebu. Svake noći, između zamaha kroz valove, promatram sazviježđa, brojim meteorite što paraju crnilo neba, crtam u glavi stelarne mape. Kad mi dosadi, u glavi sve pobrišem kao dječje crteže u pijesku.

Više se ne sjećam kamo sam krenuo i zašto. Nije ni važno, dokle god traje putovanje. Puštam morsku sol kroz sve pore tijela i svakim se novim zamahom udaljavam od postavljenog, konačnog cilja. Ako na putu susretnem neki brod, više ne tražim sugovornike. Pratim ih jedno vrijeme i unatoč trudu, uglavnom ne razumijem što govore.

Samo ponekad ulovim i prepoznam riječi, dok pokazuju u mojem smjeru i uzvikuju:
-Pogledaj, delfin!


objavljeno u ediciji "Urbani vračevi: izbor kratkih priča", urednici, Renata Jašek, Ivica Šimić
ISBN13. 9789537966041 zbirka URBANI VRAČEVI u izd. "Slobodne Dalmacije "



- 13:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.11.2013., subota

KAKO JE BABA STANA SPOZNALA DA NEMA BOGA




Jutros je baba Stana vadila vodu iz bunara na dvorištu, na onaj starinski đeram kakvih još samo ponegdje ima u Slavoniji. Uprla tako Stana, digla se kanta, ona priskočila pridržat i hop - povuklo je u bunar. Jadna je baba imala sreće, jer nije glavom lupila o ciglu sa strane, nego ravno do dna. Poslije prvog šoka, osovila se na noge, stala u tih metar studene vode studenca i počela zapomagati. Ali uzalud! Jer, baba Stana živi sama na kraju Belog Brda, a prvi joj susjedi dva kilometra daleko.

–Upomoć! Pomagajte! Kukala Stana sat-dva, dok joj od hladnoće noge nisu odrvenile, a grlo od vike osušilo. Izmolila Stana stotinjak Očenaša i Zdravomarija, ali ništa nije pomoglo. Voda sve ledenija, a jedino što je čula bila je jeka vlastitog glasa koji je strašno ječao u bunaru, vraćajući joj se podrugljivo.

Molila se Ocu i Sinu i Duhu Svetome Amen, nije pomagalo. Sjetila se kućnih svetaca, svetog Antuna Padovanskog – ništa. Arkanđela Gabrijela i svetog Petra, apostola i samoga Boga - uzalud. Sa svakom je molitvom bivalo sve teže jer su se stjenke bunara počele sužavati, a cigle, zelenim zubima od mahovine, kesile. Daj, babo, glavu, podrugljivo su se cerekale, a baba se Stana križala po stoti put i ljubila krunicu i križ oko vrata. Čuda nije bilo na vidiku.

Posustala od vikanja, sleđena od hladnoće, premještala se kao roda s noge na nogu, a široke se suknje i podsuknje mokro lijepile za tijelo i probadale kičmu. Toliko je puta tu rashlađivala lubenice, pivo za svog pokojnog. Jednom je u ratno vrijeme, za jedne rijetke, dugotrajne suše, u bunar spustila zadnju šunku, da je sakrije od ustaša. Dobro joj je služio taj starac od bunara, kojeg je po dobru pamtila još od djetinjstva. Skoro nikad ne bi presušio, a imali su vode i kad je drugima žeđa morila stoku i čeljad po kućama. Nije škrtario, davao je i pojio znane i neznane.

Znala je baba Stana, nema puno nade da bi tko naišao i čuo njezino zapomaganje. Dugo je već živjela sama, a u selu baš i nije bila omiljena.

Ostalo joj je samo ufanje u Boga, sve svece i velečasnog, koji bi znao po milodare svraćati sve češće, pa čak i njoj bez mirovine ili ikakvih prihoda. Ona bi uvijek znala imati poneku crkavicu, zasluženu od prodaje jaja, gusaka i pataka, skrivenu za crne dane. Crkvenjak bi to uvijek vješto izmamio, nudeći joj zauzvrat oprost grijeha i najmekše paperjaste oblake u Raju. Stana nije bila glupa, znala je da milodar ide crkvenjaku, a ne Bogu, jer velečasni je bio poznat kao strastven kockar i pijanac, kojeg su se čuvale udane snaše, a neudane za njim gubile glavu. Pa ipak, rado je davala jer je znala da njemu treba više nego njoj. Ona je bila zadovoljna skromnim ručkom, komadom sira uvečer, kavom od cikorije i korom kruha ujutro. Drugo joj nije trebalo.

Stana nije znala koliko je vremena prošlo otkad je pala u bunar. Znala je samo da ruke i noge više ne osjeća, a hladnoća je odjednom više nije smetala. Čak joj se učinilo da su joj nekakvim čudom molitve uslišene, na neki čudan način. Više je kostobolja u križima nije mučila, ni reuma u kvrgavim šakama i zglobovima. U glavi joj postalo lako, a molitve koje su tekle s usana odjednom počeše same od sebe zvučati šuplje, baš kao i bunar u kojem je stajala. Odjednom je prosvijetlilo da Boga i nema, da su ljudi oduvijek sami, a rađanje i smrt dođe prirodno, bez nekog reda i obzira, ne hajući za nečiju pobožnost ili svetogrđe. Učini joj se molitva svetom Antunu smiješna, baš kao i velečasni Jozo, debeo i rumen Hercegovac, na prekomandi po kazni u njihovo selo. Čovjek je on od krvi i mesa, ništa svetiji od mene, pomisli Stana i prvi joj put bude žao novaca koje mu je davala. Dobro se sjećala kako ju je zapeklo što prosjacima i putnicima namjernicima, koji bi ponekad svraćali, nikad nije dala ni novčića, izgovarajući se na neimaštinu, nedostatak prihoda i slično, ljubomorno čuvajući ušteđeno za popa.

Dok je lagano tonula u ledeni san, babi Stani se učini da je maleni vrag, kao na biblijskim slikama, gleda iz okrhnute stijenke bunara. Njegov je glas zvučao brižno i zabrinuto, dok je pitao treba li joj što, može li joj pomoći.

- Spusti kantu, đavle, da se u nju popnem, a ti me izvuci!- prošapta Stana modrih usnica, sa zadnjom mrvom snage u tijelu. Odjednom začu čekrk i zveket željeznog lanca kako škrgućući juri prema njoj odgore. Stana podignu pogled, a zadnje što je vidjela bila je kanta kako se strelovito okomljuje na njezinu glavu pod mokrom maramom. Zatim je potonula i jedno vrijeme nije znala za sebe.

Kad je polako došla sebi, vidjela je vlastito tijelo, opruženo na ledini pred kućom, par susjeda i velečasnog u razgovoru. Nešto su se žustro prepirali. Stana osluhne bolje – čini se da je pop odbijao održati ukop i misu zadušnicu, kako su susjedi tražili. Čula ga je kako veli – Bez novaca nema ni svećeničke službe!

Tada Stana prokune Boga i odluči čvrsto – tamo, gdje ide, bit će bezvjerka. A kad ispod njezinog oblaka promakne koji svećenik, pljunut će na njega, kako je trebala za života.


(Kako je baba Stana ušla među 10 finalista natječaja za najbolju kratku priču )

Oznake: baba Stana, đeram (tko je na bunaru?), velečasni


- 08:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.11.2013., četvrtak

KAKO SMO POJELI OSAM TAMBURAŠA




Nemojte misliti da smo ih pojeli sve odjednom! Ne, bilo je to polako, s mukom i uz dosta negodovanja s njihove strane, posebno onih koji su izvukli kraću slamku.

Dok ronim kroz potopljeni tunel, trošeći zadnje molekule kisika, kroz glavu mi prolaze strašne slike iz priča o ljudožderima s Anda. Nitko se ne rađa kao kanibal, tješim se, snažno zamahujući rukama kroz ledenu vodu Dunava. Ti nesretnici u snijegu i ledu su nakon avionske nesreće bili prisiljeni jesti tijela umrlih suputnika. Neki se nikad nisu oporavili od tog strašnog šoka, spoznajući ljudsku prirodu na tako okrutan način. Ovdje, pod zemljom, to nije strašno,uvjeravam se, dok mi se pred očima film vrti ispočetka...
...
Naše muško društvo od tri frajera i jednog papučara bilo je već poprilično pijano i prije nego smo došli na Petrovaradinsku tvrđavu. Netko je predložio da momačku zabavu, prije Šandorovog vjenčanja, proslavimo šampanjcem i pišanjem u dalj s vrha tvrđave. Glupo, priznajem, ali tad se nismo mogli sjetiti ničeg ljepšeg i pametnijeg.

Stajali smo na Dvorožnom bastionu, kad smo spazili tamburaše na ravelinu Sv.Katarine, kako sviraju povećoj grupi turista. Ili su to bile maškare, turistička atrakcija koju povremeno organizira gradska uprava? Nemam pojma. Ovdje, na južnoj obali koja tvori poluotok, zvukovi zbog blizine vode postaju čišći, ljepši i milozvučniji, pa sam zato i obratio pažnju na tamburaše. Inače ne volim tu vrstu muzike, ali ove su melodije na bisernicama bile pitke kao fruškogorski rizling.

Uskoro je svirka prestala, pa je Šandorov kum bubnuo kako bi najradije da idemo u obilazak podzemnih rovova i prolaza. Možda pronađemo izgubljeni tunel ispod Dunava, koji vodi na drugu stranu rijeke?
- Može, ali u glineni grob idem samo uz svirku tamburaša!- Šandor je namignuo prema meni, jedinom oženjenom iz grupe. Znao je da znam na što misli.

Rečeno, učinjeno! Tamburaši su pristali, čim smo im pokazali snop novčanica, pa smo se začas našli u tunelu kod Barutnog magacina.

Pod zemljom, tamburice nisu zvučale jako zabavno, ali najgore je ipak bilo s kontrabasom. Rezonacija njegovih debelih žica odbijala se od grafita i zidova od cigle i blata. Jedina zabava bila je ruganje debelom berdašu, dok je teglio mrcinu od instrumenta podzemnim hodnicima, miniranima smećem i fekalijama.

Nakon što smo dvaput prošli pored iste oznake na zidu tunela, shvatili smo da se vrtimo u krug. Tko bi rekao da tuneli predstavljaju labirint i zamku za neoprezne? Pola tamburaša odlučilo je sjesti ispod čudnog crteža nalik malteškom križu, vjerujući da će tu naići neka turistička grupa s vodičem. Ostali smo nas četvorica i isto toliko tamburaša, pa je počela šala - tko će koga u tim mračnim hodnicima, ako se izgubimo i moramo ostati par dana zarobljeni pod zemljom?

Ipak, šale su bile sve usiljenije, a nervoza skoro opipljiva. Svi smo konačno počeli prihvaćati nevjerojatnu istinu - izgubili smo se u podzemlju tvrđave. Paradoksalno, ali jedino je mladoženja bio sve veseliji, kao da je ova neplanirana avantura dio njegove momačke zabave.

Pred novom galerijom s hodnicima, šefa orkestra je odjednom izdalo srce. Samo se naslonio na zid i skljokao na zemlju, a plave vene na čelu i vratu prestale pulsirati. Jedni su predlagali da ga ostavimo kao orijentir za slučaj novog lutanja istim hodnikom. Drugi, brojniji, zagovarali su kršćansku potrebu zakapanja, pa smo počeli kopati blatnjave stijenke hodnika. Bilo je jezivo, jer svi znamo da su u podzemlju tvrđave, za vrijeme njezine gradnje u osamnaestom stoljeću, dnevno umirali brojni radnici od napornog kopanja i izvlačenja zemlje kolicima na površinu. Umrle nisu izvlačili gore, već su ih zakapali u zidove tunela. Ne bojim se mrtvih, samo živih, ali nije mi bilo svejedno, kad god bih dodirnuo hladnu i memljivu površinu.

Svima pomalo sviće, da sve češće skretanje pod oštrim kutom, sve manje oznaka na zidovima galerija i sve niži lučni svodovi moraju značiti samo jedno - umjesto prema površini i izlazu iz labirinta, mi se spuštamo sve niže, sve dublje pod zemlju.

Prirodno, izgubili smo pojam o vremenu. Procjene o tome koliko dugo već lutamo podzemljem, kreću se od par sati do par dana. Tamburaši povremeno odlaze u mrak, tobože da obave nuždu, ali se iz mraka čuje mljackanje. Pretpostavljamo da imaju skrivene krvavice u tamburama i džepovima prsluka.

Postaje sve mračnije i hladnije, pa se grijemo preskačući brojne lokve vode, koje se u nekim hodnicima pretvaraju u prava jezerca. Zbog neprirodno dobrog raspoloženja, pjesme i zbijanja šala kako ćemo zauvijek ostati u tunelima, mladoženja je opet fasovao batine.

Jedno Šandoru ipak moramo priznati – zabavljeni njime, ne primjećujemo kako drenaže i otočići suhog tla postaju sve rjeđi, a jezerca sve brojnija.

Četvrti nivo hodnika očito smo već odavno ostavili za sobom, a naše lutanje nalikuje putovanju ka dnu rijeke. Pred nama se račvaju izgubljeni tuneli ispod Dunava, koji možda vode na drugu obalu. Naravno, skoro sasvim su potopljeni.

- Eureka!- Mladoženja je raskrvavljenih noktiju i šaka čistio od blata jedva vidljivi malteški znak. Samo, ovaj ne izgleda kao onaj prethodni, jarkocrvene boje i oštrih rubova. Ovaj novi je skoren od blata i nagrižen vlagom, a krakovi su mu gotovo neprepoznatljivi.

- Sjećate se malteškog križa i legende? Kad odbljesak Siriusa na nebu baci sjenu na crkveni bastion, pa propadne do malteškog križa - tu je zakopano križarsko blago! Ili ćup zlata? Zaboravio sam.

Nije nam ga se više dalo tući, pa smo ga ignorirali. Uostalom, postoji samo jedan križ, pa bi ovaj novi mogao biti rezbarija neke izgubljene duše.

Ostalo nas je tek dvojica-trojica, nisam više siguran, jer pomalo haluciniram od gladi. U blatnjavim i napola potopljenim hodnicima već odavno nema smeća, otpadaka, čak niti izmeta riječnih šišmiša, a blato koje jedem mi teško pada na želudac.

Jedno sam se vrijeme zanosio mišlju da mogu roniti kroz potopljene hodnike i probiti se do glavnog, koji sigurno vodi na drugu stranu rijeke. Tamo gdje je sunce, hrana i vjetar u kosi!

Možda uistinu buncam u deliriju, ali najgore je bilo kad smo pojeli prvog tamburaša. Svi su se nećkali, nitko nije htio prvi, pa smo, kao u lošim filmovima strave, istovremeno posegnuli rukama i zubima za mesom. Kod drugog i trećeg nije bilo oklijevanja. Kod četvrtog i petog već smo se borili za startne pozicije. Možda mi se pričinja, ali mladoženja je bio najzdravijeg apetita.

Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava. Svjetlost na kraju tunela? Zvuči mi, izgleda, nekako poznato.

Još samo malo, još metar-dva i ja sam na suhom. Zaustavite Dunav i skazaljke stare!


---o---

Oznake: Petrovaradin, Tvrđava, tamburaši, Janika Balaš, katakombe


- 10:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.11.2013., utorak

DVIJE DRAVSKE NEMANI



Ja sam Sam. Samo, punim imenom, ali ovdje ljudi baš ne vole Slovence, pa sam ime skratio. A i brate, kad god bih rekao 'Samo', ljudi bi dizali obrve, češkali se iza uha i pitali: „Samo, što? Ispljuni, dovraga!“. E, a kad bih pljunuo, rekli bi da tjeram šegu, pa ljutito odmahnuli rukom i odlazili. Sad sam Sam. Da, i to isto- ja sam uglavnom sâm. Osim kad sjedim kraj rijeke, tu na ušću Mure u Dravu, gdje oblaci jure, komarci grizu, a štuke ganjaju kečige na mađarskoj strani. Na našoj jedino somovi bućkaju pod vrbama, praveći virove i krugove na površini, kao da podzemne vode izviru pod vrbom. Ili kao da nafta bubri. Imao sam prijatelja-naftaša: taj se u našem kraju "naradio" hodajući po selima, nagovarajući seljake na probna bušenja na svojim njivama. Prvo bi obećao brdo novaca, pa fino jeo, pio i pokoju snašu obrlatio u šašu. E, a onda bi njegova firma bušila i rušila do sudnjega dana. Na kraju bi sve svršilo na smrdljivom plinu, pa mulju, stotinjak litara masne nafte… A onda, ćorak! Naftaši bi lijepo spakirali opremu, stavili ispušnu cijev i zauvijek unakazili kukuruzište.

Ali, opet sam skrenuo s pričom, a želim vam pripovijedati o prijateljstvu s jednim somom. Ribom, ogromnom i neobičnom. Som je, kao i ja, tu na riječnom ušću pod vrbama, najčešće jako, jako sâm. Dođu ribiči, istina, ali nemaju nit' strpljenja, nit' alata, nego zabacuju neke ankere, lajne i kukice kao da će, božemeprosti, pecati kedere cijelog života. Na pecaroše som ne obraća pažnju, jedino onda kad neki pijan padne iz čamca, pa ga on mora izvlačit'. Osim onih bezobraznih - te ne spašava. Te jede! Uostalom, tako je počelo i naše prijateljstvo.

Pecao sam, sjedeći na grani vrbe, koja se nadvila sasvim na vodu. I tako, pazim da ne smočim cipele, a onda se okliznem i buć! Smočim se cijeli. A imao sam nesreću da sam pao baš na tog soma, koji je pod površinom pravio gnijezdo između korijenja vrbe i potonulih, trulih dasaka od starih čamaca.

Ma nemojte, da somovi ne prave gnijezda? Što vi znate, gradske neznalice! Vidio sam na svoje oči, gnijezdo k'o ježeva kućica, samo pod vodom. Imao je moj som i problema s friško doseljenim dabrovima, kradu mu granje i daske za svoje ružne instalacije, koje som baš i ne shvaća. Ti su dabrovi izbjeglice iz Ukrajine: kupilo ih prirodoslovno društvo, pa nadobudno naselilo tu, na Murinom ušću. Kažu, nekad su tu živjeli dabrovi, pa što opet ne bi! Ma, glupa priča izuzetno, som mi se često žalio, ojađeno sučući brkove.

Jel' da nisam rekao da som ima sto pedeset kila i da je veći od čamaca? Ne lažem, jahao sam na njemu, dok me vadio kad sam se utapao. Brzam pred rudo, opet, a htio sam ispričati to s dabrovima. Som veli, da su te napasti prvo počele krasti građu iz njegovog gnijezda, a onda i širiti grozne priče po rijeci.

Navodno, našli u granju zapletenu čizmu nekog ribiča. Čizma, čizma, pa što? E, ali u čizmi je bilo i stopalo, pa je som došao na zao glas na Dravi. Tobože, da se udebelio od utopljenika, što je za riječane apsolutni tabu. Nitko tu ne jede utopljenike, osim soma (zna riba pokoja, bez kućnog odgoja, pojesti oko, dva, ali dalje od toga ne idu). Zatim podmeću, da je nenormalno velik, jer ljulja čamce da ribiči ispadnu, utope se, a on onda čisti. Baš! Som mi se kleo na sve svoje mile i drage (sad pokojne, sve ih nadživio, to ga također tišti!), da ne ljulja čamce i da jede samo jako bezobrazne, a djecu ne dira. Ja mu vjerujem, na svoje sam oči vidio kad je ispljunuo jednu curicu, cijelu, u komadu, neokrznutu.

Da se vratim dabrovima. Gadovi kradu, lažu i strašno psuju na nekoj mješavini rumunjskog, ukrajinskog i ruskog. Osim toga, sve najbolje mladice pojedu, a izgrizu i više nego im treba, pa ostave pregriženo da propada. Kao svi prognanici, puno su propatili. Ovi, navodno, od pretoplih rijeka kod Černobilja. No, dobro sad - ni naše bilje nije više tako zeleno. Bude i tu černoga skoro!

Som je isprva patio zbog glasina: da je mastan k'o Fatboy Slim; danima nije jeo ništa osim podvodne trave, pa mu se zgadila za cijeli život (pokušao sam mu objasniti taj fat/slim oksimoron, nije upalilo - som je duduk za jezike). Probao je i makrobiotičku dijetu, ali su mu ljuske zapadale u protezu, a brkovi zveckali od kojekakvog smeća. Zbog glasina o djeci, stalno ih je tjerao ispod vrbe, da mu se tu slučajno ne utope, pa da svi njega okrive. Znao bi ih škakljati brkovima po tabanima, po trbusima, a mali su napasnici vrištali 'zmija, zmija'. Srce ga skoro strefilo! Nećete vjerovati, nisam ni ja - tako velik, a boji se zmija! Kaže, da su mu ljigave i fuj! onako vijugave, pletu se oko brkova i repa kao vodena trava, a on travu sad mrzi iz dna duše. Nekad ju je brstio da je se riješi, ali od dijete mu se gadi i pipnuti je.

Kakva smušena priča, reći ćete i pogoditi! Kad ju je som meni pričao, isto sam uskliknuo, ali na svoje sam se oči uvjerio u većinu.

Sjedio sam na najnižoj grani vrbe, odmah uz vodu i pecao, kad sam se poskliznuo, udario glavom u podvodni panj i onesvijestio. Pao sam somu ravno na gnijezdo, dobrano se zabrinuo. Dok me vukao za nogu prema površini, rekao sam sve četiri čarobne riječi (i vi ih znate od predškolskog odgoja- izvoli, hvala, molim, oprosti) i to je soma raznježilo i odobrovoljilo.
Odmah mi je oprostio, izvukao me van i dao mi umjetno disanje, sve dok nisam štrcnuo svu progutanu vodu. Srećom, ribiči su se pokupili pred bijesnim ugrizima komaraca i obada, a spremala se i ljetna oluja, pa ribe ne grizu. Obala pusta, osim mene i soma. Disali smo obojica teško, na škrge, a njegovo je lice plemenito sjalo u mraku.

A možda sjaji od Krškog, ne znam. Meni je Krško mrsko, iako je u Sloveniji, jer čujem da će i njihova obadva dabra preseliti ovdje kod nas. Gore im pretoplo, izgleda.

Dakle, ležali smo obojica u plićaku i teško disali, a on je prvi počeo s tiradom. Ispovijedao se, kao da je sudnji dan, ili dvadeset sedmi srpnja na svetu Anu u Halasz Csardi. Za mog soma je taj dan svake godine kao smak svijeta, jer nagrnu turisti, ribiči i kupači, pa bućkaju, viču, motornim čamcima paraju vodu i guše ga masnim mrljama od nafte. Sirotan je stoput dobio veslom po glavi, a i šokirao se par puta kad je gricnuo neke gliste na površini, a ono- prsti turista koji namaču ruke iz čamaca!

Povjerava mi se som o svemu, vidim da prijatelja nema, a i kako bi imao s ovolikom tjelesinom? Ljudi se boje debelih, bježe od njih, pa teško nađu i prijatelja, a kamo li srodnu dušu, ženu ili ljubavnicu. Tako je i som prošao u životu, a smrt nikako ne dolazi. Da je barem vještijih ribiča, palo mu napamet samoubojstvo uskakanjem u neki čamac. Probao par puta, opekao se, kaže, jer bi čamac pukao a ovi se pijanci (jer ti u čamcima svi loču nemilice!) utopili k'o miševi. Od smrti izgladnjivanjem je odustao, jer je od gladi bio nervozan, otresit i zloban, pa je znao udarati glavom u podvodno korijenje, tresti vrbe, da djeca s grana padaju k'o kruške u vodu (neke je pojeo sasvim slučajno, kune se).

Tu je som stao s pričom i obzirno pitao kako sam, zašto sam Sam, to jest, sâm. Moja je priča bio lakonski odgovor - težak sam. Som je bio oduševljen - isti njegov slučaj, mogli bi biti prijatelji, iako ja imam duplo manje kila, al' karakter težak. Pa, neka, kaže on, meni ne smeta, tolerantan sam, prilagodljiv, a dosta mi slušati onu narodnu 'šuti k'o som' !

Što sam mogao, nego pristati? Ili je halucinacija, utapam se, pa pred smrt mala podvodna mora - ili je sve istina, pa ako ga odbijem, mogu ga razjariti. Ne bih volio da na obali nađu samo moje čizme, sa ili bez stopala u njima!

Gnijezdo već imam, pravio sam ga godinama!- kaže som ponosno, a meni neugodno reći, kako je to rupa u podvodnom mulju i da, iako podstanar, ipak imam više životne standarde i navike.

- Znam da nije ljubav na prvi pogled, ali za prvu ruku je i tolerantan suživot partnera, makar i tako različitih, dobar početak svakog odnosa - kaže som mudro i ja tu nemam što dodati.

Ispočetka život nije bio loš, ali kad je ponestalo dobre hrane (rakovi, školjke, riječne alge i nešto malo podvodnog cvijeća), som počeo prigovarati. On bi barem jednom mjesečno da okusi meso, a ljetna je sezona kupanja, šteta toliko dobrih čamdžija (natjerao sam ga da ih prestane zvati komadima, topljencima, ribičima, sve mi je bilo morbidno).

Nikad nisam bio oženjen, ali slušao sam razne priče o braku. Kad u kuću uđu razmirice i svađe, tu sreća pobjegne kroz prozor.

Istina, nismo se svađali oko novca, ali oko svega ostalog jesmo: oko hrane, nabavke, stana, čišćenja i spremanja… Som je bio boemčina i sve je gurao u granje i mulj. Znao je lutati do kasna, ostavljajući me samog da se dosađujem u gnijezdu. Od usamljenog dobričine postao sam zloban i osvetoljubiv svat, plašio kupače u predvečerje, ribičima trgao flaks i mreže, bušio čamce…Ipak, zgadio sam se samome sebi kad sam jedne večeri lokalnom župniku viknuo iz vode 'bu!', dok je na obali, na prostrtoj dekici, gnječio neku tinejdžerku. Odmah sam vidio da je zlo, jer je poplavio u licu i počeo se gušiti, a cura je pobjegla vrišteći. Da umirim savjest i udobrovoljim soma, odvukao sam velečasnog u gnijezdo pod vrbom i fino razveselio partnera.

Avaj! Bio je to početak našeg kraja, jer som više nije htio jesti ništa drugo. Naprotiv, počeo je prijetiti da će me cinkati, ako ne namamim još ovakvih komada. Znate kako kažu 'kad jednom probaš masne, stalno tražiš velečasne'. Svakom od nas od nekog posebnog trenutka ili događaja jednom krene sve nizbrdo.Tako je bilo i sa mnom, Samom, a ni som nije prošao bolje.Tinejdžerka i mnogi ribiči počeli su širiti nebuloze o dravskoj nemani, valjda aludirajući na nas dvojicu. Čuo sam razne verzije te budalaste priče, a glupana koji se posebno isticao objašnjavajući kako imam(o) trokutastu glavu - samome sebi obećao sam za večeru. Ovdje su ljudi lakovjerni i praznovjerni dozlaboga, pa su počele procesije, egzorcističke seanse na Dravi. Nagrnuli luterani, protestanti i obični katolici, počeli su hodočastiti svakodnevno. Nanjuši ta sorta novce kod puka koji plaća mise i moli se svetoj Ani, koja malu djecu brani!

U toj sam fazi već jeo i djecu, neku s osobitim zadovoljstvom, prepuštajući tuste svećenike svom drugu u muci, svojoj srodnoj duši, svome somu. Od dva dobrodušna božja stvorenja okolnosti i bešćutno društvo stvorili su kriminalce i osvetnike.

Prežderavali smo se gotovo svakodnevno, pa čak počeli, kao dabrovi, slagati zalihe. Kad topljenika nije bilo, ljuljali smo čamce budalama koje bi hrabro noću isplovile. Jednom smo združenim snagama prevrnuli mađarsku skelu, ali to je posve druga priča.

Ovih dana učim soma hodati, jer sprema se jesen, pa će nam uzmanjkati kupača. Planiramo se odvesti do županijskog središta i potražiti kakvo sjemenište, fratarski red ili nešto slično. Treba misliti na budućnost i planirati zalihe dugoročno.

---o---

Oznake: čudovišta, som, Slovenac Samo, Drava, dravske legende


- 11:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se