Wall - Jadi mladog vola

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

08.02.2007., četvrtak

Partija šaha

Ona je jedno čudo, satkano od suprotnosti! Kao svaka osjećajna žena, uživa u nježnoj poeziji, štoviše, često padne na gnjecave manire iz austrougarskih vremena, na budalaste stihove u aoristu i pluskvamperfektu, kako govore junaci iz crtića ili jako pijani šekspirijanski glumci na šankovima matičnih kazališta. No, čim se jednom uloviš na osjećajnost, već sljedećeg trenutka grubo te spusti u realnost nekom hladnom analitičkom izjavom i seciranjem osnovnih filozofskih teza. Ili čak i gore, pozove na partiju šaha.

Šah je, poznato je, čudnovati kljunaš ljudskog mozga, a osobe koji ga igraju dijele se na pacere i poznavatelje. Za sebe mogu reći da nisam poznavatelj. Nažalost, ili nasreću, ostaje tek da se vidi.

Rječnici ga definiraju kao stratešku igru za zabavu ili natjecanje između dva igrača, baziranu na vještini i poznavanju pravila. Doduše, element natjecanja uvijek je prisutan, a tek mali broj neznalica, kao ja, može ga igrati isključivo zabave radi. Pri tom se uglavnom ja zabavljam, a suigrač s druge strane stola nervira mojim elementarnim nepoznavanjem davno ustanovljenih i propisanih protupoteza, en passanta, rokada, gambita… i konačno, notacija.

Da, ona je osjećajna žena koja poznaje i igra šah. Dapače, cijeni ga, kao i ljude koji ga igraju. Dobro, koji ga dobro igraju, da budem precizan.

- Hoćemo li jednu partiju? Dat ću ti da opet budeš bijeli
– mami i ne čekajući odgovor, postavlja šahovsku ploču.

- Opet nudiš toliku prednost fore? – ironiziram, jer nijednom u naših desetak partija nisam osjetio prednosti bijelih figura i otvaranja. Doduše, niti u jednoj od tih partija nisam pobijedio, ali sam se u mnogima odlično igrao, priznajem. Uglavnom me zabavljala njezina zbunjenost mojim potezima, sumnjičavost i nedoumice mojim žrtvovanjem figura ili neočekivano hrabrim potezom. Ubrzo bi ustanovila da se radi o glupom potezu bez pokrića. Ona to ne razumije, jer sama nikada i nigdje ne brza, za razliku od mene.

- Možda ovaj put pobijediš – nagovara me kao malo dijete, iako oboje znamo da nema nikakve šanse. Čak niti da gorim od želje za pobjedom, a ona zaista poželi izgubiti. To se još nije desilo.

Ne znam, možda me u šahu odbija ta ratnohuškačka ikonografija, topovi i pješaci, konjanici i lovci, sve do kraljeva i kraljica. Možda je problem, što sam seljačko dijete, pa ne volim da pješaci (ili njemački seljaci ‘baueri’) uvijek prvo stradaju. U šahu, oni padaju kao snoplje i nitko za njima ne žali. Dobro, možda na kraju, kad se bitka svede na par figura, onda taj seljak-pješak dobro dođe, ako preživi i dogura do kraja šahovskih polja. Ali i onda ga zamijene za neku zaista važnu, potrebnu figuru. Cijeli sam život proveo u blaženom socijalizmu, koji me naučio pravim vrijednostima i respektu za male ljude, životno nevažne figure. Šah, s druge strane, glorificira monarhiju i žrtvovanje svih za okrunjenu glavu. Ima u toj igri i machizma, muškog šovinizma, pa i prikrivene gay odbojnosti prema ženama, makar bile i kraljice. O, kraljice su važne u šahu itekako, ali samo da zaštite stražnjicu najvažnije figure, kralja. Ako treba i žrtvovanjem. Fuj! Takvo me društvo odbija. Posebno je iritantno, kad žene prigrle ovu seksističku igru, pa onda igraju po tim budalastim pravilima i nikad, baš nikad ih ne dovode u pitanje.

Dakle, ona i ja igramo šah i unaprijed znam da ću se zabaviti. Ako već ne šahom, onda njezinim reakcijama na moju igru. Još više nego u kartanju, ovdje sam razgolićen i bez skrivenih aduta. Pa ipak uspijevam iznenaditi i to me veseli.

- Znaš li, da je s bijelim figurama najbolje otvaranje ‘sicilijankom’? Bijeli na E4, ja odgovorim na C5, a ti nastaviš skakačem F3? – obzirno me podučava. Neugodno joj je, kad otvaram zadnjim pješakom u redu. Meni to izgleda logično, riješim se rubova, kao što se kod kolača prvo rješavam okrajaka. Ona jedva skriva odbojnost prema kolačima i takvom otvaranju. A nismo još zapravo ni počeli igrati.

- A znaš li ti, da na perzijskom ‘šah’ znači kralj? Tako je igra i dobila ime - podučavam ja, kao fol, nju.

- Recimo, šah Reza Pahlavi i šah-mat Soraya, žena mu?

- To je stvar opće kulture, dragi moj! Manje priče, trebamo se koncentrirati na igru – ljubazno pokušava reći da zavežem, ali ja se tek zagrijavam.

Za pobjedu joj uopće nije potreban mir ili koncentracija, pa ipak se partiji predaje kao da joj od toga ovisi život. Ona se, kao nijedan šahist, ne zna igrati niti zabavljati. Ima važnijih stvari - pratiti igru, pamtiti poteze, planirati strategije, u glavi vući desetak poteza unaprijed… Da, šahisti, kao i vojnici, misle samo na pobjedu. Da sam poznavatelj, a ne pacer, ta bi me igra sputavala u svojem malenom klaustrofobično zatvorenom prostoru od 64 polja, unaprijed predodređenim potezima, linijama igranja, nemogućnošću korištenja mašte, iznenađenja.. Kad god ozbiljno razgovaramo i ja joj na sve ovo skrenem pažnju, ona strastveno i uvjereno tvrdi da sam u krivu. Šahistima je šah prvenstveno igra.

- Nije istina! – uzvraćam i vučem još jedan pacerski potez, od kojeg joj se diže kosa. – Svi, posebno vrhunski igrači su ograničeni, jer plešu zadani ples protivnikovih i vlastitih poteza. Svi njihovi potezi već su odavno zapisani u knjižicama, koje drže uz uzglavlje, povremeno listajući nerazumljive šifre od brojki i slova.

Ona iz naftalina izvlači priču o kralju i matematičaru, koji je za nagradu tražio zrno žita na kvadrat za svako šahovsko polje, pa je rezultat ispao milijarde milijardi, nešto sa osamnaest nula. Kao, vidi kako je šah zanimljiv, dubok i koristan!

- Ali, car je šahistu-matematičaru ponudio isplatu u zrnima žita samo ako će ih prebrojati, pa se šahist, posramljen, povukao pred nemogućim zadatkom – kažem ja lukavo, jer sam došao pripremljen za igru. Ne šaha, već igru teorijama i antičkim pričama.

Ona odustaje od usputne edukacije i već je u par poteza nadomak pobjede. Ja bih tu rado obeščastio kraljicu, ali u ovoj se igri cijeni kad u kut stjerate mušku okrunjenu glavu, a ne kraljicu. To mi je nezanimljivo.

- Lovac na G5
– kaže ona iritantno slatkim glasom, podsjećajući na povučeni potez. Kao da ne zna, da još nisam naučio napamet brojčane oznake polja.

- A jesi li znala da je Sokrat tvrdio, kako život vrijedi samo ako ga stalno propitkujemo, istražujemo. To važi i za vlastita uvjerenja, ili ono što mislimo da znamo. Jesi li baš sasvim sigurna, da kraljicu ne treba na krevet?- namigujem komično, ali mislim sasvim ozbiljno. Ona ne razumije.

- Kakav krevet? Daj gledaj ploču! – sprema damin gambit, zna da se neću, ne mogu oduprijeti.

- Volim kad me dama stjera u kut. Samo tad mora prestati biti dama, inače nije uzbudljivo – kažem, misleći da svakoj ženi, kraljici ili dami svejedno, ovakve primjedbe laskaju. Nju živciraju.

- Znaš li, - uzvraća protupitanjem, u nadi da će me barem nešto naučiti o šahu - da je Gari Kasparov s rezultatom 4-2 pobijedio IBM-ov kompjuter Deep Blue?

- Ne pratim mehaniku
- sarkastično odvraćam. – A jesi li ti znala, da je Deep Blue dobio ime po onom zabavnom sveznalici-kompjuteru iz ‘Autostoperskog vodiča kroz galaksiju”? Doduše, tamo se zvao Deep Thought, ali to je za šahiste ipak duboka misao – sad već udaram nisko. Ne volim kad me samo pobjeđuju, a pri tom se nitko ne zabavlja.

- Mislim da jesam
- uzvraća još uvijek duboko uduljena u unaprijed dobivenu partiju.

- Descartes je to malo drugačije formulirao. On je, naime, rekao ‘mislim, dakle jesam!’ I pri tom nije mislio na šah!
- zloban sam, priznajem, a ona to ne zaslužuje.

- Rene Artois, ovaj, Descartes, - nastavljam u zafrkantskom tonu – htio je reći da treba sumnjati baš u sve, unaprijed zadana pravila, pa i šaha, pogotovo! U sve, osim u sposobnost da mislimo, promišljamo!

- E, pa ja mislim da je ovo šah-mat- kaže ona već umorno, ali zadovoljno. Kakve bi tek traume imala da slučajno izgubi od mene. Dobro, te opasnosti nema, niti teoretski, ali jednom sam je tako zapričao, da sam izvukao pat. Šahistu nema ničeg mrskijeg od takve bezizlazne situacije, gdje ne mogu naprijed, niti nazad. Pa još s pacerom kao ja.

- Mislim da s tobom više neću igrati šah. Barem dok ne naučiš ovo napamet - kaže, ustajući od stola i pružajući mi list papira. Znatiželjan sam. Što mi je napisala? Oproštajno pismo? Pravila FIDE? Biografiju Bobbyja Fishera?

Nekako mislim, da ni večeras ništa od daminog gambita. Šteta, jer imam na sebi one bokserice, koje je jednom pohvalila.

Gledao sam kako oblači kaput i odlazi, a u grlu me stegnulo. Šteta, definitivno me otpisala. Mogla je barem ostaviti malo odškrinuta vrata, kao znak da ima barem neke nade za nas. Možda je svoj ispisani list papira tako i doživjela, ne znam. Za mene je on značio konačno ‘zbogom’. Uostalom, tko bi ovo mogao naučiti napamet ili nedajbože, u igri primijeniti?

Uvjerite se sami:
1. e4 e5 2. Sf3 Sf6 3. d4 exd4 4 .e5 Se4 5. Dxd4 d5 6. exd6 e.p. Sxd6 7. Lg5 Sc6 8. De3+ Le7 9. Sbd2 0-0 10. 0-0-0 Te8 11. Kb1

- 18:29 - Komentari (46) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se