Završni su dani naše dvotjedne avanture u Perú. Krećemo na desetosatni put panoramskim vlakom preko Anda, na relaciji Cusco-Puno, na obali jezera Titicaca.
Unutrašnjost vlaka je luksuzna- fotelje i stolići sa starinskim lampama i abažurima, žućkasta pozlata i štih iz Orient Expressa Agathe Christie.
Ali, pravo je otkriće zadnji vagon u staklu, otvoren na kraju, samo sa željeznom ogradicom iza koje odmiču željeznički pragovi i pruga, kroz beskrajne doline koje se smjenjuju.
Vizure su različite, svaka na svoj način posebna. Visko vrhovi pod snijegom, ravnice i prostranstva kao u pampama, sela i gradovi kao sa starinskih razglednica, pa pustoš koju tek oživljavaju raštrkana stada ovaca, ljama i alpaka. Nema previše priče. Većinu vremena provodimo u zadnjem vagonu, upijajući prizore.
Povremeno prolazimo pokraj sela i rijetkih gradova. Ljudi i građevine ovdje su fascinantni u svojoj jednostavnosti. Čujem komentare o velikoj bijedi i siromaštvu, ali ja ih tako ne doživljavam.
Snježni vrhovi sad su veoma blizu, znači da smo na većim visinama.
Konačno stajemo na najvišoj točki od 4,5 km nadmorske visine.Pogled je spektakularan.
Smjenjuju se boje i brda.
Na kratko vrijeme ostavljamo brda i doline i usmjeravamo pažnju na događanja u vlaku, gdje se smjenjuju nastupi folklornih grupa s modnom revijom za žene (džemperi, šalovi, majice) i muškarce (dvije prekrasne manekenke, koje se nabrzinu presvlače iza paravana).
A onda, poslije još jednog koktela, vraćamo se oblacima i planinama, da nam ne promakne još neka zanimljiva vizura.
Tuga ravnica zarobljenih neprekinutim planinskim lancima, prolazi tek kad pruga presiječe još neki gradić.
Ostaje nam najveći industrijski grad Anda, Juliaca, na 3820 m n.m. toliko velik, da je i buvljak ogroman i širi se duž pruge, pa i na samim tračnicama. Vlak ipak ovuda ne prolazi tako često.
Dok vlak gmizi kroz gomilu koja se ne odmiče, a onda i konačno zaustavlja, pogledi domorodaca prema novovjekim okupatorima- bogatim turistima koji prolaze u svom pozlaćenom vlaku- idu u rasponu od posvemašnje ravnodušnosti, do otvorenog animoziteta. Fuck you, gringo! piše na čelu nekoliko ljutitih trgovaca, kojima vlak rastjeruje kupce.
Srećom, osjećaj nelagode uguši osmijeh dječaka i mahanje žena. Odmahujemo im, kao Phileas Fogg iz svog balona na putu oko svijeta, a vlak se konačno probije i udaljava.
Vlak grabi prema našem konačnom odredištu. Nema još puno mjesta i gradića, kroz koje ćemo proći do Puna na obali velikog jezera.
Konačno, nakon deset sati vožnje preko dolina, rijeka, planinskih prijevoja, pampi i velikih ravnica- približavamo se močvarnom području. To je prvi znak velikog jezera Titicaca, koje je pred nama.
Nad močvaru se brzo spušta noć.
|
