Wall - Jadi mladog vola

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

18.01.2007., četvrtak

Otvori oči!

(Za Plejadu)


- Pričaj mi o sebi, želim znati kakav si zaista – rekla je znatiželjno, primičući svoje lice mojemu, zagledajući mi u zjenice sasvim izbliza. Kao da je željela provjeriti govorim li istinu. Ležali smo na hrpi jastuka, okruženi mrvicama čipsa i praznim vrećicama gumenih bombona, na krevetu koji je upravo posvjedočio borbi bez pobjednika. S dva pobjednika, točnije.

- Reci mi pet stvari, koje nitko ne zna o tebi - nastavila je, obuzeta žarom srednjoškolke, koja gori od nestrpljenja da pročita odgovore iz leksikona dečka, koji joj se dopada.

Nije mi se svidjelo, izgledalo je nemaštovito. Ustvari, malo sam se bojao smjera, u kojem bi ovo moglo krenuti.

- Pet stvari? Da vidim... – otezao sam, praveći poduži uvod, kako bih bio siguran da me pažljivo sluša.

- Kao desetogodišnjaku, moj mlađi brat, tad još u pelenama, ispao mi je iz kolica. Jako je plakao i nije htio prestati, pa sam ga ljuljao sve jače, dok na kraju nije ispao. Tresnuo je na pod uz potmuli zvuk i jedno vrijeme nije disao. Bio sam u groznom strahu, najviše da mama i tata ne saznaju. I danas mislim da je za njegov užasni karakter, tučnjave i opijanja kriv taj pad, koji sam skrivio.

Na licu joj se vidjelo da je se moja priča nije baš dojmila.

- Možda zato ima tako čudan oblik glave? Moja stara kaže, da bebe i pijance Bog čuva - rekla je, ponavljajući staru, naučenu frazu.

- To s povjeravanjem je malo djetinjasto – priznala je, pokušavajući promijeniti temu. Činilo mi se da će ustuknuti i reći, kako je ustvari mislila da joj povjerim neke nepoznate, ali banalne sitnice. Ali, za to je sad bilo prekasno. S povjeravanjem i istinom uvijek se opasno poigravati. Jednom otvorena brana obično propusti mnogo više nego je bilo planirano.

- Na svoj osamnaesti rođendan, dobio sam na par sati ključeve očevog ljubljenog Mercedesa, kojeg je obožavao više od rođene djece. Svaki dan ga je laštio i glancao, iako na njemu nije bilo ni zrnca prašine. Ionako je uglavnom bio parkiran u garaži. Stari je bio opsjednut savršenim radom motora; svaki dan po petnaestak minuta bi ga držao upaljenog u leru, da se razrade ventili. Naravno, vozio ga je kretenski, šezdesetak na sat maksimalno, a i to samo vikendom. Znao bi gacati kroz snijeg i kaljužu pješke na posao, gunđajući u bradu kako je takvo vrijeme smrt za limariju. Majku i nas djecu stari je autom vozio samo na praznike, obično do obližnjeg izletišta. I tako je mi ga je posudio da proslavim punoljetnost. Auto je bio simbol, baš kao i osamnaesti rođendan, pa je stari namignuo i predložio da povezem djevojku u kino. Bila je to šifra za ljubljenje na stražnjem sjedištu, znao sam da očekuje da ispadnem frajer i muški mu osvjetlam obraz. Nikad nije saznao da su za mrlje, zbog kojih nije prigovarao, krivi dva moja prijatelja iz škole, koji su me u disku žicali auto na pola sata. Tada se to nije zvalo 'gay', već puno grublje i opasnije.

-Ti, nadam se, nisi bio s njima u autu – pitala je, širom otvorenih očiju, a ja sam nastavljao. Više me ništa nije moglo zaustaviti.

-Znaš kako sam oduvijek tvrdio da sam, kao i ti, bogobojazni vjernik i katolik? Istina je, da sam na kraju osamdesetih, dok je Savez komunista još drmao Jugoslavijom, bio trockist i slao anonimne predstavke rukovodstvu Internacionale, upozoravajući na politiku staljinizma tadašnjeg partijskog rukovodstva. Ne samo to, pod pseudonimom 'Mike Ingram' napisao sam i knjigu «Marksizam, oportunizam i Balkanska kriza”.

Ovo joj je teško sjelo, jer oboje studiramo teologiju. U nevjerici je stavila ruku preko usta i podigla jednu obrvu. Čak i na njezinom lijepom licu to izgleda groteskno. Očito se počela užasavati sve gorih ispovijedi. Znao sam da joj odgoj i šira obitelj, s tri časne i dva fratra, u glavi sad zvoni na opasnost od crvenog vraga iz pakla.

- Konačno, glasao sam za Račana i SDP! To mi je najgori grijeh, zbog kojeg se iskreno kajem – zbacio sam teški kamen sa srca. Kad se netko, tko godinama u sebi čuva najstrašnije tajne, konačno ispovijedi, osjeća prazninu u glavi i silno olakšanje. Osjećaj zadovoljstva i sreće snažniji je od moguće zabrinutosti, kako će te silne prljavštine biti prihvaćene. Čak i od njemu najbližih osoba.

Prestala me grliti i odmaknula se. Oči su joj bile zamagljene od suza, a pogled pun nerazumijevanja.

- Mislila sam da ćeš mi otkriti što voliš jesti, na što si alergičan, ili te eventualno zanimaju perverzije poput oralnog seksa, a ne ove užasne gadosti – rekla je razočarano i još više se odmaknula.

-Hvala ti, zlato, što si uz tako malo riječi ti meni otkrila svojih pet osobina – iskreno sam uzvratio, skupljajući svoju razbacanu odjeću i žustro se oblačeći. Nikakvi leksikoni, niti anketna pitanja iz blogova ne bi mi mogli pružiti ovako jasnu i preciznu sliku o njoj. Nisam bio otrovan, tek faktografski precizan.

Na vratima, prenula se iz obamrlosti i povikala za mnom:- To su samo četiri tajne!

Eto, upravo mi je otkrila još jednu stvar o sebi. Da sam dobronamjeran, ne bih to morao pripisati njezinoj gluposti, već običnoj lakovjernosti. Ona nema pojma kad netko laže, čak i kad to čini tako neuvjerljivo kao ja!



- 03:28 - Komentari (54) - Isprintaj - #

11.01.2007., četvrtak

Tamna soba

Crnilo zatamnjene sobe u kontrastu je s blještavim svjetlom izvana, koje se tek nazire kroz mali, visoko postavljen prozor u desnom gornjem kutu. Ima nešto zlokobno u činjenici, da tako jarko svjetlo uopće ne prodire u ovu malenu prostoriju. U mraku se jedva razaznaje pognuta figura čovjeka za stolom, glave podbočene rukom i tek naslućuju obrisi police s knjigama i križ na suprotnom zidu.

Unatoč svim zakonima fizike, jarko svjetlo ne prodire u sobu, a tama puzi prema rubovima prostora, nadirući polako kao morska plima.

Muškarac za stolom u potpunom mraku napamet čita iz knjige pred sobom. Lista stranice knjige i poluglasno mrmlja u bradu stihove koji sustižu jedan drugoga, kao molitva i kletva istovremeno. Njegov jednolični glas zvuči melankolično. Sjetno. Pokajnički.

- Jeronime, Vulgata nije gotova – šapćem mu preko stola, a moje riječi padaju na otvorene stranice Biblije.

Njegova ilirska tvrdoglavost i ustrajnost pomagale su mu dva desetljeća da pretoči Svetu knjigu s hebrejskog na vulgarni, narodski jezik. Sad misli da je prijevod na latinski gotov, kao da je riječ o tek nekoliko homilija, a ne cjelokupnom kršćanstvu, impregniranom u stranice papira.

On diže glavu i zuri u neprobojnu tamu ispred sebe. Ne govori. Nije ni potrebno, jer mu govorim izravno - moje su misli i njegove misli, a on samo posuđuje tijelo. Lutanja po Antiohiji i godine hermitizma u Halkidskoj pustinji naučile su ga samoći i trpljenju. Ne treba sugovornika, ali ga pozdravi i prigrli, kad ga providnost pruži. Zato sam neočekivano, ali dobrodošlo iznenađenje.

- Nemam volje ni snage, moj Bože – izgovara herezu, ali za mene nije heretik. Ne još. Brinem za njegovu dušu, jer zvuči tmurno. Možda ga nije iscrpio asketizam pustinjaka, već profanost svjetovnog života s Marcellom i Paulom. Udovice iz patricijskih obitelji od svakog bi sveca napravile bludnika, šapućem i dodajem, da je svojim prijevodima već okajao grijehe. Njegova lutanja po Trakiji i Maloj Aziji donijela su mu razumijevanje tolikih jezika, taman da sada, pred kraj života, skoro ništa ne razumije. Pa ipak su njegova djela svetačka. Samo su tijelo i um predugo zarobljeni u redovničkoj ćeliji bez svjetla. Prepušten tami, koju upija i širi kao bolest.

- Uvijek nešto radi, da te vrag ne zatekne u dokolici i ne uzme pod svoje! - govorim mu, ali on više nema volje ni snage. Šutke zuri u tamu pred sobom i čeka, da ja govorim za obojicu.Nastavljam:

- Dok si bio mlad, hvalio si brak, jer muškarcu daje djevicu. Ali, sam se nisi držao vlastitih savjeta, a sad je vrag došao po svoje – pomalo zlobno šapućem mu kroz tamu.

Jeronim konačno diže glavu i zuri preko stola, gdje se u mraku bjelasa ljudska lubanja na stolu, prijatelj i sugovornik u tami. Njegova posljednja svjetovna diverzija mora uspjeti. Tko još pažljivo čita crkvene biografije? De viris illustribus, povijest slavnih ličnosti ima tek jedno ime više i dva njegova sinonima - Paula i Saskia.

….

Kad se Hieronymus konačno probudio, prošla su stoljeća. Sad se zvao Rembrandt Harmenszoon van Rijn i konačno je mogao na svjetlo dana. U glavi nosi slike i sjećanja na jedno davno prošlo doba i neprozirnu tamu zamračene ćelije. Boluje od kronične depresije, pa iako vidi blještavo šarenilo svijeta, svjetlo ne ulazi u njegov um. Njime vlada tama, a tek mrvice povremeno zabljesnu i nestanu. Zadnji se trak gasi 1642., kad ode i Saskia. Ostaje okrenutost prema unutra, crnilo i gravura u bakrotisku "Sveti Jeronim u tamnoj sobi".

("Sv.Jeronim u tamnoj sobi" iz 1642. najbolji je Rembrandtov bakrorez neobičnog sveca-zaštitnika prevoditelja)

- 14:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.01.2007., subota

Tumač znakova

- Nabijem vas! – izgovorio sam glasno, pokazujući studentima srednji prst. Žamor nerazumijevanja u dvorani samo me ražestio.

- Ne slušate pažljivo! Semiotika proučava znakove i simbole, pojedinačno ili kroz sustav znakova. Objašnjava, kako je neki simbol napravljen i kakvo značenje i informaciju prenosi. Na primjer, ova moja gesta: srednji prst, sam po sebi, nema nikakvo posebno značenje, niti se razlikuje od ostalih prstiju na ruci. Ali u ovom položaju ruke, dok je unutrašnjost šake okrenuta prema meni, srednjak ispružen a svi ostali prsti zgrčeni prema korijenu šake - to je poruka! Ukrućen i uspravan prst predstavlja muški spolni organ u erekciji; to je izravna poruka ‘ne diraj me, ili ću ti iskarati ženu, kćer i psa, možda i tebe’, da budem brutalno vulgaran. Može značiti i bijes, prkos ili otpor. Dakle, sama gesta dovoljna je i govori više od riječi. Ako je popratite odgovarajućim izgovorenim riječima, pojačavate učinak, a izgovorenim kreirate udvostručavanje i ponavljanje riječi. Da pri tome, uz pokazan srednjak sugovorniku izgovorite ‘nabijem te’, uz to glasno proizvedete zvuk karakterističan za seks, penetraciju, orgazam ili slično, imali biste i onomatopejsko udvostručivanje. Pojam dolazi iz grčkog semeiotikos, tumač znakova, a prvi ga je put upotrijebio Henry Stubbes 1670.godine. John Locke ga je u svom djelu An Essay Concerning Human Understanding tek detaljnije razradio.

Glas mi se izgubio u zvuku zvona za kraj predavanja. Pomalo bezobrazno, iz zadnjih su klupa počeli nestrpljivo spremati stvari, a žamor je ugušio moje upute seminarcima. Da su ostali par trenutaka duže, naučili bi još nekoliko znakova, lakih za interpretaciju- slegnuo sam ramenima u znak pomirenosti i prihvaćanja, te odmahnuo rukom. Odustajanje od plivanja uzvodno. Studenti ne ostaju dulje, ma kako zanimljivo predavanje bilo.

U kabinetu me dočekala djevojka ravne crne kose do ramena, upadljive šminke na blijedom licu, s crnim ružem i odgovarajućim crnim lakom na noktima. Imala je dugačke, vitke prste, kojima je na grudima nervozno pritiskala bilježnicu s predavanja i moju ispitnu skriptu. Dok sam ulazio i zatvarao vrata, pratio sam pogledom igru prstiju s rubom njezine prekratke suknje. Povlačila ju je i poravnavala, da bi već sljedećeg trena povlačila rub u stranu, pa na dolje. Pogledom sam fiksirao tkaninu, koja se pripijala kao druga koža, otkrivajući struk i linije tijela. Još jedna djevojčica s tijelom odrasle žene, pomislio sam, iskosa pogledavajući prema njezinom licu, napola prekrivenom pramenom kose.

- Šteta što ste propustili predavanje- obratio sam joj se, dok sam palio cigaretu. Mahinalno je jezikom liznula gornji dio usnice. Pušačica, koja umire od želje da zapali i tako otjera nervozu zbog ispita, profesor i tumač znakova u meni profesionalno je očitavao simbole njezinog držanja tijela i poruke koje je odašiljala.

-Da ste pratili, mlada kolegice, sada biste znali da vam držanje odaje ambivalentnost vašeg položaja tijela, ruku i koljena. Hoćete-pa nećete, govore vaše ruke i koljena, a pogled u stranu kazuje mi da se spremate nešto smuljati, izgovoriti se, ili tražiti da vas pustim na ispitu!- bio sam izravan, pomalo zaintrigiran pričom ove studentice, čiji je samosvjesni izgled bio u neskladu govorom tijela.

Pogledala je prema vratima, kao da se pita što bi bilo da sad netko upadne iznenada. Ili još bolje, da ustanem i zaključam ih? Nisam sasvim odbacio tu pomisao, ostavljajući je u mislima kao iznenadni dobitak na lotu ili anti-stres lopticu.

Nagnula se prema meni, naslanjajući laktove na rub mojeg stola, gurajući mi u lice svoje poprsje u pripijenoj crnoj majici s velikim izrezom. Grand Canyon njezinih grudi širio je magnetne impulse i vukao me u ponor. Zarobljen u sekundama, nisam mogao skrenuti pogled, pa sam se nakašljao da skrijem zbunjenost muškarca pred ženskom ljepotom. Tu godine, iskustvo i nadređeni položaj predavača nisu pomagali. Naravno, znao sam da koketira svjesno i namjerno, pokušavajući nešto izvući za sebe, ali na nekom nivou njezin je flert bio prirodan i potpuno ženski nesvjestan. Srećom, struka i obrazovanje daju mi prednost pred ovakvim vamp studenticama, pa i ovom djevojčicom-ženom koja me pokušava motati oko malog prsta.

- Želite li zapaliti?- ponudio sam je, da skrenem pozornost i prekinem neugodni trenutak. Zbunio sam je, vidjelo se na njoj. To nije očekivala.

- Dajte mi indeks – autoritet je pomagao da odredim njezine namjere.

– Profesore, ne sjećate se, ali ja sam kod vas položila u prošlom roku – sad je ona bila gore, a ja sam, kao hrvač pod nelson-zahvatom, pokušavao povratiti inicijativu.

Neočekivano, pružila je ruku preko stola i pogladila me po licu.

– Ne bojte se – glas joj je bio tih i i obziran, dok je pokušavala pronaći ton da umota riječi koje nisam razumio. Miris njezine kose i kreme za ruke draškao mi je nosnice, a erotična linija vrata i ključne kosti izazivala, potpuno u neskladu s informacijama i podacima koje su njezina usta izgovarala. Za mene, profesora komunikologije i muškarca prije svega, još jedna se postavka sudarila s novim, vrlim svijetom. Još jednom se pokazalo, da se iz naopako postavljene teze i krivih premisa ne može doći do ispravnog zaključka.

Na putu kući razmišljao sam o svemu hladno i znanstveno, razrađujući ovaj slučaj za neko buduće predavanje. Otključao sam vrata, u hodniku objesio jaknu i odložio torbu sa spisima, te ušao u kuhinju. Moja žena, akademska slikarica s najnovijom izložbom u prestižnoj galeriji, podigla je napola popijenu šalicu kave na pozdrav.

-Kako je bilo? –pitala je lakonski kao i svakog popodneva, ne očekujući odgovor. Pa ipak, moj je odgovor očito nije iznenadio, jer defenzivno držanje ramena i čvrsti pogled, bez skretanja u stranu, nije bio pokoleban.

Za vrsnog stručnjaka semiotike, tumača znakova i simbola, u glasu mi se jasno ocrtavala ponižavajuća gorčina, dok sam odgovarao:

- Ništa posebno, osim što sam konačno upoznao tvoj najnoviji plijen. Sigurno si znala da je tvoja nova ljubav - moja studentica. Ili si je izabrala baš zbog toga?


- 03:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.01.2007., petak

Plivač

Dok plivam, umor se iz mišića izlijeva u more. Valovi me udaraju u lice, a zatim miluju po leđima na odlasku. Ne posustajem, a svaki moj novi zamah vodi me bliže cilju. Kad konačno uspijem, bit ću prvi čovjek koji je preplivao sve oceane svijeta oko zemaljske kugle. Dugo već nisam razmišljao o tome, kako je sve započelo. Prije desetak godina, ne znam više točno, sa obale sam bespomoćno promatrao utapanje djeteta u trajektnoj luci. Bio sam mu bio najbliže, ali se od šoka nisam mogao pokrenuti. Nekoliko je prolaznika ubrzo skočilo u vodu, uzalud i prekasno. Neki ljudi takav prizor uspiju zaboraviti. Ja nisam. Kriv sam za blokiranu svijest i udove od olova. Tada sam se zavjetovao, da ću preplivati sva mora i oceane i obići svijet.

Ne sjećam se više, kad sam točno krenuo na put, tek znam da jednostavno moram nastaviti. Mjesecima sam u vodi i koža mi bubri i otkida se u velikim krpama. Komadima vlastite kože mamim radoznale ribe, pa njihovim tijelima hranim vlastito. Ne treba mi puno hrane. Ponekad, dok plivam, grgljam morsku vodu u ustima i nakon par sati osjećam sitost. Možda od planktona, možda samoobmanom? More se zna pobrinuti za svoje, a ja već mjesecima pripadam moru.

Povremeno se prepuštam morskim brzacima, koji me nose kao slamku, bez vlastite volje i utjecaja. Nikad ne pokušavam odrediti smjer. Tijelo je mehanički stroj, ali mozak je živ, a misli se kovitlaju i sustižu jedna drugu. Razmišljam o svemu i svačemu, o povezanosti, posljedicama, o politici i povijesti. Razmišljam o kricima galebova koji me drže budnim, o različitim scenarijima života, koje živimo paralelno u našim svemirima. Oni se dodiruju, katkad i preklope na kratko vrijeme, ali nikad ne utapaju jedan u drugi. Baš kao što se ni mora ne miješaju, jer svaki sloj vode, svaka nova masa kruži vlastitim tokovima. Kanarska me struja mazi toplim vodenim krevetom i tjera šest kilometara na sat preko Atlantika, prema Karibima i Meksičkom zaljevu.

Ponekad na putu susrećem brodove, uglavnom tankere i luksuzne jedrenjake. Jedni kao bivoli u savani, ustrajno i bez zastajkivanja ruju more prema svom cilju, dok jedrenjaci često skreću s vlastite rute i zaustavljaju se, a njihovi me putnici časte svojim pričama i društvom. Hranu najčešće odbijam, uz nerazumijevanje i čuđenje ljudi na brodu. Kako razumjeti, da se nepce previše naviknulo na okus mora i sirove ribe? Od ljudskih mi se namirnica diže želudac, a hrana pada teško i stvara kiselinu.

U dobrom periodu, dok mi još stara koža ne počne bubriti i otpadati, ti slučajni susreti s moreplovcima od mene učine privlačnog i zanimljivog sugovornika. Ponekad neki od putnika s brodova plivaju uz mene jedno vrijeme. Tada nas brod i posada slijede kao vjeran i poslušan pas. Neki su od tih kratkotrajnih suputnika privlačne žene. One razumiju i vole more, pa čak i stvorove kao ja. Pokušavaju me slijediti, nagovaraju da odustanem, popnem se na brod, da predahnem. Neke se čak i zaljubljuju u mene, ali moje su veze unaprijed osuđene na propast. Većina njih žele isto - brak, kuću s bijelom ogradom i dva i pol djeteta u prosjeku. Ne mogu im pomoći. One se na kraju vraćaju, mašu mi s palube i okreću brod prema nekoj drugoj morskoj brazdi.

Već odavno ne osjećam ništa. Umor i glad u mojoj svijesti više ne postoje. Onih par sati dnevno, kad me svlada san, plutam oceanom i snovima. Najčešće sanjam kako plivam, pa mi je u snu sve kao i na javi. Ponekad nisam siguran sanjam li, jesam li doista budan. Dok neumorno dižem i spuštam ruke i ramena u zamahu, ne mogu zaustaviti bujicu misli. U glavi vrtim slike i filmove po nekom redoslijedu, katalogiziram i obrađujem područje po područje, period po period. Ponekad me nešto posebno zaokupi, ili nijemi film, Buster Keaton i njegov kameni izraz lica. Kad završim sa cjelokupnom poviješću filma, vraćam se znanosti, filozofiji i religiji.

Smjenjuju se godišnja doba, a ja i dalje neumorno plivam. More me već dobro poznaje, a tijelo se mijenja. Koža je sad dovoljno debela i otporna, više se ne ljušti u slojevima. Svakih nekoliko mjeseci, kad me počne svrbjeti od vrata naniže, češanjem i povlačenjem skidam kompletnu ljušturu. Dok koža i moje staro ‘ja’ tonu ka dnu, obnovljeno tijelo zamahuje prema daljinama, tamo gdje se nebo ulijeva u ocean.

Otkad putujem morskim strujama, naučio sam raspoznavati zvijezde na nebu. Svake noći, između zamaha kroz valove, promatram sazviježđa, brojim meteorite što paraju crnilo neba, crtam u glavi stelarne mape. Kad mi dosadi, u glavi sve pobrišem kao dječje crteže u pijesku.

Više se ne sjećam kamo sam krenuo i zašto. Nije ni važno, dokle god traje putovanje. Puštam morsku sol kroz sve pore tijela i svakim se novim zamahom udaljavam od postavljenog, konačnog cilja.

Ako na putu susretnem neki brod, više ne tražim sugovornike. Pratim ih jedno vrijeme i unatoč trudu, uglavnom ne razumijem što govore. Samo ponekad ulovim i prepoznam riječi, dok pokazuju u mojem smjeru i uzvikuju: Pogledaj, delfin!



- 02:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se