Wall - Jadi mladog vola

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

28.07.2007., subota

Percepcija

Ne znam kako, ali frontalno smo se sudarili. Osjetio sam kako udaram potiljkom o beton, dok je glazba s iPoda nastavljala svirati u slušalicama, kao da se ništa nije dogodilo. Hitro pogledom skeniram situaciju, uočavam šokiranu ženu kako ustaje ispod iskrivljenog bicikla. Lijevom rukom pridržava desnu, očito jako natučenu. Ipak, u njezinim očima vidim zabrinutost za mene. Prilazi nam i čovjek s vrećicom u ruci, u povratku iz obližnje trgovine.

- Jeste li dobro?- pitaju i unose mi se u lice. Ne znam zašto su zabrinuti, osjećam se sasvim dobro. Možda tek mrvicu glupo. Prvi puta u životu sam hodajući naletio na nekoga.

- Možete li ustati? Da pozovem Hitnu? – prolaznik je zabrinut, kao da se radi o ozbiljnoj prometnoj nezgodi. Čuj, prometnoj! Pa nisam hodao brže od prosječnog šetača. Znam da sam ja skrivio sudar, jer žena me pokušala zaobići, toga se dobro sjećam. Istina, malo neodlučno, hoće li to s lijeve ili desne strane, a da usput izbjegne rupu na pločniku i komad stakla od razbijene boce uz rub pločnika.

Potpuno svjesno procjenjujem, je li za mene bolje da ustanem odmah i uvjerim je kako se nisam ozbiljno ozlijedio. Opet, ako ustanem kao da ništa nije bilo, možda će me kasnije tužiti, kad otkrije da joj je ruka slomljena. S druge strane, ako se pretvaram da mi je loše, da sam prošao gore od nje, možda je njezina zabrinutost za mene odvrati od tužbe. Što je slomljena ruka pred muškarcem, koji još ošamućeno leži na vrelom asfaltu?

Jasno vidim vlastiti mobitel i sunčane naočale ispod njezinog iskrivljenog bicikla. Treba ih nekako nehajno pokupiti, a da ne ispadnem sumnjiv i potpuno neozlijeđen.

Ako se uskoro ne pridignem, pozvat će Prvu pomoć, pa će u bolnici ispuniti prijavu o nesreći. Na kraju bih još mogao dobiti prekršajnu prijavu od policije, od ozlijeđene žene tužbu za ozljedu, a od njezinog osiguranja zahtjev za naknadu odštete koju će joj morati isplatiti. Trebam, dakle, dozirati ustajanje, ni sasvim zdrav, ni teže ozlijeđen, tako da se raziđemo bez uplitanja službenih osoba.

Dragi su, jer prolaznik i ozlijeđena biciklistkinja dogovaraju se kako da mi pomognu. Prolaznik odlaže svoje vrećice i skuplja moje razbacane stvari. Ne zna što bi s njima, pa mi stavlja mobitel u jednu, a naočale i ključeve u drugu ruku. Pomaže mi da se pridignem. Dok tresem glavom, kao, da razbistrim misli, ne odgovaram na njihova ponovljena pitanja. Iskreno, nemam pojma kako mi je.

U glavi pravim mentalnu provjeru: oguljena lijeva noga pomalo peče, gotovo da i nema krvi; lijeva podlaktica je oguljena malo više. Brine me, međutim, brada i meko tkivo ispod, bolno je na dodir.

Začudo, slušalice su mi i dalje na ušima, glazba i dalje svira, a mobitel radi. Srušeni bicikl, s druge strane, izgleda kao da ga je udario auto. Prednji mu je kotač jako iskrivljen, a upravljač savijen naopako. Izgleda strašnije nego stvarno jest, pomišljam kako sam takve bicikle već viđao, jedino bi uz njih groteskno ležala odbačena tenisica umrljana krvlju.

Imali smo sreće, ova žena i ja. Tako se jako sudariti, svatko zamišljen u svoje misli, pokušavajući se mimoići na vrelom asfaltu, skoro praznih ulica i pješačkih staza i proći sa sitnim ozljedama. Svi pametni sad su u klimatiziranim stanovima, ili se muče pred ventilatorima, zdravi i neozlijeđeni, možda tek pretrpanih želudaca. Što drugo raditi vikendom, stotinama kilometara daleko od mora?

Prije ili kasnije morat ću se pridići i hodati. Biciklistica, sad već uvjerena da nisam ozbiljno ozlijeđen, sve češće spominje svoju ruku, kako je prošle godine ozlijedila onu drugu, a eto, sad je i ova došla na red za ozljede. Ima razbarušenu frizuru i lijepe, mrvicu previše našminkane oči. Razmišljam, kako sam od udarca u glavu možda oslobodio prije uklješteni očni živac, jer sad vidim mnogo bolje nego prije sudara. Savršeno jasno vidim kako su joj kapci natečeni, jedno oko mrvicu manje od drugoga i kako joj šminka samo kvari ljepuškast izgled. Tipična je žena, kad stigne popravljati odjeću u ovakvom trenutku. Šav majice malo je rasparan pod pazuhom. Kladim se da je takav već tjednima, a da to ona nije primijetila.

Konačno polako ustajem, gledam ih pogledom 'boli, ali ništa ozbiljno' i okrećem im leđa. Dok šepajući odlazim, mahnem prolazniku na zahvalu i kažem:

- Pomozite gospođi oko bicikla!

Pazim da vučem nogu kao da boli kad stanem na nju, iako tek peče oguljena koža. Idem, naravno, na suprotnu stranu od kuće, ako im naknadno padne na pamet da provjere tko sam i gdje stanujem. Znam ja kako to počinje! Prvo su zabrinuti za tebe, a poslije se osile, traže odštetu, prijete policijom i šalju opomene preko odvjetnika.

Zamaknem iza prve zgrade, hodajući obilaznim putem prema kući. Baš imam peh, jer susrećem susjedu koja pita zašto šepam, pa lažem o padu niz stepenice. Inače izbjegavam lagati, iscrpljuje me jer nemam smisla za detalje i uvijek se nekako nađem upetljan u laži bez vlastite volje.

Kod kuće ženi priznajem sve, jer njoj ne znam lagati, posebno kad me gleda onim svojim ispitivačkim i sumnjičavim pogledom. Bez riječi. Tad znam da je najbolje sve odmah priznati, inače će me cijelu večer mučiti naoko nehajnim držanjem i policijskim detaljima. Morat ću potanko objašnjavati, a svaka sitnica koje se ne budem mogao sjetiti bit će joj znak da lažem. Zato odmah priznajem sve do detalja, dok mi je pamćenje još svježe.

- Idem malo prileći, za slučaj da imam potres mozga- kažem.

- Pročitao sam da se to može otkriti i nekoliko sati nakon udarca u glavu
- kažem zabrinuto, iskreno vjerujući da je takva predostrožnost potrebna. Ne sjećam se što je prethodilo sudaru, kako sam srušio biciklistkinju i sebe na pločnik, ali udarca potiljkom u beton jasno se sjećam. Čudan zvuk, kao kad birate svježe kokosove orahe u obližnjem trgovačkom centru, pa vam jedan nespretno ispadne na ulašteni pod. Zvonka jeka, ne baš sasvim šuplja unutrašnjost, a opet dovoljno elastično da malo odskoči od tla i otkotrlja se pod najbližu policu s voćem.

Ne mogu ležati mirno, bez pokreta i biti pri tome budan i svjestan. Takva mi se vrsta odmaranja oduvijek činila traćenjem vremena. Pa čovjek ionako trećinu života provede u nesvijesti, spavajući. Tek poneki sretnik ima lijepe snove, a manji se broj njih i sjeća tih snova. Bačeno vrijeme, kažem vam.

Zato uzimam novine, koje cijeli dan ne stižem pročitati. Nikad slobodnog vremena i dovoljno mira! Sad, kad tobože imam potres mozga, konačno ću ih na miru prelistati. Ona će hodati na prstima i neće zanovijetati.

Uvijek počnem s Crnom kronikom, da se toga riješim. Ne uživam u lošim vijestima, ali kad su već tu i ne mogu se izbjeći, treba se prvo njih riješiti, pa mogu onda mirne duše na ostatak novina. Križaljku, naravno, ostavim za kraj, kao poslasticu.

Današnja Crna kronika prepuna je nesreća, kako to obično biva ljeti. Cijeli omanji gradovi već su izginuli na našim cestama, u jurnjavi prema moru, kući, ili nekom drugom nebitnom mjestu. Na dnu stranice pronalazim bizarnu vijest o lančanom sudaru na autoputu bez ozlijeđenih i dvoje mrtvih u nesreći na pločniku. Navodno, pješak i biciklistica! Svašta!

«U čudnoj nesreći na biciklističkoj stazi smrtno je stradalo oboje sudionika. Očevidac nesreće posvjedočio je kako se pri izuzetnoj maloj brzini nespretno sudarila biciklistica s pješakom, koji je hodao zaokupljen pisanjem poruke na mobitelu.»

Frustrirano odbacujem novine. Koja mašta, da ne kažem lažljivost, tih novinara! Uvijek mi je je neugodno, kad se suočim s prenapuhanim pričama i laganjem izvan svake mjere.

Ustajem, ogledam se oko sebe, i vidim svoju poznanicu, biciklistkinju, kako trlja desnu šaku s bolnom grimasom na licu.Otkud ona ovdje? Oko mene Zona sumraka, a moj stan preuređen u odurnu prostoriju s neukusnim bijelim pločicama i mesarskim limenim stolovima. Na nekima od njih i drugi ljudi frustrirano negoduju, s više ili manje žara. Sve sliči na neuspjeli horor sa bolničke patologije. Tek sad primjećujem da me očekivani potres mozga konačno ščepao. Mnogo, mnogo jače nego sam i u snu mogao misliti.

Glavobolja od deset kilotona iz malog mozga kreće u pohod ka ostatku glave.


- 23:33 - Komentari (31) - Isprintaj - #

21.07.2007., subota

Žena s jednom rukom

Čekao sam strpljivo pred bankomatom, gledajući ženu koja podiže gotovinu u nekoliko navrata. Glasno se ljutila na banku i automat, koji je sitničavo odbijao isplatu veću od dnevnog limita. Imao bih sažaljenja i simpatija za nju i da nije imala samo jednu ruku. Njezin batrljak bio je ružno, ukoso odrezan ispod lakta i u potpunom neskladu s lijepim licem i prekrasno oblikovanim prstima zdrave, desne ruke.

Pogled na tjelesna oštećenja ili malformacije tkiva fizički me odbija, nekad do granice mučnine. Ovaj ružni batrljak prkosno se rugao na vrelom, ljetnom danu, uskraćujući građansku pristojnost dugog, polupraznog rukava. Rukav invalida na vjetru, sjetilo me stihova jedne stare pjesme, totalno neprikladne za ovaj sparni dan bez daška vjetra. Nekadašnja ruka, ogoljela do kosti i ružnog, skoro nepristojnog reza ispod lakta.

Jadan njezin muž, uskraćen za pošteni zagrljaj,
pomislio sam tipično muški, neosjetljivo, žaleći jadnika kojeg u poluzagrljaj privlači jedna prekrasna ruka i iedna peraja delfina. Baš tako mi je izgledao taj odbojni batrljak. Koliko bi ženstvenije, ljudskije izgledala s rezom odmah ispod ramena, zgrozio sam se vlastitih, perverznih misli. Kako se od ove vreline nije moglo nikako razmišljati, pogotovo ne racionalno, oprostio sam si.

Jeste li probali žonglirati jednom rukom pred bankomatom? Naravno, kartica joj je konačno ispala. Sagnuo sam se da je podignem, istovremeno kad i žena s jednom rukom i jednom perajom. Pogledi su nam se sreli. U njezinim sam očima ugledao nelagodu zbog gađenja na mojoj faci. Potpuno neočekivano, zgrabila me želja da joj maknem pramen kose s lica. Umjesto toga, ponudio sam pomoć oko vrećica, spuštenh pokraj bankomata. Tako smo završili na kavi u obližnjem, ugodno rashlađenom kafiću.

- Posljedica prometne nesreće - odgovorila je jednostavno na moje pitanje.

- Ovo s rukom još je dobro ispalo. Kirurzi su ostavili najviše tkiva što se moglo. Inače sam prilično vješta u služenju svojim batrljkom – rekla je ponosno, gurajući mi tu odbojnu deformaciju nekadašnje ruke pred nos. Zamislio sam ostatak, šaku i prste. Čak sam u glavi vidio i boju laka, koja bi odgovarala njezinom tenu i frizuri.

- Trebate vidjeti moje rezove od operacija na stomaku i grudima – rekla je skoro ponosno.

Drugi svoje ožiljke skrivaju, a ova bi žena sad najradije raskopčala košulju, tu u kafiću, i pokazala mi i ostale ožiljke o kojima je tako strastveno govorila.

Pomislio sam kako su privlačnoj ženi takvi trajni podsjetnici, skoro nakaznost, višestruki problem. Ova ih žena očito nije bila svjesna, ili se veoma vješto pretvarala da je nije briga.

- Zatvorite oči! Pokazat ću vam nešto!

Kad sam poslušao, uzela je moju šaku u dlan svoje zdrave ruke, prislonila prste na svoje lice i prelazila po očima, ušima, jagodicama i bradi... Zatim je moju šaku povukla niže, na svoja ramena, pa na leđa. Nisam se začudio opipu njezinih grudi i bradavica pod mojim jagodicama, ženskim linijama stomaka i bokova. Preplavilo me uzbuđenje u preponama. Srećom, uz čvrsto zaklopljene oči osjećaj nelagode brzo je ishlapio. Nije me niti iznenadilo, što erekcija nije nestala, kad je žena moje prste dovela do batrljka.

Uskoro sam otvoreno i radoznalo dodirivao njezinu deformiranu ruku. Pod prstima više nije podsjećala na hladnu, klizavu peraju delfina. Naprotiv, batrljak je bio živ i topao. Skoro da sam mogao osjetiti fantomski ostatak smrskane ruke, davno nestale pod kirurškim nožem.

- Možete otvoriti oči – rekla je, a kad sam je pogledao, smiješila se.

- Ako budete dobri, dozvolit ću vam jednom da opipate moj ožiljak na srcu – rekla je koketno.

Očito me procijenila bolje nego sam zasluživao. Čini se da o meni na prvi pogled zna više nego ja sam. Na primjer, sad shvaćam, da mi se deformiteti ne gade, bez obzira na vlastite predrasude. Potajno si priznajem – uzbudljiva je pomisao da ću izbliza gledati ožiljke, koje većina ljudi skriva od pogleda, često i vlastitih.

Doduše, 'vidjeti' i nije baš prava riječ. Želio sam gledati dodirima, shvaćajući kako slika koju vidim očima daje nepotpunu, često pogrešnu predožbu.

Tog popodneva sam joj pozvonio, a ona je otvorila skoro istog trenutka. Kao da je očekivala moj dolazak. Već na vratima stavila mi je povez na oči. Nakon izvjesnog vremena, rekla je:

- Sad pogledaj!

Jarko svjetlo, koje me zabljesnulo, zasjeklo mi je mozak oštrim bolom. Osjećao sam da se proteže u vječnost, iako nije moglo trajati više od desetak sekundi. Kao da sam na tren pogledao izbliza u pomrčinu sunca.

..........

Svjetlaci i iskrice pred očima igraju mi još dugo i nakon što me razodjenula svojom jedinom zdravom rukom. Ne opirem se, ali niti ne učestvujem. Sjedim nepomično, dok se ostala moja čula polako bude, jačaju i fokusiraju u preponama. Imam širom otvorene oči, ali nikakve slike u glavi ne ometaju mekoću dodira i osvježavajuću notu mirisa. Ja sam bez osjetila vida, ali nisam slijep.

Dok me grli svojim batrljkom, dodir je mek i baršunast. Njezina fantomska, nedostajuća ruka omata me i pulsira svuda oko mene.

Privlači me prema grudima, a kirurški rez ispod srca propada pod mojim dodirom i uvlači ravno u živo, pulsirajuće srce.


- 03:16 - Komentari (23) - Isprintaj - #

15.07.2007., nedjelja

Proslava mature

Zapeklo me u očima kad sam ga ugledao. Njegova divlja, neuredna brada, debelo prošarana sjedinama, bila je u potpunom kontrastu sa slikom koju sam godinama nosio u glavi. Istina, imao je bradu i kao mladić, ali ovaj starac preda mnom nije bio moj nekadašnji prijatelj iz srednje škole. Pa ipak, pogrbljena figura klošara u prljavoj odjeći u stotinu je detalja otkrivala nekadašnjeg genijalca - najboljeg matematičara, atletičara i majstora preferansa. Danko se široko nasmijao, prepoznavši me. Njegovi crni, okrhnuti zubi govorili su više od svih naivnih slika i uspomena, koje sam tvrdoglavo zadržavao unatoč godinama, minulom ratu i posvemašnjem jadu pograničnog mjesta istočne Slavonije. Bio sam posramljen što izgledam puno mlađe, što imam posao i obitelj.

- Dakle, i ti ideš na proslavu mature - izgledao je iskreno sretan što me vidi, što smo zajedno nakon toliko godina. Nije pitao zašto se nisam javljao svih ovih godina, kako živim.

- Naravno, zar bih propustio da vidim sve te face iz prošlog stoljeća?
- našalio sam se, s nelagodom skrećući pogled s njegovih mršavih ruku s jako izraženim venama. Ruke starca, pomislio sam, koje tako pristaju licu i pogrbljenoj figuri.

Nije se usprotivio kad sam predložio da ga odvezem negdje na brijanje.

- Znam da bih trebao obrijati bradu, samo, ja nemam novaca za bricu
- oprezno je komentirao. Ionako ni jedna od dvije preostale brijačnice nisu bile otvorene, a u jedinom frizerskom salonu u koji smo zakoračili gledali su nas s otvorenim gađenjem.

- Ja ću te obrijati – zaključio sam, posjeo ga na stolicu u njegovom zapuštenom dvorištu i započeo mukotrpno probijanje kroz gustu, zapletenu bradu. Potrajalo je, ali je Danko strpljivo sjedio s rukama u krilu. Na momente sam imao osjećaj kao da brijem vlastitog oca u danima njegove bolesti i potpune predaje, pomirenog sa spoznajom da neće dugo. Isti pogled u prazno, ruke koje smireno čekaju da padne zastor.

Do pet popodne se presvukao u svoje staro odijelo iz ormara, isto u kojem je prije dvadeset godina išao na maturu.

- Nisam se ni udebljao, kao većina naše generacije
- kaže vedro, a meni zvuči kao fina autoironija. Još nisam upoznao uhranjenog klošara, pomislio sam s gorčinom, koja je pripadala njemu. Pa ipak, ja sam bio taj koji je bio ogorčen. Danko je izgledao kao da je prerastao vlastita ograničenja. Nakon života u bijedi, ego i samopoštovanje postanu kamenje u džepovima, koje je lako odbaciti.

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus; post icundum iuventutem, post molestam senectutem -nos habebit humus.Veselimo se dok smo mladi, jer nakon mladosti i starosti ispunjene brigama- zemlja će nas pokriti.

Pred nekadašnjom gimnazijom dočekuju nas duhovi prošlosti. Većina žena i tek poneki muškarac iz našeg razreda imaju iste izraze lica i osmijehe, kao da su sišli s naše maturske slike. Neke sam, na vlastito čuđenje, odmah prepoznao. Druge, na obostrani užas, nisam. Djevojčica - žena istog osmijeha, istih jamica na obrazima, vidno sretna što me vidi, upitala me:

-Sjećaš me se, zar ne?


Nekima bih znao lagati u takvom trenutku. Nekima i jesam. Ali, njoj nisam mogao. Odao me pogled neprepoznavanja, nemogućnosti da povežem sliku sa sjećanjima. Kao da sam je ošamario, dodirnula je obraz i ustuknula.


-Suzana
- promrmljala je sebi u bradu i odmaknula se od mene. Još jedan poraz, koji nije očekivala, za kojeg se nije pripremila. Sve bih dao da izbrišem to razočaranje, iako sam znao da je večer tek pred nama i da nas čekaju još mnogi porazi koje moramo ogoliti, mnoge životne zablude s kojima se tek treba suočiti, pred pogledima drugova i nekadašnjih prijatelja. Pred zajedničkim licem generacije.

Dok sam prije čitao ili slušao o školskim okupljanjima nakon puno godina, uvijek mi je bio smiješan patos i nostalgija koji su nemilice tekli iz riječi govornika, iz slika na kojima se svi grle i prave da tih dvadeset godina nije prošlo. Da su još isti ljudi i da je budućnost pred svima, obećavajuća i puna tajni. Sada, kad sam se našao u izlizanoj školskoj klupi koja mi je odjednom bila tijesna, preniska, smiješna i patetično iscrtana srcima i slovima bez smisla, bio sam drugi čovjek. Srce mi je bilo ispunjeno srećom i užasom istovremeno, a potreba da ih sve zagrlim, kao vlastitu izgubljenu i protraćenu mladost, bila je neopisiva.

Gle, Marina je i sada, kao prije toliko godina, predsjednica razreda i hrabro uzima riječ. Kao da je vrijeme stalo, jer i sada, kao i onda, misli da nešto zna o životu. Bila je u manjini, jer sam sa lica većine iščitavao životne poraze i ožiljke koje samo vrijeme može napraviti.


Vita nostra brevis est, brevi finietur; venit mors velociter, rapit nos atrociter; nemini parcetur.
Život je kratak i brzo promakne; začas prođe i smrt nas dotakne- okrutno otme od života i nitko nije pošteđen
.


Marina proziva duhove a mi, jedan po jedan, ustajemo i dajemo neke smiješne faktografije. Najbezličnije face danas su najuspješnije - jedan je sudac sa zlatnom narukvicom na zapešću i skupim mobitelom kojim se igra, dok blazirano promatra sve oko sebe. Uspio sam u životu, vi luzeri- govore njegove oči, ali usta miroljubivo pozdravljaju. U postignuća nabraja I to što je u braku.

- Heteroseksualnom?- pitam otrovno, a ostali se smiju. Pitanje je legitimno, mnogi su ga doživljavali kao pedera, još u mladosti. Doduše, više kao karakternu osobinu, nego kao nekog tko je gay. Homići su veseli ljudi, a Oscar Wilde je dao pravi smisao ovom ‘gay’-veselom nazivu. Naš latentni prijatelj sa narukvicom ne odaje veselu osobu. Možda unutar četiri zida, pomislio sam usputno.

Na još nekoliko prozivki ubacujem peckave komentare i čudim se, zajedno s ostalima, kako je povučeni dečko postao vjetropir. Nadmašujem čak i nekadašnjeg glavnog razrednog zabavljača. On je danas u svojim četrdesetima u vojnoj mirovini i mogao bi iz džepa izvaditi love, koliko mi svi zajedno na hrpi. Njegova sirovost bila je legendarna, samo sada, u četrdesetima, to više nije zabavno. Ostao je isti i ja sa zavišću gledam njegovu bujnu kosu. Ima, doduše pivski stomak i socijalne zube, ali njegova sirovost još pali kod nekih cura. Za večerom ide od jedne do druge i nagovara na ples, a ja se, kao i prije dvadeset godina, čudim ženama koje pristaju, kojima on predstavlja prototip pravog muškarca.


Vivant omnes virgines,faciles, formosae! Vivant et mulieres, tenerae, amabiles, bonae, laboriosae. Živjele sve mlade žene, kojima je sve lako, koje sve su lijepe; živjele i zrele žene, nježne i ljupke, iskrene i radišne.


A pola žena, mojih nekadašnjih prijateljica, danas ne rade. Marina je, kaže, sretno udana za bogatog gostioničara. Njezina prijateljica, meni s lijeva, ogovara je. Kaže, da je muž redovito tuče i barem jednom godišnje izbacuje iz zajedničkog doma. Ali, privid sretnog braka i osigurana egzistencija u zlatnom kavezu privlačniji su od neizvjesnosti srednjih godina. Kome bi ovakva još trebala? Kome je još privlačna? pita se ona naglas, retorički, razgovarajući o zubu vremena koji žene načne mnogo prije muškaraca.


- Meni si još privlačna
- kažem iskreno i mislim kako me tada odbila baš zbog nekadašnjeg razrednog klauna i ponavljača, danas situiranog vojnog umirovljenika.

- Jooj, nemoj - kaže koketno, otkrivajući red prekrasnih zuba. Nikad nije završila studij matematike, a bila je talentirana. Skoro kao Danko, današnji klošar, a nekad velika nada naše gimnazije. Nije, se doduše, niti naradila, osim što je rodila gostioničaru troje djece i borila se za mrvice vlastitog dostojanstva godinama. Nije baš neka borba, nepravedan sam prema njoj. Valjda stara ljubomora.

- Sjećam se, da si me ostavila zbog najgoreg učenika u razredu, i to kad ti je opalio pljusku pred svima!- izgovaram mrvicu preglasno, tako da se cijeli razred, sjedeći na dugačkoj, drvenoj klupi u obližnjoj gostionici, okreće i radoznalo gleda.

Vojni umirovljenik Nino ponosno se smješka i potvrđuje.

- Da, odmah se zaljubila, znam ja sa ženama - kaže bahato i ja se, na vlastiti užas, moram pomiriti s tom konstatacijom. Žene su čudna bića, a Marina je morala isprobati i otkriti što se krije iza viška bahatosti i manjka manira. Kad je otkrila prazninu, već je bilo kasno za sve troje. Opet smo u trokutu, kao i prije dvadeset godina.

- Ljubomoran sam na tebe- kažem mu otvoreno i nimalo se ne šalim. Ne mislim pri tom na ogromnu mirovinu, slobodu koju mu ona daje, odsustvo robovanja zaposlenju i tvrtki što svi ostali podnosimo od završetka škole. On je, istina, bio u ratu par godina, kao i mnogi drugi. Besprizornima je rat zaista donio slobodu, mislim gnjevno i skrećem pogled.


- Voliš li me još?
– Marina pita šaljivo, a u pogledu joj vidim tračak želje i potrebe da je se barem netko još sjeća kao poželjne mačke, makar I na par sati na proslavi mature.

- Više ne, ali još godinama jesam, nakon završetka škole- iskreno kažem i pokazujem lijevi dlan. Na njemu je još vidljiv ožiljak od grafitne olovke, koju mi je zarinula duboko, dok smo se jednom prepirali oko neke sitnice. Godinama me to grafitno srce u dlanu podsjećalo na sve školske ljubavi, ne samo njezinu. Onda sam jedne godine sa žaljenjem primijetio da se grafitni vrh isprao, a ožiljak izblijedio kao i sjećanje na Marinu. Sve do večeras. Nije bila gadura, već sam ja bio blesav. Nisam znao prepoznati što ubod u dlan predstavlja.

Moj nekadašnji prijatelj Danko, kao svaki iskusni klošar, nalijeva se alkoholom za sve buduće dane nestašice i neimaštine. Ionako je sve popijeno unaprijed plaćeno, mislim kako je u pravu. Treba sve utopiti u moru alkohola. Možda tek tada ove nepotrebne, blesave školske uspomene dobiju pravi smisao?

Pereat tristitia, pereant osores; pereat diabolus, quivis antiburschius atque irrisores!
Nek’ nestanu tuga i oni što mrze; k vragu i vragovi i svi koji su protiv školskih dana i vremena bratstva svih ljudi
...


Večer ide prema kulminaciji, dok se grlimo kao da smo opet u školskim klupama. Kao da smo opet mladi. Izdajnički pogledavamo na sat, a nekadašnje djevojke, danas domaćice, majke i poražene žene, već pričaju o djeci, kreditima i svakodnevici.

Vrijeme je da se krene. Samo još jedno piće za kraj.

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus...nos habebit humus.

Veselimo se dok smo mladi, jer nije daleko dan kad će nas pokriti zemlja. Malo je još vremena, tek par treptaja.



- 23:49 - Komentari (34) - Isprintaj - #

08.07.2007., nedjelja

Dojilja

Kasnio sam na vlak. Do polaska je preostalo tek minutu-dvije, a ja sam teško hodao svojim nezgrapnim, deformiranim nogama, loveći zadnju minutu. Otpravnik vlakova je, pogledavajući na sat, već počeo dizati palicu. Otegnuti pisak njegove zviždaljke označio je polazak, baš kad sam zalupio vratima posljednjeg vagona.

- Oprostite, je li slobodno?
- bio sam bez daha kad sam ušao u prvi kupe i stropoštao se na jedino prazno mjesto. Putnici su na trenutak usmjerili poglede prema meni, a zatim se bez riječi vratili svojim zanimacijama. Pitanje je ionako bilo retoričko. Obrisao sam znoj sa čela, spustio torbu na pod ispred sebe i dobro ih pogledao. Djevojčica sa tijelom odrasle žene i čarapicama s medvjedićima preko puta bila je potpuno zaokupljena mobitelom, mršteći se i praveći grimase dok je nekome žustro pisala poruku. Do nje su sjedili muškarac i žena srednjih godina - on je čitao novine, a ona odsutno rukom popravljala savršenu frizuru, gledajući kroz prozor kupea negdje u daljinu. Do mene su sjedile dvije postarije gospođe, očito sestre. Osim sličnih fizionomija bile i veoma slično odjevene: staromodna crna odjeća zakopčana do vrata, redovničke sandale i naočale na uzici oko vrata. Pripremio sam se za dugo i dosadno putovanje bez pravih sugovornika.

Uistinu, skoro da mi je promatranje u tišini draže od razgovora. U konverzaciji ipak morate slijediti neke zadane okvire, kurtoazno se smiješiti i odgovarati na pitanja koja vam ne odgovaraju. Ili trošiti energiju na izbjegavanje odgovora na takva pitanja. Odmah sam eliminirao najstarije i najmlađu putnicu, te usmjerio pažnju na bračni par preko puta. On je imao malo neobično iskošene crne oči, sitne i žive, koje su kao masline na ulju letjele preko novinskih stupaca.Činilo se kao da upija baš svaku napisanu riječ. Ili još više, kao da memorira baš svako slovo i sliku i posprema ih na neki memorijski disk. Znao sam da su supružnici, jer je između njih lebdjela neka aura suučesništva i pomirenosti, uz istovremenu opuštenost tijela koja su se ramenima dodirivala. Ona je imala lijepe, pomalo oštre crte lica i izuzetne grudi, koje su se ocrtavale na lanenoj košulji. Možda je to bila i tunika, nisam bio siguran. Iskreno, nisam od onih koji bi primijetili nečije tjelesne atribute, čak i kad se očito izdvajaju i privlače pažnju okoline. Ali ove su ženske grudi plijenile oblikom, punoćom i čvrstinom, te bradavicama koje nije bilo moguće ignorirati, jer su se prilijepile uz tkaninu.

Iz zvučnika iznad vrata dopirala je revijska glazba iz pedesetih, kao zvučna kulisa koju ne primjećujete dok ne prestane. Podigao sam pogled prema razglasu kad je utihnuo, očekujući najavu sljedeće stanice. Umjesto toga, iz njega je dopiralo tek zujanje i statički šum. Odjednom, kao izdaleka, oglasio se dječji plač. Nečija beba, blizu razglasa ili zvučnika, počela je plakati. Zanimljivo, ali jedino smo bračni par preko puta i ja podigli poglede. Plač je postajao sve glasniji, čak i kroz glazbu koja se nastavila, kao na pokvarenom gramofonu koji vrti jednu te istu, staru ploču ispočetka.

Čije to dijete plače i zašto? Mogao sam samo nagađati. Bila je to distrakcija, koja će mi pomoći da putovanje ne bude potpuna dosada. Počeo sam od najlogičnije prepostavke, da domaćica poslovnog vlaka nema kome povjeriti bebu na čuvanje, pa je nosi sa sobom na posao. Kad povremeno prolazi vlakom, dijeleći kavu i novine, bebu zabavi dudom ili je na tren povjeri brkatom kondukteru, koji joj ionako duguje za povremeno štipanje za stražnjicu u prolazu.

Plakanje je postajalo sve upornije. Zazvučalo je kao da je beba jako gladna, mokra i usamljena. Kao poziv u pomoć. Bračni se par nervozno meškoljio na sjedištima, izmjenjujući upitne poglede, kao da kažu ' hoćeš li ovog puta ti ili ja'? I zaista, žena je ustala i ne osvrćući se krenula iz kupea. Ostali putnici nisu obraćali pažnju, ali ja sam naslućivao da je trajna tišina iz zvučnika povezana s putnicom iz kupea. Kad se vratila, imala je bebu u naručju, a moje je strpljenje bilo bogato nagrađeno. Ona se udobno smjestila i vještim pokretom desne ruke raskopčala haljinu. Kad je izvadila dojku boje alabastera, samo smo beba i ja bili fascinirani. Upiljio sam se pogledom u dojku, koja mi je ispunila čitavo vidno polje. Sužena svijest, jaka fokusiranost, sposobnost koncentracije na bitno - nisam brinuo o definicijama. Odjednom su mi usta bila jako suha. Kad su se bebine usne sklopile oko pune, grimizne bradavice i sam sam se obliznuo.

Beba je već odavno, sita i zadovoljna spavala u naručju putnice, a njezin muž polako skupljao njihove stvari, kad je u naš kupe banuo policajac u pratnji konduktera i nepoznate, uplakane žene. Uz bračni par, bio sam jedini putnik koji se nije iznenadio ovakvom razvoju događaja. Ni kad ju je uplakana, ali sretna majka privinula na grudi, beba se nije probudila. Tek je zamljackala i ispustila uzdah zadovoljstva, kakav bih i sam ispustio da sam tu dojku držao u ustima. Mahnuo sam im na odlasku, dok ih je policajac odvodio.

Galama u kupeu odjednom je postala nesnosna. Preostale putnice upadale su jedna drugoj u riječ, objašnjavajući što se upravo dogodilo. Osjetio sam neopisivo zadovoljstvo, što sam imao priliku posvjedočiti nečemu dirljivom, uzbudljivom i veličanstvenom istovremeno. Sjetio sam se čudnih novinskih članaka zadnjih nekoliko mjeseci, koji su govorili o neobičnim otmicama djece. Otimači bi bebe nahranili i presvukli, te ih potom mirno vraćali pravim roditeljima, ako ih prije toga ne bi ulovila policija ili nadobudni prolaznici. Očito se radilo o nekoj čudnoj sekti sa više bračnih parova bez vlastite djece i zelotskom žaru, koji su smatrali da plač gladnih beba nije moralno dopustiv.

Jedna neobičnost upala mi je u oči. I ova je žena, unatoč savršenim dojkama i ljepuškastom licu, imala tjelesnu anomaliju koja bi lako privukla pažnju, da nisam fascinirano gledao u grudi. Putnica iz vlaka imala je deformirane noge, kao stupove, u potpunoj disproporciji s ostatkom tijela. Valjda i ona ima poremećaj i nakupljanje vode u nogama sličan mojemu, pomislio sam odsutno ne mareći za uobičajene standarde ljepote. Uostalom, i sam imam par takvih nogu. Možda ih baš zato tako dobro razumijem?

Ja volim fantazirati i smišljati teorije. Na primjer, znanstvenici su tek nedavno otkrili da je Saturnov mjesec Titan pogodan za život. Taj mjesec ima atmosferu, ali i duplo veću gravitaciju od Zemlje. Sila teža mora biti strašna. Možda su bićima sa Titana noge-stupovi genetski preodređeni? Možda se, uz ljubav prema zvijezdama, genetski prenose i takve noge? Ili još preciznije, dobiju s majčinim mlijekom?

- 18:05 - Komentari (35) - Isprintaj - #

02.07.2007., ponedjeljak

Salomin ples sedam velova

Sa zvonika katedrale svakog božjeg jutra promatram Salomu, dok žustro korača prema uredima uz Dravu. Već je prošlo osam i ona kasni, kao i obično. Jutro je prohladno, izmaglica od vodene pare obavija rijeku kao fina koprena, kao prekrivač od pjene. Jutarnja vreva već je u punom zamahu, a tramvaji pozdravljaju kloparanjem, dok prelaze trgom i zavijaju prema Strossmayerovoj.

Zamakne za ugao, a ja sam već oronula fasada na zgradi. U prolazu, znatiželjno udišem miris njezine kose i puhnem u neposlušni pramen. Za ostale, Saloma ima obično, domaće ime, Sonja, Snježana... Sanja, recimo. Njezino je ime kao osobna mantra, nikome se ne otkriva, inače mantra ne uspijeva.

Saloma ima tajnu, koju pažljivo umotava u sedam neprozirnih velova. Njezin ples traje već godinama, ali tek oku pažljivog promatrača, dostupna je prava istina njezinih velova. Ona nije kriva za glavu na pladnju Ivana Krstitelja. Nije pobjegla iz narcisoidne opsesije Oscara Wildea, čak niti iz trolovske parodije Terryja Pratchetta. Pratim je oduvijek i siguran sam da znam njezinu tajnu sedam neprozirnih velova.

Istina, uglavnom pleše kako drugi sviraju, ali pritom je slobodna. Nikome se ne otvara, ne prepušta, pa je istinski zaštićena i nedodirljiva tamo iza sedam gora i sedam mora. Iza sedam velova. Znam to, jer ponekad noću, kad svi spavaju, a ona misli da nitko ne gleda, pažljivo skida velove, koji je čuvaju od vanjskog svijeta. Oni kriju sedam konfliktnih i međusobno suprostavljenih životnih uloga.

Kad netko spomene sintagmu samohrana majka, ona poludi. -Otkad već muškarac ne hrani obitelj, kaže ljutito, koliko to ona može biti. - Ne trebam sažaljenje, niti muškarca u kući pod svaku cijenu.

A cijena koju stavlja muškarcu na dušu obično je lako naplativa, nematerijalna, bez novčanih mjerila i vrednovanja. Kao muha na njezinom ormaru slušam kako se ispovijeda ogledalu:

-Samohrana? Naravno, kad jedem manje od komarca! Mene je lako hraniti!

I to je živa istina- dajte joj jabuku, oraha, bilo kakvog voća i riješili ste problem hrane. Kao moljac, bio sam u njezinim ormarima i ladicama i znam sigurno, da je nije teško niti oblačiti. Traperice i par majica traju već godinama, pa sam, više reda radi, izgrizao jednu, koja joj se ionako nije previše sviđala.

Da je poslušna kćer, tu nema pogovora. Roditelje je uvijek teško zadovoljiti, jer po definiciji žele da djeca ispune sve njihove neostvarene snove. Ona je već u startu hendikepirana. Roditeljska je naklonost uvijek podijeljena među djecom. Roditelji instinktivno osjete, kojem djetetu je ljubav potrebnija, pa je tamo, često nepravedno, usmjere. Ako pri tom sudbina jedno od djece makne iz jednadžbe, ta praznina ostane zauvijek neispunjena. Uzaludno je i pokušavati, ali Salome ne odustaje. Nema izbora, ona je samo dijete, makar je davno prešla tridesetu.

Skriven u okviru zajedničke fotografije s ljetovanja, promatram je u ulozi otuđene supruge. Ljubav se pod bračnim krovom lako razvodni, izgubi po hodnicima. Samo pred dječjim pogledima, Saloma pleše za muža. Njihova tijela tek jednom tjedno, zbog osjetljivih dječjih godina, ispune isti ram bez osmijeha u okviru slike.

Dok pretvoren u trak svjetla visim obješen u spuštenim zastorima momačkog stana na drugom katu zgrade bez lifta, nevoljko i s mučninom gledam Salomu u zagrljaju ljubavnika. Jednom mjesečno, uvijek četvrtkom u pauzi za ručak od dvanaest do dva, ona je divlja, nesputana ljubavnica. Naizgled gola, znojem orošenog tijela i prekrivena poljupcima. Iako ogoljena, u mojem je pogledu tu najčvršće ogrnuta velovima, omotanima oko svojeg srca, njegovog grla, okrhnutog lustera, pretankih zidova … Ona ga ušutkava, a iznutra vrišti za riječima. On je šutke razumije, ona je sve što želi, škrto objašnjava. Ne govori o sebi, o njima, ta je tema zabranjena, jer je uzaludna.

Na povratku u ured, to si popodne dozvoli nemar i mrvicu opuštanja. U druge dane, ona radi dvostruko više od ostalih. Dokazuje se, pouzdana je suradnica, iako najradije samostalna. Od muških kolega mora po defaultu biti bolja, ipak je žena, to se od nje (ne)očekuje.Ona to može, jedino su sati prekratki, prođu prebrzo. Zato posao nosi kući i nad njim ostaje noćima. Tješi se, da je tako bolje za sve, tako ima više vremena i mira.

Kad posao zapne, ili još bolje- kad ga pozavršava - pretvara se u šarenu kutiju prepunu pisama, zapleta i pripovijedanja. Izvadi ‘Priče iz davnine’ i one malo novije, pa piše, dodaje i izmišlja. Čini to tako nevino, da joj čitatelj lako oprašta. Ipak je domaća, a kako zamjeriti Domaćima?

I konačno, njezin je posljednji sloj i uloga ta sretno-nesretna, nesigurna žena. Ako joj horoskop predvidi spokoj, čitav je sat, možda i dan, spokojna. A trenutak iza toga došulja se sumnja u sve i svašta, u sve i svakoga, pa odmah ruši svježe konstrukcije upravo sretno izmaštanog sna. Kaže, bolje da rušim sama, to svaki graditelj bez dozvole zna, jeftinije i lakše je za sve, misli ova nesigurna graditeljica.

Zato služe velovi, skrivanje, inhibicija. Iz njezine ljušture ne bi je istjerali ni dimom, vatrom, niti peticijama. Ostaje tek da, viseći sa stropa, uzdahnem i ostavim je njezinim maštanjima. Možda jednog dana posustane od skrivanja, od zaogrtanja velovima.



- 23:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Kako sam ubio Che Guevaru!


Pobjeda protiv imperijalizma, bilo gdje u svijetu, naša je pobjeda
!- povikao sam punih pluća, stojeći na pokretnim stepenicama na izlasku iz aviona, dok je masa putnika i aerodromskog osoblja blenula u mene s nerazumijevanjem.

Onda mi je doprlo do mozga - normalno da me ne prepoznaju! Pa sljedećeg lipnja navršit ću osamdesetu! Brada mi više nije crna, beretku ne nosim godinama, a cigare- njih ne pušim već trideset godina. Točnije, od svoje inscenirane smrti u Boliviji na današnji dan, 9. listopada 1937.

Star sam, priznajem, a revolucija teče dalje, ne čekajući nikoga. Zadnjih godina opet koristim svoje pravo ime, Ernesto, jer zaboravljam sve one silne pseudonime s lažnih putovnica, koje sam godinama koristio, putujući po svijetu i raspirujući plamičke lokalnih ratova koji bi se jednom trebali spojiti u veliki plamen svjetske revolucije.

Još odmalena sam u rodnom Rosariju u Argentini maštao o Marseljezi i Marxu, barikadama i pomoći potlačenima cijelog svijeta. Danas s ponosom gledam na pola rodne Južne Amerike, koja je zbacila imperijaliste i srčano vodi borbu s Vragom iza kojeg se vuče odurni smrad sumpora. Uskoro je panamerički kontinent naš, od Guzmanove Gvatemale, Meksika i Bolivije, u kojem danas moj učenik Evo Morales nacionalizira otetu naftu, sve do Srednje Amerike i Dalekog istoka. Sve više nam se afričkih zemalja i naše crne braće pridružuje na tom putu.

Streljački vod nišani, a ja sam miran. Pobunjenički geni irskih predaka i vrela krv mojih baskijskih korijena čine me nestrpljivim. Najradije bih sam rukovodio strijeljanjem, jer ove šeprtlje ni dirigirano ubojstvo ne znaju napraviti kako treba.

- Hajde, chancho!- vičem vojniku koji me gleda u lice, dok mu graške znoja cure niz obrvu. Znoj ga peče i trlja oko, pokušavajući ciljati u moje grudi.

- Pucaj, svinjo- prezirno rokćem, izazivajući ga. Taj moj vlastiti nadimak posebno mi je drag, još iz vremena dok sam igrao ragbi. Zaradio sam ga tako, što su svi tvrdili da smrdim. Istina, nisam se volio kupati, ali ženama nije smetalo.

-Pucaj, kukavice! Ne boj se, pucaš u običnog čovjeka!- pljunuo sam prema vojniku, koji je izvukao najkraću slamku.

Ima čast pucati u legendu! Miran sam, jer znam da je metak u cijevi ćorak. Felix Rodriguez možda jest CIA, ali i dvostruki agent Moskve. Osim toga, Felix je samo čovjek. Potkupljiv čovjek.

Umoran sam od dizanja svjetskih revolucija, od neprestanih borbi. Umoran sam od naslovnica, zabava, kurvi i svjetskog proletarijata. Ne podnosim život u ilegali Praga, Ulan Batora i Beijinga. Želim ostatak života provesti kao običan čovjek, sa svim svojim slabostima i manama. Teret čovječanstva na mojim plećima postao je pretežak.

Znam, pucat će u grudi, pa noge, ne smiju mi unakaziti lice. Moraju me slikati mrtvog za sve svjetske naslovnice i filmske žurnale.CIA mora isplatiti Moskvu, a multinacionalke koje su mi ucijenile glavu, isplaćuju sve. Čak i mene, iako to ne znaju, naravno. Felix će dobiti pet milijuna dolara u Švicarskoj, a ja konačnu anonimnost.

Dok američki agent skida moj Rolex sa ruke, jedva se suzdržavam da se ne odam u ovoj farsi. Imperijalizam će propasti i bez mene, jer pohlepa kojoj nema kraja guta sve, čak i zlatno tele, pa traži još. Sve dok se ne uruši u vlastitim temeljima i uguši u vlastitim govnima.

Viva la revolucion,
uzvikujem u sebi, a lažna holivudska krv iz progrizene vrećice, skrivene u ustima, kaplje niz bradu i natapa moju lanenu košulju.

U vojnom ambulantnom vozilu presvlačim se brzo i sjedam do Felixa na prednje sjedalo. Dva liječnika otraga amputiraju šake na već pripremljenom lešu mojeg dvojnika i pakiraju tijelo za kremaciju na nepoznatom odredištu. Felix mi pruža cigaru i namiguje.

- Najbolja kubanska, Comandante – ironičan je, dok mi s lažnim respektom salutira. Škarama režem bradu i britvom gulim ostatke u žurbi. Za detaljno brijanje bit će još vremena, u Parizu ili Londonu, svejedno. Odbijam cigaru.

- S tim je gotovo, prelazim na gauloise - ozbiljno odgovaram i na prvom zavoju iskačem iz sanitetskog vozila. Bolivijska prašuma i noć gutaju posljedne tragove Ernesta ‘Che’ Guevare.

Godinama kasnije, po svjetskim prijestolnicama preskačem novinske članke o Trećem svijetu, nesvrstanima i ratovima koji se neminovno rasplamsavaju posvuda. Nemam odgovornosti niti želje da osobno učestvujem, ali financijski, anonimno naravno, pomažem sve koji ruše imperijalizam i nepravedni svjetski poredak. ETA ili IRA svejedno, FRELIMO ili Crvene brigade, svi kod mene imaju otvoren sponzorski račun i skoro neograničena sredstva.

Vremenom se moje investicije na njujorškoj burzi otimaju kontroli, a dobit raste geometrijskom progresijom. Osnivam zaklade i fondove pod krinkom pomoći gladnima, nesvrstanima, međunarodnim organizacijama. Nešto od novaca i fondova predajem u ruke povjerljivkim ljudima od koristi, koji imaju viziju. Bill Gates, George Soros ili Warren Buffet, meni je svejedno. Ironija je uglavnom u činjenici, da su većina Amerikanci. Oni isti, kojima sam u Zaljevu svinja pokazao gdje im je mjesto, kad sam pred obale Floride doveo nuklearne bojeve glave.

Zadnjih godina pomažem Ruse i Arape posebno, jer dijele sa mnom viziju o konačnom porazu Vraga. Simon Bolivar je bio general, ali tek moj učenik Hugo, potpukovnik Hugo Rafael Chavez Frias tjera strah u kosti, jer aktivno nastavlja mojim stopama, šireći Srednjom i Južnom Amerikom duh internacionalizma. Na pragu je stvaranja Panameričke federacije, koja će konačno odbaciti imperijaliste i vratiti zemlju seljacima i indiosima.

A ja?

Ernesto Guevara de la Serna, El Che - odavno nije među živima. Ja sam ga ubio, svojevoljno i planirano, iz sebičnih i ljudski razumljivih razloga.

Da konačno prestanem nositi teret svijeta na vlastitim plećima. Fingiranom smrću stvorio sam ikonu, koja je desetljećima noćna mora imperijalista. Legendu, koja će sve nas nadživjeti.

Ironično, Che je istovremeno najkomercijalniji simbol svih vremena, a djeca bogataša gutaju moje slike i knjige. Moje su ideje sve življe, sve stvarnije.

Zovem se Ernesto, ali prezime? Prezime sam zaboravio. Imam skoro osamdeset godina, a danas mi je godišnjica smrti.

- 02:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se