Wall - Jadi mladog vola

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

21.11.2010., nedjelja

Rane

Svijet je velika pustinja... tako šapće jedna pjesma. Slušam je dok ne zabride prsti, dok ne zateturam kroz poluovisnost, kroz klupko živih rana, uzaludno izbjegavajući krhotine. Posjekotine ne mogu izbjeći. One su se već dogodile. Može li se drukčije, mora li se? Retoričko pitanje brani razmišljanje, priječi samorazumljiv odgovor koji se nametne. Kad rastvorim šake, iz njih ispadaju smrvljeni svjetovi, razlivene boje odbačenog kaleidoskopa. U glasu kojeg nema, a ipak zvoni u ušima, kriju se lastavice koje su ostale na sjeveru, blizu svojih gnijezda, sanjajući o toplini juga. Kao klupko mačje dlake iskašljavam misli, prebirem po planinskim travama za rane, za nevidljive ožiljke koji bride iza ponoći, kad se presvlače košuljice i odlažu osmijesi na police, kao odjeća za novi dan u gomili, na trgovima, uredskim sastancima kad treba začarati još jedan tjedan više. Za starca u vlaku s kojim putujem u istom kupeu, nema dileme. Rane su posvuda, ne samo na licima, u drhtavim rukama i priči o izgubljenom sinu. Umrlo je bolje dijete, izgovara sebično, okrutno – tobože, samo istinski dobri umiru mladi. Što to govori o nama, preživjelima? Priča o sinu koji je umro od srca, iznenada, na putu ka bolnici. Sinu, zbog kojega starac, s kostoboljom i mrenom na očima, putuje vlakom u daleki grad, na nepoznato groblje sinu, koji mu i u smrti čini nepravdu. Ostavlja ga s kćeri koja brine, ali koja bratu nije bila ni do koljena. Na spomen kćeri , starac stisne usta u optužujuću crtu. Kao da kaže, bolje da je ona mrtva. Ako podignem pogled i istinski se zagledam u daljinu, ožiljci postaju neonski natpisi, neizbježni, neumitni, dok pulsiraju u ritmu 220V/50Hz kroz oči, nabrekle vene na rukama i sljepoočnicama. Vlak stiže u Z., pa ostavljam starca i njegovu živu ranu, toliko uvjerljivu, drhtavu, da stegne grlo. Jedino, upoznao sam mu sina. Živ je i dan-danas, neugodno mu je zbog oca koji laže po vlakovima, stanicama, pričajući iznova uvijek istu, izmišljenu priču, dok živi od sućuti nepoznatih ljudi, izmišljene priče koja je lažna u faktografiji, ali istinita u starčevom osjećaju gubitka i boli. Sin je, istina, živ, ali rijetko svraća, a i kad dođe, ostavi novac i naranče, pa bježi što prije, izbjegavajući starčeve vlažne oči i pogled, kojim ga zaustavlja. Na kraju si priznam, kako ima rana za koje ne postoje činjenice i datumi, koje probadaju nekako neodređeno, pred kišu, bez pripadajućeg sjećanja. U meni tek lebdi neka slutnja o ljudima, koji još postoje, a odavno su otišli. Ili je obrnuto? Svako njihovo klupko od živih rana svakim je danom sve teže razmrsivo. A kad obrišem kut oka rukavom, neće biti važno postoje li čvrste činjenice i koje su to. Sve je ionako izmišljeno. Sve, osim klupka živih rana, mojeg ili nečijeg već, svejedno.
- 11:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se