Wall - Jadi mladog vola

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

14.06.2007., četvrtak

Jedanaesti kat

Lift je zakloparao, a zatim se zaustavio uz drhtaj čeličnih sajli i glasni tresak metala. Imao sam osjećaj da je zaglavljen negdje između katova. Pomalo nervozno gledao sam prema vratima. Hoću li ugledati izlaz ili nešto drugo?

Hodnik je bio u polumraku, a neonska lampa za izlaz u slučaju opasnosti žmirkala je kao plinska svjetiljka na izdisaju. Čudno.

Na vratima sobe 1104 zastao sam i maramicom obrisao oznojene dlanove, za slučaj da se moram rukovati.

Hotelska soba u koju sam zakoračio bila je preuređena u maleni ured. Ispred staklenog zida, koji je gledao na rijeku i zelenilo šume bio je postavljen pisaći stol sjajne, polirane površine višnjevog drveta. Bio je prazan, osim špila karata i smiješne, prozirne staklene kugle, koja je sličila staromodnom akvariju za zlatne ribice. Soba je bila okupana svjetlom, a moje oči, naviknute na polumrak dugačkog hodnika, sporo su se prilagođavale. Ipak, njezinu sjenu spazio sam trenutno, jer je padala na suprotni zid, umjesto ispred nje.

Bez riječi mi je pokazala rukom da sjednem u neudobnu, drvenu stolicu ispred stola koja je izgledala kao raspareni dio garniture iz nekog skladišta. Zaškripala je pod mojom težinom. S nelagodom sam se promeškoljio u neudobnom sjedalu, umirući od želje za cigaretom. Umjesto da zapalim, nagnuo sam se prema stolu i dlanom opipao glatku površinu. Bila je ugodno hladna na dodir. Smirujuće.

Nakašljao sam se: - Javljam se povodom vašeg oglasa u novinama, - rekao sam mrvicu preglasno. Soba je bila akustična, jer je zvuk mog glasa proizveo jeku.

-Ah, instant karma! Dobar marketinški slogan, zar ne?- žena se nasmijala, otkrivajući jamice na obrazima i simpatično razmaknute prednje zube. Nešto kao Madonna, pomislio sam. Kao i ja, uslijedila je još jedna spoznaja. Sigurno puno laže, rekla bi moja majka. Tko zna koja po redu narodna mudrost bez pokrića.

- Pa, ovisi što ste mislili, kad ste oglašavali vaše usluge - oprezno sam otvorio karte. – Dovoljno sam star da se sjećam te Lennonove pjesme. Osim toga, prva mi je asocijacija Lennonov menadžer i producent Phil Spector i njegovo ludilo. Dok je Lennon napušen plovio na tripu, Phillie je još tih sedamdesetih u Yoko gurao različite plastične predmete. Valjda otuda i ime tadašnjeg Johnovog benda, Plastic Ono. Uostalom, radi se o Spectoru koju je ženama dvadeset godina kasnije gurao cijev pištolja u usta, a jednu je nedavno i ubio. Tvrdio je da je nesretna žena sama gutala cijev i ljubila je, kad je pištolj slučajno opalio.

- Instant karma je za mene Lennon i trenutno zadovoljenje. Ovom posljednjem sam se i nadao, kad sam odlučio oprobati vaše usluge - konačno sam se ohrabrio i naglas izrekao zašto sam ovdje.

Tada sam podigao pogled da je bolje osmotrim. Bila je neodređenih godina, lijepih crta lica i mišjeplave boje kose. Prirodno smeđokosa, procijenio sam nabrzinu. Iz tko zna kojeg razloga, pomislio sam kako bi bilo zanimljivo ustanoviti boju stidnih dlačica. Ili još bolje, otkriti glatku kožu. Malo me zbunjivala jeftina scenografija stola, staklene kugle i špila karata, kao u šatoru Ciganke-gatare na seoskom sajmu. Samo je nedostajalo proricanje sudbine iz taloga kave. Ta davna razbibriga bila je mi je zabavna i fali u ovo današnje moderno vrijeme. U prošlosti su mi često iz taloga proricali zvjezdanu budućnost. Istina, zvjezdanih trenutaka nije nedostajalo, ali su trajali koliko i noćno zvjezdano nebo iznad mene. Naiđe tako neki period u životu muškarca, kad jedino instant rješenja mogu donijeti olakšanje. Naravno, to ne traje dugo. Kriza srednjih godina, još jedna narodna mudrolija i klišej.


Instant karma’s gonna get you / gonna knock you right on the head / you better get yourself together / pretty soon you’re gonna be dead / what in the world you’re thinking of / laughing in the face of Love / what on Earth you’re trying to do / it’s up to you, yeah- you…


Dobro, stihovi nisu tako loši. Sjetilo me kako Lennon hoće reći da je opasno rugati se Ljubavi. On to jest činio, ali njegova je karma u liku debeljuškastog, ludog Chapmana čekala punih deset godina, prije nego mu je dala zadnji poljubac na rastanku.

Žena preko puta mene vratila me u sadašnjost dodirom svojih vrelih prstiju. Naglo sam povukao ruku, kad me vrelina iz prstiju zapekla.

Ustvari, oboje smo ustuknuli. Njezin izraz lica prenerazio me. Izgledala je istinski uplašeno.

- Ne bojte se! Ta moja seksualna privlačnost iznenadi mnoge – pokušavao sam biti duhovit i istovremeno ispipati njezinu reakciju na moju reakciju. Na njezinu reakciju, ustvari.

Bez riječi je ustala, okrenula se leđima prema meni i počela svlačiti. Sad je na mene bio red da se uplašim. Ustao sam, nervozno petljajući rukama oko dva preostala nezakopčana gumba sasvim uz grlo. Odjednom sam se osjećao nag i nezaštićen. Plavuša s manirima crne udovice okrenula se prema meni, polako odmičući dlanove s grudi i pubične kosti. Bila je potpuno glatka, no ta činjenica nije donijela nikakvo olakšanje niti uzbuđenje. Bio sam prvi puta ustrašen pred nagom, privlačnom ženom.

- Instant karma, sjećate se? – rekla je čudno ravnim tonom u glasu, šireći ruke i noge kao na raspelu, nevidljivom križu na kojeg se nekim čudom naslanjala.

Instant karma’s gonna get you / gonna look you right in the face / better get yourself together darling / join the human race / how in the world you’re gonna see / laughing at fools like me / who, in the hell, do you think you are? / a super star? / well, right, you are / we all shine on / like the moon and the stars and the sun / we all shine on.

Pred očima mi se pojavila slika iskeženih zuba Jacka Nicholsona u filmu ‘Shining’, a umjesto poljupca- njegova sjekira. Ženino nago tijelo širilo je auru, a magnetne oluje moje su usidreno tijelo nepovratno povlačile u samo središte oluje.

- Instant karma, sjećaš se? – dodirivala me ovlaš prstima, a moja se koža rastapala na dodir. Nisam pustio ni glasa. Dok sam se topio i smanjivao pred njom kao zločesta vještica sa Zapada iz čudne zemlje Oz, mahinalno sam pogledao prema vlastitm cipelama. Nisu bile lijepe, crvene, niti magične. Posljednjim sam atomima slobodne volje u pomoć pozvao svoje vlastite leteće majmune. Nije pomagalo. Bez kapi vode, uz iskrice i šuštanje statičkog elektriciteta, izgarao sam bez plamena pred ženom, koja mi je prodala instant karmu.

Još jedna skoro-pa-narodna debilnomudrog Foresta G. pala mi je na pamet - život jest bombonijera i nikad ne znaš što ćeš dobiti! Ja sam upravo odmotao svoju poljednju čokoladu.

Pokušavao sam preostalim mrvicama svijesti racionalizirati vlastito nestajanje, samosagorijevanje bez dima, vatre i zvuka.

Žena, koja me je rastapala, imala je zagonetan pogled u očima, a jedva primjetni smiješak počeo se oblikovati u kutu usana.

- Ne boj se! Nije svako nestajanje zauvijek. Ovo je tvoja instant karma, koju si zaslužio, naručio i dobio. Uživaj! - rekla je nagnuvši se dobrano da me poljubi u kosu.

Dok sam se strelovitom brzinom u česticama približavao podu hotelske sobe pomislio sam: to bi bila odlična parodija poznatog dječjeg filma, ali u porno verziji za odrasle. Jer misao nije nestala, naprotiv. Svakom sekundom i obrnuto proporcionalno s mojim fizičkim tijelom, moja svijest rasla je i meškoljila u udobnom mraku odnekud poznatog okruženja.

Tama se potpuno spustila na oči. Dok sam zgrčen ležao u mraku, mahinalno sam stavio palac u usta. Sisanje me oduvijek smirivalo. Negdje iznad moje glave, nečiji su poznati otkucaji srca davali ritam nadolazećim snovima.



- 12:57 - Komentari (41) - Isprintaj - #

12.06.2007., utorak

Dvanaesti kat

Lift se nečujno zaustavlja. Hodnik je prazan, dok korača prema sobi 1204. Provlači magnetnu karticu i gurne vrata. Apartman izgleda prostrano, ali bezlično, kao i cijeli hotel uostalom. Sterilna slika na zidu, teške draperije natopljene prašinom i stolice u komičnom oponašanju baroka. Njezina bježanja od braka, djece i svakodnevice povremeno kulminiraju u iznajmljenom apartmanu hotela s previše zvjezdica i premalo osobnosti. Ipak, nekoliko sati s ljubavnikom ili unajmljenim pastuhom bezličnu sobu pretvaraju u kaleidoskop boja, pružajući predah prije povratka u vrtlog života.

Agencija, koju je tu večer nazvala, obećala je poslati ‘muškarca koji svakog dovede do vrhunca’, štogod ta kriptična izjava značila. Bila je nestrpljiva.

Diskretno kucanje na vratima iznenadilo je, ali njegov izgled još više. Oniži muškarac srednjih godina, maslinaste boje kože i kose natopljene briljantinom na vratima se blago naklonio, ne govoreći ni riječi. Čvornovate šake, prepune neukusnog zlatnog prstenja i stomak koji se razlivao preko remena na hlačama –prevelik su šok. Ona ne pronalazi riječi. Zabulji se u nepoznatoga, očekujući razjašnjenje ove očite zabune. Mora da je pogriješio kat. Hotel je već imao par afera, koje su se povlačile po novinama i opskurnim ženskim časopisima. Ova komedija zabune mogla bi i njezino ime uvaljati u skandal. To je zadnje, što joj treba. Uspaničila se, kad je neznanac spustio teški kovčeg na pod sobe, uvježbanim pokretima rastvarajući ga i vadeći predmete, jedan čudniji od drugoga. Nerazumijevanje u njezinom pogledu oraspoložilo ga je, jer se široko osmjehnuo i blagonaklono je potapšao dlanom po koljenu. Njegova mimika mogla je značiti samo jedno: “Ne bojte se, odmah će sve biti jasnije!”

Zatvoreni je kovčeg izgledao nevelik u njegovim rukama, ali ovako rastvoren – pretvorio se u nepresušno vrelo rekvizita nekog mađioničarskog nastupa. Ulovila je vlastitu neobičnu pomisao: “Gdje su golubice i bijeli zečevi?” Tkanina, koju je izvadio, sličila je jeftinim kavanskim zavjesama.

Okrenuo se:- Oprostite, moram vam staviti povez!

Potpuno sluđena, nije se opirala, niti postavljala pitanja. Nekako je instinktivno znala da objašnjenje slijedi.

Nježno ju je polegao na krevet. S neprozirnim povezom na očima, u položaju fetusa, predala se događajima koji su se potpuno oteli kontroli. Za nju je gubitak kontrole potpuno nepoznat osjećaj.

Začula je neobične zvukove, šuštanje tkanine i škripu stolica, kao da netko razmješta predmete po sobi ili presvlači posteljinu na krevetima. Zatim se sve umirilo.

Napeto je osluškivala tišinu, pogađajući koji će sljedeći zvuk odjeknuti u ovoj neobičnoj sobi. Iako u posebnom stanju svijesti, otvorena prema svemu što je slutila da dolazi, tonovi koji su zaparali tišinu iznenadili su je i potpuno bacili na nepoznati kolosijek.

Zvuk violine odjeknuo je kao pucanj biča.

Prepoznala je klasiku. Brahmsov violinski koncert u D-duru slijedio je Mendelson-Bartoldijev E-mol, kao početak neke lagane glazbene terapije. Prepustila se visokim tonovima violine, a gudalo je lovilo glazbene niti kao paučinu koja pada sa žica.

Početna napetost je popuštala. Primijetila je to po vlastitim šakama, koje su se iz čvrsto stisnutih pesnica počele otvarati kao latice, prst po prst, dok otvoreni dlanovi nisu dodirnuli ugodno hladnu plahtu kreveta.

Odjednom je zvuk počeo ubrzavati, a tempo i glasnoća tonova počeli smjenjivati kao na toboganu. Brze su dionice lovile one prijašnje, spore i smirujuće, kao pas vlastiti rep. Koloplet se ubrzavao, zajedno s glasnoćom zvuka. Slobodne asocijacije u glavi dovele su je do prošlogodišnje manje operacije zuba.Tada joj je zubar nudio relaksirajuću glazbu umjesto injekcija, tvrdeći kako glazba smanjuje stres i bol, a ponekad čak i zamijeni lokalnu anesteziju. Pustio joj je Wagnerovog Parsifala, a ona je priznala da smiruje i opušta.

Ali sada, ovog trenutka, osjećala se kao junakinja nekog otkačenog filma Davida Lyncha. Nešto između fantazmagorije Twin Peaksa i sveobuhvatnog osjećaja tuge koja navire kao plima, kao stiletto glasa jedne llorone u Lynchovom filmu Mulholland Drive. Silencio! Jedino, htjela je kriknuti upravo obrnuto, kad je glazba na trenutak zastala, a posljednji tonovi violine treperili i vibrirali frekvencijom njezinog srca, koje je ludo tuklo u grlu.

Gudalo je skliznulo sa zadebljanih dijelova violinskih žica prema tanjima, a sviračev tempo i fuga bili su odnekud poznati. Slike iz djetinjstva u Somboru, potraga za djedom-pijancem po brojnim birtijama i njegovi prijatelji Cigani, dok to još nije bilo pogrdno ime, tek oznaka najslobodnijih ljudi na zemaljskoj kugli- gitanos, gypsies, boemi…Njezini moždani valovi bili su usklađeni s otkucajima srca, a disanje, unatoč brzim promjenama ritma, sve laganije i smirenije.

Violina je brzim promjenama jurila od mađarskih čardaša do ritmova flamenka; preko malenih oaza jazza, natrag u egzotiku turskih i indijskih tonova, koji su oko njezine glave vijugali kao dresirane kobre na seoskom sajmu, nekog zabačenog sela sjeverne Indije.

Jednu je glazbenu crticu ipak prepoznala – rumunjski ciganski bend Taraf de Haidouks nedavno su nastupali u Lisinskom. Romania, Roma, nema romskijeg od njih. Povremeni brzi i odsječni zamasi gudala ustuknuli bi pred smirenjem ciganskih balada Rusije i Španjolske.

Izgubila je pojam o vremenu. Na tren joj se učinilo da zvuk violine prelazi u saksofon Yurija Yunakova, koje tjeraju fuge Django Reinhardta, ciganskog cara jazza.

Odjednom, violina je utihnula. Vibracije i drhtaji zarobljeni su u njezinom uhu i nakon zvuka otvaranja i zatvaranja vrata. Neznanac s violinom je otišao.

Kad se usudila skinuti povez sa očiju, nije se iznenadila preuređenoj hotelskoj sobi. Sliči nečijem (neznančevom?) dnevnom boravku. Umjesto odurnih hotelskih zastora, na prozorima lelujaju staromodne zavjese na cvjetove, kakve je često viđala u djetinjstvu. Stol je prekriven kavanskim stolnjakom na crvenobijele kockice, a buket svježeg poljskog cvijeća, očito ubranog na brzinu (jer su stabljike otkinute grubo i nejednako) stoji u vinskoj čaši, na noćnom stoliću kraj uzglavlja.

Osjeća se iscrpljeno, kao nakon napornog, ali nezaboravnog popodneva s neumornim ljubavnikom.

Sljedeći vikend na recepciji hotela uzalud pokušava unajmiti istu sobu. Recepcioner je gleda s čuđenjem i nerazumijevanjem, uz opasku da hotel nema dvanaesti kat.



- 18:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

11.06.2007., ponedjeljak

Trinaesti kat

Lift se nečujno zaustavlja. Hodnik je prazan, dok koračam prema sobi 1304. Provlačim magnetnu karticu i gurnem vrata. Soba je prostrana, namještena sa stilom. Kao mušica privučena svjetlom, idem prema staklenom zidu, kroz koji se naziru paperjasti oblaci i rijeka. Usred staklenog zida, njezina su gola leđa umotana u tišinu i sfumato sunčevog svjetla, koje njezine obrise projicira kao hologramsku sliku. Trinaest katova niže, prolaznici i svakodnevica odjednom izgledaju sitno i nevažno, baš kako ih i doživljavam.

Potpuno je naga, čela pritisnutog uz staklo, zureći iza oblaka u daljinu. Odsutno mi mahne rukom na pozdrav i pokazuje stolicu u kutu. Sjednem, ne usuđujući se glasom poremetiti tišinu i tajanstvenost koja natapa sobu.

Sjedim u dvodijelnom odijelu, kravati i svilenoj košulji. Znojim se obilno. I za žarkog ljeta, kao danas, uvijek sam elegantno obučen. Dame, koje me pozivaju, od mene očekuju svašta, ali se elegancija i stil u mojem poslu podrazumijevaju same po sebi. Žena, koja me pozvala u ovu sobu, za sada ne govori što želi. Strpljivo čekam da se izjasni. Dozvoljavam si tek da mrvicu olabavim čvor na kravati. Tišina u sobi otkucava u damarima mojih sljepoočnica.

Ona se konačno odvaja od prozora, prilazi krevetu i liježe meni okrenuta leđima.

- Nemojte se svlačiti! Samo lezite uz mene i zagrlite me – govori tiho, da jedva lovim smisao izrečenoga.

Nije mi prvi puta da klijentice imaju neobične, ponekad i bizarne želje. Poigravam se u glavi mogućim smjerom današnje igre. Njezina gola leđa hladna su na dodir, a koža od alabastera prozirna je i otkriva plavičaste vene i kapilare, koje se granaju kao mraz na staklu. Ta zimska usporedba u ovaj vreli, ljetni dan nekako prirodno dolazi u ovim okolnostima.

Moj dah na njezinom vratu podiže sitne, prozirne dlačice, ali njezino je disanje skoro neprimjetno.

Mora da sam zadrijemao, jer krvavocrvena kugla tone iza horizonta sve brže, a sjene u sobi već su se izdužile. Soba je prazna, a na stoliću zatičem ugovorenu sumu novca i kratku poruku: «Bili ste dobri.Vidimo se sljedeće nedjelje?« Uzalud tražim ključ-magnetnu karticu hotelske sobe. Nestao je, baš kao i žena prozirne kože.

Taj sljedeći puta dolazi brže nego sam očekivao. Mora da sam barem nešto napravio dobro, jer me njezin poziv zatekne nespremnog, u udaljenom gradu. Naravno da je želim vidjeti. Profesionalna znatiželja tjera me da otkrijem što je pokreće i motivira, za čime žudi. Kakav će biti naš novi susret?

Djevojka na recepciji pozdravlja me smiješkom. Trinaesti kat, poznati hodnik i deja vu zatiču me zbunjenog pred poznatim vratima. Na trenutak nisam siguran - dolazim li tek ili sam već na odlasku? Ona je, naravno, gola i leđima okrenuta vratima. Ramena joj vidljivo podrhtavaju. Plače. Uočavam razbacanu odjeću po sobi i zgužvanu posteljinu. Jesam li ja krivac? Skidam košulju i pokrivam joj gola ramena. Šapućem na uho, umirujem i govorim kako će sve biti u redu. Ne znam baš ništa o tome, što je muči i tko je odgovoran za njezine suze. Očito nisam ispunio njezina očekivanja.

Čekam vas na trinaestom katu pred liftom
, poruka na zaslonu mobitela rađa radoznalost i žudnju, kakvu obično ne osjećam prema klijenticama, bez obzira kako privlačne ili bogate bile. Jedva čekam da je vidim. Zanima me i vlastita reakcija na njezin dodir. Dočekuje me sa očima koje se smiješe i uzima moju ruku u svoju. Isprepletemo prste, potpuno prirodno i neočekivano. Intimnost, kakvu rađa uzajamna privlačnost ili posebni odnosi. Ništa od toga ne postoji s ovom neobičnom ženom. Barem se toga ne sjećam.

U sobi od stakla i paperjastih oblaka razodijeva me bez strasti i žurbe. Sama ostaje potpuno odjevena, zakopčana do grla i naizgled udaljena i nepristupačna. Jedino su joj prsti živi i metodični, kojima me želi razgoliti do kraja. Što planira sa mnom? Ležim pasivno na francuskom ležaju. Potčinjen muškarac, kao na pladnju, kojeg ona potpuno kontrolira najamnim odnosom i aranžmanom. Svojim držanjem i odsustvom bilo kakvih vidljivih emocija. Jedno vrijeme sjedi obučena uz mene golog, s potpuno neočekivanom i neprikladnom erekcijom. Pred njezinim kliničkim pogledom, ukrućenost mojeg spolovila naočigled se smanjuje, do smiješnog oblika uginulog crva. Ona ustaje i zagledana kroz prozor govori u staklo ne osvrćući se:

- Novac vam je na stolici u hodniku. Zatvorite vrata na odlasku, molim!

Čini se da je zadovoljila svoju današnju potrebu za nagošću tijela. Moja vidljiva zbunjenost i frustracije opipljive su pod prstima. Ona ne likuje, kako bi se u ovoj situaciji od nje moglo očekivati. Ravnodušno me otpušta. Nisam joj uspio zadržati pažnju dovoljno dugo, da bi vrijedilo truda.

Kod lifta stojim tresući glavom, kako bih sabrao misli. Gore ili dolje? Trinaesti kat ili prizemlje? Pred sobom 1304 prekopavam po džepovima. Magnetna kartica za ulaz nestala je, ali vrata su samo pritvorena. Ona je unutra, leđima naslonjena na stakleni zid. Iza njega se prostire plavetnilo neba i lijena, mutna rijeka u daljini. Ruke su joj teatralno raširene u zagrljaj. Očekuje li da je zagrlim? Jesu li ruke zastale u zraku pri oproštaju od nekoga, tko je već otišao? Nekog, tko ju je napustio, ali ona zna da će se vratiti?

Dok odmahujem glavom da razbistrim pogled i misli, sunce zaranja na horizontu. Bez žurbe svlačim odijelo, kravatu i svilenu košulju, pedantno ih odlažući u ormar. Sjedim gol na rubu kreveta i dugo gledam kroz stakleni zid sobe.

Na recepciji hotela pozdravljam nepoznatu ženu u noćnoj smjeni. Uzalud pokušavam unajmiti sobu 1304. Odbijaju me uz smiješnu napomenu, da hotel nema trinaesti kat.





- 01:56 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se