Wall - Jadi mladog vola

< ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

31.03.2006., petak

Zgrada

Marina je kao hipnotizirana stajala pred nedovršenom zgradom. Novogradnja od betona i čelika na suncu je zračila nekim prijetećim odsjajem. Ništa je nije moglo pripremiti na ovaj šok, kad se prvi puta suočila sa zgradom, koju je sama projektirala. U početku su to bili tek brojčani podaci, izračun statike, nacrti i CAD program, kojim je kao lego-kockama gradila buduću zgradu na ekranu. Noćima nije spavala, pokušavajući prema suprotstavljenim zahtjevima naručitelja, vlasnika arhitektonskog studija gdje je bila zaposlena i konzorcija izvođača radova, pomiriti nepomirljivo. Konačno je uspjela i svi su joj čestitali, zadovoljni nacrtima i dizajnom. Uskoro je projekt predan izvođaču, povelika faktura ispostavljena i u ekspresnom roku naplaćena, a provizije podijeljene u restoranu s ciganskom glazbom u Kopačkom ritu. Marinu je vlasnik firme tek potapšao po ramenu i rekao kako se nada, da će i ubuduće imati tako dobra idejna rješenja. I tu je za sve priča bila završena. Osim za Marinu.

Kad je prvi puta iz radoznalosti otišla pogledati gradilište, učinilo joj se da nešto zlokobno izviruje iz svježe iskopanih temelja, na kojem je tek trebala niknuti zgrada. Zavrtjelo joj se u glavi i učinilo, da netko šapatom ponavlja njezino ime. Osvrtala se, ali nikog nije bilo u blizini. Previše posla, boravka u zatvorenom – pomislila je i ubrzala korak. Iako izgledom krhka i sitna, s delikatnim, prozirnim prstima i tijelom koje oblači na dječjim odjelima trgovina, Marina je odlučna i hrabra djevojka. Samohrana majka s tek navršenih trideset godina, koja na leđima vuče obaveze i brige za sebe i dijete, posao i kredite, svoje bolešljive roditelje. Odnedavno se stara i o muževim roditeljima. otkad je on proljetos poginuo u saobraćajki. Još od malih nogu nema razumijevanja niti vremena za strah. Pa ipak, zgrada koju je projektirala i koja polako, kao kancerogeno tkivo raste uz Dravu, neobjašnjivo je privlači i užasava istovremeno.

Dok zgrada nije izrasla do trećeg kata, nije mogla točno odrediti što sa gradnjom nije u redu. Onda je odjednom počela primjećivati čudnu zakrivljenost fasade, kad bi zgradu promatrala pod određenim kutom. Činilo se, kao da se potporni zidovi zgrade savijaju, kao od gume, a zgrada kao da diše. Ili se napreže, kao da će kihnuti, možda prsnuti na kraju. Naravno da nikome nije mogla povjeriti svoje sumnje. I njoj samoj sve je zvučalo suludo i paranoično, ali je sve objašnjavala vlastitom iscrpljenošću projektiranjem i strahom da projekt neće biti prihvaćen. Odlučila je, da se više neće šetati obalom u smjeru zgrade. Ići će na suprotnu stranu, prema pješačkom mostu, prema promenadi, klupama i dokonim šetačima. Nije pomagalo. Dok je šetala, morala se prisiljavati da ne okrene pogled prema zgradi, koja se iza Rokove crkve već formirala na horizontu.

Uzela je par dana godišnjeg, uz ispriku da je iscrpljena i da se želi odmoriti prije novog projekta. Direktor nije imao ništa protiv.

Uzmite cijeli tjedan – rekao je velikodušno. Začudilo je, jer se obično morala s njim svađati oko jednog jedinog dana izostanka, kad bi morala odvesti dijete liječniku ili kad bi u vrtiću vladala gripa, kao sada.

Tjedan se dana Marina prisiljavala ne razmišljati o zgradi, koja se polako otimala njezinom projektu i rasla u nekim čudnim oblicima. Kao kad imela preuzima zdravo stablo, polako mijenjajući fizionomiju krošnje, puzeći u malenim grmovima prema nižim granama, prijeteći da proguta i osuši svog domaćina. Samo je ovdje zloćudno tkivo zgrade raslo iz temelja prema visini, šireći se sa svakim novim katom, svakom lođom, balkonom ili stubištem. Marina bi sa užasom u glavi uspoređivala vlastite nacrte, koje je do zadnjeg i najmanjeg profila znala napamet, sa čudovištem koje je izranjalo na gradilištu. Najčudnije je bilo to, što nitko od brojnih radnika, nadzornika gradnje i povremenih kontrola iz Zavoda za prostorno planiranje nije vidio ništa neobično na zgradi.

Nekoliko je puta ugledala, kako upiru prstom u pojedine točke na nacrtima. Ponadala se, da je metastaziranje otkriveno. Ipak, radilo se tek o banalnostima oko horizontalnih serklaža, međukatnih konstrukcija i nadvoja, a nakon dogovora gradnja bi se nastavljala ubrzanim tempom.

Marina je slabo spavala, uvjeravajući samu sebe da je normalno da arhitekt brine oko vlastitog nacrta. Nije željela da se zgrada jednog dana sruši, a ona završi u novinama. Ili zatvoru, što je isto bilo moguće. Na kraju nije izdržala. Svoje je sumnje u neispravnost gradnje povjerila direktoru. Pažljivo je saslušao, a zatim uzeo telefon u ruke i nazvao glavnog inženjera gradnje. Kratko su razgovarali.

- Sa nacrtima i zgradom je sve u redu, - rekao je ljubazno, ali s dozom podsmješljivosti u glasu.

- Uostalom, nacrti su prošli verifikaciju, projekt smo naplatili i nije nas briga što se dalje dešava s gradnjom. To posebno važi za vas, Marina. Zamislite dokle bi nas dovelo, da o svakom nacrtu i dalje nastavimo razmišljati. Uskoro ću za vas imati nov projekt, pa trebate imati bistru glavu i biti neopterećeni prijašnjim dizajnom.

Marina je čvrsto odlučila poslušati direktorov savjet. Danima više nije mislila o zgradi, sve dok jednog dana nije poslom morala na tu stranu. Odlučila je provjeriti, kako napreduje gradnja. Zgrada je dostigla završne katove, još više ulubljena i nekako savijena u obliku zavojitih stuba na ovom nagnutom tornju, kao u Pizi. Gledana sa različitih strana, zgrada se gibala kao crv na suncu, a ostavljeni se završeci armatura uvijali pred fokusiranim Marininim pogledom. Bili su kao živi pipci ogromne hobotnice s dna oceana.

U smiraj dana, dok se sunce ljeskalo u Dravi, zakoračila je na opustjelo gradilište. Betonski kostur podzemnog parkirališta zgrade podsjetio je na prašnjavi skeleton dinosaura, kojeg je vidjela obješenog o strop u muzeju. Pažljivo je zakoračila, zabilazilazeći hrpe građevinskog otpada i šute. Mora pripaziti na svoje jedine dobre cipele.

Zgrada je bila tiha, ne javljajući se. Nije čak mogla čuti niti vlastite korake. Kao da je zgrada uzela dah i pritajila se, gutajući pri tom i zvuk koraka po prašnjavom betonu.

S rastućom nelagodom, ali i odlučnošću da se suoči sa vlastitim strahom, Marina se uspinjala stubama prema prvom katu.

Odjednom je začula prigušeno mrmljanje i glasove. Činilo se kao da dolaze iz velike udaljenosti. Dok je hodala, žamor se pojačavao i nestajao, kao kad grupe posjetitelja u muzeju ubrzano slijede vodiča, u strahu da ne zaostanu, da stignu vidjeti sve izložbene prostorije i sve eksponate. Marina je ubrzala korak, ali glasovi su bježali pred njom. Sad je već skoro trčala kroz prazne prostore sa lukovima i vertikalnim serklažima. Glasovi su se miješali, pojačavali. Na tren bi bili skoro na granici prepoznatljivog, a Marini su na vrhu jezika bili izgovoreni pojmovi na tuđim jezicima. Zvučali su začuđujuće poznato.

Znoj je oblijevao, dok se trčeći penjala nedovršenim stepeništima, skretala u prostorije sa pregradnim i ispunskim zidovima od blokova i opeke. Na spojevima, s njih se cijedio bitumen. Podsjetio je Marinu biblijske priče o Babilonskoj kuli, koju su ljudi gradili do neba, kako bi dostigli zvijezde i vidjeli što bog radi na nebesima. Baka joj je često pričala ovakve priče i na kraju ih uvijek začinila poukom. Samo se maglovito sjećala ove bajke. Još kao djevojčica, bila je zaljubljena u gradnju i arhitekturu. Znala je da će to studirati i time se baviti cijelog života. Dok je baka pričala, suprostavljala bi joj se primjedbama, kako u davna vremena ljudi nisu imali prenapregnuti beton i čelik, koji omogućava petstometarske zgrade pod oblake. Kako bi se Babilonska kula od kamena i cigle srušila i raspala. Da su ljudi u davno doba najvišu građevinu, Keopsovu piramidu, izgradili tek u visini od sto četrdeset metara. Pa ipak, zrnce je sumnje bilo posijano. Željela je jednog dana graditi najvišu zgradu na svijetu.

Ova je zgrada bila projektirana za osam katova, a činilo joj se da se penje satima. Svejedno, glasove nije uspijevala dostići. Pitala se koliko još ima katova? Koliko ih je već prešla? Vrijeme se oteglo u spirali koja nije, baš kao niti zgrada, podlijegala normalnom računanju vremena, prostora i visine.

Cipele su bile razderane, ali ona više nije marila. Noge su joj bile izranavljene, a prsti krvavi od hvatanja za oštre betonske rubove. Prešla je točku u kojoj se bojala. Za njom je uslijedila točka, u kojoj je razmišljala o odustajanju i povratku u prizemlje. Sad je tjera urođena tvrdoglavost i rastuća netrpeljivost prema zgradi. Kao nekom živom, zlom biću. Tjera je radoznalost da sazna, tko su ljudi čije glasove čuje. Konačno, kakvo se čudovište porodilo iz njezinih nevinih nacrta?

Na svom, čini se beskrajnom, putu prema gore, Marina već prepoznaje betonske i čelične profile. Sve je sigurnija, da je ovim hodnicima već prolazila, iza ovog zavoja već skrenula. Kao da je u nekom suludom, betonskom labirintu bez kraja i konca. Još samo ovaj kat, još samo ovaj krug, ponavlja uporno sama sebi u bradu, znojeći se obilno i brišući okrvavljenom šakom zamrljano lice.

Glasovi se gube, vraćaju, pojačavaju. Rasprava i žamor na stotinu poznatih, ali neprepoznatljivih jezika ječi u glavi i šuplje odzvanja koridorima zgrade. Zgrada stenje, mljacka i podriguje, kao čudovište koje proždire ostatke ulovljenog plijena. Marina podiže pesnicu prema nezavršenim stropovima i urla:

- Mene nećeš progutati!

Još samo jedan kat, još jedan niz hodnika i onda će se odmoriti. Vlastite nacrte, koje je od prizemlja stiskala u oznojenoj ruci, davno je već odbacila. Više ionako nema što uspoređivati. Imela se odavno pretvorila u zloćudni tumor, koji ne samo da je progutao zgradu, nego sam od sebe raste i juri prema nebesima.

Marina vjeruje u jedno - zgrada jednom mora doći do kraja. Ako već više neće vidjeti prizemlje, tlo, pa čak više niti Zemlju, barem sad ima šansu dostići nebesa. Suočiti se licem u lice sa Stvoriteljem. Pogledati mu u oči i zapitati, zašto se našalio sa narodima Babilona? Zašto se našalio sa cijelim ljudskim rodom?

Ipak, najviše je zanima, i to će odmah upitati. Zašto se našalio sa snovima arhitektice, koju je progutala njezina vlastita kreacija?


- 23:35 - Komentari (51) - Isprintaj - #

27.03.2006., ponedjeljak

Mačka

Visoki svećenici gurali su se u prvim redovima, nestrpljivi da što prije ugledaju faraona. Iako kći Tutmozisa, svima je bilo poznato, da je njezin pravi otac Amun Ra, koji je svoj božanski ka udahnuo u prvu vladaricu Osamnaeste dinastije ujedinjenog Gornjeg i Donjeg kraljevstva. Faraon Hatšepsut bila je u obilasku gradnje dva blizanca-obeliska, kad je iz Asuana stigla vijest: drugi je obelisk pukao usred klesanja. To strašno predskazanje moglo se ukloniti samo žrtvovanjem krivca. Srećom, glavnom je svećeniku u snu sam Ra šapnuo - krivac je graditelj Senemut! Odalo ga je njegovo neprijateljsko ponašanje prema svetim mačkama hrama. Dok su ga vezanog vodili prema oltaru, pratio ga je par žutih, mačjih očiju. Senemutu se činilo, da ga mačka podsmješljivo gleda, stojeći u podnožju žrtvenika. Samo su unatrag povijene uši i tiho siktanje iskeženih zubi odavali neprijateljstvo čuvara hrama i glavnog arhitekta. Nije se bojao, dokle god je u desnoj šaci stiskao zlatni kartuš s vlastitim imenom. Duša će ga već po njemu prepoznati. Jedino nije mogao razumjeti, zašto je Hatšepsut prihvatila optužbe svećenika i žrtvovala njega, vlastitog ljubavnika. Tek je naslućivao, da je za vladara važna podrška svećenika, posebno sad kad je Hatšepsut pripremala vojni pohod na Nubiju i Levant. Kod žrtvenika, robovi su već pripremili posmrtne posude za organe. Kameni kanali, koji su odvodili krv, bili su zamrljani tragovima sasušene krvi od prijašnjeg žrtvovanja. Pa ipak, nikad do sad nije glavni graditelj hrama bio žrtvovan. Nelagoda, koju je oduvijek osjećao u blizini svetih mačaka, konačno se materijalizirala. Znao je da će mu nedostajati njegovi nacrti, saznanje da li je njegovo životno djelo nastavljeno. Sad, kad je drugi obelisk puknuo, više za to nije bilo šanse. Nedostajat će mu pogled na veličanstveni hram Karnaka. Nedostajat će mu Hatšepsutina svilena koža.


---


Stajao je na uskom,drvenom mostu iznad rijeke, dok je užareno sunce na zalasku tonulo iza horizonta. Djevojka, koja se približavala, nosila je u ruci platnenu vreću, koja se migoljila, kao de je unutra nešto živo. Zastala je na drugoj strani mosta, neodlučno pogledavajući u njegovom smjeru. Očito je nešto namjeravala baciti u vodu.

- Hej, trebaš li pomoć? – upitao je i krenuo prema njoj.

Izgledala je privlačno u kratkoj suknji i crvenoj majici dugih rukava, nemarno povučenih prema laktovima. Zbunjeno i s nelagodom gledala je u stranu, gurajući vreću nogom iza sebe.

- Mačka i mačići - lakonski je rekla, gledajući u drvene strane trošnog mosta.

Birali smo kockom i mene je zapalo da ih utopim-, nije ga mogla pogledati u oči.

Hoćeš da ih ja bacim umjesto tebe? – ponudio se, nadajući se da će iz zahvalnosti pristati izaći s njim. Tko zna, možda ga i poljubi za nagradu. Vreća je bila labavo zavezana i dok ju je uzimao u ruku, spopala ga je želja da zaviri unutra. Klupko malenih tijela stisnulo se uz mačku, koja ga je bez mjaukanja gledala široko rastvorenih zjenica. Crna, okomita crta u moru žutog podsjetila ga je Sauronovog zlog oka u Gospodaru prstenova.

Maco, bye-bye! - rekao je pretvarajući se da ga mačja sudbina ne dira.

Od njega se očekivalo da bude hrabar i cool frajer. Cure ne vole kukavice, rekao je samom sebi, dok je bacao vreću sa živim teretom preko ograde. Čuo se mukli zvuk pljeskanja po vodi, a koncentrični krugovi sustizali su jedan drugoga. Okrenuta leđima, djevojka je bezglasno plakala. Znao je to po podrhtavanju ramena i zglavcima ruku, koji su pobijelili od stiskanja ograde.

Kakvi to ljudi mogu biti toliko bezdušni? - retorički se upitala, s prijezirom okrećući glavu.

Bio je zbunjen – pa ona sama je to namjeravala učiniti. Ne bi se predomislila u posljednji tren. Ili bi? Sad je za te spekulacije bilo prekasno. U mozgu mu je bio utisnut pogled žutih, mačjih očiju, a šaka čudno trnula. Tješio se - svi znaju da mačke imaju devet života. Odjednom se ponadao nekom čudu, da mace isplivaju, a život, koji je on oduzeo, ne bude posljednji u nizu.

---


Skupocjeni je Mercedes bio skoro raspolovljen od siline udara, nekako čudno omotan oko betonskog stupa uz cestu. Okupljeni su znatiželjnici na pristojnoj udaljenosti gledali i komentirali, a vatrogasci pokušavali odrezati zgnječeni lim, kako bi dospjeli do umirućeg vozača.

- Pokušao je izbjeći mačku, koja se odjednom pojavila na cesti! - komentirao je očevidac nesreće. Nekoliko je promatrača u nevjerici odmahivalo glavom.

Mačka uopće nije bježala. Očito se od straha ukopala na sred ceste i samo je gledala prema jurećem automobilu. Obična mačka mu je došla glave!

Umirući vozač očito je buncao.

Je li mačka preživjela? Recite joj, da mi je žao!

Na čuđenje prisutnih, mačka je neozlijeđena izvirila iz grmlja uz cestu i polako se približila razbijenom automobilu. Gipkim se skokom uspela na haubu i kroz razbijeno prednje staklo zapiljila u unesrećenoga. Bljesak prepoznavanja u njegovim očima slijedile su nerazumljive riječi:

- Sad si ti na redu, Hatšepsut!



- 01:08 - Komentari (41) - Isprintaj - #

09.03.2006., četvrtak

Ljubav je slijepa

Upoznali smo se u srednjoj školi za slijepe. Imala je topao glas boje meda, a lice joj je na dodir bilo glatko kao baršun. Kad si slijep od rođenja kao ja, navikao si gledati kroz sve maske i fasade, koje ljudi bespotrebno - i najčešće uzaludno - stavljaju na sebe. Kažu, štite se. Od čega? Razočaranja, boli? S tim se najbolje suočiti odmah. Koliko bi lakše bilo živjeti da su svi ljudi slijepi, jer kod nas nema tih vizualnih krinki. Usredotočiš se na boju i intonaciju glasa, dodir kože i to je to. Tome se uvijek može više vjerovati nego očima ili vidu.

Na drugoj godini, ona i ja već smo se odlučili vjenčati, čim oboje postanemo punoljetni. Srednja je škola proletjela u učenju i izlascima. Nadala se, da će upisati povijest umjetnosti, ali nije išlo. Ja sam bio zadovoljan i književnošću. Imali smo sreće da oboje dobijemo isti studentski dom – Cvjetno - pa smo uletjeli u zajednički život kao i svaki drugi zaljubljeni studentski par.

Dobro smo se dogovorili - ona je išla u trgovinu, a ja sam kuhao i spremao. Ionako mi baš nije išlo snalaženje u prostoru, usprkos bijelom štapu, pravilu desne strane i govornim pomagalima. Nekako sam se bojao otvorenih prostora. Možda vam nisam rekao, ali i ona i ja smo oduvijek slijepi. Ja sam rođen s atroplazijom očnog živca: još kao nerođenoj bebi nije mi se razvio splet optičkih živaca, koji šalju sliku natrag u centar za vid u mozgu. Liječnici su sumnjali da je to zbog majčinog dijabetesa, ali nisu bili sigurni. Ipak, rodio sam se kao savršena, lijepa beba, izrazito vesele naravi, kojeg su svi obožavali. Imao sam sve, osim vida. Nasuprot meni, ona ima prirođeni, kongenitalni glaukom, koji bi se možda jednom mogao i liječiti.

Nismo razmišljali o dijagnozama, niti o našem hendikepu. Živjeli smo normalnim životom, koliko su nam to okolnosti dopuštale. Čitali smo knjige na Brailleovom pismu, posuđivali iz fonoteke zvučne časopise i maštali da uštedimo novac za 'Perkins' pisaći stroj koji piše brajicu. Ona je, naime, željela pisati priče za djecu.

Jednoga je dana došla s fakulteta sva ushićena. Nije prestajala pričati o profesoru, koju ju je odveo prijatelju, oftalmologu na pregled u njegovu privatnu polikliniku. Upravo se vratio iz Amerike s novom, revolucionarnom metodom liječenja urođenih glaukoma. Obećao joj je, da će sigurno progledati. Te noći oboje nismo spavali od uzbuđenja. Ona je bila izvan sebe.

- Konačno ću te vidjeti – neprekidno je ponavljala, gladeći me po licu i kosi.

- Pa ti me vidiš i sada, bolje nego većina ljudi prosječnog vida vidi svog partnera, muža ili ljubavnika – pažljivo sam je stišavao, bojeći se prevelikog razočaranja, ako operacija ne uspije.

- Znaš na što mislim! Dobro poznajem svaku crtu tvojeg lica, duboke bore na čelu kad se mrštiš, titraj jagodica pod prstima kad si ljut. Ali, ja želim više! Želim te vidjeti kako se smiješ, želim prepoznati boju tvojih očiju, kose, kože, svega...

Znao sam točno što misli, jer sam i sam imao iste takve misli i želje. Samo, u mojem slučaju sljepoća je bila nepovratna. Ona je ipak imala neke šanse i trebala je priliku zgrabiti bez oklijevanja. Ipak, bojali smo se oboje.

Operacija je trajala tek par sati, ali meni se činilo kao da je protekla vječnost, dok mi nisu dopustili da je posjetim. Dobro se osjećala, vesela i nestrpljiva da zguli zavoje sa očiju. Znali smo, da do prvog skidanja zavoja i prestanka terapije kapima moraju proteći još tjedni.

- Što je par tjedana, nakon dvadeset godina u mraku?- tješio sam je, po prvi se puta suočavajući sa novim strahovima.

Što ako otkrije, da joj nisam dovoljno privlačan? Da izgledam potpuno drugačije, nego me zamišljala? Ako joj se svidi novi život i novi vid toliko, da poželi otići, potražiti društvo sebi ravnih? Nisam joj govorio o strahovima, a ona nije prestajala praviti planove za oboje.

Trenutak odluke došao je neočekivano. Njezin je liječnik jednog dana bez ikakve najave rekao:

- Danas skidamo zavoje!

Brojao sam dane, naravno, ali me svejedno iznenadilo i dočekalo potpuno nespremnog. Ona nije mogla dočekati, sama je počela odmatati gazu. Osluškivao sam njezino ubrzano disanje, sestrino šuškanje zavojima. Liječnikova se nestrpljivost skoro mogla mogla mjeriti s njezinom.

– Ispočetka će vam slika biti mutna, ali to je normalno. Vremenom će se sklera razbistriti, a kapi za oči prorijediti, pa ćete imati jasniju sliku.

Ona je prigušeno zajecala i čvrsto me zgrabila za ruku. Znao sam, da je doživljaj neopisiv: progledati po prvi puta u životu, ravno je čudu rađanja. Nakon čestitki i zagrljalja, sestra ju je odvela na previjanje. Morala se još dan-dva odmarati pod nadzorom oftalmologa.

Liječnik me povukao u stranu: - Pazite, glaukom je podmukla bolest, koja se vraća. Očni tlak raste, pritišće živac i opet može doći do sljepoće. Ako želi zadržati vid, mora do kraja života uzimati lijekove!

Vratili smo se kući. Ona koristi svoj novopronađeni vid da me vodi, opisuje mi prolaznike, nebo, boju fasada kuća, automobila u prolazu, sve što se miče... Pretvorila se u revnog vodiča slijepih, koji plastičnim opisima cjelokupnog okruženja želi nadoknaditi propuštenih dvadeset godina.

Tražim da me opiše. Jesam li ti lijep, moje je prvo intimno pitanje. Dugo mi je trebalo da ga prevalim preko usana.

- Naravno, još si ljepši nego što tvoja mama tvrdi za tebe! uvjerava me strastveno i ljubi po očima, kosi. Očajnički trga odjeću sa mene i vodi me do kreveta. Ležim ispod nje i pitam je, vodi li ljubav zatvorenih očiju i ovog trenutka? Smije se. Nikad više, govori, ali nekako sjetno.

Sljedećih dana i mjeseci, iz ravnopravnog se odnosa pretvaramo u zdravo-bolesni par, gdje jedno ovisi o drugome. Ja o njoj. Vodi me za ruku, opisuje mi predmete, uči me gledati njezinim očima. Sve što ja zauzvrat pružam, briga je da redovno uzima lijek protiv glaukoma, triput na dan.

– Pazi, ako ga ne budeš redovno pila, vraćaš se u tamu! – govorim poluozbiljno. Ne osmjehuje se, osjećam zategnutost mišića lica pod prstima.

Postupno, pada u depresivna raspoloženja i odbija me voditi i opisivati mi prirodu i svijet oko nas. Umorna je, kaže. Ne da joj se. Bojim se za oboje. Možda mi je lagala, možda sam joj odbojan, sad kada me vidi. Možda me se sprema napustiti. Odlazi redovno na kontrole, ali kada je pitam, što liječnici govore, kaže – ništa. Sve po starom. Ne vjerujem joj.

Jednoga dana, dok je bila na predavanjima, odlazim sam njezinom liječniku. Po glasu mu osjećam da je nezadovoljan.

– Trebali ste doći ranije, - govori mi. Ona ne dolazi na kontrole već mjesecima.Zadnji je put na pregledu ustanovljeno, da se glaukom vratio. Ona gubi vid i vjerojatno će ponovno oslijepiti. Ovaj put zauvijek.

U šoku sam, ne mogu vjerovati onome što čujem. – Zašto? – jedino je pitanje koje imam.

Liječnik mi stavlja ruku na rame. – Mislim da se razočarala u svoj izgled. Istina, to takozvano 'volovsko oko', jako uvećana očna jabučica, nastaje od povišenog očnog tlaka i nemogućnosti očne vodice da istječe iz oka u venski sustav. Naizgled, to može djelovati ružno, čak i čudovišno. Mislim da je njoj, kao izrazito lijepoj djevojci, taj nesklad prouzročio šok. Sumnjamo, da možda uopće nije uzimala propisane lijekove.

Dugo mi je trebalo za povratak kući. Još uvijek se slabo snalazim u otvorenim prostorima. Ona i ja smo planirali , kad se jednom zaposlimo, kupiti psa-vodiča i živjeti zauvijek sretno. A sad se kockala, stekla vid – pa ga ponovno izgubila. Kod kuće mi je konačno priznala: radije će biti slijepa, nego gledati stvarnost. Mislim da misli na sebe.

Ja njezinu sliku u svojoj glavi nemam s čim usporediti. Zato će za mene ona uvijek biti savršena.

Uostalom, prava je ljubav slijepa.
- 13:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

03.03.2006., petak

Novčići

Ulica je bila mračna i uska, a moji su koraci po kaldrmi šuplje odjekivali kroz noć. Slabašno svjetlo na kraju prolaza činilo se kao usamljeni svjetionik na obali mora, spas brodolomcu ili ribarskom čamcu na povratku kući. Ne bih tu niti ulazio, da me nije privukao mutni sjaj na tlu. Dva su novčića, očito zlatna, biti teški pod dodirom prstiju, njihovi reljefi na aversu glatki, izbočeni, a nazubljeni rubovi nepravilnog kruga podsjetili su me na rimske, koje sam jednom davno imao u rukama. Nisam se obazirao na nakrivljene kuće visokih zabata, niti mrak, koji je iz uske, vretenaste ulice nadirao, opipljiv i hladan. Uz sve to, ledeni je vjetar proizvodio čudne jauke kroz kamenite prolaze i tavanske otvore. Kad sam već ušao i podigao novčiće, odjednom mi se učinilo da me ulica progutala, a ulaz i mogući izlaz izgledali kao točkica na kraju mračnog tunela. Strah, zaogrnut u nelagodu, tjerao me naprijed. Hrabrio sam se, kako je svjetlo nadomak ruke, a strah neopravdan. Iako bez izravnog svjetla, sjenke su plesale po zidovima, a moja vlastita, višestruko uvećana i iskrivljena do groteske, rugala mi se bježeći za korak ispred mene. U oznojenoj sam ruci u džepu stiskao dva pronađena zlatnika. Iznad mene, noć je bila bez mjesečine, a nebo bez zvijezda. Oblaci i izmaglica kondenzirali su mi se na vratu i uvlačili pod ovratnik jakne. Razmišljao sam o zlatnicima: otkud baš ovdje, tko ih je izgubio? Jedva sam čekao da stignem do kraja tog uličnog prolaza i na svjetlu pogledam pronađeno blago. Dok žurno koracima grabim prema izlazu, razmišljam o nekim pradavnim vjerovanjima. Na primjer, da su još u prvom stoljeću poslije Krista stavljali novčiće na vjeđe pokojnika, a kolačić od meda i maka u ruku, da uspavaju troglavog psa Kerbera. Novčići su bili vozarina Haronu, šutljivom skelaru preko rijeke mrtvih, Stiksa. I danas mnogi govore kako daju obol nekome, nečemu... A obol je bila nagrada Haronu, novčić pod jezikom mrtvaca.

Moji noge nisu moje, koraci sustižu jedan drugoga. Ta mi je loša navika još iz djetinjstva: kad prolazim pored groblja, ili nekog drugog strašnog mjesta, koje izaziva nelagodu - baš onda me spopadnu takve misli! Misli pozitivno, daj si nešto lokalno, moj je moto. Vadim biljnu tabletu za smirenje. Ako je i placebo, uskoro me nije bilo briga. Počela me zabavljati uvrnuta situacija - što brže hodam prema izlazu, to se svjetlo čini sve manje i udaljenije. Sigurno je optička varka kod velikih očiju u strahu. Zamišljam skelara podzemnog svijeta Hada, kao namrgođenog susjeda iz zgrade, koji već godinama ne pozdravlja, niti razgovara. A skela preko užarene rijeke, iz koje izvire sumporna para i mjehurići lave, dobila je obrise kompe u Osijeku na Dravi, preko puta zoološkog vrta. Olubljena željezna rugoba od lima i čeličnih sajli, s klaustrofobičnom kabinom na sredini i oljuštenom bojom. relikt je i nepotrebna stvar. Još i danas vozi, iako par mostova u blizini poziva šetače i bicikliste da prijeđu ljepše, bezbolnije i sigurnije. Drava i nije baš Stiks, ali opet, čuvene Jelizejske poljane oduvijek su bile na drugoj obali, za bogove i za obične smrtnike, svejedno. Tamo daleko, mnogima samo mrkva pred nosom, koja ih mami i gura naprijed kad je teško. Sjećam se bakine priče iz djetinjstva, da su Ahileja umočili u tu svemoćnu rijeku, koja ga je učinila nepobjedivim. Doduše, držali su ga za petu i nju nisu mogli umočiti. Znate ono, kad pofarbate sve osim drške, nju ne možete, jer nju baš držite? E, to vam je to. Odlutao sam, a moram se fokusirati da izađem iz ove pokrajnje ulice, koja očito ne vodi nikuda. Problem je, što se samo naizgled spaja s drugom, osvijetljenom ulicom. U tunelu sam bez kraja.

Odjednom, ptice ili šišmiši – ne znam – prelijeću iznad mene, ali zastrašujuće nečujno. Nema lepeta krila i odsustvo zvukova plaši više od najgoreg zvuka. U nosnicama mi dobro poznat smrad truleži, propadanja. Ako se sjećam davno pročitane Ilijade, Stiks nije jedina rijeka u Podzemlju, ali jest najstrašnija. Još samo fali gavran, onaj E.A.Poea, pa da ugođaj bude potpun. Ionako sve više sumnjam, da sam propao u neku čudnu rupu paralelnog svemira.

Odjednom se odsjaj svjetla pojačao i učinilo mi se, da svijetli lanterna, možda čak zlatna, jer je odsjaj podsjećao na zlatnike pod mojim oznojenim prstima. Na samom sam izlazu iz uličice, koja me izludila i natjerala da pomišljam na gluposti. Osjećaj je čudan, kao na Kaptolu početkom 20.stoljeća, pod plinskim lampama i sjenama i mirisima tamjana. Nije me iznenadilo, kad mi se iz mraka približilo lice neznanca. Podigao je svjetiljku i osvijetlio obojicu. Imao je kapuljaču, lančić s privjeskom u obliku mrtvačke glave, a u ispruženoj ruci zlatnik. Sigurno putnik prije mene, formirala mi se šizofrena misao u glavi, iako sam još bio živ. Mora da sanjam! Obično sam u snovima razuman, pametan i domišljat – sigurno ću se vješto izvući i iz ove noćne more.

- Dajte mi te novčiće iz džepa, oni ne pripadaju vama – rekao je glasom, koji kao da je dolazio iz velike dubine.

- Moji su, našao sam ih! - nisam se dao smesti.

Ne volim kad mi uzimaju ono što mi pripada. Magla se polako dizala, a mrak je ustupao mjesto svjetlu. Polako su izranjala i druga lica. Bjelina posvuda polako je postajala nepodnošljiva. Svjetlo mi je prodiralo kroz čvrsto sklopljene očne kapke. Kriknuo sam.

Ležao sam, a nad mojom su se glavom nadvila zabrinuta lica. Neke sam počeo prepoznavati.

- Stari, mislili smo da si zauvijek otišao! Nitko još nije ronio na dah dulje od pet minuta i preživio! Ali te rimske novčiće, koje stiskaš u ruci, moraš nažalost predati predstavniku Ministarstva. Sve, što se izroni s rimskih galija, pripada državi.

Neka te tješi, da nisi preživio, stavili bismo ti ih na oči. Barem na pet minuta!


- 00:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

02.03.2006., četvrtak

Razapet

I've been looking for a savior in these dirty streets
looking for a savior beneath these dirty sheets
Why do we crucify ourselves every day
I crucify myself (nothing I do is good enough for you)
Crucify myself every day and my heart is sick of being in chains.

(Tori Amos, Crucify)


Svakog jutra sa strahom pogledam ispod plahte. Onda odahnem s olakšanjem, pokrijem se do brade i dozvolim si još pet minuta maštanja u toplini kreveta. Izvan svoje postelje, sigurnog čamca za spasavanje, koji plovi olujnim morima svake bogovjetne noći, čekaju me Scile i Haribde sumorne svakodnevice: budilica koju treba ušutkati, neprijateljska kupaona, brijanje i suočavanje s vlastitim odrazom u zrcalu; zatim izlazak na bojno polje, ulice koje vrve smrknutim, nezadovoljnim facama, kamikaze na cestama. Konačno, ulazak u firmu, koja jedva spaja kraj s krajem, frustrirani knjigovođa, tajnica koja vreba urokljivim očima, šef koji zahtijeva vještine Davida Copperfielda…Zašto uopće ustajati?

Pitate se, čega se bojim, od čega strepim? Nisu to konjske glave iz ‘Kuma’, niti strah od naglog otkrića, da sam se pretvorio u žensko. Da je barem to! Mene je strah, da ne otkrijem tragove krvi, rane i stigme na šakama, čelu, stopalima…Kakve sam sreće, da se na meni pojave rane, ne bi to bilo uzvišeno i bezbolno kao kod sv.Franje Asiškog u 13.stoljeću. Mene bi zapala bol i grozne muke jedne Patricije Arquette iz filma ‘Stigmata’. A nijedno od nas nije vjernik, nismo čak niti religiozni. Često se budim s bolovima i peckanjem na čelu, u očima. Je li to od krune od trnja? Bole me leđa, kao da su me bičevali danima. Slabine me probadaju, kao od kopalja, prsti su bolni od nevidljivih čavala. Koliko u centimetrima iznosi 9 inča?

Koja mi to vjera može zabraniti ili naložiti rane ili slike proroka, koji mi svake večeri proriče kraj ovakvog života, prepunog samokažnjavanja? Da sam slikar, slikao bih svog vlastitog Proroka, jer se svojim progoniteljima i mučiteljima najbolje suprostavljam kad ih razotkrijem, stavim na papir ili njima zaprljam bjelinu ekrana. Da barem znam slikati! Umjesto toga, Vraga skoro svakodnevno istjerujem pisanjem. Prizivam slike i slova na ekran, mrmljam invokacije i šaram bogohulne riječi; otkrivam tajne, prikazujem zabranjena lica svetaca i njihovih ovozemaljskih zastupnika - religijskih korporacija koje vladaju svijetom. Razotkrivam stigme i stigmatike, ludosti i lunatike.

Počelo je bezazleno. Općepoznata je činjenica, da je najveći uspjeh Vraga što ga svi negiraju, a onda su tom negacijom privučeni kao mušice svjetlu i počinju istraživati. Malo po malo, do grla ste u knjigama, povijesnim istinama i zabludama, vješticama i pentagramima, anđelima i demonima. A Vrag vas, Beelzebub, začas odvede do Boga. To izgleda i jest najveća zabluda današnjeg doba, vrhunska reklama i reklamni trik genijalnih copywritera: forsiranjem Vraga reklamirati Boga! Vražja je to rabota, stoput biste rekli, baš kao i ja, ali istina je upravo obrnuta! I to ljuti, frustrira: baš kad znanstveno dokažete da nema Boga, Vrag iskoči iz ormara i eto vam jada - običnom logikom uvjeri vas u božansko. Kad su Magdalenu de la Cruz u petnaestom stoljeću uhvatili u fingiranju i lažiranju stigmi, njezino joj se prezime gadno narugalo. Magdalena od Križa! Baš! Na nečemu jest bila, ali ne baš na križu. Ali, najveći je posljednji fejker- stigmatik (osim, naravno, domaćeg lažnog proroka.Zlatka S.), brat Roque (umro prije deset godina) iz Kolumbije, iz čudnog katoličkog reda Los Hijos de Los Hijos de La Madre de Dios. Pokoj mu duši, taj je krvario za Isusa i Alaha zajedno.

Genijalan je trik, čovjeku usaditi sumnju u negaciju. Ako negirate nešto, znači li to da ipak, podsvjesno, zrnce sumnje klija u vama? Dok jednog dana konačno ne isklija u slijepu vjeru, kakvu vidite svuda oko vas, vjeru koja ne propituje, ne sumnja, čak i kad se suoči s potpunom negacijom dogme i vjere same?

Sad vam se mogu i predstaviti: zovem se Tomo T. i posjedujem dar i prokletstvo vječnog života! Rođen sam kao Tomás de Torquemada 1420. godine u Kastilji, današnjoj Španjolskoj, a prvi sam put umro 1498. u Avili. Zvali su me ‘malj za heretike, svjetlo Španjolske i spasitelj svijeta’. Na čelu Svete Inkvizicije bio sam tek 15 godina, ali su moja djela ostala živjeti vječno. I danas se nasmijem kad gledam stare skečeve Monty Pythona. Oni su od mene napravili ruglo, ali ja znam bolje. Vraga, kao niti Boga, ne možeš otjerati ili utjerati u srca ljudska nego li strahom, mučenjima i grozom. Dan-danas one jezive procesije i samomučenja na Filipinima utjeruju jezu u srca vjernika i nevjernika podjednako. A kako sam postao Veliki Inkvizitor? Sumnjom, dragi moji! Sumnjom u bogovraga, u nadnaravno. Što sam više sumnjao, to je jača moja namjera bila, da kroz tijela i patnje drugih dođem do istine, koja je meni samom najviše trebala. Na kraju sam bio vjernik, veći od sviju. Kao pravi sam svetac legao na svoju samrtnu postelju. A onda mi se Stvoritelj narugao, reinkarnirao me kroz duga stoljeća u sve poniznijeg, sve ranjivijeg pojedinca, bez oslonca i podrške Majke Crkve i bez vjere. Da, pretvorio me nazad u nevjernika, koji neprestano sumnja i propituje. Krug se zatvorio.

Znamenite sam 1492. u Granadi spaljivao sve nekršćansko. Židovske su mi svete knjige bile posebno omiljeno štivo za spaljivanje. Talmudi su tako lijepo gorjeli bijeloplavičastim sjajem. Fascinirano sam gledao u lomače, vrteći krunicu pod prstima. Moje je prokletstvo baš tada bilo začeto, da proklija kao sjeme zla. Danas uglavnom proučavam Toru, Talmud, Kabalu i ostale ‘bezbožne’ knjige. Iz svake mi viri lice Vraga, namiguje i sigurnom me rukom vodi do Njega. Prije par godina nasmijao me i uplašio španjolski film 'El Dia de la Bestia’ (Dan zvijeri). Nije to film o Apokalipsi s nabildanim Schwarzeneggerom, malim vragom Damienom ili zavodljivom Francuskinjom iza ‘Devetih vrata’. Ovaj me filmić raznježio, jer skoro da prikazuje moj život. Tako sam i sam jednom vodio sveti, križarski rat za Njega, a On mi se narugao. U filmu sam prikazan kao omrznuti Baskijac, pa onda kao opaljeni svećenik, koji uz pomoć priglupog heavy-metal fana i lažnog TV proroka ubija novorođenu Beštiju. Što si sve Bog dopušta! Sve Mu dopuštam, samo se nadam da me neće, kao neke druge Izabrane, kazniti svetim stigmama. Ionako sam dovoljno stigmatiziran, ponovno se rodivši u katoličkoj Hrvatskoj kao pravoslavac. I još sam zaposlen kao tajnik Ustaškog revolucionarnog pokreta. Najgore je, što svakog jutra, po dolasku na posao, svih šest zaposlenih moramo, kao vječnu kaznu i pokoru Božju, izgovarati naglas tekst Prisege:

“Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!»


Bože, zašto ovako kažnjavaš svog vjernog sljedbenika Torquemadu?

- 18:14 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se