Wall - Jadi mladog vola

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

24.09.2008., srijeda

Donatori sperme


Kažu da su ljudi najinteligentnija bića na planetu. Ponekad se u općoj kakofoniji glasova nađe i suprotno mišljenje, ali ga zagluši samodopadna većina. Uistinu, jedino ljudi iz zabave ubijaju, bave se umjetnošću i rasipaju sjeme. Ali, postoji sve opravdanija sumnja u mnoge nedodirljive istine, pa tako i ovu - o najinteligentnijoj rasi na Zemlji, ljudima.


Rijetko idem u podrum. Ne volim te mračne, memljive prostore s ustajalim zrakom i razbijenim žaruljama. Prošle sam godine samo jednom bio u podrumu, a ove godine i rjeđe.

Ali, sila boga ne moli, pa je tako došlo vrijeme za ovogodišnji odlazak. Pročitao sam, naime, sve zalihe “Javnih financija i statističkih godišnjaka” i nema mi druge, nego po ranija godišta u podrum. Srećom, čuvam sve brojeve još od vremena prije Drugog svjetskog rata.

Smijte se koliko hoćete, ali nema uzbudljivijeg štiva od Registra neporeznih prihoda, niti fiskalno zanimljivijih izvora sredstava od ovoga. A tek, kad se udubite u pojedine stavke, od tabela i naplaćenih naknada javnih i dobrovoljnih vatrogasnih društava, kojekakvih agencija, komora fondova i zavoda? Sve te raznolike i šarene takse, naknade, kazne i polozi, pa bilance društava za samopomoć i umjetnu rasvjetu, odjednom vas uvuku u čarobni svijet javnih financija, o kojem obični ljudi nemaju pojma.

I eto, donio sam iz podruma svježi naramak godišnjaka i statističkih izvještaja i već nakon desetak dana čitanja naletio na novitet, koji mi je dao ideju za otvaranje obrta.

Umjetna oplodnja! Kako to uzbudljivo zvuči, zar ne? Ne govorim sad o osjemenjivanju svinja, goveda ili krava, koje daju čokoladno mlijeko, iako ni to nije nezanimljivo štivo. Ne, mislim na umjetnu ljudsku oplodnju, banke sperme i ogromnu lovu koja se vrti u svijetu smrznutog sjemena, ženskih jajašca i laboratorijskih testiranja.

Kako sam stručnjak za izvabilančne prihode, shvatio sam da nema uzbudljivijeg i isplativijeg posla od banke sperme. Na crno, razumije se, jer kod nas i za običnu banku treba brdo papira i dozvola, a o financiranju i projektima isplativosti, te strogim sanitarno-higijenskim uvjetima da ne govorim.

Prvo sam na Internetu otvorio svoj virtualni ured i online web-shop. Kako smo svi na mreži jedna velika obitelj, doduše, onako južnjački opuštenih moralnih kočnica i nonšalantne, razbarušene inteligencije i imaginacije, odmah sam našao zainteresirane klijente za svoj mali posao na crno. Već prvog dana se na moj upit za donatore sperme javilo nekoliko tisuća pregalaca iz svih krajeva naše zemlje. Nećete vjerovati, ali 99 posto prijavljenih nije tražilo nikakvu naknadu za doniranu spermu, dapače! Velika većina potencijalnih donatora izjavila je da im je čast i zadovoljstvo donirati, da će čak sami platiti sva potrebna laboratorijska testiranja sjemena i najvažnije, da ih uopće nije briga tko će njihovo sjeme koristiti. Naravno, većina se ponadala doniranju na staromodni način, uz ručnu manipulaciju sisate medicinske sestre, čiju sam sliku skinuo s nekog TV portala (glumica u porno sapunici) i okačio na svoj web-shop. Baš svi vjeruju da “sestra” uistinu radi za našu banku. A kad ih ne zapadne ona, već autoručni rad, uz moje isprike da je sestra prezauzeta, ali da će im osobno uzeti uzorak sljedeći put, ne ljute se. Vjeruju u onu narodnu- treća sreća!

Sestru nisam zaposlio, ali je susjed, penzionirani svećenik, zbog male penzije pristao raditi honorarno, triput na tjedan, kao website recepcioner. Odgovara na brojne mailove i zakazuje prijem uzoraka u mljekarskim kanticama pred podrumom.

Naravno, svi mailovi ne mogu biti personalizirani, pa sam mu pripremio uzorak, šprancu po kojoj odgovara:

“Cijenjeni gospodine taj i taj, budite sigurni da će vaše donirano sjeme, koje čuvamo u specijalnim kriogenim komorama s tekućim dušikom,biti zalog i spermotemeljac buduće Noine Arke, a Vaši geni upisani zlatnim slovima u Mliječnu stazu”.

Malo koja muška duša ne zadrhti ponosom i srećom, što može vlastito sjeme rasijati u solarni vjetar. Stara narodna kaže ‘kako posiješ, tako ćeš i žnjeti’, pa je to dodatni stimulans za naše višestruke recidiviste. Iako je i navala prvospermanih povelika, ipak brojimo naše zlatne donore (+10.000 pologa naviše) u stotinama. Što ćete, strah od smrti i želja za vječnošću u našim je krajevima poprimila galopirajuće razmjere.

Nakon što sam našeg recepcionera ulovio kako se na poslu samozadovoljava i pri tom drži kanticu za mlijeko pored stola, odlučio sam mu ukinuti naknadu za topli obrok i crkavicu koju sam mu plaćao. Zašto plaćati nešto, što čovjek s tolikim veseljem radi? Dapače, zatražio sam da on meni plaća režije za grijanje u stanu, te za kriohlađenje u podrumu, jer takav cool posao raditi žele mnogi! Posebno sam mu skrenuo pozornost na mogućnost da posao dodatno proširimo na intra-materinu inseminaciju (na crno, dakako!), te u posebnim prilikama, nešto intracervikalno, ili nagradnu igru s glavnim dobitkom - asistiranu reprodukciju! Istina, sumnjam da bi bilo tko iz naše male firme bio sposoban asistirati na onaj staromodni način, ali, nada umire zadnja i ljudski se nadati.

A onda se, jednog dana, naša baza podataka s donorima toliko raširila, da nam je server Ministarstva znanosti (gigantske memorije, ali skoro prazan, bez uskladištenih podataka)na kojem smo se ilegalno švercali, odjednom postao premali. Znali smo da je vrijeme da zavirimo na drugu stranu bilance poslovanja – na buduće trudnice, trudnike i ostale korisnike ogromnih zaliha sperme i drugih tjelesnih tekućina naših veličanstvenih donora.

Prvi je korak, logično, bio potražiti samosvjesne žene s viškom bioloških satova, a manjkom vremena i ostalih resursa za staromodno osjemenjivanje. Nasumce odabrani statistički uzorak iz jednog financijskog godišnjaka (žena,30-35,VSS,menadžer,3+propale hetero i 2 lezbijske veze)pomogao nam je da dođemo do prvih korisnica naših zaliha. Ali, avaj!

- Prvi se mačići u vodu bacaju –rekao sam optimistično našem webmasteru i jedinom zaposleniku osim mene u firmi.

- Žene su logična i racionalna stvorenja. Normalno da točno znaju kakvo dijete žele, pa su zahtjevne oko doniranog sjemena i samih donatora. Istina, nemamo previše nobelovaca i košarkaša s ljepuškastim crtama lica, ali zato imamo kandidate s genima koji jamče preživljavanje na ovim surovim prostorima. Oni nude spermu koja garantira balkansku čvrstinu prehrambenih i čitalačkih navika, a istovremenu fleksibilnost oko karaktera, morala i poštenja. Svaki će pažljivi kroničar statističkih godišnjaka to prihvatiti kao veliku prednost, skoro garanciju opstanka. Pa, koja buduća majka ne bi poželjela ovakvu sposobnost prilagodbe i prilagođavanja?

Nisam žalio truda ni vremena, te čak uložio sto dolara, plaćajući (na crno, razumije se!) nekim ruskim hakerima, da naše rastuće baze podataka smjeste na servere Rarotonge i Tahitija. Isplatilo se, jer smo tamo dobili i potvrde o poreznoj olakšici, nek se nađe, ako zatreba.

Uložio sam i u uređenje okoliša, stavljajući halogene lampe u podrum, koji je sad blještao plavičastim svjetlom, kao prava klinika za rasplodnost. Umjesto starih frižidera i kantica za mlijeko uveli smo moderne laboratorijske vrčeve od vatrostalnog stakla od 50 litara, u plavoj boji za donatore s dokazanim spsobnostima pravljenja muške djece i odgovarajućim, manjim, ali zato vrlo seksi, polipropilenskim roznim kutijama za garantirane djevojčice.

Nakon razmatranja cijena za pipe i pipete, od te smo laboratorijske opreme odustali.Ionako naši donatori obavezno peru ruke prije mužnje. Od rukavica nismo odustali, ne bojte se! Svaki kandidat mora donijeti potvrdu s kemijskog, da su rukavice od lateksa čiste.

Konačno, doživjeli smo nedavno da vidimo na crnoj burzi i našu firmu izlistanu, a cijene naših dionica već su prvog dana trgovanja probile sve burzovne indekse. Poslušao sam savjet brokera - podijelili smo dionice i napravili splitting, pa sad posebno kotira naš odjel za komercijalne surogat-majke, posebno za asistiranu, posebno za in vitro, a sasvim posebno za klasičnu inseminaciju.

Brinu me jedino moguće tisuće zahtjeva za alimentacijom. Naime, zakon i pravo tu nije baš najjasnije. Tko bi takvoj djeci morao plaćati uzdržavanje? Naša firma - gdje su začeti na crno, ili crna burza? Ili nedajbože, ovi jadni donatori sperme?

Budimo realni, njihovo jedino zadovoljstvo i bogatstvo oni drže u rukama, te ga lako i brzo proćerdaju. A onda treba čekati i do par sati da se vrelo napuni. Tim tempom, uz naše troškove, oni jedva da smognu novaca za platiti što ih uvrstimo u naše donor-liste.

Tko će, k vragu, toj djeci plaćati alimentaciju?

- 17:24 - Komentari (27) - Isprintaj - #

11.09.2008., četvrtak

Crveni prah vodenice

Tutnjava mlinskog kola zaglušuje misli, dok zavlačim prste u vrelo brašno što sipi pod prstima. Damari na sljepoočnicama u sinkopama preskaču svaki drugi otkucaj, a kameni žrvnji sudaraju se kao šišmiši, uzbunjeni mojim prisustvom. Nad glavom trošne grede podrhtavaju, naizgled krhke kao paučina što visi i treperi svakim naletom zraka. Odnekud dopire izmaglica i stapa se s bijelom prašinom u zraku. Vodenica vibrira kao živo srce, steže u kontrakcijama, pa otpušta uz lepet krila i novi sudar kamenih žrtvenika. Nesmiljeno srce gnječi i melje zrnevlje i moje vlastite misli, uz grohot i divlje otimanje ledene vode ispod trošne drvene konstrukcije.

Nepoznati glasovi u glavi nagovaraju, da se ne opirem. Da se prepustim.Oči mi se priviknu na tamu,pa polako uočavam boje u njihovom začetku, rađanju. Crnilo se razdvaja u nijanse sivog, pa smeđeg i zelenog, a svaka nova dioba geometrijskom progresijom, kao virus pod mikroskopom, rađa stotine novih nijansi do beskonačnog spektra. Rasute dugine boje pretvaraju vodenicu u jato šarenih tropskih ptica, a boje im se rastapaju,sudaraju i vrište. Nekako znam da su boje tek u mojoj glavi, ali se ne opirem. Gledam radoznalo oko sebe, dodirujući prstima svaku novu nijansu. Grimiz, purpur, skrletno, čak se i brašno pretvara u jarko crvenilo. Zaronim šake i prosijavam crvenu prašinu, kao osušenu krv nekog mitskog bića. Vodenica mi diše za vratom,u kontrakcijama koje su i moje vlastite.

Konačno spuštam tešku vreću na trošni pod od crvotočnih dasaka, otirem znoj sa čela i kao hipnotiziran prilazim žrvnju.

- Skoči! – nečiji hladni dah na vratu mi šapuće.

- Lezi, odmori se!- crvena vrelina pod nogama uvjerljiva je.

- Pridruži nam se, bit ćemo jedno, bit ćemo zajedno, zauvijek.

Netko, nešto uzdahne, a dah zakovitla brašno u vrtlog koji zapleše iznad kamenih kolutova.

Kad se crvena prašina slegne, vidim jasnije nego ikada. Još sam tu, ali ruke i ramena više ne bole. Osjećam gipkost u našim gredama, naizgled trošnim, a tako snažnim od mnoštva naših tijela, od našeg stoljetnog trajanja. Ja sam svi oni, vodeničari; kameni smo žrvnji i paučina; slobodni smo u krilima desetina šišmiša. Mi smo vodenica.
Puhnemo u crvenu prašinu pod svojim nogama od dasaka, nasmijemo se grohotom svojih vodenih slapova, a onda tutanj smirimo, stišamo do neprepoznavanja.

Čekamo na one koji tek dolaze. Na one, koji će nam se tek pridružiti.



- 00:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #

10.09.2008., srijeda

“Smrt i zaborav” d.d.

Čovjek ne mora biti tanatolog da razumije smrt. Istina, jedna je smrću opsjednuta Švicarka od smrti i njezinog prihvaćanja napravila cijelu znanost, utemeljivši Kuebler-Rossovu skalu od pet stupnjeva žalovanja. Jadno je započela, još jadnije završila svoju mučnu egzistenciju. Rođena kao jedno od trojki od tek kilogram težine, bila je nevoljeno dijete, kojem je okrutni otac skuhao kućnog ljubimca-zeca i malu Elizabetu natjerao da i sama učestvuje u kanibalizmu obiteljskog objeda. Ne čudi da je ozbiljno poremećena Liza odlučila studirati psihijatriju i da je cijeli život posvetila smrti i umiranju. Kad, vidi vraga! Nju, vjernicu, Bog kazni moždanim udarima i tjelesnom oduzetošću, osudivši je na muku invalidskih kolica da, tek proklinjući boga, skonča u osamdesetoj godini.

Negacija je obrana, znam. Unatoč nesmiljenim i brojnim dokazima, nje više nema: dobre i drage, uvijek zaigrane i umiljate, koja mi razdraga srce kad je vidim. Kažu, nezrelo je negirati. Kažu, ne znaš učiti iz prošlosti, ne znaš se nositi s realnošću. Negiram činjenice, odgovornost, učinke, svijest,da se vrtim u krugovima...negiram da negiram.

Ljutnja je došla s treptajem oka. Adrenalin u meni vrišti, dok mi se mišići stežu u grču, znoj na čelu, a srce u sljepoočnicama. Shvaćam da je u redu biti ljut na onoga tko je tu ljutnju skrivio. Ali, zašto na sebe? Uostalom, neki misle da samo imbecili i životinje nemaju sposobnost ljutnje. Ako Dalaj Lama može prihvaćati ljutnju, mogu i ja, pomislim.

Cjenkam se sa samim sobom, samo da je još jednom vidim. Da je barem potrajalo još godinu-dvije.Da je barem...

Depresija još nije mirenje, tek spoznaja da ćemo ionako svi umrijeti.

I onda, prihvaćanje gubitka - nema je.

Ali, nakon izvjesnog vremena,probudio me njezin miris u nosnicama, toliko živ da mi se učinilo da nije umrla, da je živa i ležimo pripijeni kao dvije žlice. Njezin me miris prati u liftu, iznenadi u jutarnjoj vrevi na pločnicima, zbuni u restoranu nabijenom raznoraznim teškim mirisima jela, ljudi i kasnog ljeta. Pokušavam ga se otresti uzastopnim tuširanjima, mirisnim osvježivačima prostorija, čak i namjernim umakanjem ruku u blato i naftu. Ništa ne pomaže. Miris njezine kose, pregiba vrata, kože na zapešću ruke poguban je. Vadim iz ladice neotvoreni crveni Bulgari parfem koji sam joj kupio za rođendan, koji joj nisam stigao pokloniti na vrijeme.

Konačno odustajem od neuspjelog egzorcizma i odlazim potražiti profesionalnu pomoć.

- Smrt i zaborav, izvolite! - djevojka na recepciji ima iritantno veseli glas koji pršti od entuzijazma, toliko u neskladu sa tvrtkom koju predstavlja da je to neukusno. Nadam se da je ostatak firme decentniji i svjesniji boli s kojom se njihovi klijenti nose. A onda se djevojka nasmiješila i nekako prisno, s razumijevanjem položila svoj dlan preko mojega.

- Smrt ili Zaborav? Znate, mi smo jedinstveno pogrebno poduzeće! Možemo se, umjesto vas, pobrinuti za vašeg dragog pokojnika ne samo zbrinjavanjem i ukopom tijela, već i vašim uspomenama i sjećanjima. Naš se osnivač ingeniozno sjetio poigrati mnogostrukošću značenja pojma smrti. Dakle, ne samo smrti kao kraja jednog trajanja, već i smrti kao teške, naporne ili opterećujuće uspomene. Rješavamo se čak i kompletnih sjećanja na pokojnika, posebno ako se radi o dragim osobama, čiji vam je gubitak nenadoknadiv, a bol zbog toga nepodnošljiva. Naravno, u pola cijene možemo vas riješiti i uspomena na lošu osobu ili iskustvo iz vaše prošlosti. Ipak, takvih je slučajeva mnogo manje - nije prestajala govoriti kao navijena, a ja sam bio sve uvjereniji da sam na pravom mjestu.

- Iskreno, ni sam nisam siguran što bi bilo najbolje za mene. Možete li mi pokazati neke od vaših procedura?- oprezno sam pokušao ispipati teren. Uzela me za ruku i povela u prvu od prostorija u nizu.

U prvoj, dva tipa u poslovnim odijelima i kravatama pljuvali su po plastičnoj maketi pokojnika u otvorenom lijesu, nazivajući ga pogrdnim imenima i psujući zapjenjeno. Kad je prvi lutku i ošamario, stresao sam se i zatvorio oči.

Kad sam ih opet otvorio, nalazili smo se u drugoj prostoriji, gdje su tri klauna s crvenim nosevima, kapicama sa zvončićima i tajicama drečavih boja pokušavali nasmijati trećega, koji je kao mrtav ležao na odru. Odmah sam znao da glumi, jer su mu se krajevi usana povremeno trzali. Možda su mu kolege urnebesno smiješni, a on se morao suzdržavati da ne prasne u smijeh?

- Gledajte, smrti se treba narugati, pokazati joj srednji prst i učiniti je ljudskijom, približiti nam je. Nema boljeg recepta za to od farse, komedije, izrugivanja. Ovo je jedna od naših najuspješnijih metoda – djevojka je bila uvjerljiva i iskrena, a njezin optimizam zarazan. I sam sam jedva suspregnuo osmijeh na neke od klaunskih grimasa. Možda je tome pripomogla i neprilična izbočina na uskim tajicama tobožnjeg mrtvaca, jer pobogu, erekcija u smrti je zaista apsurd i urnebes.

- Imate li još nešto za ponuditi? Uostalom, u kojoj je funkciji zaborav u naslovu tvrtke? – pitam još u nedoumici. Ne mogu se domisliti kako zaboraviti nekog dragog, ma kako bolna bila uspomena na njega. Kako je to uopće moguće? Mozak se ne može prevariti, a selektivno brisanje memorije dešava se tek u znanstvenoj fantastici.

Bio sam sumnjičav, priznajem. A onda mi je djevojka pružila bočicu i jednostavno rekla: -Pomirišite!

Sjećam se da sam udahnuo intenzivni miris mošusa,ruža, kadulje.... Sjećam se, da na djevojčino pitanje koga želim sahraniti, nisam znao odgovoriti. Sjećam se, da sam u njihovo pogrebno poduzeće ušao s nekom određenom namjerom. Pretpostavljam da bih nekog trebao pokopati, oplakati, odžalovati?

Sjećam se, da sam na vratima njihovog čudnovatog pogrebnog zavoda pomislio - što ja tu radim? Ne sjećam se više.

Samo ponekad, kad padnu zadnje ljetne kiše na prašnjavi pločnik, šumno njušim prašinu i čudim se kako je divan, omamljujući, spokojan i siguran taj miris prašine, jedini preostali na svijetu.

- 17:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se