Wall - Jadi mladog vola

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

30.07.2006., nedjelja

Jehovin svjedok

Imala je prekrasne, tužne oči i pune usne i stajala je na izlazu iz parka, držeći u rukama Kulu stražaru. Prolaznici su dobacivali, a ona je s mirom i osmijehom ispraćala svaki podsmješljivi pogled, svaku ružnu riječ. Majka me povukla za rukav, pa sam požurio kaskajući za njom. Imao sam tek deset godina, ali sam se u nepoznatu djevojku smrtno zaljubio. S dolaskom zime zabijelilo se u parkovima i na ulicama, a sa zelenilom i lišćem nestalo je i djevojke s tužnim očima. Morao sam odrasti.

Zvrrrnn, zvrrrnn.
.. Netko je uporno zvonio na vratima. Ne kao poštar, jednom kratko, odsječno. Ako ne dođeš za minutu - odoh, tako je zvonio poštar. A susjedi uopće nisu zvonili, upadali su kao u svoju kuću, nehajno bi pozdravili i odmah se zaputili u dnevni boravak. Većini sam znao navike, tko što pije, koliko tko stavlja šećera u kavu. Živjeli smo sami, moja majka i ja i znali smo da samo neobičan i stran netko može tako uporno zvoniti. Konačno sam ustao i krenuo prema vratima.

- Pokajte se, jer Sudnji je dan blizu! – rekla je mlađa od dvije žene pred vratima.

Starija mi se samo nasmiješila i pružila mi časopis. Probudi se! vrištalo je razrogačeno oko na naslovnoj stranici, a mene je nešto štrecnulo oko srca. Uistinu sam se probudio i opazio, da su žene veoma slične jedna drugoj, kao majka i kći. A onda mi je oko suučesnički namignulo. Pogledao sam stariju ženu malo bolje. Neodoljivo me sjetila moje prve ljubavi iz parka. Morala je biti ona, jer bih taj pogled, te oči prepoznao bilo kada, bilo gdje.

Čitao sam o Jehovinim svjedocima, čuo za njihove neobične stavove i vjerovanja. Ali, ovo je prvi puta da je naš bezbožnički dom posjetila riječ Gospodnja. Stara je ljubav, tinjajuća i zapretena dvadeset godina, buknula kao šumski požar. Srce mi se ispunilo ljubavlju za Isusa, Budu i Muhameda istovremeno. Želio sam zagrliti cijeli svijet, iako bih najradije zagrlio moju Jehovinu svjedokinju. Ili njezinu kći, s licem koje sam zapamtio kao dijete.

Na čuđenje i negodovanje moje majke, uvjerene ateistkinje, uveo sam ih unutra, posjeo i ponudio čajem, spreman da satima slušam o Sudnjem danu i spasenju duše. Kad su odlazile, bio sam za proučavanje Biblije svim srcem, a one su jednu zabludjelu ovcu vratile stadu i Bogu. Barem sam ih tako uvjeravao na odlasku, žudeći za objema. I tako sam se pridružio Jehovinim svjedocima, ja – koji sam odgajan na Marksu, Darwinu i evoluciji – prihvatio sam Kraljevstvo božje. Subotom u njegovoj Dvorani, a radnim danom ispred tržnice, dijelio sam letke i brošure i gutao gnjev i dobacivanja prolaznika. Podnio bih i mnogo gore, samo da budem uz Rebeku i Rahelu. Oženio sam je, dakako. Mlađu, mislim. Imao sam mladu u krevetu, a stariju u mislima. Živjeli smo utroje, iako one to nisu shvaćale. Nije me bilo strah Božjeg gnjeva, jer su propovijedi bile za fanatike. A ja to nisam bio, ja bih prihvatio i budizam ili neku drugu religiju, samo da držim Rebeku u naručju. Rahelu, ustvari!

Kako mi je engleski struka, Vijeće starijih iz New Yorka uskoro je počelo primjećivati moje prijevode članaka iz Kule stražare, a vodio sam u našem malom gradu i po broju obraćenika. Naime, razvio sam specifične metode, uvažavajući načela modernog marketinga – osvježio sam retoriku, domaćicama dijelio sitne darove, penkala, čarobne krpe za prašinu i slično. Onima usamljenijim ženicama pružao sam i malo zagrljaja, delegirao mrvice božanske ljubavi. Na svjetskoj razini od šest i pol milijuna Jehovinih svjedoka, mojih dvadeset obraćenica i nije bogzna kako velika brojka, ali bila je najviša u Hrvatskoj. Stoga je bilo neminovno da moj rad zamijete u Centrali.

Rebeka je bila oduševljena, kad sam joj rekao da selimo u Ameriku.

– Uz tolike bezbožnike, pomisli koliko tek tamo duša možemo spasiti od Sudnjeg dana – rekla je ljubeći me. Rahela je bla šutljiva. Ljubomorna je, pomislio sam, premalo joj posvjećujem vremena.

Razmišljao sam, kako mi uopće neće nedostajati ova mala, ksenofobična sredina. Vlade, ratovi, vojska, zastava, Sveto trojstvo, Pakao, besmrtna duša......sve tipične izmišljotine Vraga, još otkako je protjeran na Zemlju. Istina, u ratove i vlade u moje ime nikad nisam ni vjerovao. Još manje u kršćanske dogme. Ali, Jehovini svjedoci, koji svjedoče ranokršćanske ideale Boga Jahve, postajali su mi sve bliži. Toliko si dobar u marketingu njihovih ideja, da ih uspijevaš prodati samome sebi, rekao sam zadivljeno svom odrazu u ogledalu. A možda ime Yahve ipak božanski djeluje? Yod hev vad hev, četiri su slova Tetragramatona, tako sam otvarao raspravu s akademski obrazovanim nevjernicima, koje sam pokušavao spasiti od Armagedona. Možda niste znali, taj Sudnji dan je već nastupio i traje već od 1918. Isus je već po drugi put među nama i sudi svakome. Što mislite, odakle toliki ratovi, stradanja, smrti? On je nevidljiv, a radi detaljno, metodično. Metodistično čak. Vi ste sigurno vjerovali reklamama blockbustera, kako je Armagedon nešto istovremeno i trenutačno za cijeli svijet? Varate se. Svačiji život treba pojedinačno prosuditi, a to traje i traje. Zato će oni, koji prođu Zadnji sud, živjeti vječno u rajskoj harmoniji.

Oprostite, opet sam se zanio. Znam da umirem od prostrijelnih rana. Znam da policija tvrdi, da je u mene pucao ljubomorni muž. Tobože, jer me zatekao golog u njegovom bračnom krevetu, s njegovom zakonitom usred vođenja ljubavi. Nije istina! Žrtva sam vjerskog fanatizma većinskih katolika i njihovog neprihvaćanja Istine! Samo sam koristio talent i prirodni dar za uvjeravanje, regrutirajući još jednu izgubljenu dušu za Jehovine svjedoke. Pa što, ako je to bilo u krevetu! U ratu protiv Sotone, sve su metode dozvoljene. A malo tjelesne strasti najbolja je nagrada istinskom vjerniku.

Ja sam najbolji primjer, kako su čudni putevi Gospodnji. Možda sam iz pogrešnih razloga prigrlio pravu vjeru. Možda sam i lagao sebe i druge da u srcu istinski vjerujem. Ali sad znam da je istina, da sam na samrtnoj postelji istinski Jehovin svjedok. Iskreno vjerujem u sve postulate vjere. Sve, osim nepristanka na transfuziju. Liječnici su u mojem kartonu pronašli izjavu da ne prihvaćam tuđu krv. Laž, dragi liječnici, laž! To mi je podmetnuto! Ja trebam i želim krv. Toliko me još posla čeka! Ne mogu sad umrijeti, na pragu spasenja i besmrtnosti!

- 02:55 - Komentari (56) - Isprintaj - #

25.07.2006., utorak

Croissant

Još od studentskih dana za doručak kupujem burek i jogurt. Koliko god masno tijesto bilo, kakve god priče slušala o čistoći pekarnica i metodama spravljanja bureka u njima, ne odustajem. Doduše, poznavatelji tvrde da burek sa sirom ne postoji. Da je to tek neka vrsta pite od sira. Da pravi burek mora biti tijesto s mesom. Kako god bilo, burek sa sirom jedem već godinama. Ima nešto čarobno u tim jutarnjim satima u pekari, dok još nerazbuđena stojim i šumno udišem mirise tijesta, peciva i svježeg kruha. To me uvijek razbudi i oraspoloži. Onda uzmem burek i jogurt i već putem pomalo otkidam komade vrućeg tijesta. Do kuće sam već budna i tu, pred ulaznim vratima, onako stojeći, progutam ostatak bureka i zalijem ga jogurtom. Stare navike najteže umiru, istina je. To su mi traume od studentskih dana, kad nisam smjela šuškati papirima i najlonskim vrećicama, da ne probudim cimericu. Pa sam onda jela na stubištu, pred vratima.

Kad su u susjedstvu otvorili novu pekaru cifrastog naziva ‘Carstvo peciva kod Jacquesa’ nisam mogla da se ne nasmijem. Carstvo! Kod Jacquesa! U radničkom naselju! Kako pretenciozno, pomislila sam, ipak radoznalo iščekujući sljedeće jutro. Odlučila sam provjeriti kvalitetu Jacquesovog bureka. Jutro me zateklo u podugačkom redu pred novootvorenom pekarom, pred Carstvom peciva. Izgleda da su i susjedi bili radoznali, jer je prostorija s pultom bila premala da primi sve znatiželjnike. Za blagajnom me dočekalo ljubazno lice gazde u besprekornoj bijeloj uniformi. Shvatila sam da on očito i prodaje, sa svakim kupcem razmjenjujući par riječi polako, bez žurbe. Kao da se nama ne žuri? Što si umišlja?

- Burek sa sirom i jogurt - rekla sa mrzovoljno.

- Oprostite, ali nemamo. Mogu vam ponuditi samo razne vrste slanih i slatkih peciva, croissante, brioche, integralna peciva sa sjemenkama, peciva s cimetom, čokoladom, marmeladom, kiflice.. apsolutno sve osim engleskih muffina. Ništa od prostačkih američkih ili engleskih peciva ili kolača ovdje nećete naći – tip se konačno zaustavio u nabrajanju, a ja sam zinula od čuda.

Da čekanje ne bude uzaludno, gunđajući sam uzela dva croissanta i odlazeći, zaklela se u sebi da me ova pekara više neće vidjeti. Bilo je to prije nego sam zagrizla pecivo. Onog trenutka, kad su mi zubi utonuli u to božanstvo od tijesta, predomislila sam se. Lisnato tijesto bilo je tanko kao pjena, a bogata aroma maslaca dražila je nepce. Za tren, usna mi je šupljina bila ispunjena slinom, da sam morala progutati prije samog zalogaja. Poveliki roščić samo se preklopio i nestao u mojim gladnim ustima. Na pola puta sam se vratila u pekaru po još dva peciva. Ovog sam puta uzele punjene croissante. Aroma cimeta još dugo nakon pojedenog peciva zadržala mi se u nosnicama. Nisam mogla dočekati sljedeće jutro.

Za tjedan dana bila sam već prava ovisnica, a moje jutarnje seanse s burekom izgledale su mi kao neka davna povijest, u koju se više nema smisla vraćati. Uskoro sam se i sprijateljila sa Jacquesom, pa čak i počela ulaziti u rasprave oko porijekla i naziva peciva. Ja sam, naravno, tvrdila da su većinu tih delicija od kvasca i tijesta u 17.stoljeću izmislili sefardski i aškenaski Židovi iz Europe. Jacques je tvrdoglavio, da sve potječe od Francuza, te da je čuvena izreka Marie Antoinette – Neka jedu kolače! – ustvari - Qu'ils manget de la brioche! Brioche, dakle, peciva! Svatko zna, da se spravljaju od brašna, vode, mlijeka, maslaca i jaja. Sama riječ, opet, dolazi od glagola ‘brier’, starofrancuske ‘broyer’, dakle, ‘mijesiti’. Jacques je tvrdio da su najbolje iz Normandije, iz mjesta Gournay i Gisors, a žestina kojom se obrušio na peciva iz drugih krajeva dala su naslutiti da je vrlo subjektivan. Mora da je i sam iz Normandije, pomislila sam zadivljeno.

Jedno me jutro Jacques iznenadio. Uzeo me za ruku i odveo iza pulta, u malenu prostoriju bez prozora, sa ogromnim drvenim stolom u sredini. Zasukao je rukave i glavom mi pokazao prema sastojcima. Shvatila sam, da mi želi ispuniti želju i naučiti me kako mijestiti tijesto za brioche. Stajala sam sa strane i bez riječi ga promatrala. Uzeo je 15 jaja (brojala sam!) dvije kile brašna i kilogram svježeg maslaca. Cijeli kilogram, pomislila sam zadivljeno, ali nisam komentirala. Vješto je prosijao brašno, a zatim ga prstima raspršio po stolu. Prije nego je brašno natopio vodom, uzeo je kocku svježeg kvasca i stavio ga pod mlaz vode u obližnjem sudoperu. Čudno, on pere kvasac, pomislila sam udivljeno. Kad je namočio brašno i napravio ogromnu grudu tijesta, vješto ga je dlanovima razdijelio na četiri dijela. Neprestano je gnječio, a višak vode skupljao s rubova i vraćao u sredinu tijesta. Zatim je vrelom vodom počeo polako kapati po kvascu. Energično ga je uvaljao u tijesto, povremeno ga posipajući brašnom. Pokrio je tijesto poklopcem i stavio blizu ugrijane pećnice. Nakon petnaestak minuta, kad se kvasac podigao, uzeo je prstohvat soli i počeo ravnomjerrno posipati krajeve tijesta, dodajući istovremeno šećer na ista mjesta. Do tada sam već izvadila malenu bilježnicu iz torbe i marljivo zapisivala svaki njegov pokret.

Odjednom, preda mnom je bila potpuno drugačija osoba – razjareni muškarac koji se zajapurio od bijesa.

- Van, van iz moje kuhinje – zakreštao je neobično visokim glasom. Nije mi bilo jasno, ali naslutila sam da ga je moje zapisivanje uznemirilo. Iako ne znam zašto, jer sve do sada nisam vidjela ništa posebno. Uostalom, na isti način i sama mijesim tijesto za više vrsta jela. Očito, Jacques je htio spriječiti da vidim ono što slijedi, njegov tajni recept, završni dodatak pecivu, za kojim su poludjeli stanovnici našeg radničkog kvarta.

Rastali smo se hladno, a Jacques me na odlasku nije niti pozdravio.Što bi tek bilo da sam prisustvovala spravljanju croissanta?

Par tjedana nakon naše svađe, Jacques se odobrovoljio, pa smo zapodjenuli razgovor o pecivima. Zanimalo me, kako tumači općeprihvaćeno stajalište da su croissant peciva ustvari mađarskog porijekla? Prema legendi iz 1686., Turci su pod opsadom držali staru prijestolnicu Budim. Pokušavajući prodor kroz tajne, podzemne hodnike, buku su čuli pekari, koji su noću pekli kruh, razotkrili napad i tako spriječili pad Budima. Za nagradu, dozvoljeno im je da naprave posebna peciva u obliku turskog simbola polumjeseca. Barem tako tvrdi Alfred Gottschalk, u prvom izdanju Larousse Gastronomique iz 1938., poentirala sam na kraju.

- Vi germanofili nemate pojma – Jacques se posprdno nasmijao. Zanimalo me, kako će ovaj puta izvrnuti povijesne činjenice u korist svoje samoljubive nacije. Biti Francuz, to je zvučalo kao imperativ!

- Prvo, pecivo je uistinu preneseno iz Beča, a ne Mađarske – rekao je s visoka. - Ali, nije to bio croissant, imao je tek oblik polumjeseca i to je jedina veza s pravim, francuskim croissantom. Francuski, naravno, ima potpuno drugačiji okus, s bademima i šećerom umjesto grubog peciva bez okusa, sličnog kruhu, kakvo ste vi Austrougari poznavali – Jacques je podigao nos.

- Pročitaj, ako znaš francuski, original u Pavenovoj knjizi Des substances alimentaires ili kod Hussona u Les Consommations de Paris. Ako ne vjeruješ, tu je i Favreov Dictionnaire universel de cuisine. Naravno, tamo originalni recept nećeš pročitati. To je kao da najvažnija znanstvena otkrića i procedure objave na Internetu – Jacques je završio raspravu i okrenuo mi leđa.

Od toga dana, njegova peciva gledam, mirišem i jedem polako, sa uživanjem poznavatelja i poštovatelja. Ne žurim, ne gutam. Svaki zalogaj prožvačem petnaestak puta, puštajući nepce i papile na jeziku da prenesu podražaje do mozga. Uživam u cjelovitoj slici, svim svojim čulima.

Jedna, jedina stvar povremeno me natjera da potražim dobri, stari, masni burek sa sirom i jogurt iz svoje studentske mladosti. Tada gutam, mljackam i ne brinem o povijesti, značenjima i cjelovitosti doživljaja peciva, hrane općenito. Sigurno se pitate, što me je moglo vratiti, barem nakratko, prostodušnom bureku, turskoj izmišljotini nazadnog Balkana?

Pa, evo. Ja nisam malograđanka. Nisam niti gadljiva. Ali jedno sam jutro tražila Jacquesa u pekari i pronašla njegove dokumente na stolu. Radoznalo sam pogledala da vidim, jesam li pogodila da je iz Normandije. Sa osobne iskaznice rugalo mi se njegovo lice, ispod kojeg je pisalo - Mirsad Zulfikarpašić. Nije bilo sumnje da se radi o istoj osobi. Nije me začudilo mjesto rođenja. Zenica, dabome! Čula sam mu korake, pa sam se sakrila iza zastora, da me ne ulovi, kao što sam ja njega. Vraćao se s mlijekom za zalijevanje namočenog tijesta. Ljudi, on croissante zalijeva, prskajući ih mlijekom iz usta! Uzme veliki gutljaj, objema rukama gnječi tijesto i onda - pljuc, pljuc. Ravnomjerno, doduše! Zatim umijesi, pa sve iznova. Kažem, nisam gadljiva. Ali croissante više ne gledam istim očima.
- 14:15 - Komentari (35) - Isprintaj - #

Goodbye, Lolita!

Potpuno obučena, ležala je u njegovom zagrljaju. Njezine male grudi izvirivale su iz skupog push-up grudnjaka nježnoljubičaste boje, sa podstavljenim košaricama i žicom. Čak i u ležećem položaju grudi su joj izgledale veće nego što ih je godinama zamišljao. Bile su kao dvije breskve, skrivene od vreline ljeta, što je prodiralo kroz otvorena balkonska vrata u hotelu kraj mora.

Ili je to samo sanjao?

Bili su glumci u amaterskoj predstavi, prema poznatom književnom predlošku. Glumci-amateri, on - voditelj pošte u ranim pedesetima, neženja, s dosadnim životom malog, provincijskog mjesta, sa svojim golubovima na balkonu i kartanjem subotom. Ona je baš završavala srednju školu i bila je idealna kandidatkinja za glavnu glumicu predstave, onako djetinjasto zaigrana i puna tinejdžerske ushićenosti svim i svačim, od zaštite tuljana do angažirane ženske poezije. Njezin mu je otac bio kolega sa studija u sedamdesetima, a zadnjih ga je dvadeset godina pamtio po alkoholičarskim ispadima u lokalnom šah-klubu, gdje su obojica već godinama bili majstorski kandidati. To amatersko kazalište, kojeg je vodio nesvršeni student režije s glumačkim ambicijama, bilo je jedino osvježenje u žabokrečini koju već godinama nije imao tko zatalasati.

Obožavao ju je izdaleka, a iskrenost rečenica koje je izgovarao pod budnim okom režisera i ostatkom glumačkog ansambla brižljivo je zatrpavao namjernim afektiranjem. Glumio je da glumi kako ga je očarala ta djevojka-žena, ali nju nije uspio zavarati. Prepoznavala je pod svim tim maskama i pretvaranjima njegovu ranjivost i zaluđenost, naslućujući intuicijom koja je ženama svih godišta bila jednostavno urođena.

Premijera je primljena mlako, koliko su prijatelji i rodbina glumaca u predstavi imali razumijevanja za kazališne daske uopće, uz dilentantizam učesnika i sirotinjsku postavu na pozornici jedine kino dvorane. Odigrana je još jednom pred polupraznom dvoranom, prije nego je zaboravljena. U njihovom gradu ni vrhunske predstave jednih Histriona nisu punile dvoranu, pa kako bi jedno amatersko kazalište? Namjeravao joj je pisati, ali se pribojavao da pismo ne padne u tuđe ruke, pa je na kraju od pisanja odustao. Povremeno bi slušao od njezinog oca pijane hvalospjeve o kćeri-studentici, anegdote s fakulteta novinarstva, prepričavanje promocije i usputne vijesti o kćerinom zaposlenju u gradskoj rubrici lokalnog lista. Izvještavala je s tržnice, ali bože moj, odnekud se mora početi, zar ne? Nitko u startu ne započinje s intervjuima ili vlastitom kolumnom. Uostalom, najmlađa je diplomirana novinarka u njihovom kraju, tek su joj dvadeset dvije.

Kad ga je nazvala i predložila mu da se nađu u hotelskoj sobi, nije mogao vjerovati. Činilo mu se, da su zaluđenost knjigom - predloškom predstave, njezina mladost i glumljeni zagrljaji na sceni skoro već izbjedjeli iz sjećanja. Ne toliko zbog nedostatka želje za njom, već upravo obrnuto – i previše je te scene i sjećanja vrtio u glavi zadnjih pet godina. Slike su se pomalo izlizale, postale zamrljane na rubovima, kao prave fotografije od čestog dodirivanja. Lica i scene iz tog vremena izblijedile su, a likovi ostali bez jasnih crta lica.

Dok je uzimao ključ hotelske sobe, davno zaboravljeno uzbuđenje opet ga je obuzelo. Nije ga zaboravila! Za nju nije bio pedesetogodišnjak, vršnjak njezina oca i dosadni poštanski službenik, već uzbudljivi junak romana, netko sa šarmom i stilom. Netko, čiju je sudbinu ona mogla držati u rukama još godinama prije, da je samo poželjela. Javila se telefonom, zauzeta je, kasnit će. Otvorio je bocu najskupljeg šampanjca, koju je prokrijumčario u sobu i nazdravio svom liku u ogledalu. Živjeli! Za ostvarenje snova i maštanja iz ljubavnih romana! Novi ga poziv i novo odgađanje njezinog dolaska nije uznemirilo – novinarka je, ima obaveze, prijatelje, treba smisliti izgovore… Do deset, već je načeo i drugu bocu šampanjca. Vrtjelo mu se u glavi od gladi, alkohola i mučnine. U jedanaest uvečer, njezin ga novi poziv nije iznenadio. Znao je što slijedi, a njezine isprike i objašnjenja dočekao je sa olakšanjem, blagonaklonošću i čak sa simpatijama. Naravno da nije mogla. Nema problema, vidjet će je sutra. Da, lijepo će spavati. I on njoj želi uzbudljive snove. U polumraku hotelske sobe potražio je daljinski i upalio tv. Prebacivao je kanale, šetao kroz noćne programe, namijenjene drugim usamljenim ljudima, koji su strasno živjeli tuđe, filmske živote u trajanju od dva sata, s pauzom za reklame. Te noći imao je dobar ulov, davalo se par klasika, koje već dugo nije gledao, a pred jutro su pustili njegov omiljeni – Casablanca. U šest ujutro konačno je zaspao.

U jedanaest prijepodne ona se, začudo, ipak pojavila. Ispričavala se. Izgledala je iskreno sretna što ga vidi. Zagrlila ga prijateljski i poljubila u obraz. Mirisala je na junakinju iz knjige, a malene šake s izgriženim noktima potvrđivale su njezine godine i status. Gledao ju je sa smiješkom, odjednom lak kao pero. Slobodan od iluzija i filmova iz mašte, neopterećen očekivanjima, planovima i neutemeljenim nadama. Jutros se dobro pogledao u ogledalo i konačno bio zadovoljan onim što vidi. Da bi ulovio pticu mladosti, nije bilo nužno da opet postane mlad. Bilo je dovoljno da ima svoja vlastita sjećanja.

Ležali su potpuno obučeni na krevetu, sklupčani jedno uz drugo kao poslije klimaksa, iako nikakvog seksa nije bilo. U zamračenoj hotelskoj sobi pričala je satima i tek povremeno ga ovlaš poljubila nikotinskim usnama bez strasti. Skoro da se nije sjećala detalja s njihove kazališne predstave i njemu je sinulo, da je sve bilo u njegovoj glavi. Mjehur od sapunice lagano se podigao u zrak i rasprsnuo, ostavljajući ga lakim i slobodnim.

Sagnuo se, poljubio je u obraz i na odlasku joj mahnuo. – Imaš šampanjca u frižideru - rekao je i zatvorio vrata za sobom. Smiješio se, dok je žustrim koracima grabio prema autobusnoj stanici. U ponedjeljak će konačno udovici iz zgrade, koje ga već godinama poziva na kavu, odgovoriti potvrdno.

Pa što, ako je je njegova vršnjakinja i pred mirovinom?
- 02:34 - Komentari (33) - Isprintaj - #

11.07.2006., utorak

Kao Frida

Jednom su anarhistu, vrhunskom trockistu, jednom rekli da je svijet siguran samo na planetu Rivera. Nije se bojao, dok je svijet slikao puškama i barikadama. Pa ipak je pao, u starim danima, postao žrtva strasti. Jedan je Lav Trocki, u Meksiku, na kocki, izgubio život, ali dobio Fridu. Što će mi noge, kad imam krila, Frida se na svoj račun šalila. Kako je živjela, tako je ljubila, na planetu Rivera.

Noći punog mjeseca su teške. Ispunjene duhovima. Slikama koje vrište. Ljetnim vrelinama. U pola tri noću, razmišljam tko je sve trebao biti budan. Morao. Nikog nema, osim nas u tuđim tijelima, koja žuljaju. Neudobna su. Smetaju. Veličina baš ne odgovara. Odjeća koju predugo nosite, ali vam nikada nije stajala kao salivena. Ne kao ruka u rukavici, gdje svaki prst ima svoj vlastiti kaput. Noći su uvijek na smetnji, rekao bi pjesnik i bio je u pravu. Utišaju se zvukovi, iz tame izrone likovi i svaki istrese svoju vreću bez dna. Podnosim bez upadica te njihove monologe, jadikovke bez smisla o vremenima, ljudima i običajima. Na mjesečini što razara svi hoće svojih pet minuta, kao da noć traje vječno. Nemaju obzira što amputirani udovi svrbe, što odsječeni prsti imaju fantomsku bol u nekom paralelnom svemiru.

Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.

Ovdje, samo sam jedan od neprilagođenih, koji se izgovaraju na nesanicu. Od onih sam koji neprestano odgađaju trenutak, kada će konačno kupiti boje i kist i početi slikati. Izgovaram se, da zalihe slika u glavi ne mogu presušiti. Dani sustižu jedan drugog, prekratki, površni kako to stvari i horizonti mogu biti na jarkom sunčevom svjetlu.. U prolazu otkidam komade ljudi, krajolika i događaja i gutam bez žvakanja. Nemam vremena, sve dok ne padne noć. A onda, borim se s bojama, okusima i mirisima. Kao radoznali kuhar, slažem gorčinu sa slatkim, trpke okuse uz kisele osmijehe koji samo trebaju drukčiji raspored na tanjuru. Noću, pravim modne revije za samog sebe, na pozornicu izvučem najsjajnije osmijehe, najtoplije zagrljaje, najsmjelije snove. Puštam ih da paradiraju, okreću se odvažno oko sebe i ironično osmjehnu na odlasku. Moja je modna revija za samo jednog dizajnera. Jednog gledatelja. Jednog kritičara. I nisu svi ti likovi blagonakloni po definiciji, makar izviru iz mene samog. Ljute se i guraju svoje osobne favorite, svaki od njih ima svojega Diega Riveru. A ja, ja bih bio Frida. Ionako ne volim grandiozne stvari, ne pravim murale u svakodnevnom životu, tek igram neki od likova na njima.

Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.

Ali smrt nikad ne pleše uz moje uzglavlje. Smrt je na planetu Rivera zabranjena, a ja znam da ću kao Metuzalem živjeti vječno. Pa ipak i sam noću slikam vlastite portrete, a neki su zaista teški za gledanje. Na nekima nosim Lenjinovu kapu, možda sam u prijašnjem životu bio na barikadama kod Zimskog dvorca, komunist i anarhist. A danju se priključim tihoj, trpećoj gomili i šutke gutam slobode i čari kapitalizma. U nekoj Mefistovoj ponudi bih možda i izabrao kožu Nelsona Rockefellera, umjesto najamnika-muralista Diega. Ne znam. Ali, da stvarno mogu birati, ja bih bio Frida. Ne podnosim bol, ne uživam u njemu, ali da moram birati, nikad ne bih izabrao odsustvo patnje, mumificirane osmijehe i ravne crte umjesto sinusoida. Radije bih cijelu paletu osjećaja, koji žuljaju kao kamenčić u cipeli, kao nova odjeća i cipele Huckleberryja Finna.

Netko je noćas trebao biti budan. Ali, mi ionako pričamo u slikama, a moja su platna razbacana posvuda, iako se ne mogu uokviriti. Svoja platna vješam na vlastiti zid, s kojeg možda otpada žbuka, kojeg nijedna poštena, bogataška obitelj ne bi željela oko vlastitog dvorca. Moj zid nikada neće biti u modi. Baš kao niti njegov brat-blizanac uz željezničku prugu, na kojem najljepše grafite slikaju anonimci. Poput zida sam uz kojeg prolaze automobili, užurbani prolaznici koji kasne na autobus ili vlak i dostava Hrvatske pošte. Moj zid, baš kao i ja, živi u prošlosti. Na njemu je staromodna petokraka, a kukasti križevi još nisu u modi. Ovaj je zid lagan kao pero i često se noću digne u zrak, visoko iznad vlakova i usnulih zgrada. Gori u zraku kao baklja, kao krevet sa umjetnicom slomljenih kostiju i nesalomivog duha.

Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.

Ostalo je još samo malo vremena, dok se okrugli Mjesec ne povuče pred nasrtljivom svjetlošću dana. Ljeta su drska, bez razumijevanja za ljubitelje noći. Ona guraju svoja praskozorja, koja ionako nitko ne dočekuje budan. Čemu ljepota, ako je nitko ne gleda? Zašto prosipati svjetlost i krasti noć što traje prekratko? Baš kao Frida, svakim novim danom umiremo po malo. Ali, tek rijetki znaju, da se noću vrelo ponovno puni vodom. Životom. Svaka slika, svaka mjesečeva zraka odnosi godine i vraća ih obnovljene, bogatije. Neki će zlurado, drugi potpuno ravnodušno, nalijepiti etiketu sa brojem godina. Reći će - doživjela je tek četrdeset sedam. Ali, baš kao i sve drugo u ovom dijelu svemira, vrijeme nije puki matematički zbir. Nečiji život stane u šalicu čaja, a druge ne mogu obuzdati desetine knjiga. Na planetu Rivera se život zbraja i oduzima svake noći. Dok stojim, prazan i pun istovremeno, pred izvorom i ušćem u jednoj točki, plačem i smijem se, krvarim i oživljavam po stotinu puta. I ne prestajem se čuditi. Šteta što vi ove noći mirno spavate, ne sluteći što ste sve propustili, prespavali...

Ali, još nije kasno da se probudite. Da ulovite sljedeći šatl u pravcu mjesečine. Da ste budni, da ne spavate, i vi biste bili kao Frida.

- 04:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

09.07.2006., nedjelja

Superman

This is where he learned who he was... Your father used to say that you were put here for reason. Does he still stand for truth, justice all that stuff? The world does not need a savior

Kapsula sa Lexom Luthorom jurila je kroz užarenu atmoferu Zemlje, ostavljajući na nebu trag zvijezde padalice. Ludi se znanstvenik upravo vraćao iz svemira, gdje je skupljao zalihe kryptonita. Konačno će našopati napuhanog Kal-Ela i izbrisati glupavi osmijeh dobrice, koji spašava ovaj planet od svega i svačega. Na samu pomisao na Supermana, Lexu je pozlilo od bijesa. Ovaj ćeš ga puta zagristi kako spada, mali – pomislio je zadovoljno. Njegova je kapsula udarila u površinu oceana i počela brzo tonuti.

Šta dalje, jebemu – pomislio sam, gužvajući papir od očaja. Već danima nisam imao ideja za pisanje, iako – čim bih legao – u glavi bi se pojavilo desetak dobrih ideja za novu priču. Urednik mi je lukavo isplatio avans od dvije tisućice i sad više nije bilo povratka. Naravno, onog trenutka kad sam uzeo lovu, mozak mi je ispario i light verzija pozatvarala je sve kreativne ventile. Ja, koji sam pisao svakodnevno na poslu, pa popodne u fušu, pod pseudonimima kao ghost writer za par razvikanih ‘pisaca’, odjednom sam presušio. Naravno, moje stalne mušterije sve su već dale kaparu, povelik novac kojeg više nije bilo. Potrošilo se, jebiga. Sad je ostala samo panika i sve češće pogledavanje na kalendar. Rokovi za predaju rukopisa su se neumitno približavali, a ja sam još bio kod naslova i uvodnog poglavlja. Svemu je kriva moja lakovjernost prema ženama. Ja već godinama znam Tajnu: kad svršim, ne gubim samo tih 20 ml lužnate plazme od spermija, leukocita, enzima i sekreta spolnih žlijezda. Svako svršavanje odnosi inspiraciju, ideje, sadržaj mozga. Nisu bez vraga žene - ne razumijevajući, ali dobro naslućujući - dovodile u blisku vezu muške gornje i donje glave. Kad svršim, odlično se osjećam, ali u mozgu nastane praznina, a taj novi, glupi "ja" treba samo hranu, odmor i televiziju. Fuj! Zato ja, kao tip s Tajnom, uživam u seksu, ali bez svršavanja. Partnericama govorim da je to zbog njih, da razvlačim trajanje. Pa onda muljam, da sam od Stinga ukrao recept za tantričko svršavanje iznutra. Žene to uglavnom gutaju. Nekad sam mislio da one vole spermu, jer same mnogo foliraju s orgazmom, pa žele crno na bijelo (dobro, bijelo na bijelo tijelo) da ih njihov muškarac voli, da je svršio, pa su sad mirne. Pa onda, tu su i časopisi s falš-teorijama kako je sperma hranjiva za kožu, pa je žene hoće i zbog toga. Dok nama muškarcima doslovce mozak curi van, one s trijumfalnim osmijehom to fino razmazuju po grudima, kao neku prirodnu, a jeftinu kremicu. Ali, sad znam bolje - ta opsjednutost žena muškom ejakulacijom je zbog osjećaja nadmoćnosti. Ženama nema većeg gušta, nego kad stiskajući mužjacima jaja, iz njih iscijede i ono malo mozga. A sve zbog moći, kako bi muškarce lakše svele na pravu mjeru. Svaki je odjednom poslušan i prijemčiv, obziran i utišan na pravu mjeru – bez prigovaranja stoji koliko god je potrebno pred nekim izlogom; bez pogovora učestvuje u ponižavajućim pokaznim vježbama dresure pred njezinom prijateljicom (joj, kako je tvoj muž divan, samo se smješka). Ima toga još, ali čemu elaborirati već poznato? Zato ja ne svršavam. U principu. Ali cijeli prošli tjedan jesam. Po nekoliko puta dnevno. Dobila me na najstariji trik na svijetu - izgledala je kao da stvarno uživa; kao da me zaista želi; kao da me se ne može zasititi; kao prvih mjesec dana naše veze. Sve ove godine maštao sam o takvom danu. Cijeli tjedan - to je bilo previše za nadati se. Pa ipak se desilo. I sad već danima hodam i smješkam se, ispražnjenih testisa, potpuno praznog mozga. A rok za predaju rukopisa opasno se približio.

Naravno, na dobrom, starom Kryptonu, standardi ljepote bili su drugačiji i Lexova sjajna ćela bila je magnet za žene. Ovdje na Zemlji – ne baš! Uopće ne. Naprotiv, bacale su se u naručje i krevet dlakavom, obraslom Kal-Elu, a.k.a. Clarku Kentu, koji ogavno izgleda. On, zamislite, ima dlake na glavi, a tijelo mu je prekriveno vidljivo izbočenim mišićima. U svakom civiliziranom dijelu svemira to se smatra primitivnim. Pa ipak, Superman jebe, a on - znanstvenik Lex ‘Mozak’ Luthor ništa. Lex je imao plan - stavit će jebaču kryptonit pod krevet i tako ga poniziti. Kad tobožnjem ‘supermanu’ više ne bude rock-hard, neće se sjetiti da pod krevetom ima rock, koji mu oduzima sve zemaljske moći i svodi Kal-Ela na ono što stvarno jeste: neukog mladića s bogatom roditeljskom ostavštinom.

Nemam blage, hoće li ova glupnjikava pričica o Supermanu proći kod urednika. On voli SF priče, jer njegova je edicija baš za ciljanu publiku - prištave tinejdžere koji kupuju stripove, gutaju SF i maštaju o super-junacima. I ne samo to - ta publika još nije zatrovana televizijom, zgađena politikom, ovisna o novinama i kavi. To je još jedina publika koja rado daje novac za knjige. Osim toga, u kinima je upravo izašao najnoviji ‘Superman’, pa će to biti dobar marketinški potez. A u filmu Luthora glumi genijalni Kevin Spacey. Moja priča mora se dobro prodati, hrabrio sam sebe, redajući argumente u svoju korist.

Lois Lane, Lucy Lane, Lana Lang, Lori Lemaris……..sve su te mace istih inicijala kao i njegovi, pa ipak, nijedna se ne ševi sa njim, genijalnim Lexom Luthorom. Zato se svaka ovlaži na sam spomen imena smotanog Clarka Kenta. Možda, jer mali također pati na iste inicijale, mislio je Lex zajedljivo, sjećajući se Supermanovih gaća na štriku s inicijalima CK. Koji kreten, ušio si ime, da mu ne ukradu gaće, Lex je u glavi napravio mentalnu zabilješku, da proba ukrasti par tih jebačkih gaća, koje su vidjele više akcija i eksplozija, nego cijeli Krypton, dok je nestajao u eksploziji. Čim je na TV vijestima ugledao Supermana, kako na suprotnom kraju planeta spašava Zemlju od neke nove katastrofe, Lex je dojurio u Kentov samački stan. Pažljivo je sjeo na rasklimani krevet, sa zavišću ponjušio izgužvane plahte, a onda s poda pokupio nekoliko pari gaća. Neke su bile Supermanove, s etiketom CK, a neke su bile ženske. Te je odmah stavio u specijalnu foliju s pojačivačem mirisa. Mmmm, zamamno su mirisale. Od nagle erekcije u glavi, Lexu se zamutilo pred očima. Kvragu! Sad bi i Supermanova stanodavka iz prizemlja, s bradavicom na nosu, dobro došla! Onda se osvijestio. Sjetio se zašto se ušunjao u Kal-Elovu sobu. Iz džepa kaputa Lex Luthor izvadio je poveliki komad kryptonita, koji je zlosutno sjajio zelenkastim odbljeskom. Poljubio je kamen za sreću i pažljivo ga stavio pod Supermanov krevet.

A, kako sad dalje? Nisam imao pojma, ali počeo me zabavljati vlastiti budalasti rasplet priče – Lois Lane osobno ionako doživljavam kao kokoš, koja će se nakon mlitavog Clarka lako prebaciti na beskrvnog Jimmyja Olsena, onog mlađanog fotografa. Taj je još mlađi od Clarka, a poznato je da su muškarci na vrhuncu snage u osamnaestoj, a sve iza toga je nizbrdo. Majke mi, nikad više neću svršit! Ovo je užas, glava mi je prazna poput plenarne sjednice Sabora, ispražnjena od bilo kakve pametne ideje poput cjelokupnog Društva hrvatskih književnika. Never more, never more… je li onaj E.A.Poe inspiraciju za Gavrana dobio nakon vlastitog sučenja s glupošću ejakulacije? Moguće, lako moguće.

A možda… malo mi je neugodno, ali polako se osvrćem po sobi. Možda je rješenje nadohvat ruke. Kad bi mi ga konkurencija podmetnula, gdje bi to bilo? Pod krevetom nije, ne spavam puno, a ne jebem uopće. U ormaru s odijelima isto nije, nemam ja to. Ali, negdje mora biti. Trebam ugasiti svjetlo i potražiti u mraku. Zeleni odsjaj kryptonita lako ću uočiti. Sa filmskog postera na zidu iza mene, Supermanovo lice mi se otvoreno ruga.

- 02:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.07.2006., ponedjeljak

Morske sirene

Vrijeme je ručku i pitoma je pješčana laguna opustjela. Rijetki su turisti pobjegli pred jarkim suncem i žegom koja prži nemilice. Vrelinu zraka ne remeti ni dašak vjetra, a jedino osvježenje dolazi od hladnih vrulja sa morskog dna, gdje bijeli pijesak nagrđuju gomilice crnog pijeska i mulja, kao neki čudnovati podmorski krtičnjaci. Morska je površina zaljeva glatka kao staklo. Čak ni galebovi ne remete savršen sklad i odraz borova na zrcalu vode.

Rubovi jeftine maske za ronjenje urezuju mi se u kožu lica. Čvrsto grizem silikonsku cijev za disanje i šumno udišem zrak prije nego zaronim. Ne podnosim dodir gume, pa peraje nikad ne navlačim. To znači, da mi treba dvaput više zraka do dna i natrag. Već danima ronim po ovom zaljevu, ne obazirući se na sipe, kamenice i ostalu, uobičajenu morsku lovinu. Kao zaigrano dijete izranjam prazne ljušture školjki - što šarenije i sjajnije, to bolje. Od poznatih 139 vrsta školjki u Jadranu, ovaj ih zaljev ima barem pedesetak vrsta. Sa svakom novom izvađenom ljušturom, obuzme me osjećaj sreće i zadovoljstva, sličan onome iz djetinjstva, kao kad nađeš novu, rijetku sličicu Životinjskog carstva. Vongole, mušlje i prstaci uopće me ne zanimaju. Možda su dobri nekom vlasniku restorana, poznavatelju i ljubitelju morskih plodova i delicija, ali ja ih ne jedem, niti skupljam. Imaju neugledne ljušture, bez sjaja i boja. Uostalom, sve nastanjene, žive školjke vraćam u more. Sve, osim periski. Za njima sam lud i jednostavno im ne mogu odoljeti. Kad ih ugledam na dnu, samo vrhom ukopane u pijesak, dok kao sklopljena japanska lepeza vrebaju neopreznog račića ili neku drugu žrtvu, moram ih osvojiti, istrgnuti iz njihovog svijeta. A one se čvrsto drže vlaknima za pijesak ili neki kamen, pa većinu preostalog kisika potrošim čupajući perisku s dna.

Ova, koju upravo sada pokušavam otrgnuti, najveća je do sada. Njezina delikatna, poluprozirna površina sjaji čak i na dnu zaljeva. Krhka, valovita, a tako oštra površina periske, kao dvije sklopljene ruke moli da je ne otrgnem, ne uberem sa ove morske, podvodne livade. Ali, ja ne marim za njezine molbe. Moram je imati, iako zraka više nemam, a površina je dalekih 5 metara iznad mene. Još samo sekundu. Naginjem je, ne da se, a ja je očajnički želim. Ovo je sad pitanje časti, pa zanemarujem signale za opasnost u mozgu. Pred očima mi se već pomalo mrači. Klečim na morskom dnu i objema rukama čupam perisku iz pjeskovitog dna. Ruka mi sklizne niz hrapavu površinu školjke, a duboka posjekotina oboji more u crveno. Sumnjam da baš toliko krvarim, ali već mi se crveni pred očima i moj stisak oko školjke popušta.

Odjednom, ispred mene je morska sirena. Zabrinuto pokazuje rukom prema površini, a zatim s lakoćom istrgne perisku s dna i pruži mi je. Zadnjim atomima snage odbacujem se prema površini i izranjam.

U ušima mi bubnja i povraća mi se. Moja žena leži u debelom hladu borova i s dosadom na licu prelistava ženski časopis.

- Kako si djetinjast! Rasjekao si ruku na glupu školjku, koja nikome ne treba. Jednom ćeš zbog svoje nepromišljenosti zaglaviti. Upravo čitam o češkom turistu, koji se utopio. Valjda je i on imao istu fascinaciju školjkama kao ti.

Nije zabrinuta, ne nudi zavoj za ranu na ruci. Ne razumije, što vidim u ronjenju i skupljanju školjki. Ona je svoje djetinjstvo preskočila, a rijetke trenutke, koje nije uspjela izbjeći, doživljavala je kao gnjavažu i dječje bolesti, koje je najbolje preležati na vrijeme. Šutim, ne pokušavam objasniti. Godine uzaludnih svađa i još uzaludnijih šutnji donijele su barem ova zrnca mudrosti.

- Jesi li vidjela još nekog u zaljevu da roni? Na trenutak mi se učinilo da na dnu vidim još nekoga – govorim neutralno, ne spominjući riječ ‘sirene’. Ionako misli da sam skrenuo.

- Nema nikoga već sat vremena - kaže ravnodušno. – Pričinilo ti se.

Ostavljam perisku da se otvori, guram grančicu borovine i izbacujem sadržaj školjke u vodu. Ubijam potpuno bezrazložno, kao bijelci na safariju zbog para kljova. Osjećam se loše. Ali moj trofej blista na suncu, a rana na ruci peče. Što više boli, krvi i muke - to više vrijedi, govorio je moj stari.

Zaranjam pod vodu i razmišljam, kako do sada nisam pronašao niti jednu morsku zvijezdu, a one vole pješčano dno. U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka, pjesmica iz djetinjstva mota mi se po glavi i ja se smiješim pod maskom. Ronim u teško dostupnoj uvali, okruženoj visokim, bijelim stijenama. Stijena se strmoglavljuje u more i istom kosinom upire u podvodnu livadu. Pretražujem pješčano dno i najednom ugledam par zvjezdača otrgnutih krakova. Kao da su stradale u nekom međusobnom podmorskom okršaju kod Ok korala, pale kao žrtve ogromnih rakovica. Dok vadim iz pijeska ostatke morskih zvijezda, nečiji prsti su na mom ramenu. U panici se okrećem i ugledam sirenu. Ovaj se puta nisam iznenadio, a mozak prihvaća ono što oči registriraju. Začudo, imam još dovoljno zraka u plućima, da je mogu pažljivo promotriti: nimalo ne sliči ilustracijama, koje sam kao dijete viđao uz Andersenovu bajku. Ova sirena ima tamnosmeđu kosu do ramena, ženstvene obline i sasvim normalne noge, bez ribljih peraja. Štoviše, na nogama su joj platnene tenisice. Valjda zbog ježeva, razmišljam trezveno, primjećujući gole grudi kao kontrast kratkim hlačicama boje pijeska. Sirena mi nešto govori, a mjehurići zraka veselo poskakuju na putu prema površini. Mimikom pokazuje da približim uho njezinim ustima i ja poslušno prilazim. Čujem riječi, ali ih ne prepoznajem. Sliježem ramenima i prstom pokazujem da moram izroniti, jer nemam više zraka u plućima. Prijateljski mi mahne i na odlasku iz džepa hlačica vadi dvije zvjezdače. Zagrize jednu, sažvače i smiješi se. Pokretom ruke nudi. Ne smijem odbiti, pa i ja zagrizem svoju. Okus ribljih iznutrica i lišća agave tjera mučninu prema jednjaku. Savladavam se, mašem na pozdrav i izranjam.

Impresioniran sam svojim prihvaćanjem neobjašnjivog i vlastitom racionalizacijom. Potpuno mi je jasno, da premalo kisika u mozgu može proizvesti halucinacije, a doživljaj proteklog vremena može se izobličiti i produžiti. Iako maska za ronjenje pokriva cijelo lice, još dugo nakon izrona curi mi nos, kao da sam udisao vodu. Uši me više ne bole, pa kod novog ronjenja odbacujem skupo plaćene plastične čepiće.

Sljedećeg jutra ronim po tragovima nagriženih i odbačenih zvjezdača. Blizu rta, na ulazu u lagunu, morska me sirena čeka i veselo maše. Očekujem osjećaj mučnine dok zagrizam morsku zvijezdu, koju mi je sirena pružila u znak dobrodošlice. Ništa. Ovaj puta okus je netralan, kao greškom zasoljena, umjesto zašećerena dinja. Uzima me za ruku i povlači iza morskog grebena. Rukama razgrće visoku travu i zaroni kroz uski otvor u podvodnu spilju. Slijedim je, snažno grabeći rukama i šireći prste. Svakim novim pokretom ruku i nogu osjećam snagu i stapanje s morem. Brže, bolje, jače – kao neka podvodna olimpijska disciplina. Zraka imam napretek, možda jer puštam more da mi prolazi kroz nosnice. Osjećam da su mi i pluća ispunjena vodom, ali alveole nekim čudom svejedno usisavaju kisik. Spilja izgleda kao podmorski vrt, prepun šarenog bilja, trava i bokora ukrasnog grmlja. Ribe živih boja, pobjegle iz tropskog akvarija ili sa desktopa nekog kompjutera, plivaju u jatima i kao ovce brste raslinje i morsku travu.

- Rado bih ostao, ali moram na površinu – pokazujem sat na ruci, kao da se ispričavam. Sirena bere cvjetove u vjenčić i skoro me ne primjećuje. Polako, bez žurbe izranjam prema površini, zastajkujući kod svake podmorske struje i svjetlosti što prodire kroz slojeve mora.

Na obali, iz mene curi. Voda u tankim mlazovima izlazi iz ušiju, nosa i svake pore na tijelu, a ispod mene lokva vode postaje sve veća. Zabrinut sam, ali ne očiglednim. Obuzet sam iracionalnim strahom da ću dehidrirati. Ispijam litre mineralne vode naiskap i tražim još. Žena me gleda s nerazumijevanjem i nelagodom.

- Svaki dan roniš sve duže, a svaki put izlaziš sve čudniji. Više ne nosiš niti masku. Pa kako, čovječe, gledaš pod vodom? Zar ti sol ne nagriza oči?

Šutim i opipavam kvržice iza ušiju. Možda mi rastu škrge. Ozbiljno razmatram ovu mogućnost. Možda se pretvaram u ribu. Postoje li uopće muške sirene? Dok rastreseno razmišljam, sa uživanjem grizem, krak po krak, najsočniju morsku zvijezdu koju sam ikad jeo. Moja žena nešto govori nerazumljivim jezikom, kojemu ne prepoznajem riječi. Zvukovi, nalik škripanju i nesmiljeno sunce koje prži, tjeraju me natrag u vodu.

U trenutku, dok mi tijelo uroni, obuzme me sretna misao. Ne treba se gnjaviti izlaskom na površinu. Kome i čemu, uostalom?



- 01:43 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se