Wall - Jadi mladog vola

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

29.01.2008., utorak

Vijetnamske priče: Putovanje

Image and video hosting by TinyPic

(putopis)

Konačno prestajem sačekivati godine, kretati im ususret, pogađajući što koja nosi, iza koje se kriju sve razotkrivene tajne. Zagrizao sam još jedan komadić nepoznatoga s kartom na kojoj piše- Viet nam. Cijela vječnost u ogromnoj, čeličnoj ptici koja zaorava široke brazde po nebu od perja i duginih boja, a Kuala Lumpur me dočekuje blještavilom i sjajem, superbrzim metroom i egzotikom Dalekog istoka. Nasmiješena lica i indijski brkovi, singapurski lavovi s krilima, turbani Sikha i ljepotice bademastih očiju namiguju dobrodošlicom na sunčanu, uvijek nasmiješenu stranu zemljine kugle! Stojim na pokretnoj traci, a svi trče ususret konačnim destinacijama, samo ja znam da sam stigao već onog trenutka kad sam kupio kartu.

U avionu za Ho Chi Min City, nekadašnji Saigon, jedna sredovječna Vijetnamka, još uvijek lijepih crta lica (s grotesknom šminkom iz JC Pennyja), terorizira svog nasmiješenog muža Talijana. Zanima me ova zamjena uloga, mene naviklog na stereotipe poslušnih žena Dalekog istoka. Dekadentni Zapad na djelu ruga mi se ovim bračnim parom, gdje muž poslušno prima upute žene, koja ga očito vodi u posjet domaji i tazbini.

Dok slijećemo, zelene plohe rižinih polja se kao šahovska polja smjenjuju s prljavožutim tokovima rijeka, vijugajući tlom poput zmija na putu ka delti. Zemlja ispod nas je šarenilo boja i reljefa, igre kopna i mora, rijeka i naplavljenih zelenih polja na rubu civilizacije. Na delti Mekonga, Burma i Kambodža su na dohvat ruku. Pružam ih tek da dotaknem vlagu u zraku i uvjerim se kako je nemir ostao u drugoj vremenskoj zoni.

Saigon me dočekuje s 27 stupnjeva i jakna dugih rukava odjednom je mokra, teška i besmislena.Tisuće lica ispred aerodromskog terminala mašu mi i smješkaju se, ali samo jedno ima natpis s mojim imenom. So nice to meet you, kaže ljupka porculanska figurina na dobrom engleskom. Zove se My Ning i bit će moj vodič po Saigonu. Sviđa mi se što je suzdržana i ne obasipa me informacijama. Ostavlja mi, da upijam zvukove, mirise i šarenilo boja megalopolisa s dušom. S osam i pol milijuna duša, točnije. Na ulicama tisuće mopeda, motocikla i nešto šminkerskih, preskupih džipova i širokih Toyota Camryja, kakofonija truba i sirena, u rijekama koje pritječu bez semafora, pravila, policije, sudara. Kolone se ulijevaju jedne u druge, vozači obilaze jedni druge s desna, lijeva, presjecajući put i mijenjajući smjer polako, ali uporno. Na mopedima se voze stari i mladi, kompletne obitelji, cijeli asortiman omanje trgovine. Gledam tri krupne svinje zavezanih njuški i papaka, polegnute u drvenu kutiju iza vozača skutera. Svinje imaju isti pogled nevjerice i pomirenosti, baš kao i ja sam, zaronivši u rijeku koja nas guta.

Hotel je oaza u koju utrčim u potrazi za poznatim, prepoznatljivim. Nasreću, iza ulaštenih, sjajnih recepcija od mahagonija nema neljubaznih lica koja gledaju s visoka na moju iznošenu majicu i iskrzane traperice. Vjerujem osmijesima i srdačnoj dobrodošlici, iako- da se ne lažemo - svi znamo da tu neću ostati duže od jedne noći, niti ću u hotelskom kazinu prokockati tisuće dolara. Nestrpljivo čekam da mi glava dotakne jastuk i znam da će već sljedećeg trenutka biti novi, prvi dan u potrazi za sobom, petnaestak tisuća kilometara od kuće, koju nekad zovem dom.

- 00:42 - Komentari (33) - Isprintaj - #

13.01.2008., nedjelja

Dilema, trilema

Kad je ušla, držeći mojeg starijeg sina pod rukom i zbunjeno se smješkajući, noge su mi se odsjekle. Tu noć s njom nikad neću zaboraviti, iako sam bio poprilično pijan i sluđen mladenačkim mirisom napaljene tinejdžerke i riječima, kojima me svlačila, dok njezine ruke nisu nimalo zaostajale za usnama. Mama, tata- da vam konačno predstavim svoju curu, Dejanove riječi su dolazile kroz šum od buke u mojoj glavi, vreline na obrazima i ustitralog srca u grlu od srama, nelagode i užasa. Njegova prva cura, koja mu je već povalila oca! Ne zna se, tko je od nas dvojice ovog trenutka gluplji, smrznutiji u prostoru i vremenu, svatko iz svog kuta trgovine užasa, dok je ta djevojka, taj objekt jednokratne žudnje zračila samouvjerenoću mlade žene, koja vlada muškim srcima i međunožjima od pamtivijeka .Osjećao sam kako mi noge propadaju u pod, koji se talio brzinom svjetlosti, a samo sam ja u našem dnevnom boravku to primjećivao. Ukoliko uskoro ne počnem disati, možda se i izvučem i spasim iz ovog košmara, koji me dočekao potpuno nespremnog.

Kad smo ušli kod mojih, tek tad sam primijetio da su mi noge od gume, a dlanovi od smole, koja se lijepi na Violetinu ruku, a opet klizi i ispada. Bio sam u panici i užasu kako će je moji prihvatiti; kako će uvijek kritična majka (nijedna nije dovoljno dobra za njezinog prvijenca!) reagirati na njezin izgled, držanje, odjeću, govor, cipele. Cipele posebno, majka svima prvo pogleda u noge i odmah razvije teoriju kakav je tko, ovisno o kvaliteti, očuvanosti i čistoći cipela. Nedajbože da njezina krv izborom i izgledom cipela pokazuje nemar, slab karakter i neurednost, a žene su još gora priča. Za oca znam da mu je važno nešto drugo - načitanost, uljudno ponašanje, odmjerenost. Hoće li Violeta izdržati njihove ispitujuće poglede, pitanja o obitelji i porijeklu? Preslišao sam je prije izlaska iz auta, da uskladimo priče kada i kako smo se upoznali, što ovaj posjet znači i koliko je ozbiljna naša veza. Majka nam nije pošla u susret i to je bio loš znak, a otac – inače srdačan i ljubopitiv – samo je šutio zajapurenog lica i potezao čvor kravate, gledajući ustranu. Večer je, izgleda, obećavala oluju, koju smo oboje željeli izbjeći. Samo, natrag se više nije moglo.

Kad je ta mala fifica ušla sa svojim lažnosrdačnim osmijehom na pretjerano našminkanom licu, znala sam da je maloga smotala, jer ju je promatrao zaljubljenim pogledom teleta, kao što je gledao mene kao mali, dok sam ja bila jedina žena u njegovom životu, dok sam mu još trebala. A sad je viši od oboje, sav lijep i stasit u elegantnom odijelu koje sam mu ja birala za maturalno putovanje pretprošle godine. Gospode, zar on već ima dvadeset godina? To znači da sam ja u četrdesetpetoj, iako mi nitko ne bi dao ni tridesetsedam, ali najgore je što ja znam koliko imam i to je kamen oko vrata svako jutro kad se probudim. Ta droljica nema ni jedne bore na svom savršenom licu, iako izgleda starija od maloga, žene sazriju mnogo prije dječaka, hvalabogu da nemam kćer, sad bih drhtala s kim se potuca i hvata li kojeg oženjenog muškarca, dok njegova naivna žena ništa ne sluti. Odmah sam joj pogledala u cipele i nije tako loše, mala ima ukusa. Te salonke su uvijek elegatne uz svaku haljinu, iako ova na njoj izgleda malo droljasto i s prevelikim izrezom. Da je moja, pokazala bih joj kako se oblače cure u njezinim godinama. U njezinim godinama, ja sam izgledala ženstveno, a ova današnja mladež – i muško i žensko odreda –izgledaju isto, bez oblina, bez karaktera i držanja. Pogledaj je, kako se lascivno smješka i pruža ruku kao da je ona domaćin. Moram biti ljubazna, ne želim da me kasnije svi optuže da sam i ovu otjerala i prije nego su prohodali kako se spada.

Kad smo ušli kod njegovih roditelja, jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh, jer je njegov otac izgledao tako slatko i zbunjeno, sav crven u licu. Kao da se dobro sjeća te noći, kad sam ga ustopirala i potrošila na zadnjem sjedištu njegovog skupog auta, s kožnim presvlakama i sterilnom glazbom za starčeke. Pustio je neki jazz, a ja sam ga zajahala i obavila skoro sve sama, jer je izgledao pijaniji nego što bi se reklo po alatu, trijeznom i uspravnom kao svijeća. Istina, u početku se opirao, ali takve matorce obožavam smekšati, ovlažiti, pojebati i ispljunuti kao žvaku koja više nije slatka. U početku nisam znala da je Dejanov otac, a kad mi je moj slatkiš pokazao tatinu sliku, skoro sam se zagrcnula. Jebote, tip kojeg sam pokupila na cesti i povalila te noći na povratku iz diska. Pa kud baš njegov otac? Bila sam znatiželjna hoće li se stari sjetiti i kako će se ponašati. Bilo je to baš fora potrošiti dvije generacije iste krvi, usporediti ima li genetika ikakve veze. Njegova hladna vještica od žene, mamica koje se sinek toliko plaši i zbog koje sam morala obući ovu debilnu haljinu i baletanke koje ne nosim još od vrtića, kad sam actually i plesala balet, premjerava me od glave do pete, držeći tog jadnog, ulovljenog muškraca pod ruku, dok mužić odaje nelagodu kao da ga čeličnom šakom steže za jaja. To sigurno i radi, kad ne prima goste u salonu, kako i dolikuje madam.

Hm, mora se priznati, govori pametnije od mojeg vlastitog sina, kad maknem u stranu njezino vulgarno i divlje ponašanje te noći. Uostalom, bilo je to prije nego je prohodala s Dejanom, pa ne može je itko kriviti što se pohvatala s dobrodržećim, starijim muškarcem sa skupim autom, Rolexom i manirima. Njezini vršnjaci od svega toga su udaljeni svjetlosnim godinama, a većina ih nikad neće završiti niti fakultet, o lovi da ne govorimo. Naravno da to djevojkama imponira, a tu je i radoznalost da u praksi provjere je li istina da mogu zavesti baš svakog muškarca, bio on prosjak ili predsjednik države. Tada mi se učinilo da baš imam sreće, a vidi me sada - znojim se kao svinja, sve me steže i najradije bih propao u zemlju da se ne moram susresti sa sinovim pogledom. Samo da nikad ne sazna! Ako mala bude pametna, šutjet će do groba, a ako samo pisne, platit ću joj za šutnju. Ili još bolje, kupiti joj auto ili stan, da ostavi maloga i da je nikad naše oči ne vide. Za sada ne izgleda kao da bi nam željela nauditi, ponaša se sasvim opušteno. Možda me se ne sjeća? Ipak, povremeno me pogleda značajnim pogledom, da barem ovaj glupan u gaćama ne reagira na te poglede. Trebam samo misliti na užas koji bi nastao da Dejan sazna!

Stari je još uvijek drven i ponaša se čudno, ali on je bezopasan. Brine me mama, koja govori sve slađim glasom, što znači da će napad uskoro započeti. Ne znam što joj točno smeta, jer Violeta se ponaša baš kako smo dogovarali, obučena je kako mama voli. Znam to po pogledu odobravanja kojim gleda njezine skupe salonke, iste kakve je ona kupila u Madridu prošle godine. Frend mi je pretražio tri europske metropole, dok nije našao baš ono što mi je trebalo za ovaj prepad na mamu i tatu. Ako njihov prvi dojam bude povoljan, onda im mogu reći i da sam zaljubljen do ušiju i da bih se ženio. Nema veze što sam za njih premlad, da mogu - oni bi me držali na uzdi barem do moje tridesete. Sad, kad njih dvije sjede na trosjedu jedna do druge, tek sad vidim koliko su slične, kako se obje znaju smejškati usnama, ali oči su im prodorne, ispitivačke, dobiješ želju odmah priznati sve što si napravio naopako. Ipak, Violeta samo glumi iskustvo, znam da je još nevina kao i ja, ona o tome uvijek priča s pretjeranim šegačenjem i vulgarnim riječima. To je najbolji znak kako se plaši i same pomisli na potpunu intimnost s muškarcem. Ako budem imao sreće, taj prvi ću biti baš ja, možda još večeras, ako ova svečana večera dobro završi.

Mala je slatka i nevina, a ova je dva mamlaza obojica gutaju pogledima. Gade mi se, iako malog još i razumijem. On je još moj golobradi dečkić, ali već mu je vrijeme da svoje prljave rabote u kupaoni, u koju se zaključava triput na dan, prestane raditi u mojoj kući i konačno se nečemu nauči. Točnije, da jedno drugo nauče, nitko se nije naučen rodio. Kad sam to ja uradila prvi put, čvrsto stiskajući oči, iako je bio potpun mrak, tih nekoliko minuta trajalo je cijelu vječnost i jedino sam čekala da sve bude gotovo što prije. Da sam to barem uradila s nekim starijim tko ima pojma što i gdje gura, a ne s ovim blesanom, koji o tome zna koliko i onda, prije dvadeset godina. Ipak, nije sve bilo toliko loše, ipak smo Dejana napravili te noći, a sad je on muškarac i na pragu da s ovom zgodnom curicom radi djecu. Samo je premlad i moramo ga dobro uputiti kako se stavlja kondom, a ne završi neslavno kao njegov otac- prvi puta pa odmah trudnoća! Mala mi se definitivno sviđa, jedino ima cipele iste kao moje. Moram se sjetiti odmah već sutra svoje dati u Crveni križ!

Tip me se očito sjeća i to je baš neugodnjak. Samo da se ne izlane Dejanu, ili još gore, svojoj kuji od žene! Ipak, čini mi se da još uvijek malo slini za mnom, jer se ušeprtljao i ne zna kud će s rukama, a i izbočina na hlačama čini ga zbunjenim, samim tim - opasnijim za puknuti i izbrbljati. Ne bih htjela da mi pokvari ovo s Dejanom. Ako treba, povalit ću ga, dati mu još koji puta, samo da drži jezik za zubima. Malo su previše snobovi za moj ukus, ali jebiga, grcaju u lovi, a meni je već dosta plaćanja cuge dečkima, koji su tobože emancipirani, pa ih nije sram da ih cura uzdržava. Isto vrijedi i za manire, otvaranje vrata, držanje kaputa i te spike. Znam da me u razgovoru te teme nerviraju i da po tome pljujem kao i ostala škvadra, ali nasamo si priznajem kako to godi, kako mi je lijepo i kako bih radije izlazila s Dejanovim starim, a jebala Dejana. Tko zna, možda tako i napravim? O tome ću misliti sutra.




- 05:13 - Komentari (67) - Isprintaj - #

05.01.2008., subota

Vukodlak

Dolazim joj pod prozore već devetu noć zaredom. Prvo tiho pokucam na vrata, a zatim na latinskom mrmljam molitve za oprost grijeha, koji tek trebam počiniti. Zagrebem noktima po neravnoj drvenoj površini, lagano dotaknem zvekir na vratima i odlazim u noć.

Znam da su budni. Ustreptalih srca, svatko od njih dvoje iz vlastitih, oprečnih razloga, stoje tik uz vrata i čvrsto su zagrljeni, kao par utopljenika pred mrakom dubina. On je zaogrnut u svoje praznovjerje, strahove i strogi katolički odgoj, ona u svoju žudnju i želju da provalim unutra i otmem je iz naručja hladnoga muža i građanskog braka bez strasti. Čekam.

On ne zna, da njezino i moje srce drhte i otkucavaju u istom ritmu već danima. Da se prepoznaju, slute i iščekuju dan kada će se vrata otvoriti. Kad ću je dograbiti očnjacima. On vidi samo moju vanjštinu, dlakave ruke i grleno režanje. Vidi slike nekih davnih priča, koje su bake i djedovi pričali uz vatru kamina duboko u noć, misleći kako dijete spava, kako ne čuje priče o vukodlaku i djevojci u vodenici.

Mogao bih biti obična divlja mačka, koja grebe pred vratima i traži utočište od hladne zimske noći, ili duh bez spokoja, što traži prolaz do poznatih prostora, zidova natopljenih starim uspomenama. Mogao bih čak biti preljubnik iz Emilijinih priča o deset dana i deset noći, ili 'le revenant’ Pierrea Anfonsa. Za nju sam izgubljena duša koju traži godinama, ne znajući, ne prepoznavajući kako otkucaji njezinog vlastitog srca ne odjekuju na svim pravim mjestima uzbibanog tijela, njezinih bokova i grudi koje se noću ohlade i stisnu, uvuku u neprepoznatljive forme i sanjaju spajanje izgubljenih polovica.

Ja sam onaj kojeg čeka, vukodlak kojeg se njezin muž užasava danima, sluteći ga ispod njezinih spuštenih trepavica, ispod nemirnih prstiju koji uvijek nešto traže, dok on samo želi mir, spokoj, razum i poredak stvari.

Deseta je noć, a moji su koraci laki povjetarac koji šuška lišćem na verandi, prije nego pokuca na vratima. Čujem njegovo teško disanje iza vrata i grozničavi šapat molitve.

-Vade retro,Satana! Nunquam suade mihi vana! Sun malaque libas, ipse venena bibas!
Režim i smijem se grlenim smijehom, od kojeg i mene samog prolaze trnci.Ustrašeni muž se nastavlja moliti.

- Odlazi, Sotono, ne vabi nas svojim taštinama, što nudiš je čisto zlo, sam ispij otrov koji nam nuđaš.

Zagrebem noktima po vratima i šapćem.

- Pusti je u noć, pusti!

Iza vrata se čuje sve jače mrmljanje i molitve, koje se povremeno pretvaraju u pravi crescendo.

-Vade retro, Satana!

Nastavljam šaptati kroz vrata, tražeći ljudsku žrtvu, njegovu krv i udove, koje ću prinijeti kao žrtvu na crnom oltaru. Iznenada, ispod vrata izviri krunica i medaljon svetog Benedikta, s urezanim inicijalima molitve na latinskom.

- Pusti je do jutra i bit ćeš pošteđen!

Vrata su zaškripala i njezino se golo rame pojavilo u dovratku. Zgrabio sam je i povukao u noć. Mirisala je na davnu žudnju, prvu jabuku i cimet, a njezino se uzbuđenje miješalo sa strahom što će biti sutra. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo, dok smo hodali prema sjeniku. Spustila se na leđa i sama razderala spavaćicu na sebi. Noge su joj besramno pratile visoko uzdignuti luk bedara, pokušavajući dostići nebo, kad sam u nju zarinuo očnjake.
..............
Pred jutro, dok prvi pijetlovi najavljuju krvavocrvenu zoru na horizontu, skupljamo naše dijelove kao razderanu odjeću i polako hodamo rame uz rame. Dva nevjernika, dva antikrista, dva vukodlaka bez smirenja. Njezina glatka šaka utapa se u mojoj kosmatoj ruci kao bijeli ljiljan. Dok grebem po vratima, da joj muž otvori i pusti je unutra, njezine su oči i usne potpuno stopljene s mojima. Prstima dodiruje ožiljke na vratu, pokušavajući dlanom obrisati ranjenu, izgrebanu kožu.

-Može li slijepac voditi slijepoga? Neće li oboje pasti u provaliju? Biblijske tlapnje nude vodstvo u zamjenu za pokornost i gušenje vlastitog tijela. Nas dvoje nepogrešivo vodi ista žudnja, koja pronalazi put. Njega, njezina pokornog muža koji je ne prepoznaje, vodi strah i vjera, stare priče i vjerovanja da netko izvan nas samih posjeduje božansku moć i spasenje duše.

Dok iscrpljena, s mrljama od novopronađene sumnje i vječno zapretenog kajanja ulazi u svoju staru ljušturu bogobojazne i podložne žene, njegov glas iznutra mrmlja zahvalnice bogu i svecima.

U ime Isusa Krista, našeg Boga i Gospodina, uz snagu blažene Djevice Marije, mati Isusove, blaženog arkanđela i svih apostola i svetaca, u vjeri i ufanju odbijamo napade i prijetvornost Sotone.

Jednolični glas nastavlja monotono s nabrajanjem, a ja, s druge strane vrata, zahvaljujem šumskim božanstvima i majci Gei, što ona ima dovoljno hrabrosti za oboje da predloži ovu malu šaradu, predstavu za njezina religioznog muža.

Znao sam da muž neće pitati za oguljenu bradu, niti izgrebani vrat. Uostalom, on nju nikada nije niti gledao očima zvijeri koja je pronašla svog ravnopravnog partnera. On nije čuo njezine krike kroz bijelu, mramornu kožu. Njegova usmjerenost na skromnost i odricanje u vjeri negirali su život kao takav. Od nje će dovoljno ostati i za njegove potrebe. Njezina sjena će unutar četiri zida hodati, govoriti, povinovati se redoslijedu i poretku stvari. A za dušu? On ionako misli, kako to nije u našim rukama.

Dok svatko od nas troje bezglasno mrmlja zahvalu svojem božanstvu i stavlja u kalež od krvi srce, za koje misli da pripada njemu, naše se putanje razdvajaju do nekog novog Desetog dana.

Možda će, u međuvremenu, nečije janjeće runo spasti kao maska, a onaj drugi spoznati svoju pravu, životinjsku prirodu? Možda će doživjeti prosvjetljenje što nas to drži živim, zbog čega nam krv kola tijelom? Možda će privid vukodlaka postati stvarnost, a tobožnja realnost iznjedriti san? Hoće li se itko od nas troje umoriti i predati?

Treba samo dočekati Deseti dan, pa čekam i osluškujem pred vratima.


- 19:55 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se