Wall - Jadi mladog vola

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

24.11.2008., ponedjeljak

Podstanarski blues

Plop, plop, plop...

Slavina iznad kuhinjskog sudopera pjeva uspavanku, uzme za ruku i vodi u neko drugo stanje svijesti, u kojem su svi likovi iz crtića, zaigrani pod vulgarno žutim Mjesecom od limuna.

Plop, plop, plop... Ožednim od samog zvuka. Stavljam dlanove ispod raspjevane cijevi i skupljam kapljice za suhe usne i kućne paukove, koji plaze oko slivnika. Suterenski stančić u ulici Petog maja, prljavomutno staklo kupaonskih vrata i namočeno rublje u kadi, vise u zraku kao okvir slike. Na njoj, trombon vodi lijenu trubu u lagani jazz i tihi očaj podstanarskih soba sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje rublja. U te se žice uvijek svi zapleću, s tragovima prstiju na opranom vešu kao podsjetnik, kako su sitni i prizemni podstanarski snovi.

Ona opet kasni s posla. Jasno je oboma, da oteže s dolaskom u strogo definirani očaj od dvadeset kvadrata i preuskim krevetom za dvoje u jedinoj prostoriji u stanu, ako ne računamo nišu s kuhalom i plinskom bocom i kupaonu s kadom, koja češće udomi prljavo posuđe od naših ogoljenih tijela.

Plop, plop, plink...Kapljice se povremeno sačekuju, stapaju u jednu debelu kaplju, koja jekne o pocinčani sudoper kao opomena. Kad konačno dođe s posla, ja sam već jeo. Ona ionako nije gladna, jela je usput, čitajući debele knjižurine za pravosudni ispit ili nešto drugo, isto tako strano i nepotrebno.

- Nisu svi neambiciozni kao ti - kaže opravdavajući se, dok ja optužujuće šutim o stvarima koje smo mogli zajedno, umjesto knjiga iza kojih se skriva. Čita, pa podvlači markerom, a šuštanje stranica koje lista preskače u sinkopama svaku sedmu kapljicu, znam točno jer brojim i zbrajam kapljice, stranice i naše propuštene prilike. Plop, plop, plink...

U početku ritmično lupkanje kapi u sudoper uspavljuje, ali se očekivano razbudim i zatreperim kad se ona počne spremati na spavanje. Gledam krajičkom oka kako pažljivo slaže odjeću, oblači potpuno nezanimljivu pidžamu s medvjedićima i kišobranima, sterilnu i aseksualnu, kakva odgovara tihom očaju podstanara dvorišnih stanova sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje.

Mjerim naše šutnje brojem kapi u slivniku i odbrojavam minute od zvuka zadnjeg dvostrukog zaključavanja vrata pred spavanje. Mirišu njezine kreme za noć, ruke i vrat, aceton od netom skinutog laka oštro reže nosnice, gušeći ostatke mirisa obrisane šminke na komadićima vate.

Plop, plop, plink... Obrgli me rukom nehajno, ispod lijevog ramena, ruka joj mlohavo padne, bez dodira. Prsti su već otišli na spavanje, poručuje njezina stisnuta šaka. Za svaki slučaj, da nijedno od nas ne dođe u zabunu, nedoumicu oko budućih, nepostojećih namjera, ugušenih u začetku. Ležim licem prema zidu, njoj okrenut leđima, s oba uha i trećim okom budnim. Nakon neodređenog vremena, njezino se ritmično disanje ugura u ritam kapljica vode u slivniku i sve dok ne zaspim, sinkope kapi natječu se s fugama njenog disanja. Isprva uopće ne uzimam zrak, kako bih je jasnije čuo, ulovio u laži dok fingira san, a ustvari je budna i širom otvorenih očiju u mraku, baš kao i ja, odgađa razgovor ili dodire za neki bolji dan.

Plop, plop, tup, tup... Kapi se konačno oslobode nametnutih ritmova, džeziraju u slobodnom stilu, kao jam session benda, nakon što ode i zadnji gost, a muzičarima se još ne odlazi s podija.

Kad padnem u lagani polusan, lupkanje kapi konačno otključava vrata našeg stana, naše grobnice i vodi me za ruku na mjesečinom okupano dvorište. Tu se rukavi šarenih košulja grle s napuhnutim bijelima, uštirkanih kragni, koje po danu ne viđam nikada, ni na kome, pa niti na žici za sušenje. Mjesečina prosipa limunadu po dvorištu i kapljice ovdje ubrzaju ritam a zvuk se pretvara u nešto kao Louisiana, cajun, voodoo, da-do-da-da, jazz prelazi u koračnice, pa oštro zaokrene u blues.

Ako raširim ruke i duboko uzdahnem, postajem balon od helija, kojeg Mjesec podiže visoko iznad dvorišta s opranim rubljem. Ispočetka lebdim iznad drveća i najviših zgrada, uzalud zamahujući rukama, tražeći neko čvrsto uporište, a onda puhne noćni povjetarac i ja sam visoko iznad grada. Kapljice vode više ne bubnjaju u ušima, samo zuji zrak i pomalo šušti, dok se ja ispuhujem, ujednačim uzdisaje do ravnomjernog disanja i spavam na stotinu metara iznad zemlje, obješen u zraku kao još jedna rem-faza u matrici usnulog grada.

Kad opet čujem kapanje vode u kuhinjskom slivniku, znam da je jutro blizu. Postajem svjestan zida ispred sebe, iza sebe, pa na promrzlo tijelo navlačim krajeve pokrivača, koji je dvostruko omotan oko njezinog usnulog tijela.

Drip, drip, plop... Čujem kako mi otkucava u sljepoočnicama. Stavljam smrznute šake između vlastitih koljena i topim led na mojoj polovici kreveta, uza zid, s kojeg moja sjena prezirno promatra nas dvoje, pred jutro, u podstanarskom stanu u ulici Petog maja.


- 02:14 - Komentari (45) - Isprintaj - #

11.11.2008., utorak

Posljednji film čika Gliše

-Gligor Rosenbaum!- nabusiti glas policajca odzvanjao je hodnikom, a jeka se odbijala od zidova oronulog austrougarskog zdanja u Tvrđi. Nad Osijekom se zloslutno nadvila tama od neizvjesnosti i čestih nestašica struje, a ljudi su gutali strah i odlazili na spavanje s prvim kokošima.

Tek na treći poziv Glišo se sjetio da je to njegovo kršteno ime. Zadnji ga je put tako prozvala žena na samrti, svečano i optužujuće: 'Gligore, crni Gligore!' Na kraju više nije imala ni glasa, samo je nemoćno odmahivala glavom i onda otišla tiho, bez pozdrava. Glišo je ostao sam s maloljetnim djetetom, svojom jedinicom Mašom. Od imovine, bio je tu stari projektor i stotinjak rola filmova, te poluraspadnuti auto, sve što je ostalo od nekad uspješnog Kinostudija Rosenbaum. On i dijete obilazili su sela u zabiti, prikazujući filmove na zidovima zadružnih domova. Nisu to bili novi filmovi, ali publika je svejedno bila zahvalna na svemu što donosio. Dok je premotavao film na projektoru, Mašenjka je naplaćivala ulaz, a plaćalo se svakako, jajima najviše, pa hrane nije nedostajalo. Ponekad bi se zalomilo i nešto novca, iako su seljaci najčešće plaćali jajima, slaninom i dimljenim kobasicama.

-Gligor Rosenbaum!- ime je resko odjeknulo hodnikom kao pucanj kandžije, pa se Glišo trgnuo, zagladio košulju i nesigurnim korakom uputio prema policajcu.

Nije znao koliko su ga dugo ispitivali. Činilo se strašno dugo, mučno i nerazumljivo. Ispočetka su mu sva pitanja morali dvaput ponavljati- nije znao što ga pitaju, iako su pitanja bila kratka. Za koga radi? Koga ima preko? Je li on Nijemac ili Srbin? Židov ili Jevrej? Smijali su se unutra nekoj svojoj, samo njima razumljivoj šali, dodajući da izgleda kao vječni Žid. On nije znao što to točno znači, osim ako nisu mislili na to da je star. Otkud mu, tako starome, djevojčica? Ne može biti njegova. Gledao je u pod, strepeći od njihovih pogleda i pogrda kojima su ga obasipali.

- Mi samo dajemo predstave- branio se Gligor Rosenbaum, ne znajući što da kaže.

Tko su mu prijatelji? Nije znao odgovoriti. Poznavao je većinu seljaka iz obližnjih sela i udaljenijih mjesta, ali mu nitko nije bio prijatelj. Otkud prijatelji u ovakvim teškim vremenima? Uostalom, Gliši nitko nije ni trebao, dok je imao Mašu i filmove.

Pokazali su mu neke listove papira, gdje da potpiše i rekli mu da ide. Za sad ga puštaju, ali neka se ne udaljava.

Bilo je sela s folksdojčerima, gdje su ga pozdravljali sa herr Rosenbaum, bitte! Zvali ga na fruštuk, na ajnpren juhu od zaprženog brašna i na knedle sa šljivama. Koliko god bili gladni, on bi ljubazno odbio, izgovarajući se žurbom, novom predstavom preko Dunava ili nečim desetim.

-Vi ste sigurno za našu stvar – povjerljivo bi snižavali glas podunavski Švabe u čisto njemačkim selima, baš kako ga je svojatao i osječki rabin. Čika Glišo je svima davao za pravo, a u sebi mislio kako su njegovi samo Maša i filmovi.

A onda bi pala tamna noć i strah bi se uvukao u srca običnih ljudi. Filmove više nije imao tko gledati, a sela su postajala divlja i negostoljubiva. Povremeno bi im netko dao malo hrane, ne očekujući ništa zauzvrat. Gligor Rosenbaum se zabarikadirao u svom malenom stanu, pa su Maša i on po cijele dane igrali igre pogađanja: koji film završava scenom kupanja, u kojem su najljepši zalasci sunca, i tako dalje, pa opet sve ukrug.

Kad su jedne noći izbjeglice zakucale na Glišina vrata i zatražile sklonište, nije oklijevao. Jedino, trebalo je smisliti gdje ih smjestiti i kako nahraniti. Dovijao se na razne načine, sve dok izlazak iz stana nije postao nemoguć. Na nesreću, kucanje na njegova vrata se nastavljalo uporno, a on nikog nije mogao odbiti. Svake noći novi zbjeg, s nekoliko novih obitelji, završavao bi u njegovom stanu. Uskoro se stan pretvorio u ljudsko skladište od stisnutih tijela i uplašenih pogleda. Najgora je bila šutnja, nitko se nije usuđivao ni pisnuti. Čak su i djeca odgađala plač do krajnjih granica izdržljivosti.

Glišo više nije imao izbora. Okupio je sve pred projektorom i pustio im svoj najdraži film. Kad je rola već bila pri kraju, upalio je svjetlo, složio raštrkane stolice i vratio ormare na svoje mjesto. Izbjeglice su bile na sigurnom.

Za mjesec-dva, Glišina je ulica opustjela. Većina stanovnika našla je utočište u njegovom stanu. Policija je tapkala u mraku, a ilegalni vodiči su čamcima preko Drave dovozili nove nevoljnike iz okolnih sela. Ulazeći, žene su čvrsto držale oznojene dječje dlanove, a muškarci ozbiljnih lica stupali u stan, kao u Noinu arku. Nitko za bijeg nije plaćao, ako ne računamo ono malo kruha i slanine što su ostavljali kod vrata. U rijetkim trenucima predaha i odmora, između dvije ture izbjeglica, Glišo bi se sjetio hrane, ali uzalud. Nikad ne bi zatekao ni mrvicu, jer bi pridošlice pojeli sve što su zatekli, ne pitajući, kao da se to podrazumijeva.

Jedne je jedne noći, tamnije od ostalih, policija provalila u stan na temelju anonimne dojave. I u tamnoj je noći bilo jasno kao dan, da stotine ulaze u zgradu, ali iz nje nitko ne izlazi. Svejedno, u stanu nije bilo nikoga, osim Gliše i razbacanih kolutova filmova. Onaj pravi, u kojem su bile skrivene tisuće izbjeglica, nisu uspjeli pronaći, a i da jesu, bilo bi uzalud. Na parketu, izgaženom brojnim blatnim cipelama, stajao je razbijeni projektor, a pored njega Glišo, nijem kao njegovi omiljeni filmovi.
…..
Odonda je prošlo dosta godina i svi, baš svi svojataju Glišu. Djeca iz moje ulice crtaju ga kao karikaturu: tu su uši, tu je vrat; ruke, noge k'o u miša- gotov čika Gliša! Svjetski se muzeji natječu i prepiru oko uspomene na Gligora Rosenbauma i nabrajanja njegovih zasluga za svijet. Dok jedni naglašavaju doprinos humanosti, pravedništvu među narodima, drugi dokazuju kako je Rosenbaum iskazao nesebičnost i zaslužan je za toleranciju među ljudima, vjerama, nacijama i bogzna što sve ne.

Njegovu sam rolu filma s izbjeglicama našao sasvim slučajno, na tavanu kina Papuk. Tisuće ljudi unutra djeluju na prvi pogled sretno i prilično su nepovjerljivi prema meni. Kažu, nemaju namjeru izaći u dogledno vrijeme. Jedno sam ih vrijeme nagovarao, a onda sam odustao.

Ne volim filmove s masovkama, a Gligorov posljednji film sad je prenapučen likovima. Od svog su zadnjeg egzodusa ipak ponešto i naučili. Jedino se bojim njihovih međusobnih obračuna, kad konci predugog zajedničkog suživota konačno puknu, a sigurno će puknuti. Od Kanaana do Kaina malen je korak.

Tamna je noć

- 02:53 - Komentari (34) - Isprintaj - #

04.11.2008., utorak

Nikad nećemo u kino

Image and video hosting by TinyPic

Pišem ti, da znaš kako često mislim na to. Mi nikada nećemo završiti u kinu, a sto puta smo pomislili na to. Čarolija mraka i velikog platna, ljudskih sudbina i zapleta koji nas oboje zanima toliko da gutamo filmove nepoznatih ljudi, u parku smišljamo scenarije za sebe i druge, nas neće ni okrznuti. Umjesto toga, ispisujemo nerealizirane sinopsise i pomalo gorke uspomene s nekim drugim ljudima, nečijim drugim slikama, uz šuškanje vrećica bombona i rasipanje kokica u mraku kino-dvorane.

Javljam ti, da sam puno puta bio blizu te savršene slike - nas dvoje u mraku poluprazne dvorane, uz zujanje starinskih kolutova s celuloidnom trakom, prije nego su kompjuteri progutali taj dio naših neostvarenih snova, pa sad na ekranu, prije početka, vidimo klik miša na ikoni BSPlayera, kao grubo podsjećanje da je film i kompletni zaplet na običnom disku koji glumi kino projektor i nekadašnju čaroliju.

Jučer sam u mraku, napeto zureći u zadnji red, ugledao par koji bi mogao odglumiti nas dvoje. Ona je držala glavu na njegovom ramenu, a on lice zagnjureno u njezinu majicu. Ruke mu nisam vidio, više se nadam i uvjeravam, nego što slutim, da su stisnute vrelinom njezine kože i odsustvom zanimanja za događaje na platnu.

Nije da nismo ljubili druge usne u mraku kino dvorane, a neistina je i da se i dan-danas ljubavnici ne skrivaju ispred filmskog platna. U kinu često naslutim nečije pokrete glavom, ali kad se zagledam bolje - nema grozničavo priljubljenih tijela. Sve sluti na mlaku, potrošenu strast prije ulaska u kino, već splasnuto i otprije razriješeno u haustoru, parkiranom autu ili na šetalištu uz rijeku. Uostalom, davno su prošla vremena, kad se žudnja nosila u džepovima kao teško kamenje, teret koji se odbacivao kad se pogase svjetla u dvorani za projekcije.

Sjećam se, ili samo slutim, ne znam, da dugo odlažeš odlazak u kino sa mnom.

Neću u kino! Jednu ćeš mi ruku držati na ruci, drugu na koljenu! Tko onda može pratiti film?'

Smijali smo se tvojem šaljivom tonu, iako smo znali da misliš ozbiljno. Da će se sve desiti baš tako. Da je neizbježno. Kad bih brojao, mogao bih mirne duše reći da je bilo mnogo nečijih toplih dlanova u mojem. Da si iskrena, mogla bi priznati barem sebi, da je bilo i bit će još mnogo nestrpljivih prstiju među tvojim nogama, nema nikakve sumnje. Ali, taj dobro izbalansirani omjer strasti za filmom i tuđim životima na platnu i istovremene podudarnosti usana i naših dlanova, ruku, to sumnjam. Uostalom, danas strast iscuri prije nego se i poljubimo za rastanak, onako ovlaš, nabrzinu, kad usne tek okrznu obraz i vrat, kao žeravica. Trznem se, trzneš se, pa opečeno mjesto hladimo plitkim komentarima i banalnostima svakodnevice.

Uostalom, čemu odlazak u kino, osim ako nije reinkarnacija onih dobrih osjećaja iz mladosti? Samo, mi smo neki drugi, tinejdžeri u nama začepljenih su usta i svezanih ruku, kao taoci nas samih, mudrijih i hladnijih glava. Zamijenili su nas ovi starci što tek nalikuju na nas. Oni povremeno pobjegnu iz dobro ograničenih, utabanih ruta, trčeći na kratke staze, roneći na dah kroz minsko polje zrelih godina, strogo kontrolirane pašnjake ograđene žicom i strujom da opeče, podsjeti gdje nam je mjesto... Gdje pripadamo u takozvanoj sadašnjosti.

Znam da lažeš, kad oholo izjaviš da ti ne nedostaje ruka na tvojem koljenu. Nekad si misila o toj ruci, tim prstima, kao ostrašćenom lososu što pliva uzvodno, nestrpljivo i bezumno uz vodopad. Čuo sam ti misli, dok si ih skrivala od same sebe, da nikad nije prerano dostignuto krajnje odredište, mriješćenje unaprijed kodiranih misli i prstiju u Sargaškom moru tvojih bedara. Istovremena, paralelna radnja na platnu, uz šuškanje vrećica bombona i hrskanje čipsa u redovima ispred nas, tek je poznato okruženje koje tražimo pogledima, dok drugi ne postoje, bez obzira na prodane karte i sjene koje popunjavaju redove, kao vojnici od terakote.

Samo da te pozdravim i kažem, da više ne možemo u kino. Nema više filmova, za koje bi vrijedilo potražiti nekoga kao ti, da odglumimo scenu, toliko puta ponavljanu u mislima. Ta slika se izlizala i postala prozirna kao izmaglica, za koju ne znaš je li san ili činjenično stanje. A i što bismo u kinu, u kojem više nema junaka, crnobijele pravde i happyenda na kraju? Dugo još, nakon što se upali svjetlo i širom rastvore vrata na izlazu iz kino dvorane, ostaju odrvenjele usne, utrnule ruke, obamrli prsti od stodvadeset minuta čiste nostagije. Nečeg neopipljivog iz davno prošlih dana, kad smo bježali u mrak i trudili se da potraje, sve dok nas blještava svjetlost raskriljenih vrata kino dvorane ne bi razdvojila na kraju predstave.

Jesmo li bili na velikom platnu ili ispred njega? Znam da bi nas kraj zatekao na vratima i odlasku, dok su još slova lijeno odmicala prema najmanje važnim akterima filmske čarolije.

I da me sad iznebuha nazoveš, javiš se nakon sto godina i pozoveš u kino, uzalud ti je. Prsti i usne pamte, a tu su i sterilne multipleks dvorane, bez mirisa i bez zrnca prašine da sipi iznad naših glava, u zadnjem redu, odmah ispod projektora.

Uostalom, ruka u ruci, druga na koljenu - uvijek vodi do usana, a toliko intimni nismo. Više ili još, ne znam.






- 23:46 - Komentari (44) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se