Grandiozno zdanje grofova Erdody propada dostojanstveno. Kurija u kojoj su uglavnom muškarci i tek pokoja žena, najčešće alkoholičarka u bijegu od života. Ili još gore, ista takva s titulom psihijatrice. Ja sam i pijan i lud, a terapiju sam ispočetka primao na odjelu za granične. Trenutno sam na odjelu IIA, gdje me prisilno liječe od alkohola i sumanutih tlapnji da nisam Hrvat. Ili Srbin. Bosanac ili Albanac, svejedno. Kad govorim, moja psihijatrica na grupnoj terapiji uvijek pada u vatru:
- Iluzija je, da nisi ništa (obratite pažnju- govori mi 'ti', tek jedva prikriva otvoreni prezir prema meni i ostalim bolesnicima). Nema više Jugoslavena,dragi moj! Toga smo se, hvalabogu, riješili s dolaskom jedine nam i vječne Domovine.
- Ako već morate, svrstajte me pod Mongole - kažem ravnodušno. Rado bih joj se suprostavio, ali sedativi su prejaki, a slobodna volja u tragovima, česticama, slobodnim radikalima. Ipak, ne dovoljno radikalnima.
Tko ne upali svijeću, neprijatelj je i petokolonaš – državotvorna je mantra ovih dana, a ja bih najradije upalio auto i vozio dok ne ostanem bez goriva. Ili do omrznute slovenske granice. Slovenija, moja dežela, kao što je već bila mnogim otpadnicima od vjere i nacije. Istina, govno si ako nisi Slovenac, ali barem nisi Neprijatelj. I dozvoljeno je žaliti sve, pa i tuđe.
-Naše su žrtve svete -moja je psihijatrica Mirela mlada žena. –Jeste li koga izgubili u ovim balkanskim ratovima?- pitam obzirno i s pijetetom. Meni su sve žrtve podjednako strašne. Jednako vrijedne.
-To su Balkanci napali nas, MittelEuropu i Austro-Ugarsku - viče moj cimer sa svojeg željeznog kreveta. Potpuno je lucidan i umislio je da je veliki Hrvat, sam Franjo dapače. Boji se izaći iz sobe i često provodi vrijeme pod krevetom. Strepi od atentata. U Sarajevu ili Drnišu, svejedno. Moja je paranoja neobična, kao i sve na meni. Bojim se, kako me žele prisvojiti sva ta ostrašćena balkanska plemena, kojima teorija krvi i tla još vitla vijugama kroz genetski kod pradjedova. A neminovno me sustižu i prijete, kako će me dobiti, makar na Prosekturi.
Dok se Zagreb slavno urušava u balkansku histeriju i dekandenciju, a podzemne vode proždiru temelje zgrada, faraoni sanjaju o uljuđenoj Europi i metrou ispod metropolisa, zadnja stanica Popovača.
- Lud sam i žedan, priznajem -ali svi zločini su mi isti –ustajem i držim vatreni govor u sobi za terapiju, dok noćna sestra vadi ampulu i kucka noktom po injekciji.
Generale na slobodu, kalašnjikove u svaki dom - natpis je na ulaznim vratima, rukopisom sestrine grube,seljačke ruke. Srećom, njezino je srce meko, pa ne zamjeri što kidam i gazim njezin natpis i mantru ovog odjela. Dok me vežu remenjem, na ulaznu kapiju bolnice pada prvi mrak. Dostojanstvena kurija, sa visokim lučnim stropovima, širokim hodnicima i jadnim, ludim, neizlječivim Balkancima s genom samouništenja, gleda nas kako se mimoilazimo i gunđamo jedni drugima u bradu. Faraoni, Franje- Josipi i Asiški, Napoleoni i drugi samouki generali, ubojice i sveci-pravednici za našu stvar, znamenja, zastave i kost u grlu koja guši.
Doviđenja, dragi, doviđenja......
Dok bježim preko visoke ograde, noć prekriva strogo kontroliranu idilu, mrtvo tijelo glavne sestre i tisuće komadića mojeg bolesničkog kartona. Trajno neizlječiv, inficiran smrtonosnim virusom koji briše pripadanje bogu, rodu i naciji. Što se mene tiče, paljenje svijeća obična je predstava, a popis žrtava nije konačan. Ja sam već digao sidro, a mene slobodno prekrižite.
|
