Wall - Jadi mladog vola

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

29.02.2008., petak

Bepo

Magarac me je pogledao s nepovjerenjem i ustuknuo par koraka. Zadržao sam još malo pruženu ruku s mrkvom, koju sam specijalno za njega kupio od svjetioničara.

Otkad sam stigao na otok radi potrage za endemskom zmijom, koju svjetioničar kolokvijalno naziva 'crni gad', malo smo komunicirali Ante i ja. Što god sam trebao, naplatio bi mi desetostruko, pravdajući se skupoćom prijevoza i velikom izoliranošću. Obojica smo svjesni da je konkurentska ponuda udaljena desecima nautičkih milja. Nemam izbora, pa kupujem uz tihu psovku u bradu. Ta mi mrkva zaista nije neophodna, a ni magarcu nije o glavu. Mrkva više-manje, navikao je na skromnu prehranu, rijetko raslinje i povremene otpatke hrane što mu svjetioničar ponekad baca na stazu. Pružam ruku s mrkvom, a magarac samo striže ušima i gleda velikim, tužnim očima. Odjednom mi se srce stegne i u tim očima i njegovoj sudbini vidim i svoju. Oči mi se zamagle.

- A u materinu, plačeš zbog magarca!- ljutito kažem sam sebi, brišući izdajničke suze rukavom majice. Nema me tko čuti ni vidjeti. Na otoku smo samo nas trojica - svjetioničar, magarac i ja. Tri magarca na otoku sreće.

Sunce prži neumoljivo, pa se sklanjam pod jedino stablo na cijelom otoku. Ta žgoljava maslina izgleda bolešljivo, sasušeno i bez života. Ipak nekako preživljava, a njezini zeleni listovi prkose kamenu, vrelini i pustoši zabačenog otočića u bespućima Jadrana. Hridinu tek povremeno obilaze iz državnog poduzeća koje vodi brigu o svjetionicima.

- Tovar je Bepo, zovi ga po imenu – kaže Ante, idući za nekim svojim poslom. Podsmješljivo mi odmahuje rukom u prolazu, kao da kaže – hajde, dajte si ruku, gradski i domaći tovar kao braća! Bepo okreće glavu i gleda Antu iskosa. Vidim mu u očima strah, ili ja to umišljam. Ne znam. Mene se ne boji, ali niti ne poznaje i ne vjeruje mi. Vidim kako mu se nozdrve šire i njuši zrak u pravcu mrkve. Žudi za njom baš kao što ja žudim da ga zagrlim, pogladim po sivoj dlaci i leđima.

Dan prije, dok sam na stijeni iza zgrade s lanternom pripremao skromnu, suhu večeru od konzervi, svjetioničar mi je pričao o magarcu. Bepa je 'naslijedio' zajedno sa službom prije nekoliko godina, kad je došao za svjetioničara. Od početka se ne vole, ali do neke mjere trpe, pa i surađuju. Kad pristane brodica s provijantom, Ante mami tovara hranom i vodom, pa tovari vrećama. Dalek je put od obale do svjetioničarske kuće na vrhu otoka. Bepo polako stupa uskom, vijugavom stazom, s koje se kamenje i prašina sipaju sa stijene nad morem. Tovar pognute glave i dugačkih ušiju, pomireno i bez opiranja nosi i strpljivo čeka, da ga Ante rastovari i nagradi svježom vodom iz starog lavora.

Bepo je mudar i dugo pamti, pa kad veći brod pristane, on bježi u nepristupačan dio otoka i nikakva ga sila, niti vabljenje ne mogu dozvati. Zna da veliki brod znači i velike terete. Tovarova leđa pamte. Onda ga danima nema blizu svjetionika, drži se daleko i preživljava od ustajale kišnice iz brojnih škrapa.

Gledamo se Bepo i ja. Možda umišljam, ali osjećam neku struju i veliko razumijevanje među nama. Je li to glupo očekivati od magarca? Od beštije, kako ga Ante pogrdno zove. Znam da nije do mrkve, jer tovarova njuška konačno dodiruje moju ruku, ali samo okrzne prste koji drže mrkvu. Ne uzima je, njuši mi rukav i procjenjuje, važe. Kod mnogih jesam prolazio, pa mi nije bilo važno, ali sad mi je nekako užasno bitno da se svidim Bepu, da me prihvati. Konačno vraća glavu do mrkve, zagrize i povuče u krupne zube. Nema više, ali on još njuši dlan svojom povelikom, simpatičnom njuškom. Obrglim ga, naslonim lice na njegov vrat i gladim leđa i sapi. U početku je nemiran, ali se onda smiri i samo striže ušima. Čini mi se da uživa, ne mogu to znati, ali naslućujem po tome što stojimo tako dugo, a on se ne odmiče. Čak niti ne mrda, pa podsjeća na neku skulpturu, kakve su razasute po našim otocima, posvete težačkom poslu po Dalmaciji. Konačno se razdvojimo, pa jedva suspregnem želju da mu mahnem. Mora biti da sam već usamljen od tih par dana boravka na otoku, pa mi je i magareće društvo poželjno. Svjetioničara Antu ne računam, jer me uglavnom izbjegava. Zabavljen je očitavanjima za hidrometeorološku stanicu, ili ribolovom na drugoj strani otoka.

Sljedećih dana pretražujem otok u potrazi za zmijama. Našao sam primjerak i zaista izgleda kao endemska zmija, različita od drugih primjeraka ulovljenih na Siciliji i nekim našim otocima. Ova ima jasno istaknutu glavu i leđne ljuske posebnog oblika i duljine. Sezona je parenja, pa nailazim na dva mužjaka koji se bore repovima za ženku. Fascinirano zurim u rijedak prizor i ne primjećujem da je ženka tek pola metra od moje noge. Revanje magarca, resko i iznenadno, trgne me iz obamrlog zurenja u otrovnice i na vrijeme se mičem zmijama s puta. Umišljam da me to Bepo upozorio. On stoji malo niže niz stazu i izgleda izgubljeno baš kao i ja.

Sljedećeg jutra kupujem od svjetioničara vreću krumpira. Podsmješljivo me gleda ispod oka i zna, da kupujem za magarca. Prezirno pljune u stranu dok mrtav-hladan za krumpire traži sto eura. Smijem se u nevjerici.

- Čovječe, kod nas to košta pedesetak kuna!
- Pa, kupi kod vas, tko ti brani – govori polako, izrugujući se mojem ravničarskom govoru.

Dok nosim krumpire niz stazu, Ante mi dovikuje, kako sam budala i da zapamtim - budale su opasne po sebe i druge.
...
Od toga dana Bepa više nisam viđao do kraja svog boravka na otoku. Na odlasku, dok se rukujem sa svjetioničarem, kao usputno pitam za magarca. Je li ga vidio? Neugodno mi je priznati, kako bih se želio oprostiti s Bepom. Još jednom ga pogladiti po leđima. Znam da to voli, a i ja sam uživao grleći to trapavo, toplo biće slično meni samome.

Ante ravnodušno govori, kako je tovar uginuo i da je Bepovu lešinu vidio na nepristupačnom dijelu otoka. On tamo nije išao, nije mu se dalo ići pogledati. Namigne mi na kraju:

- Budala si, a i tovaru si došao glave!

Mislim da misli kako se magarac prejeo krumpira, a cijela mu vreća došla glave. Dajem svjetioničaru još sto eura da Bepa dostojno sahrani. Duboko u sebi znam, da je to bacanje novca, neće on to napraviti ionako. Umirujem savjest na krivi način i kod krive osobe. Nedostaje mi taj magarac, iako nije ni prvi ni zadnji kojemu sam, ne htijući, ipak došao glave.


- 23:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.02.2008., ponedjeljak

Šporka Madona!

Dok je bezvoljno zurila s kauča u hrpu neopranog suđa, odjednom joj se učinilo da se ostaci skorenih jaja na tanjuru počinju oblikovati u ženski lik izduženog lica i tužnih, spuštenih vjeđa.

- Šporka madona!- zavapila je, grčevito stiskajući napola pojedenu vrećicu čipsa. Lik u tanjuru je namignuo suučesnički.

-Onda? Dosađujemo se, a hrpa neopeglanog rublja stoji?- pomalo vickasto dobacila je nepoznata iz prljavog tanjura. Marlena se lecnula, jer je zlobnica pogodila u najtanju, najmekaniju žicu, onu sa SuperOrnelom za šareno pamučno rublje. Pedant u njoj nestrpljivo je nagovarao da pokrene guzicu u staroj trenirci i zebrastim, naopako navučenim dokoljenkama i konačno ustane. Mrvice od čipsa bile su posvuda, a masna mrlja na lijevoj strani grudi kočila se kao medalja za hrabrost na bojnom polju prežderavanja. Konačno je ustala, dlanom otresla mrvice i krenula prema sudoperu.

Madona iz prljavog tanjura sklopila je ruke na nijemu molitvu, a Marlena je znala što to znači.

- Ne boj se, tebe neću oprati. Ne još! Ne, dok mi ne ispuniš tri želje!

Svetica u skorenim jajima na tanjuru zaškrgutala je zubima, a facijalni grč se nekako poklopio s debelim slojem stvrdnutog žumanjka. Izgledalo je kao žuta pjega ili kukuruzni brkovi bradate žene u cirkusu.

- Budimo prijateljice – konačno je prosiktala kroz zube. - Tvoja nona te uvijek vodila u crkvu. Ne možeš se rugati svojim korijenima!

- Od mene nećeš napraviti vidjelicu - Marlena je zasukala rukave, tek da pokaže neznanki iz tanjura kako misli ozbiljno. Nije joj se pralo posuđe uopće, ali je htjela vidjeti kako daleko ova paranoja i halucinacije mogu ići. Već šest mjeseci živi sama, otkako se kreten preselio kod mamice. Šteta, odlično je peglao i dobro su se slagali.

Više se nije samosažaljevala. Konačno je bila ljuta, dovoljno da nekome, bilo kome, sve saspe u lice pa makar to bila i religiozna halucinacija u vidu madone na šporkom pjatu. Žena u skorenim jajima na tanjuru naškrubila je usta:

- Ne odbacuj darove tek tako! Znaš li da su se sve vidjelice pošteno okoristile razgovorima sa mnom? Sve su svetice, ili na najboljem putu da to postanu, a pri tome nisu uskraćene ni za svjetovna blaga, od velebnih kuća do seksa, braka i obitelji!

Ova četiri rafalno ispaljena mamca pogodila su u središte mete, jer je Marlena odložila spužvicu za suđe i slabo skrivajući zanimanje, upitala:

- A kako brzo garantiraš ovo i jel' može u paketu? Osim toga, ne da mi se prepričavati razgovor s tobom, odsad pa nadalje, barem milijun puta. Znam kako to ide s vidjelicama, imaju zakazane termine utorkom po dva sata, a jednom tjedno konferenciju za tisak.

Marlena se odmaknula od sudopera, privukla stolicu i zapalila cigaretu, snažno uvlačeći dim u pluća, dok se nije zakašljala. Šporka madona bila je neuvjerljiva, ali Marleni se posuđe nikako nije pralo, pa je nastavila sa šaradom, pokušavajući dobiti na vremenu. Bilo je pravo vrijeme testirati neznankine riječi i eventualne moći. Neka ispuni barem običnu, jednostavnu želju.

-Operi posuđe i lonce iza štednjaka, ako nisi lažnjak! - Marlena si je čestitala na dobro smišljenoj ideji. Ima osjetljivu i nježnu kožu na rukama, a mrzi navlačiti gumene rukavice. Ne podnosi osjećaj stisnute gume na prstima i miris talka iznutra.

Pogled na prekrasno čist i skoro prazan sudoper kvario je tek jedan jedini neopran tanjur. Onaj, s ostacima skorenih jaja sa šunkom, na kojem se žumanjak smješkao skoro ljudskim osmijehom. Šporka madona iz tanjura nakašljala se i poslovnim glasom izjavila kako nije zlatna ribica te da kod nje nema tri želje. Daje jednu, eventualno dvije, obzirom da je Marlena jednu već potrošila na pranje posuđa.

- Dobro razmisli kako ćeš formulirati ovu zadnju želju – upozorila je, pokušavajući jako spuštenim obrvama, koje su joj davale pomalo seoski izgled, formirati veseliju facu. Nije uspijevalo, možda zbog jaja koja su nekako skliznula preko brade, sve do ruba tanjura.

Marlena je s vrha povelike hrpe neopeglanog rublja uzela komad odjeće, stisnula ga na grudi i stavila lice na mirišljavu, zgužvanu košulju. Željela je tako malo, a opet - bilo je to nemoguće formulirati u samo jednu jedinu želju. Da je nije prevario, da mu može oprostiti, da joj se vrati, da stvore obitelj, da život konačno prestane biti zaustavljeno vrijeme na bakinom satu s klatnom.

Kad je konačno uzela šporku madonu u ruke, sve je već bilo odlučeno. Pažljivo je zamotala prljavi tanjur u njegovu čistu košulju, koju mu nikad nije vratila. Košulju, u kojoj je najradije spavala, ako prije ne bi zaspala u staroj trenirci, lica zamrljanog od suza. Kao robot je odnijela zamotuljak u vrt iza kuće i zakopala ga u lijehu s ružama. Onda se vratila u kuću, popila čašu vode i pala u san bez snova.

Nije mogla znati što je bilo dalje, jer se, prema vlastitoj želji, više ničeg nije sjećala. Ni njega, ni vremena suza i nesanice, ni tišine stana u kojem je hrpa neopranog, skorenog posuđa bila spomenik jednoj prošloj ljubavi.

Madona iz prljavog tanjura održala je oba svoja obećanja. Prva je želja bila logična i jednostavna. Njezin dugo traženi zaborav napravit će od Marlene opet cijelu osobu.

Druga je želja bila tako ženska, da ju je i madona razumjela i uslišila. Ubuduće, on će u svakom prljavom tanjuru uvijek iznova ugledati poznato žensko lice. Marlenu.


- 02:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.02.2008., petak

Vijetnamske priče: Delta Mekonga

Image and video hosting by TinyPic

Ukrcavamo se u petmetarski drveni sampan, čiji dizelski motor kašljuca i ostavlja masne mrlje po pjeskovitožutoj vodi Mekonga. Iza nas ostaju Long An, Tan An i Ben Tre. Četiri i pol tisuće kilometara duga rijeka izvire na Tibetu i prolazi kroz mnoge države regiona, ali tek na jugozapadu Vijetnama širi se u veličanstvenu deltu, koja predstavlja jedinstven ekosustav, jedan od rijetkih nezagađenih i nezajaženih hidrocentralama i tvornicama. Slušam s pola uha vodiča koji nabraja kako sve Mekong još zovu: na tajlandskom je Mae Nam Khong, tibetanskom stjenovita rijeka Dza Chu, na kineskom je turbulentna Lancang Jiang…Zagledam se u površinu, kojom plovi otrgnuto vodeno bilje, ali ni jedna plastična boca, nijedan papir. Istina, kroz muljevitu, neprozirnu površinu ne vidim dno i mogu samo zamišljati što rijeka skriva. Ipak, naslućujem da im ne služi kao odlagalište otpada kao što s mučninom primjećujem u podmorju Jadrana, čak ispred bisernog Hvara ili Paklenih otoka. Možda zbog siromaštva, jer nemaju previše za bacanje? Nisam zloban, samo zavidan ljudima koji vole i poštuju ovu mutnu, čistu rijeku.

Kažu da je delta Mekonga, u naravi mirna vodena površina veličine Nizozemske, suština i esencija Vijetnama, sa svojim brojnim otocima, kao izgubljenim oazama zelenoga. Na mnogima od njih žive malene zajednice, bez liječnika, trgovina i svih blagodati civilizacije, a jedina veza sa svijetom i kopnom su čamci. Četiri od tih većih otoka su pred nama. Ionako mogu vidjeti tek djelić Mekonga i zelenih riječnih otoka, My Tho, gdje nas vode, predstavlja dovoljno egzotičan uzorak. Sampan pristaje i na malom drvenom pristaništu, uz vodene i kokosove palme, ugledam neobično drvo s neprepoznatljivim crvenim kruškolikim voćem. Ipak, to je jabuka čudnog izgleda, kao naša ukrasna tikvica, a ni okus nije puno bolji. Pružim ruku u lišće i gustu krošnju, spreman samo za ljepotu. My Ningh me blago i obzirno upozorava na moguće zmije, mimikrijom stopljene sa zelenilom. Ne bojim se, vjerujem da pretjeruje. Vjerojatno to govore svakom turistu, kako bi osjetio divljinu i adrenalin koji lupa zbog divljeg i neobičnog svijeta svuda oko nas.

Vode nas do nekoliko kuća, spojenih povelikom čistinom s natkivenim krovom od osušenog palmina lišća. Seoska manufaktura izrade slatkiša od kokosa fascinantna je - sve rade u neprekinutom ciklusu, uglavnom žene. Na prvim drvenim stolovima vade bijelu nutrinu kokosa, ribaju i kuhaju u melasu, koju na dugačkom drvenom stolu sipaju na metalne pladnjeve, još vruću melasu formiraju kao pekari krušno tijesto, pa sipaju u dugačke i uske kalupe. Ohlađenu melasu režu na kockice, umataju u papir od prešane riže i tako ručno napravljene bombone nose na umatanje u celofan i šareni papir. Pokazuju mi varijante s dodanom čokoladom, vanilijom i još nekim neobičnim okusima. Bomboni se lijepe za zube, ali mirišu zavodljivo, onako topli i neugledni pred šačicom razmaženih Europljana, naviklih na perverzije belgijskih i švicarskih čokolatera. Na kraju obilaska, vode me do štanda, gdje kupujem lokalne proizvode. Nude me domaćim medom čudnog okusa - probam i tješim se da okus treba pripisati egzotičnim biljkama i cvijeću kakvo se ne viđa drugdje izvan delte. Kupujem med i rižino vino od četrdesetak posto alkohola s okusom sličnim pelinkovcu. Želim li probati zmijsko, kobrino vino? Dobro je za dugovječnost i potenciju, kaže My Mingh, stidljivo se smješka i gleda u stranu. Pristajem, jer pretpostavljam da naziv 'zmijsko' treba uzeti s rezervom, baš kao i imena otoka, feniksov i zmajev, na kojima smo upravo. Kad su pred mene iznijeli teglu, iz kojih u mene zuri raširena kobrina glava i smotano tijelo na dnu boce, jedva susprežem gađenje i fobiju. Ustuknem par koraka, pogledom tražeći skrivenu kameru. Nema je, a domaćini znatiželjno promatraju moju pretjeranu reakciju. Ako neću iz ove male boce, imaju velike staklene balone, u kojima su namotani slojevi desetak zmija, različitih oblika, veličina i boja. Onako,u krug, kao sirova usoljena riba u buretu u Dalmaciji. To sam samo jednom probao i nikad više.

Fascinirano zurim u mrtve zmijske oči u boci s takozvanim vinom. Tješim se, po čemu bi ovi lokalni običaji bili grozniji od meksičkih crva na dnu boce tekile, ili u konačnici - naše viljamovke s kruškom na dnu? When in Rome……ma, nema šanse! Ipak, kupujem omanju bocu i njezin ogavni sadržaj zamatam u dvostruki papir. Odlučujem da ću, kad se, vratim, ovim 'vinom' plašiti prijatelja-pijanca.

Na sljedećem nas otoku čeka dogovoren ručak. Restoran nalikuje nekoj priručnoj konobi na pustom otoku, a komadići tvrdog tla okruženi su muljevitim barama, očito- ribnjacima, u kojima lijeno pliva naš ručak. Otočići suhog tla spojeni su brojnim mostićima, pa ova mala perverzna, blatnjava Venecija istoka stvara privid da doslovce stojimo na vodi. Pod jednom sjenicom s pokrovom od palmina lišća sjedamo na rasklimane bambusove stolice, a ljupka domaćica donosi priručno kuhalo i pred nama zakuhava riblju juhu, kipuću rižu i mota proljetne zamotuljke svežeg povrća u rižin papir. Poučeni prijašnjim iskustvom, ljubazno ali odlučno odbijamo i odmah predelo stavljamo na stranu. Čuđenje pred bahatošću ili neljubaznošću- ne znam točno, ali možemo i moramo si to priuštiti. Domaćica nam pomaže skinuti najbolje dijelove ribe na tanjur i ostavlja nas da se borimo sa štapićima, jer žlice i vilice nisu ponudili. Odbijamo nezaslađeni ledeni čaj i pijemo Sprite ravno iz limenke. Uskoro se vraćamo natrag na čamac, noseći zamotuljke sa suvenirima i ukiseljenom zmijom.

Sutradan smo na cjelodnevnom izletu brodom po Mekongu do jednog od najljepših hramova u tom dijelu zemlje. Dok se ostali dosađuju zureći u daljinu i dremuckajući na toplom siječanjskom suncu, a vlaga iz zraka svima lijepi za košulje, fascinirano zurim u mutnu vodu Amazonije Dalekog istoka. I dalje površinom pluta samo poneki otrgnuti list vodenih biljki ili komad istrulog drveta. Uz neke otoke u rijeci vidim betonskoželjezne stupove s velikim lampama na vrhu. Kao u Veneciji, i ovdje se plovi noću, pa vodene ceste treba osvijetliti, barem uz obalu, iako lokalni ribari put znaju i u potpunom mraku. Putem mi dvanaestogodišnja kći našeg riječnog taksista strpljivo iznosi domaće proizvode, koje nude turistima za višesatnog putovanja. Ne zna ni riječi engleskog, a cijela se naša komunikacija vodi osmijesima, podizanjem obrva i slijeganjem ramenima. Ja, naravno, pitam, cjenkam se i komentiram, ali ona ne govori - samo se smješka i strpljivo odnosi sve nazad na krmu, gdje stoje kutije s robom. Počela je klasično, s pamučnim i pletenim odjevnim predmetima - majicama, kimonima, simpatičnim kineskim košuljicama s kopčanjem do grla, izvezenim zlatnim zmajevima i tradicionalnim kineskim pismom. Onda prelazi na rezbarije, pa uobičajene sitnice, lakirano drvo, figurice…Ništa ne kupujem i već mi je neugodno, ali ona uporno iznosi jedan po jedan predmet, pokazuje ga, okreće sa svih strana i smiješkom hvali. Na kraju, donosi omanje grafike s tradicionalnim vijetnamskim i kineskim motivima - ždralove u letu, seljake do koljena u vodi rižinih polja, zalaske sunca nad rijekom. Konačno nešto kupujem, pristojno se cjenkam i kupujem tri uz popust.

Tajming joj je odličan, sigurno se radi o iskustvu s brojnih vožnji turista, jer na kraju trgovanja ugledamo tornjeve pagode i obalu koja nam se približava. Djevojčica vraća robu i preuzima svoju glavnu dužnost, hvatajući čaklju za pristajanje i konop za vezanje barke na pristaništu. Na pramcu stoji čvrsto i vješto, odgurujući motkom druge privezane čamce. Čak nam nudi i ruku za siguran izlaz na čvrsto tlo, što posramljeni odbijamo. Ipak, slika brojnih zmija u teglama, te usputni komentar vodiča kako su zmije brojne i na kopnu i na vodi, čak i prozirnom moru, tjera nas da pažljivo zagledamo gdje stajemo. Mekong je fascinantan i divan na pogled, ali ne želim zamočiti ruku ili nogu ako baš nije neophodno.


- 02:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2008., četvrtak

Priča kratkog daha

Pred jutro zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim
ona uzvraća i grlimo se kao da nam je petnaest onako
nespretno i grčevito čvrsto zatvorenih očiju jer drugačije
je opasno možemo vidjeti stvari kakve jesu možemo se
prepoznati a to nas smjesti na suprotne strane barikade
desnu i lijevu stranu Amazone od obzira i prevelikih
očekivanja kad ruke zabole od uzaludnog bacanja
kamena prema drugoj obali tek da vidim hoću li
dosegnuti iako smo pogledima u dometu u vidokrugu na
horizontu zakrivljene kugle mi smo jedno pored drugog
onda čekam praskozorja kad nam se pridrijema oprezu
popusti njegov osobni oprez padne mu gard pa ispijem
rijeku tiho da ne čuješ srkanje dok u polusnu brojiš
vrhunce nekih davno prevaljenih planina prepješačenih
pustinja stepa prekoračenih u sto koraka i manje hladnih
tundri u kojima stavljaš ruke u rukave prekratkih
mogućnosti dugačke prste nadanja čekam taj nemogući
sat kad se vremenske zone utope u iskričave zore nekih
nepoznatih hemisfera polukugle sjećanja slobodne
ispuštene iz ruku kao baloni koju je neoprezna ruka
pustila prema paperjastim oblacima iz kojih pada
prstohvat nade i ogromni naramci nečega što ima samo
mirise bezrazložne tuge i djetinjastu nadu Zvjezdanih
staza The Next Generation negdje iza ponoći na prvom
programu dok samome sebi čuvam strah i pridržavam
čekanje do pred jutro kad zaboravim zašto se više ne
volimo pa je volim ona mene voli i grlimo se kao da nam
je trideset onako iskusno otvorenih ispitivačkih očiju je li ti
dobro kao meni kaži nasmij se biserno i vidim stvari
kakve jesu ali ne marim jer postoji samo to jutro pred
jutro i ništa drugo ionako nije stvarno osim sljedeće noći
pred jutro ostatak dana provodimo kao zombiji u kućnim
poslovima društveno korisnim grobovima nekim
roditeljdijete obavezama kojima vjerujemo na riječ pojam
da baš tako treba jer tek nam je već četrdesetpeta
iskustvo iz nas govori dubokim glasom a opet
tinejdžerski buntovno jer pobogu nije nam ni pedeseta a
mi čekamo tek pred jutro da pogledamo stvarima u oči
da zaboravimo zašto se volimo u šezdesetoj pred jutro
čekamo da se sjetimo zašto smo se nekad ljutili na
godine koje su od nas skrivale sjećanje na jutra kad smo
se voljeli bez razmišljanja onako s nogu odoka i
strastveno prepuštajući povjesničarima umjetnosti da nas
smjeste u pravi vremenski period grlimo se kao da nam
je petnaest a ruke njih zaboravljamo ostaju hladne i
nemoćne i kost u grlu koju iskašljavamo generacijama s
majke na kćer s oca na sina dok duha svetoga pribijamo
na križ propuštenih prilika bezobzirnih obzira jer drugačije
ne ide atavizme kao svoje repove ne možemo odbaciti u
jednoj generaciji pa se volimo u sjećanjima na jutra pred
jutra kad smo bili mudri jer smo bili mladi i nije nam bilo
važno što dani postaju neprepoznatljivi teško pamtljivi tek
po jutarnjim izmaglicama i satima kad vrijeme ionako stoji
dok se sjećamo kako smo se voljeli onako na prvu loptu
drugi zagrljaj treću sreću neka druga generacija u
zvjezdanim stazama izmaglici jednog jedinog ledenog
daha pred jutro kad je zima na izmaku a led u prstima
prsima kao psima koji nam kidaju meso pred jutro dok
pokušavamo zaboraviti zašto se volimo.


(07.02.2008. lunarna Nova godinaTet)
- 00:07 - Komentari (51) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak

Vijetnamske priče: Saigon

Image and video hosting by TinyPic

My Ningh se suzdržano smješka, rukuje i tek mrvicu nakloni. Ima traperice, ljetnu košuljicu živih boja i tropski šešir širokog oboda. Vodi nas prema autu s vozačem, a zatim pravac Saigon Park Royal hotel u distriktu Tan Binh. Ho Chi Minh City tako nazivaju uglavnom mlađi stanovnici, dok stariji u razgovoru spominju njegovo staro ime- Saigon.

Moja prva asocijacija na ime su slike Američkog rata, filma Apocalypse Now i mjuzikla Miss Saigon, prerađene Puccinijeve opere Madam Butterfly, standardne priče nježne Azijatkinje i njezina zapadnjačkog ljubavnika, koji je ostavlja i vraća se svojoj ‘pravoj’ obitelji. Pa ipak, u mislima i glavi prevladavaju slike iz filma Quiet American i atmosfera Saigona pred kraj francuske okupacije, u predvečerje američkog preuzimanja zemlje, njezina bogatstva i njezinih žena-djevojčica. Pogledom tražim francuski štih grada, ali njega odavno nema, kao ni zlatnog doba opijumskih kavana i dekadencije kolonijalizma na zalasku.

Umjesto toga, zapahnu me ispušni plinovi tisuća mopeda, motora, automobila; kakofonija glasova i zvukova osam i pol milijunskog velegrada u pokretu. Vozimo do pagoda Giac Lam i Thien Hau. Izvana, pagode dominiraju kineskim štihom, jer cijela je zemlja davno prije bila obična južna kineska provincija, prije nego su zapadne kolonijalne sile zagrizle ovaj komadić Indokine. U dijelu gdje se održavaju molitve, skidamo cipele iz poštovanja prema vjernicima i oltarima. Vlaga iz zraka i 27 stupnjeva Celzija netragom nestaju u rashlađenoj unutrašnjosti pagoda. Oltari i kipovi Bude, čudovišta i zmajevi, lelujaju zajedno sa zmijama iz zapaljenih mirisnih štapića, koji gore i mirišu na svakom koraku. Unutar dvorišta hramova veliko ognjište u pepelu i nagorjelom papiru čuva želje tisuća vjernika. Želju treba napisati i papir ritualno zapaliti, da kroz dim dopre do onostranog i božanstva, koje će želju ispuniti. Giac Lam je najljepša pagoda Saigona i datira iz 1744. godine, a danas tek šačica redovnika tu živi i brine se za hram.Posebna je to, vijetnamska, verzija budizma, u kombinaciji s taoizmom i konfucijanizmom, zbog utjecaja Kine, koja je uvelike u korijenima ove zemlje. Na centralnom oltaru smiješi mi se Thich Ca Buddha, ili kako ga povijest pamti, Sidhartha Gautama i njegove brojne verzije, a u zadnjim redovima leđa mu čuvaju učenici Kasyape i Anand. Slijedi nasmijani debeljuškasti Ameda, lijevo Ngoc Hoang, taoistički car od žada, koji stoluje nad brojnim polubožanstvima. I tako redom, miješaju se religije, božanstva i oltari, pa zadubljen hodam ukrug, sve dok me ne prene glasni udarac u brončano zvono i guturalno pjevanje redovnika. Kao opčinjen stojim i slušam nerazumljivi napjev, sve dok ne shvatim da su svi već odavno izašli van, u vrevu i vlagu Saigona.

Smjenjuju se pagode i hramovi, a ja uviđam da su Vijetnamci sasvim pametno izabrali od brojnih vjera i religija vlastito jedinstveno vjerovanje, preuzevši sve što im se svidjelo i odustajući od dogmi, koje im nisu odgovarale. U jednom kutku hrama pronalazim i božanstvo novca i bogatstva, s pripadajućim oltarom . Kako praktično, jer Nova je lunarna godina Tet pred vratima, dolazi početkom veljače i sreća u igrama na sreću, u novcu, također će biti potrebna. Iako, ne i meni u Saigonu, jer par dolara kupuje mi ručak i korejski lager Tiger.

Vode me još do Kineske četvrti i živopisne tržnice Binh Tay. Mješavina boja, mirisa i zvukova omami me već na ulasku, jer štandovi roba, od plastike do svile, ravnopravno se guraju s uličnim kuhinjama, živom ribom, rakovima i jeguljama, dok odmah do njih ulični kuhari nude zamotuljke mesa i povrća i neizbježna brda suhe ili kipuće riže u grumenima. Neke vrste voća i povrća ne prepoznajem, a neki imaju odbojan izgled i miris. Osjetila mi zapljusne val pomiješanih začina sa usirenom krvlju sveže iskasapljenog mesa i na tren osjetim želudac u grlu. Sve prestaje nakon par koraka, kod sljedećeg štanda, dok se rijeke kupaca ulijevaju u sutoke i rukavce pojedinih redova trgovaca, kibicera, djece koja traže majke i dostavljača sa svojim naramcima na leđima. Tradicionalni čunjasti šeširi, čak i pod natkrivenim dijelom tržnice, dodiruju me u prolazu i okrznu rižinim vlaknom i mirisima močvarnog polja. Probijamo se prema jarko osvijetljenom izlazu, kojeg priželjkujem kao plivač u podvodnoj špilji što nestrpljivo iščekuje izlaz na otvoreno.

Saigon visokih, luksuznih zgrada promiče kroz prozor automobila, a tisuće mopeda i biciklista zalijeću se kao mušice o staklo, ali nekim čudom izbjegnu sudar, zaobilaze nas i zuje dalje, nekud prema grotlima grada koji vrije na površini omanje države. Fokusiram pogled na siromašne trgovine, fasade oljuštenih boja, mrave koji govore, smiju se, jedu, trguju ili tek odmaraju na malim plastičnim klupicama ispred svoje radnje, ne mareći za nasrtljivi Zapad koji odudara od vizure grada.

Prolazimo pored zgrade opere, nekoliko katoličkih crkava iz vremena francuskih kolonizatora i katedrale Notre Dame iz 1877.godine. U distriktu Dong Khoi na tren ugledam čak i glavnu džamiju muslimanskih vjernika, porijekom iz južne Indije. Nemam više živaca za arhitekturu, pagode, hramove, čak niti brojne muzeje kojima Saigon obiluje. Razmišljam tek o muzeju Ho Chi Minha, ali znam da planiram obići sjever zemlje i glavni grad Hanoi, gdje je smještena grobnica i mauzolej Ujaka Hoa, pa preskačem i to i kažem- Vozite u neki tradicionalni restoran!
Večera se sastoji od pet zasebno serviranih jela u malenim posudicama, uz obaveznu poveliku zdjelu još vrele riže umjesto kruha i brojnih umaka - od soje, čilija, pa do sasvim neprepoznatljivih okusa. Neiskusno zagrizem u fresh spring rolls predjelo od sirovog povrća, umotanog preda mnom u papir od prešane riže. Odvratnog je okusa, ali hrabro grizem uz smiješak domaćinima, iako bih najradije pljunuo sadržaj u salvetu na krilu u maniri Mr. Beana. Na kraju, sjetim se te ogavne valjuške zamočiti u umak od čilija i ispečeno grlo i neosjetljivi okusni pupoljci na jeziku pomažu da preživim. Ostatak večere raznovrstan je, od juhe od povrća, kuhane piletine, pečene svinjetine, sve u malenim komadićima, pa do rakova i svježe isprženih škampa. Završavamo svježim voćem umjesto deserta, ali avaj - i ovdje su iznenađenja, jer neke od vrsta voća su endemi, specifični samo za Vijetnam, odbojnih okusa. Mango i ananas prepoznam, ali ga ovdje umaču u ljutkasta zrna, slična soli, pa prestajem oponašati domaćine. Majmun više ne radi što majmun vidi, odlučujem u sebi, ovaj se majmun polako uči uzeti samo ono što mu odgovara. Nisam ni slutio kako će mi ovo iskustvo kasnije dobro doći.


(nastavit će se)



- 18:07 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se