Wall - Jadi mladog vola

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

28.10.2007., nedjelja

Kad sveci marširaju

Pogrebna povorka hoda sporim korakom iza svećenika koji, tobože zadubljen u molitvu, odrađuje uhodanu i dobro plaćenu šihtu. Limena glazba svira gnjecavi set, započinjući s izlizanim zahvalama za svaku riječ dragog pokojnika. Fala? Ne, hvala! Sjećam se, oduvijek sam govorio : Kad odem, svirajte mi nešto veselo, a ne ove standarde lažne sućuti.

Propaganda, kako su svi sveti i blaženi, ako se utope u pravom vjerovanju, užasno iritira. Gad, kojeg upravo sahranjuju, zbog kojeg je baka Roza prolila mnogo suza i zbog kojeg je žiga u slomljenoj ruci kad se sprema na kišu, odlazi uz mnogo lažne pompe. Previše vijenaca, previše svijeća, ako mene pitate. Religija je opijum za mase, kritizirao je Hegela jedan bolji filozof još davne 1844.godine. Ali, svakom dojde smrtna vura i onda je frka i 'vuna', a zlatne, sunčane obale mame, baš kao i obećanje vječnog života.

Baka Roza ne žuri za dragim pokojnikom, iako joj nedostaje. Misli, kako on sad maršira s drugim svecima na nebu. Za svaki slučaj, kupuje još jednu svetačku sliku i vješa uz one druge dvije. Kad se Mjesec zakrvavi na nebu, kad trube Jerihona zaječe, bit će smak svijeta. Ona je cijelog života pobožna, podložna ljudskim i božjim zakonima, ali zna da Svevišnji u svom pravednom gnjevu i žaru može lako i pogriješiti, pa se osigurava da On prepozna kuću gdje ga štuju. Slike su napravljene u Kini, tamo su budisti ili bezvjernici, ali ne mari. Baka zna da Svevideće oko, kako mu ime kaže, sve vidi, pa drhtavom rukom skida etiketu 'made in China' i cijenu. Spasenje je prilično jeftino ovih dana.

Hodam polako za procesijom. Kovčeg za svećenikom, baka za lijesom, rodbina za bakom, susjedi i poznanici koracima mjere put do svetosti.

Limena glazba je sastavljena od pijanaca i mrtvih puhala Tip s činelama blazirano kopa nos, jer njegove su udaračke dionice rijetke i ritmički neopterećujuće. Ta uniformirana bend-banda nikad nije čula za živost i veseli štih pogreba u New Orleansu. Da barem ubrzaju ritam ili korak, da ova farsa završi što prije. Svećenik otaljava litaniju o dragom nam pokojniku, a dvije babe ispred mene ogovaraju ga, kako već izjutra popije litru crnog prije jutarnje mise.

Zastrašujuća je spoznaja, da su možda svi već odavno mrtvi, samo još toga nisu svjesni. Ili možda jesu? Sve više je ulaštenih grobnica od skupog mramora, s imenima i unaprijed sročenim posljednjim pozdravom počivali u miru!, ali bez datuma ili godine smrti. Mnogi se od rođenja pripremaju za odlazak u nebo. Ti budući sveci, prije nego počnu marširati, škrtare na sebi i bližnjima, kako bi za života imali što sjajnije spomenike. Kao da se trajanje u vječnosti može osigurati ikako drugačije nego uspomenama.

Ja to znam najbolje, često zavirujući u srca onih koje sam ostavio stoljećima prije. Ili je to bilo tek prije mjesec-dva? Ne znam, s ove strane oblaka vrijeme je relativna kategorija. Bestjelesno zavirujem u dašku vjetra, šuštanju lišća ili stranice knjige, koje okrećem uzdahom.Navodim ih da podignu pogled, pa im se zagledam u kosti, ožiljke i sjećanja na vrhovima prstiju.

Na koncu listopada, samo jedne noći u godini, kalendari i vlakovi zastaju da bi se ljudsko vrijeme poravnalo s prirodom. Tad uskočim u neko tijelo i pridružujem gomili, postajem još jedan svetac koji stupa.

A kad se Mjesec zacrveni od krvi znam, sjetim se, kako krvarimo da bismo se obnavljali. Da bi ljudi, sveci i demoni u jednoj osobi, mogli hodati Zemljom. Jednom. Jedan, jedini krug. Jer ovo što sada imamo, ovo šuljanje u vjetru, ovo sjećanje trave, statički elektricitet uspomena nije život, iako traje vječno. Nedostaju mi noge, ruke, šum krvi u ušima. Ako upravo sada hodate i netko misli u vašoj glavi tuđim mislima, to smo mi, ljudi bez tijela. Ovo nije život, ovo je mučenje. Lažu vam, kad kažu da je ovdje bolje, jer nije. Ne žurite s odlaskom u vječnost. Nedostajat će vam tijelo, tijela, baš kao i meni.

- 02:33 - Komentari (37) - Isprintaj - #

10.10.2007., srijeda

Deset pornografskih priča

Prva

Stajala je na vrhu stepenica, skrivena iza sunčanih naočala i suzdržanog osmijeha, dok su joj bedra izdajnički drhtala od želje. Iz gro-plana, pogled mi je skliznuo niz erotične usne i push-up grudnjak koji je branio neobranjivo. Testosteroni su preuzeli kontrolu nad vidom, a fokus se ubrzano sužavao, sve dok se žuta pjega nije poklopila sa samim središtem svemira, zgodno smještenom među njezinim nogama. Naše su se sjene požudno bacile jedna na drugu, dok su se tijela tek ovlaš dodirnula u predstavi za slučajne promatrače. Loše prikrivena želja spuštala se Nijagarom uz zaglušujuću buku u ušima.


Druga

Unutar četiri zida, materija se počela transformirati u energiju. Njezina je bila kontrolirana i usmjerena, dok se moja rasipala. Ruke su mi petljale sa zatvaračima, prorezima i formama, dok su nas njezine jednostavno zagrlile. Kao i svaki drugi slijepac, oslonio sam se na dodir jagodicama prstiju. Njezine su poruke bile 'uzmi me', a moje - 'utapam se'. Uronio sam u njezinu kosu i ugledao naše ogoljene žudnje iza ogledala. Iskeženi očnjaci bili su spremni za gladno proždiranje, mnogo prije nego je pala noć.


Treća

Zaronila je rukama u mene, kao filipinski iscjelitelji koji vade organe bez kapi krvi. Gledao sam kako mi prebire po utrobi, a pulsiranje mojeg tijela u njezinim šakama činilo se nepravilno, prebrzo, u aritmiji. Pucketanje statičkog elektriciteta ispunilo je zrak mirisom ozona, a sjaj isprepletenih aura zabljesnuo je sobu kao Faradejev kavez. Ili je to bio Teslin pronalazak? Jedno sam sigurno znao iz popularnih filmova - u takvom je kavezu najsigurnije za vrijeme oluje, jer udari groma ne dopiru u unutrašnjost. Kao dvije crne pantere, kružili smo jedno oko drugoga, predosjećajući neizbježno.

Četvrta

Kad sam sklopio očnjake oko živog mesa, poznati osjećaj na jeziku i nepcu ispunio me potrebom da se oglasim režanjem, koje prelazi u krik, pa jauk i konačno - u urlik. Urlikanje na mjesečini ljudi-mačaka, bez straha od lovaca s puškama za uspavljivanje. Njezino pulsiranje na trenutke bi se poklopilo s mojim vlastitim, a jedna zajednička plavičasta vena, nabrekla od nadolazećeg plimnog vala, omotala se oko nas kao divovska anakonda. Bili smo Amazona, koja se razlijeva i prijeti da potopi sve pred sobom.

Peta

Uranjanje je započelo naglo, nenadano i bez uobičajenih nedoumica plivača pred nepoznatom rijekom. Nije bilo ispitivanja dubine, straha od nepoznatog dna, brige oko sudara vrelog i još vrelijeg. Tko će preživjeti bilo je potpuno nevažno pitanje, lažna dilema razriješena još prije nego je slučajna misao dotakla dno svijesti, da bi nepovratno potonula. Ponornica se ulijevala u ponor, koji je gutao ponornicu, brzim, odsječnim zamasima bujice o stijenke spilje. Negdje s druge strane planine, bujica će u smirenijem naletu prijeći u mirniji tok, ali o tome nijedno od nas nije vodilo računa. Što bude - bit će; kad se desi - desit će se, fatalizam predavanja upravljao je našim brzacima, hridima i ponorima.


Šesta

Moji pipci hobotnice omotani su oko njezinih. Priljepci na ticalima stvaraju na koži hermetički pritisak bez atoma zraka između naših koža. Uzalud se trudim raspoznati, čiji su udovi koje gledam u čudu, jer prkose osnovnim zakonima anatomije i fizike čvrstih tijela. Ne krutih, nikako ne krutih! Jednom u budućnosti, kad bude moralo doći do razdvajanja, brinut ću o tome, koja dio tijela pripada njoj. Za sada, mi smo jedno tijelo koje lebdi u vakuumu. Uskoro će mi zrak biti potreban za disanje. Ali, još ne! Još udišem nju i ona mene.


Sedma

Plime i oseke se smjenjuju s mjesečevim mijenama kao na vrtuljku, ili školskom prikazu kretanja nebeskih tijela. Ona je Luna, a ja u cikličkim plimama mlađak, koji u četvrtima nadire prema punoći uštapa. Ona je ramazan, a ja punih usta, ali još gladan, prekidam njezin post. Ona u svom kruženju oko mene sakriva zvijezde, a ja se s njom dižem i spuštam u ciklusima koji tjeraju kukce na bezglavi let ka prekomorskim zemljama. Od udara meteorita ona podrhtava, a helij i argon utiru put toplini i svjetlu neona u mojim zjenicama. Padam u vulkanske kratere, koji vode do mjesečevog Mora smiraja i tišine.


Osma

Ležimo u plićacima vlastitog znoja i prstima iscrtavamo naše putanje u pijesku, koji iz klepsidre polako curi prema kraju ukradenog vremenskog odsječka. Ne obaziremo se na zrnca pijeska, još ne. Još se broje u tisućama, ali vrijeme ubrzava svoj ritam kao zmijski pokreti kroz vodu. Kradom upijam njezine kapljice za neko buduće vrijeme, kad će poslužiti za preživljavanje u pustinji. Razdvajanje u dva zasebna organizma još nije započelo, ali ta neminovnost visi nad glavama kao oštri rubovi palminog lišća. Pokušavam ih odgurnuti izvan vidokruga i pri tom zasiječem dlan. Krv napokon počinje teći. Vrijeme je.


Deveta

Stoji na dnu stepenica, koje su inverzijom okrenute prema dnu. Što više silazi, to se više odmiče od mene i vraća talogu svakodnevice. Ali, ovog puta prati je moja sjena, koja se preko zidova proteže kao pijavica, tiho i nečujno slijedeći njezine korake. Potez genija, uvjeravam se i nadam kako barem moju sjenu može uvijek nositi sa sobom, čak i na sunčan, ljetni dan. Dok joj mašem, moja vlastita sjena odmahuje i pravi nad njom suncobran sa zaštitnim faktorom 50. Neka bijelo ostane bijelo, kao da poručuje oboma.


Deseta

Ne javlja se, zauzeta je, a oštra bol u slabinama podsjeća na prazninu. Tješim se, spojene smo posude, pa je i bol zajednička. Nije to bol od koje se skupčaš na podu i želiš da nestane kao rukom odnesena. Više je kao ožiljak, koji svrbi kao podsjetnik, probada kao upozorenje pred kišu, zapeče kad se konačno okrenemo prema samima sebi i gledamo iznutra. Fokusiram pogled prema preponama. Pozvonim joj dvaput dugo i jednom kratko tim svojim pogledom na daljinu i mantrom sklepanom nabrzinu, pred kišu. Znam da me čuje.


- 01:58 - Komentari (81) - Isprintaj - #

04.10.2007., četvrtak

Kosovarski blues

Moje je ime Bashkim, ali me u Hrvatskoj svi zovu Paško. Tu sam već dvadeset godina, ne smeta mi, iako moja najmlađa, petogodišnja kćer kaže da je Paško jedan patak. Dobro pamtim da se taj simpatični gubitnik iz stripova prije zvao Pajo Patak. Valjda zbog Gornjeg Milanovca, a mnogo prije nego je kod nas Milanović postao popularan, ime su mu promijenili. Ni mene tako ne pitaju, nego mi samo promijene ime i prave se ludi. Kad svratim kod druga iz vojske u Beograd, zove me Boško. Valjda mu je tako lakše zbog žene, ne mora joj previše objašnjavati. Ona uvijek pita kako se zoveš i odakle su tvoji.

Ali, da počnem priču ispočetka. Priznajem, tom sam mladiću polomio noge, ali ne na nacionalnoj osnovi, kako piše u optužnici. Pretpostavljam da su mu noge podjednako nacionalno osviještene, barem kao i glava ili ruke. E, ruke mu lomim sljedeći put, čim stvari malo slegnu i policija prestane da me traži.

Taj dečko, istina, ima hrvatsko ime, ali mene nije briga. Kad sam ga dohvatio bejzbolskom palicom, pazio sam samo da ne udaram po glavi. Svi su odmah pretpostavili da je Srbin, pa je to bilo u redu. U ljutnji i šoku, potvrđivao sam sve što su pitali, a onda me poznanik, šef lokalnog ogranka stranke na vlasti, dugo tapšao po ramenu. Bravo, tako im treba pokazati! Sredio mi na policiji da me odmah puste i da se prijava negdje zagubi. Rekao je, ako drugačije ne ide, onda barem u zastaru!

Ovdje u Zagrebu me cijene, jer redovito dajem priloge za pravu stvar. U voćarni je na vidnom mjestu obješen pokojni Predsjednik, to jest slika, a na slici On kako se rukuje sa mnom, a onaj mu zloslutni cerek ravno u kameru! Slika je odmah ispod grba za Zlu ne trebalo. A, trebalo je i dobro poslužilo mnogo puta. Devedesetih, ta me slika koštala petsto hiljada dojčmaraka i vrijedila je svake marke. Meni glava i kuća, o djeci da ne govorim, vrijede mnogo više.

Poslije je ispalo da sam prevarant i da mrzim svoju drugu domovinu. Jer, dečko je, izgleda, Hrvat. Meni je svejedno, ali njima nije. I sad sam kod strica na Kosovu. E, tu vam je tek ludnica! Kad god dođe netko od brojne rodbine, s vrata pita gluposti i predlaže svašta.

Nude mi kalašnjikove, kineske i bugarske, jeftino. Pitaju, hoće li nas Amerika sutra priznati. Pa, zar nije već odavno, čudim se naivno. Ma, Kosovo, našu Republiku! Onda krene rasprava za stolom: Hrvati će nas priznati, jedva čekaju da napakoste Srbima; Slovenci, opet, sigurno neće! Pokupovali su pola bivše države i prave dobar biznis. Neće ljuljati vlastiti čamac, nisu blesavi. Jedni u Bosni sigurno hoće, a drugi stoposto neće! Crna Gora bi htjela, ali boje se, jer sjede na buretu baruta. Njemačka sigurno, ali samo ako su svi, pa i Srbija, prvo u Europskoj Uniji. Kome i kako da njihov telekom fakturira, ako nije sve pod istom kapom?

Ne smijem priznati naglas, ali - briga me za republiku, samo da bude mir. Kako ćemo dopremati lubenice, ako sad bukne novi rat? Makedonija će planuti kao šibica. Ima da mi propadne posao i budući život djece i njihove djece. Moja žena već sad ima preko sto kila. Ne mogu zatvoriti voćarnu i otvoriti slastičarnicu.

Mršav sam, od briga i nervoze sve tanji i puno pušim. A ona, u voćarni i bez kolača -sve deblja. Katastrofa! Kao da mi se ruga, jer baš joj to omiljena uzrečica. Stavi ruke na svoje pozamašne bokove, nagne glavu ustranu, namigne i kaže, rastavljajući slogove: Ka-ta-stro-fa!

Otkad sam tom dečku polomio noge, više se niti ne smije. Prije je uvijek bila vesela, pjevala po kući, čak i dok je istovarala teške sanduke s voćem i povrćem. A odonda, samo šuti i povremeno teško uzdahne. Jadne moje Melita, Mirela i Marinela! Njima je najgore. Tatu im traži policija, a mama samo uzdiše.

Priznajem, tom sam dečku polomio noge, a on meni sve. Moja srednja ima samo četrnaest godina i jako ga voli.

Kako će sad, trudna, nastaviti školu?

- 17:34 - Komentari (62) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se