Wall - Jadi mladog vola

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

06.06.2009., subota

Hajvan i insan u vječnosti

U našem Brčkom nema čega nema - od insana do hajvana, a ja sam oduvijek bolje znao sa stokom, nego s ljudima. I babo mi bio derikoža, pa kad sam stasao, kuda ću, nego kod njega na nauk. Šta smeta, pošten je to po'so, bolje nego sjecikesa, a takvih je, boga mi, oduvijek bilo više.

Nekad se znalo kako se štavi koža. Mukotrpan i težak zanat, rad u smradu i s kiselinama što nagrizaju ruke, pa onda uštavi da ti kožu ne izjedu crvi ili moljci. A vremena se mijenjala, sve manje se koža otkupljivalo, pa naš posao propade. Onda jednog dana u radnju dođe Talijan, lovac, vukući neke ptičurine koje je lišio života, pa zatraži da mu ih prepariram, da ih ponosno može pokazivati svojima. Svi znaju da se tu treba najprvo drob izvaditi, unutra nagurati piljevine i ljepila i eto ti, brajko, preparirane životinje. Ali nije išlo glatko s očima, glavom, trebalo je to sve sačuvati od propadanja i crva. Nisam imao izbora, već prioni na knjige i uči se drugačijem poslu. Tako započe moja nova karijera, a s njom dobih i moderno ime radnje, da me strani lovci lakše nađu –taksidermist. Tako se po grčki kaže za fino uređenu kožu.

Počeo sam s pticama, a posla bilo sve više. Bolest je to, brajko, kad ti dođu s lešinom i kažu da je žele vječno u stanu ili kući. Zaredale sve životinje, k'o iz one pjesme: zec, lisica, jarebica, divlja patka, prepelica, divlji golub i grlica... Sve me bivalo strah šta dalje slijedi.

Vremenom sam se izvještio, iz Italije naručio posebne alatke - noževe, skalpele, kuke i pincete, pa sam bio u stanju i najmanjoj životinji mozak izvući na malu rupu.

Uskoro se oženih, ali ona nije htjela ni da čuje da posao radim po kući, nego me potjera u podrum. Nije mi bilo drago, dolje u vlazi i memli, s jednom sijalicom i propuhom na sve strane. Inače je bila duševna, ta moja žena, voljela me i brinula se za mene, samo se vremenom odaleči i više me nije puštala sebi u jastuke. Govorila je da smrt zaudara iz mojih noktiju, koliko god se ja prao i ribao četkom i sapunom. Što ću, pristadoh, nisam imao kuda. Ionako sam preumoran s posla odlazio iza ponoći na spavanje, pa vremenom prihvatih da smo kao stranci. Ono par puta što smo na početku spavali - ne prihvati se. Ona ostade jalova, a ja bez potomstva. Neka! I to je za ljude, govorilo se u komšiluku, a mi smo pazili jedno drugo - ona me prala i ručak nosila, a ja davao pare u kuću.

Lovci, koji zaredaše u moju radnju, preporučivali su me drugima, pa su izdaleka, iz drugih dunjaluka dolazili da naručuju preparirane životinje. Bolest je to, kažem, ali od nečega se mora živjet. A kad već nešto radiš, treba u tom biti što bolji, pa još jače prionuh da uhvatim i zarobim za vječnost život u lešini bez života. Neki mi više nisu ni donosili ubijene životinje. Pismom bi naručivali vrstu, oblik i još dodavali žele li da životinja izgleda veselo, opako, ljuto ili baš kao da se sprema na skok. Sâm ih počeh loviti i ubijati, znajući gdje treba pucati, zarezati, kako nožem ispustiti dušu, a da ne oštetim kožu izvana. Nije da sam uživao, ali nisam ni brinuo što ubijam po narudžbi za malo para.

Solio sam ih, stavljao u glikol i etanol, vadio drob i umetao plastelin i klikere umjesto očiju. Moglo bi se reći, da sam tim životinjama davao vječni život, da dalje traju uz ljubav i brigu bogataša i njihovih nasljednika generacijama. Bogohulno je reći, ali jesam - od života sam preko smrti stvarao novi život u vječnosti.

Para je bivalo sve više, ali nije to bilo najvažnije. Želio sam biti još bolji u svojem poslu, pa sam noćima proučavao knjige i zapise iz medicine i biologije. U knjižnici su me s čuđenjem gledali kad sam uzimao knjige o kiparima i njihovim skulpturama. Tražio sam kako u glini uloviti pokret, kako učvrstiti kičmu i rebra, da zvijeri koje oživljavam budu savršene.

Od običnog deranja kože i štavljenja, postadoh i drvodjelja i kipar i umjetnik. Jednog mi dana iz Amerike stigoše specijalni alati - tanka kašika za mozak, otvarač ušnih kanala i zakrivljene makaze, pa sam mogao početi s krupnijim zvijerima.

A onda, jedne noći, užas! Baš sam preparirao medvjeda što ga naruči mletački trgovac, kad me snađe nesreća. Dok sam jednu ruku držao u utrobi zvijeri, snažno zarezah skalpelom duboko, do kosti. Nisam mogao ni vrisnuti, samo sam s nevjericom gledao, kako iz lešine kulja tamna, skoro crna krv. Sve je u meni vrištalo, ali vani ni jauka da izađe.

Ode mi ruka, doktori jedva spasiše batrljak, a s mojim je poslom sve bilo gotovo. Za savršenstvo u vječnosti treba barem deset prstiju, a ne kljakavi invalid, što ni pticu više ne mogu sašiti, pa to ti je.

Životarimo žena i ja, snalazimo se kako znamo i umijemo. Ona se zaposli kao čistačica u bolnici - smilovali joj se, dok me posjećivala svaki dan, a i svidjela im se njezina briga. Nije bilo dana da nije pomela po sobi, pa i hodnik, kad bi spazila da je prljav. I tako, dok dlanom o dlan, prođe deset godina, kad i ona pade u krevet. Penziju dobila, pa smo nekako gurali dalje od tih para. Ja se jednoruk potucao posvuda. Ničega da se prihvatim pravo, a i kako ću, bez desnice. Ona za to vrijeme kopnila u postelji, sušila se, žutila, dok je jednog jutra ne zatekoh hladnu i ukočenu.

Kad su suze presušile, uzeh iglu i konac i sađoh još jednom, zadnji put u podrum. Teško je s batrljkom, ali moram nekako.

Sad oboje po cijele dane sjedimo u zamračenoj sobi. Ja do vrata, a ona u jedinoj fotelji, uz peć. Odsjaj vatre na upalim obrazima daje joj nezemaljski sjaj, pa žuto lice još jače sja blagošću i razumijevanjem. Smiješi mi se stalno. Sjednem do nje pa razgovaramo kao nikad prije. Jedino poštar, kad jednom mjesečno donese penziju, odmahuje glavom i kaže da ona stalno šuti i previše spava.


- 23:44 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se