Wall - Jadi mladog vola

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

18.09.2006., ponedjeljak

Palagruža

Ljeto na pučini umire po malo. Neosjetno. Sunčeva kugla pred sumrak mrvicu brže uranja u horizont. Žuti odbljesak zlatnu boju potapa u mrak od crne tinte. Ovdje, sto dvadeset metara iznad mora, iz svjetionika kao na dlanu vidim pučinu prema Italiji. Zamišljam sredinu Jadrana kao zaoranu brazdu od svijetlećih riba i Posejdonovih trozublji. Palagruža, pelagos, pučina….

Plovili su ovuda stari Heleni, rimski pape, vojnici i pirati. Nitko ne ostaje dugo. Kad se tišina sa pučine spusti na hridine, nema ti spasa. Nešto te u grudima stegne i zasuze ti oči. Misliš na svoje u Splitu, na poznate na Visu i Korčuli, ali nema pomoći. Daleko su svi. Mrtvi, kao i more koje se oko tebe valja. Možda život tamo ide dalje, ali ovdje stoji.

Iz svjetioničarske zgrade promatram dolazak policijskog čamca na jednu od dvije plaže. Moja stopala poznaju svaki oblutak, kojeg more stoljećima valja do savršenih oblika kugle. Pažljivo stajem bosom nogom. Izbjegavam naplavljeno drvo i heroinske igle, što ih more donosi sa jahti i brodova u prolazu. Struje izbacuju naplavine najčudnijih oblika. Ponekad ih skupljam na hrpe i palim. Gledam dim, što se lijeno diže i stapa sa nebom. More guta hridine. Ponekad sjedim na žalu i ne gledam prema daljinama, već u lanternu. To žuto, Kiklopovo oko namiguje i doziva uzalud. Davno je bilo, dok je Odisej plovio ovim vodama.

Najavljena gošća pažljivo s policijskog broda iskorači na tlo. Gazi u plićaku skupim tenisicama. U ruci steže malu, platnenu torbu. Zar je to sve za tjedan dana na pustom otoku? Neobična žena, ta novinarka! Pisat će o najvećoj i najvišoj lanterni Jadrana. O životu svjetioničara. Koga to još zanima? Mogu sama, hvala, kaže i grabi kamenom, vujugavom stazom prema vrhu. Zabacuje tamnu, ravnu kosu iza uha. Vitka joj figura izgleda čvrsto i odlučno. Kao da se zna nositi sa morem i samoćom.

Ne navaljuje s pitanjima. Dok sljedeće jutro bacam mreže, vidim je na iskopinama arheološkog nalazišta. Neolitik, kažu stručnjaci. Meni je svejedno. Od pamtivijeka su ljudi u borbi s prirodom trebali oružje i oruđe. I ovdje ga ima. Godinama prije ovdje su pronašli i rimske mozaike. Uzaludno je traćiti vrijeme da se dokazuje razumljivo samo po sebi. Ljudi otimaju moru hridine stotinu kilometara od obale i misle da su svladali i ukrotili prirodu. Moja novinarka se vraća s obilaska otoka. Nudim je kuhanom ribom. Zahvaljuje i uzvraća cigaretama. Ne govorimo puno. Poslije jela pušimo i gledamo prema pučini. Pokazujem joj lanternu i meteorološke instrumente. Nije ti dosadno, kaže, dok zapisujem očitanja u knjigu. Svaka tri sata treba sve ponoviti i javiti radio stanicom u Split.

U zalazak sunca nudim joj domaću travu, koju uzgajam na zabačenom dijelu otoka. S druge strane, u nepristupačnoj uvali i daleko od očiju policijske patrole. Neizmjernu tišinu Palagruže treba povremeno razbiti na prihvatljive odsječke vremena. Kad uvečer bura silinom nabija u kamen, kuham čaj od maka. Prije sam znao puno čitati. Gutao sam povijest, književnost, liriku... Nekad sam pisao i čitao poeziju. Divio se vlastitoj i tuđoj harmoniji riječi. Sad naramcima knjiga ložim vatru u hladnim večerima. Kidam listove jedan po jedan i pažljivo ih predajem plamenu.

Moja novinarka ulazi mi u sobu usred noći. Ništa ne govori. Samo se priljubi uz mene, potpuno obučena. Ležimo zagrljeni. Diše duboko. Nisam baš siguran, spava li. Pred jutro se izvučem pažljivo, da je ne probudim. Pokrivam je. Odlazim baciti mreže.

Jutarnja kava je probudi. Proteže se. Smiješi. Objašnjenja nisu potrebna. Dan nas zatiče u lijenom kontempliranju. U čemu je smisao svjetioničarskog života? Tehnika je uznapredovala. Lako je zamijeniti žarulje na lanterni, očitati vjetrove i tlak zraka. Izmjeriti, izvagati oluju. Čovjeka ne možeš zamijeniti, kažem. Prirodi se netko mora oduprijeti. Makar je uzaludno. Nakon par godina ovdje poludiš ili se naučiš pokoriti. Žena i djeca su mi na obali. Ovdje je bolje nego u škveru ili na burzi. Jedino, sve manje podnosim grad, ljude i vrevu. Svaki puta jedva čekam pobjeći natrag. Sati plovidbe iz Splita dovedu me pameti, pa na pola puta već sumnjam. Kad stignem, nošenje namirnica i ostalog provijanta odvrati od filozofiranja o besmislu svega. Sa najviše, okomite stijene mahnem Lastovu i Komiži. Udaljenost je relativna stvar, jer tih tridesetak nautičkih milja ionako mi je nedostižno. Ne trebaju mi ljudi. Izgleda, da je i novinarka samotnjak. Puši, zagledana u pučinu. Stalno črčka u bilježnicu, koju nosi sa sobom. Bit će, da joj za razgovor o Palagruži i daljinama ne trebam baš ja. Dovoljni su horizont bez početka i kraja. I more, što stalno udara u podnožje hridine.

Noćas ne spavamo. Pruža mi fino rezani papir za joint. Uzvraćam sitno sjeckanom domaćom travom. Smota i za mene i pruža mi jednu. Ne uvlači duboko. U mraku joj iskre oči kao mački. Žar cigarete jedino je svjetlo na stijeni. Unaokolo mir. I galebovi šute među stijenama. Tek lanterna ritmično, u pravilnim intervalima baca trak svjetla prema daljinama. Dokle se vidi? Tridesetpet milja, govorim. Skoro šezdeset kilometara. Ispod nas Mala Palagruža, Galijula, Kamik od oštra i od tramuntane. Ovdje i hridine imaju imena. Pokazujem prstom u mrak: Gaće, Pupak, Baba, Volići…

Koga ona ima na obali? Muža, djecu, karijeru. Napetosti, dnevne zadatke. Borbu za pozicije, honorare, kredite za stan i auto.

A ti? Nemam nikog, odgovaram i potpuno sam uvjeren da govorim istinu. Žena i djeca, poslodavac, bolesna majka… Cijeli život na obali pripada nekom drugom. To nisam ja. Sve teže mi pada povratak njima, tom drugom svijetu, govorim s olakšanjem u mrak. Kao u nekoj kiklopskoj ispovjedaonici na otvorenom. Sve izgovoreno, bez obzira kako strašno, unaprijed je oprošteno. Bez velikih riječi. Bez obavezne pokore. A ja sam došla provjeriti, koji život sama želim za sebe, kaže jednostavno. Ponekad poželim samoću, pa pobjegnem od svih. Od svega. Nije mi teško pobjeći od djece. Teško je suočiti se s tim, da nemam grižnju savjesti. Ne mislim da sam loša majka. To je život koji sam dobrovoljno izabrala, a opet ima tisuću stvari koje želim, a ne mogu promijeniti, ispovijeda se u mrak.

Od trave mi je glava laka kao pero. Sve jasno vidim. Odbacuje opušak i bez riječi mi zavlači ruku pod majicu. Zaustavim joj ruku nježno. Nemoj, impotentan sam, kažem bez stida. Ne vjeruje mi. Ruka joj na mojim preponama. Osjećam toplinu i trnce po tijelu. Nema erekcije, osim u glavi. Prsti su joj hladni. Ipak, dok istražuju moje tijelo pod odjećom, toplina nailazi u valovima. Prekriva me kosom. Usne su joj gladne, jezik znatiželjan.

Novo nas jutro zatekne u vreći za spavanje, gole i budne. Nevine, kakvi smo bili i prvog dana našeg poznanstva. Brišem joj sitne bore u kutu oka. Briše svoju razmazanu šminku na mojim obrazima. Njezina bilježnica ispisana je. Vadi novu, dok sjedi na obali, sasvim uz more. Izvlačim čamac na obalu, istresam ulov i odlažem mreže. Jesi li dobro, pita zabrinuto, s toplinom u očima. Ljetu je kraj, a po nju dolaze danas oko podneva. Ostalo nam je možda tek sat vremena. Nikad te neću zaboraviti, kaže i ja se smiješim. Upravo sam to ja htio njoj reći.

Patrolni čamac pristaje. Bacaju sidro i spuštaju gumenjak. Standardna posada i danas. Tražit će malo ribe, ponuditi gajbu piva.

Dolazite na vrijeme po novinarku, vidim - govorim sjetno.

-Pa ti i dalje o njoj! Mora da je bila žestoka u krevetu – ruga se zapovjednik posade. - To je bilo još prošlog ljeta, a ti i dalje buncaš iste budalaštine - smiju se. Mašu na pozdrav.

Očito misle da tu, na sredini Jadrana, čovjek lako izgubi predodžbu o vremenu. Provjeravam kalendar na zidu. Ispravno pokazuje današnji datum, 18.rujna 1955.godine. Za svaki slučaj, provjerim i jednu od njenih zaboravljenih bilježnica. Kratke crtice o otoku, o nas dvoje… Već je imala spreman i naslov članka: "Usamljenost kao nagrada i kazna najudaljenijeg otoka u Jadranu".

Znam da je pisala o sebi. Znam da će se jednom opet nagraditi povratkom na Palagružu. Nemam, ne znam ništa pametnije. Čekam je.


- 03:52 - Komentari (48) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se