Wall - Jadi mladog vola

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

27.02.2006., ponedjeljak

Et vous, sacrées années jeunes et folles ?

Dej gidi, ludi-mladi godini?
Letnavte kako sivi galabi.
Padnavte vo momini dvorovi,
skoknavte vo momini pazuvi,
zaspavte vo momini skutovi.
Barem se momi, mamo, naljubih.



Često sanjam živote i slike nekih davnih, prijašnjih života. Tad sam nekako sjetan, bolećiv… Obrana i gard, navučene maske, grubost prema drugima i sebi najviše - sve pada u vodu. Ne volim taj osjećaj nezaštićenosti, nagosti, osim kad me baci u neke filmove i glazbu djetinjstva. U retrospektivi, uviđam da sam odrastao na bosanskom i makedonskom bluesu.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.


Noćas nesanica i ja surfamo kroz paralene svjetove, gdje je sve moguće, gdje su ogledala još cijela, nerazbijena, a odrazi viđeni kroz neke ružičaste naočale moguće, sanjane budućnosti. Kad ćemo biti sretni, ili barem veliki, lijepi, uspješni, hrabri… Onda naletim na malu zajednicu mostarskih Makedonaca - mašu mi izdaleka, prepoznajem ih po srdačnosti, širokom osmijehu i raširenim rukama. Oni, barem u cybersvemiru, nemaju boli, loših iskustava, kredite i neplaćene račune, sivilo svakodnevice. Upisujem naredbe u holodek: retrieval, recall. Sličice iz memorije, sad bez imena, duhovi Marsa, hologramske su projekcije sa davno spremljenim mirisima i slikama potonulog svijeta, Atlantide koja se razmrvila pred našim očima, urušila sama u sebe. Dok smo odrastali i jurili za zlatnim runom, lažima svijeta odraslih, žureći da uskočimo u vrtuljak, izvana šaren i privlačan, matrica nas je progutala zajedno s perjem i kostima, da nas nikad ne ispljune.

A onda, slučajno, naletim na zvukove. Pojave se slike. Hologrami ispuštaju mirise djetinjstva, kao spremljeni potpourri i esencija, u nepromočivoj vrećici, staklenoj boci s porukom, koju more slučano naplavi baš pred moje noge.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.


Čudan je osjećaj hodati po grobovima i zatrpanim gradovima neke davnoprošle, a ipak poznate civilizacije. Ne primjećuješ, ne nedostaje ti, osim ponekad, kad slučajno staneš na skrivenu polugu, kao u piramidama ili grobnicama Doline kraljeva. Bez prethodnog upozorenja, najave, propadneš i budeš odbačen u vrijeme izvan vremena. Lica ne prepoznaješ, a poznata su. Jela su jednostavna, narodska, a sviđaju ti se. Život je usporen, naizgled statičan, ali klizneš u njega kao u vlastitu, udobnu rukavicu. TV program je jedan, a nekako zanimljiv i zabavan. Nema ladica, kategorija, naših i njihovih, skrivenih motiva i čitanja između redaka.

Nevoljko prelazim na nove-stare slike, idem u novi hodnik ove umjetničke galerije sa artefaktima i iskopinama jednog izgubljenog svijeta. Ostaje mi se još, samo još jedna pjesma, još jedna slika, odsjaj na jezeru, miris prašine u ljetni pljusak (a mi na otvorenom, prašnjavom drumu). Koliko god bez slobodne volje i svijesti prepušten struji, matici ovog noćnog kaleidoskopa, ipak zadržavam mrvice i osjet protoka vremena. Znam da je jutro već blizu, a slika i zvukova koje noćas treba posjetiti toliko je mnogo, previše…

Kraj se već nazire, jutro je već ispralo mjesec, izblijedilo ga u neprestanoj igri skrivača na nebu. Treba požuriti. Još da dotaknem par slika, koje davno nisam otimao iz mraka noći. Noći, koja svijetli jače od najsunčanijeg dana.

Što bi rekao pjesnik, nestalo je svjetla s bjelinom...


Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.

- 04:35 - Komentari (31) - Isprintaj - #

25.02.2006., subota

Nismo mi Srbi i Hrvati!

Kif int? Illejla se ssir velja ta’ talb g'al Dun Louis Bezzina li jinsab marid gravament fl-Isptar generali ta’ G'awdex e Komunna.


Kako ste? Zovem se Louis Bezzina i ponosni sam potomak drevnih Feničana, današnjih otoka Ghawdex e Komunna, ili po malteški - Gozo i Comino. Moju je praprabaku sa Sicilije oteo Arap iz Rabata i tako je naša loza začeta na Gozu. Ali, ne daj vam Bože, da me nazovete Maltežaninom!! Kako me god drugačije zvali, opravdano je, jer u mojim žilama teče krv Grka i Rimljana, Bizantinaca i Arapa iz Tunisa i Libije. Pa ipak, ponos mi ne dozvoljava da me prisvaja omrznuta Malta.

Kad samo nabrojim naše gradove, grudi mi se ispune nacionalnim ponosom: Xaghira, Xewkija, Ghajinsielem, Ghasri Mgarr, Xlendi, Zebbug, Marsalforn, Rabat. Usta mi prepuna grlenih zvukova, konsonanta i vokala. Nije to isti jezik kao naših zakletih neprijatelja Maltežana, potomaka mrske Kartage.Oni su brojniji, pa su nas prisvojili, anektirali, još od vremena njihovih gospodara - Anžuvinaca, Aragona, Napoleona i napokon Engleza…

Možda su naši agresori i opresori sa Malte brojnija većina; možda govore sličnim, ako ne i istim jezikom- to vam priznajem. Uostalom, ta melodiozna mješavina tuniškog arapskog, toskanskog talijanskog i još koječega u tragovima možda i odaje slične korijene. Ali, ponavljam - mi nismo Malta! Mi na Gozu nemamo veze s templarima, militantnim vitezovima St.Johna iz Jerusalema, papama i debelim Hohenstafenima. Istina, i nas su poklanjali, kao privjesak za ključeve, uz veći otok Maltu. S nama su su veliki potkusurivali druge sile u svjetskim ratovima; našim utvrdama i tijelima krojili Pariške ugovore, u našim se lukama odmarali na putu za Indiju. Sve se moglo otrpjeti, osim što su nas sve to vrijeme nazivali Maltom i Maltežanima!

Cijenjeni zastupnici Europskog parlamenta! Došlo je vrijeme da nam dozvolite pravo na naš jezik, kulturu i samostalnost. Priznajemo zajedničku valutu, priznajemo da opet budemo stijena i lazaret, ali ne priznajemo da nas trpate u isti koš sa Maltežanima! Nismo mi Hrvati i Srbi sa Balkana, da ne vidite različitost naših jezika, naših kultura i svjetonazora? Mi smo kolijevka Europe, a naša civilizacija datira 5200 godina prije vašeg Krista. Znate li, da su naši počeci davno prije piramida iz Gize! Možete o agresorskoj Malti suditi na temelju vladajuće Nacionalističke partije, oni su tobože kršćanski demokrati. Otkad su nas Englezi okupirali od 1814. i nama je uvedena Laburistička stranka.

Ali o otocima G'awdex e Komunna morate suditi po našem ponosu – jedini imamo semitski jezik na latinici; naši keltski hramovi u Hagar Qimu i Tarxenu svjedoče o pravim korijenima od 3000 godina. Kad su ovdje naši preci podnosili ljudske žrtve, bile su posvećene Prirodi, a ne nekim imaginarnim bogovima. Naši su se svećenici i šamani molili božanstvu Žene, a ne bogovima rata.

Cijenjeni Europljani, razmislite! Niste u Europsku Uniju vi primili nas, već je bilo obrnuto– kao prakolijevka Europe prigrlili smo sve vaše kraljeve i vojnike, vitezove i pape, leprozne i tifusare. I danas trpimo debele i pijane turiste i preglasne Engleze. A cjelokupni prihod od turizma opet poberu mrski Maltežani. Proklet bio Jean Parisot de la Valette i njegovi u sto koljena!

Znam da Maltežanima vjerujete. Kad smo balvanima pregradili naše ceste i pokušali stvoriti autonomiju na našem vjekovnom ognjištu, Ghawdex je okupirala Malta, a oba naša heroja, kapetane nacionalne garde, razoružala i osudila na teški rad na malteškim trajektima. Oni, naš ponos, i dan-danas se moraju smješkati turistima i kontrolirati karte za trajekt. To se još dade izdržati, ali gospodo zastupnici Europskog parlamenta - naši su heroji prisiljeni govoriti engleski po cijeli dan, pa čak i malteški. Nije važno, što neki stranac vjeruje da su naši jezici isti. Mi znamo da nisu, bez obzira što razumijemo jedni druge. Ionako njihov glavni lingvist tvrdi da malteški ne vuče porijeklo od arapskog, već iranskog. Zamislite samo! Ali neka. Što više ustanovljenih i registriranih razlika, kako god one male ili nevažne vama izgledale, nama je bitno. To će jednom u budućnosti dokazati, da su to različiti jezici.

Možda ste vi iskreni, kad želite sve vaše različitosti i jezike utopiti u jednu masu za taljenje, pretopiti u amalgam i standardizirati, uniformirati i odložiti na police. Kao jedan ogromni McDonald's u kojem je svaki hamburger iste veličine, boje i mirisa. E, pa na nas ne računajte! Slobodno pretopite ogavne Maltežane, njihove debele žene i šušljetave face, zajedno s njihovom krivotvorenom poviješću. Mi znamo bolje koja je od naše dvije nacije sluganska i podanička, a koja drevna, šamanska.

I kad se konačno Malta utopi u ništavilo, iz kojeg je i potekla, ostajemo mi - Ghawdex, Gozo, zovite nas kako hoćete. Sve, samo ne Malta!


- 01:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.02.2006., četvrtak

Užas stvaranja

Još kao desetogodišnjak, često sam bježao od kuće. Uzeo bih preostali novac za režije iz kuhinjske ladice, nešto kruha i sira i krenuo na cestu. Stopirao sam najčešće kamione i šlepere. Vozili su daleko, a vozači su rado primali stopere, čak i klince kao mene, zbog društva i razgovora. Nije mi se ostajalo u praznoj i hladnoj kući, obavijenoj neobičnom tišinom. Tišinom, koja je natapala zidove i sobe naše kuće na kraju grada. Ne, nisam živio sam, ali kao da jesam.

Moja je majka Anna Rygaloff, poznata kiparica hiperrealističnih skulptura i zaslužna umjetnica svjetskog glasa. Njezina su djela izložena u galerijama Pariza i New Yorka, a ona sama česta je gošća glamuroznih partyja i celebrity časopisa. Ali, mi stanujemo u zabačenom gradiću debele provincije. Umjetnica živi kao samohrana majka, a ljubavnike mijenja svakih mjesec dana. Sugrađani je uglavnom ne viđaju, jer iz kuće rijetko izlazi. Oca nikad nisam upoznao. Majka ga skoro nikad ne spominje, osim kad pijana priča o moćnom Posejdonu, koji ju je silovao u Ateninom hramu. Tad govori, kako sam neželjeno dijete i da nijedno od nas dvoje neće dobro završiti.

U trgovinu idem ja, za sve se brinem ja. Moglo bi se reći, da sam ja bio njezin roditelj, a ne ona moj: ja sam kuhao i pospremao, sam brinuo o školi i zadaćama, pokrivao je dok bi omamljena spavala na kauču u dnevoj sobi. Ja praznim prepune pepeljare, skupljam razbacane prazne boce od alkohola i sklanjam tragove njezinih muškaraca.

Kad si dijete, pretežak je teret brinuti za sebe i nesposobnog roditelja. Zamara briga što jesti, obući, hoće li pijana zaspati s upaljenom cigaretom među prstima. Ali, glavni su razlog mojeg bježanja noćne more i užasne slike koje sanjam. Možda. A možda su te slike stvarne, više ne znam. Znam samo, da kad god pobjegnem, takve snove ne sanjam.

Majka je skoro uvijek zaključana u svom ateljeu. Iako svoje kipove uglavnom radi u bronci, atelje je neobično tih. Ponekad satima stojim pred zaključanim vratima, osluškujući i pogađajući što se unutra dešava. Sve što čujem, tek je povremeno šuštanje, grebanje i zvuk lijevanja rastopljene bronce u kalupe. Dok sam bio manji, privlačila me tajanstvenost stvaranja i majčina nedostupnost, ma što se dešavalo izvan ateljea. Jednom sam plakao pred ateljeom, jer sam kuhajući prouzročio omanji požar. Kroz zaključana vrata podviknula je da ne paničarim i sve polijem vodom iz kupaone. A kad sam sve počistio i pozvao je na večeru, samo je progunđala, da joj jelo ostavim pred ateljeom. Dan poslije, pred vratima sam našao prazne tanjure i papirić s porukom - hvala. Drago mi je da sam sposoban brinuti se za oboje.

Onda bi nakon par dana dobrovoljnog zatočenštva izašla vedra i raspoložena i život bi se nastavljao. Spavala je po danu, a navečer bi čitala i slušala glazbu. Povremeno bi pitala kako je vani. Uvijek bi o gradiću, školi, mojim prijateljima- o životu općenito – govorila kao o nečemu izvanjskom. što je previše ne dotiče. Njezin bi galerist po skulpture dolazio jednom u šest mjeseci, radnici bi ih utovarili, a on je majci ostavljao ispisani ček. Samo bi ga letimice pogledala, kao da joj veliki honorar ne pruža neku posebnu satisfakciju. Ionako je bila najsretnija, kad bi završila skulpturu - namignula bi i veselo pljesnula rukama. –Gotovo!- samo bi lakonski rekla.

Dugo sam mislio, da su moji košmarni snovi jedna neprekinuta noćna mora, ili jezovita stvarnost, pred kojom uzalud zatvaram oči. Nešto toliko užasno, da ga moj um ne može prihvatiti kao realnost. U toj noćnoj mori imam šest godina; ustajem po noći zbog žeđi i tapkajući u mraku idem prema traci svjetla, koja izvire ispod vrata majčine sobe. Noć oko mene crna je poput guste, neprozirne tinte, a uski snop svjetla lebdi u zraku. Vrata su tek pritvorena. Stojim i zurim u unutrašnjost jarko osvijetljene sobe. Majka je gola, zaogrnuta samo grivom prekrasne, kovrčave kose. Kleči pred nagim muškarcem. Njegove su oči zatvorene, a disanje duboko i ravnomjerno. Majka se smiješi, prelazi kosom po grudima uspavanoga. Odjednom kosa oživi, a pramenovi se pretvore u sitne, crne zmije, koje se bore da izađu iz živog klupka. Onda se jedna od njih oslobodi, spuzne na muškarčeve grudi, a zatim hitro nestane u njegovim nosnicama. Ne znam koliko dugo stojim čvrsto zatvorenih očiju i bez glasa pred vratima, bojeći se da ne ispustim dah ili šum, koji bi upozorio majku. Tek kad mi noge utrnu od stajanja, otvorim oči i tada se probudim. U svom sam krevetu, a noge su mi ledene i ukočene. Kao da bole od višesatnog stajanja. Nakon svake noćne more, par sljedećih dana izbjegavao bih kontakt s majkom i odlaske u njezin atelje. Ona to ionako nije primjećivala, sva obuzeta stvaralačkom inspiracijom, ili omamljena alkoholom. Onda bih se noćima trudio ostati budan, sve dok me san ne bi ulovio pred zoru. Budio bih se umoran i iscrpljen od cjelonoćnih dežuranja. Nakon mjesec-dva bih pobjegao, sve dok me ne bi ulovili i vratili kući. Nakon izvjesnog vremena sve bi se ponovilo. Jedino su ti intervali između dva bježanja postajali sve kraći.

Kako sam odrastao, zamjećivao sam da su majčini muškarci sve mlađi. U kući se nisu zadržavali dulje od par dana, a zatim bi nestajali. Majka bi se, nakon svakog od njih, vratila svojim gipsanim odljevima i lijevanju brončanih skulptura. Nisam im prilazio, iako su me fascinirali realistični detalji ljudskih lica, prepunih patnje i bola na izlomljenim figurama i obrisima.

Jednoga sam dana, dok je majka natopljena vodkom ležala na kauču u kuhinji, odlučio provjeriti svoje sumnje. Među alatom pronašao sam dlijeto i pokušao probiti rupu na odljevu u bronci. Nije popuštao, a na udarce nije odzvanjao šuplje, naprotiv. Tupi, potmuli zvuk i težina skulpture pojačalli su moje strahove. Ali sumnja više nije bila dovoljna - morao sam znati! Nijedna od neisporučenih skulptura nije se dala okrznuti ili otvoriti, barem da provirim unutra. Konačno sam odustao i krenuo prema gipsanom odljevu, koji joj je služio kao kalup. Lako sam ga probio dlijetom. Nije bilo mirisa truleži ili raspadanja, niti leša. Tek, kao u ruskoj babuški, u skulpturi u gipsu bila je još jedna, ali u kamenu. A onda mi je sinulo.

Trčao sam kilometrima, prije nego sam se usudio zaustaviti. Razmišljam što da napravim. Nije dovoljno razotkriti je. Treba od iste sudbine spasiti njezine buduće žrtve. Slike noćnih mora iz djetinjstva, kosa koja se pretvara u zmije, kameni odljevi muškaraca, skriveni u brončanim skulpturama... Sve me to podsjetilo priče o trima Gorgonama i jedinoj smrtnici među njima – Meduzi. Pogledom je pretvarala u kamen, a kosa joj je bila od živog zmijskog legla. Baš kao u moje majke.

Ne znam zašto me drže na psihijatriji. Možda ne čitaju antičke legende. Ne znaju priču o Meduzi. Inače me ne bi pitali, zašto sam joj odrubio glavu. Pa da oslobodim svog krilatog brata Pegaza. Da ga zajašem i da odletimo daleko. Možda čak do zvijezda. Do Andromede. Da oslobodimo i nju.


- 00:20 - Komentari (22) - Isprintaj - #

10.02.2006., petak

Fizikalna terapija

Nakon traumatičnog radnog vremena u Leksikografskom zavodu, rekreiram se ekstremnim sportovima. Prije mjesec dana mi se desila gadna nesreća pri skijanju – na skakaonici sam slomio lijevo koljeno i lakat.

Nakon mjesec dana gipsa, doktorica me poslala na fizikalnu terapiju. Zvučalo je dobro: refleksna masaža, magnetna terapija, elektrostimulacija. Stanje u hodniku spustilo me na zemlju – redovi i čekanje, nezainteresirane sestre i predugačke pauze za kavu. Ljudi različitih profila i godišta izgubljeno su čekali po hodnicima, dok su natpisi na vratima upozoravali – ne ulazite bez poziva. Maserka me dočekala, prijeteći pucketajući zglobovima prstiju. Sa strahom sam zapazio, da ima barem sto kila žive vage i brčiće, koji nisu obećavali ništa dobro. Bilo mi je jasno da ovo neće biti uživanje. Malo kasnije, svanulo mi je, da je bol najkraći opis ove terapije. A boljelo je vraški! Magnetna terapija bila je, s druge strane, luk i voda – nešto je zujalo, a sestra je čitala časopis, ne obazirući se previše na pacijente. A ono čega sam se najviše bojao - terapija strujom – na kraju je ispala fantastična stvar.

Na vratima je pisalo – elektrostimulacija, terapija interferentnom strujom. Prostorija je imala krevet, a pored njega stolić sa starinskim kovčegom, iz kojeg su virile razne žice. Iz aparata su kao zmije vijugale elektrode, nalik onima na električnoj stolici. Sestra Olga je bila srednjih godina, ni blizu idealiziranoj slici ljepotice u poluraskopčanoj kuti, ispod koje proviruju gole dojke. Naprotiv, bila je u bijelim hlačama i zakopčana do grla. Postavila je vlažne spužvice na bolna mjesta, u njih zataknula elektrode i počela okretati prekidače. Aparat je oživio, a trnci od tisuću iglica počeli su peckati kožu. Opustio sam se tek kad sam se uvjerio, da ništa ne boli. Kontrakcije mišića dolazile su u nepravilnim valovima. Odjednom sam na vlastiti užas shvatio da i ostali mišići reagiraju na ove električne podražaje. Neki više od drugih, jer me iznenadna erekcija posramila. Pokušao sam se okrenuti na bok, skoro iščupavši kablove iz aparata.

- Ostanite ležati na leđima!
– sestra Olga je presjekla moj pokušaj prikrivanja. Smješkala se podrugljivo, otvoreno zureći u najveću erekciju od mojeg sedamnaestog rođendana. Dok je očitavala brojke na elektrostimulatoru, upitala je: - Je li sve u redu? Pravio sam se da ne čujem. Uvijek sam se hvalio da imam erogene zone po cijelom tijelu - osim naravno, laktova i koljena. A vidi me sad!

Sutradan sam na terapiji uz sestru Olgu zatekao još jednu medicinsku sestru. Nije se predstavila, nego je odmah počela petljati s prekidačima aparata. Ovaj put se erekcija pojavila s prvim elektrošokom na površini koljena, a trnci se razmiljeli po svim udovima. Nije to bio neugodan osjećaj, ali ukrućenost penisa bila je tako snažna, da je graničila s bolom. Na tren mi se učinilo da mi se vrhovi prstiju izdužuju sa svakim grčenjem mišića. I ne samo prstiju, ako znate što mislim. Naslonjen na desni, zdravi lakat, gledao sam s nevjericom prema izbočini među nogama. Kao da se nije radilo o mojoj aparaturi, inače prosječnih dimenzija. Pokušao sam prekriti čudovište gornjim dijelom trenirke. Očito, nedovoljno brzo, jer je sestra Olga namignula onoj drugoj i uskliknula: - Eto, jesam ti rekla! – pokazujući prema izdajničkoj kvrgi impresivne veličine. Nasmijale su se razdragano, a ja sam htio propasti u zemlju od srama. Ipak sam se savladao - barem se medicinske sestre nagledaju golih muških udova i tijela. Ništa fiziološko nije im strano. Pa ipak, obuzeo me iracionalni osjećaj nagosti i nemoći pred tim ženama.

-Sutra dođite u kasnom terminu navečer – rekla je sestra Olga, dok sam s olakšanjem navlačio patike i donji dio trenirke. Još bolje, pomislio sam, barem će biti manje svjedoka mogućim neugodnim situacijama.

Tu večer, odmah poslije terapije, nije mi dopustila da se obučem. Bez okolišanja mi je stavila ruku među noge, zgrabila ga objema rukama i strpala ga u usta. Napetost se pojačala, iako nisam mislio da je jača ukrućenost moguća. Dok sam još zbunjeno ležao, popela se na mene, nasadila se i već je bio unutra. Sve mi se činilo potpuno irealno, pa sam i sam počeo razmišljati u fragmentima, kao da gledam u slomljeno ogledalo s tisuću odraza. U nekima sam vidio njezino lice, kako se grči od užitka; u drugima sebe, kako se čudim nepotrebnosti riječi, objašnjenja ili predigre; drugi su djelići slike pokazivali uzbudljivu maštariju svakog tinejdžera, medicinsku sestru u bijelom u divljem seksu. Jedini je problem bio sa mnom – koliko god čvrsta i ogromna bila moja erekcija, ja nisam uživao. Bilo me strah da netko ne naiđe i ulovi nas na djelu. Penis mi je bio toliko ukrućen, da me boljelo, a sestra, koja me divlje jahala, nije obraćala pažnju na moje uzaludne pokušaje da je skinem s mene. Moje je pokušaje očito krivo protumačila kao želju za još jačim nabijanjem. Na trenutak sam joj uspio vidjeti izraz lica, skrivenog slijepljenim bičevima kose. Izgledala je, kao da će se onesvijestiti. – Sestro, je li vam dobro?- zabrinuto sam promucao, a ona se uz jauk samo skotrljala sa mene.

Ne znam kako sam se obukao i pobjegao do parkiranog auta. – Sutra u istom terminu!- vikala je za mnom. Te noći dugo nisam mogao zaspati. Koljeno i lakat vraški su me boljeli. Sumnjao sam, da struja iz terapije možda skreće u neka druga čvorišta. Bojao sam se sutrašnjeg dana.

Na terapiju sam došao sa sunčanim naočalima. Bilo mi je neugodno pogledati sestri Olgi u lice. Ona nije imala takvih problema. Naprotiv! U terapijskoj sobi čekale su tri medicinske sestre, veselo čavrljajući o nečemu. Kad sam ušao, Olga ih je predstavila: - Sestre Sandra i Marija došle su nam praviti društvo – šeretski mi je namignula, a ja sam se ponadao da će mi nelagoda pomoći da izbjegnem sudbinu, koju mi je Olga očito i večeras namijenila. Po prvi puta u životu nadao sam se izostanku erekcije! Krajičkom oka vidio sam sestru Sandru kako stavlja Olgi u džep smotuljak novčanica. Bilo me strah i pomisliti što joj točno plaća. Sestra Marija vješto je i profesionalno prala ruke u malenom lavabou u kutu prostorije, kao da se priprema za operaciju. Barem da ne boli, pomolio sam se u sebi. Čim su elektrode na mojem laktu i koljenu oživjele, izdajnička se erekcija pojavila. Činilo se, kao da mi je cijeli donji dio tijela oživio. Osjećao sam srce u grlu i damare u svakoj veni i kapilarama. Kao da sam razapeta žaba na stolu za seciranje, dok treperi pred skalpelima. – Samo nemojte da boli!- nekako sam promucao, gledajući u stranu. Nisu se ustručavale jedna pred drugom. Dok me Sandra objahala, ostale dvije su se kao furije obrušile na moje usne i vrat. Mozak mi se nekako uspio odvojiti od tijela. Trezveno sam i analitički secirao svaki isječak ove lude terapije. Činilo se, da ova interferentna struja ima neočekivane terapijske učinke. A možda je to sve od nagomilanog statičkog elektriciteta u sobi? Tisuće dana s tisućama sati strujnog zračenja mora ostaviti neke efekte na ljude i prostor, razmišljao sam skoro znanstveno. Dok su se sestre grubo i bez pitanja smjenjivale na mojem pretvrdom udu, od nelagode sam počeo smišljati pjesmice, da nekako izjednačim taj osjećaj nadrealnog u sebi. Na mom udu, sad ste ko na sudu, odale se bludu, ali ne zaludu, a tu gdje je Kosta, ima toga dosta. Pravi limerik, pomislio sam zadovoljno. Nakon izvjesnog vremena, jadnice su popadale sa mene kao umorne muhe, kao prepune pijavice koje su se do sita napunile krvlju nekog nedužnog konja. Ili vola, zaključio sam vickasto, makar mi je nedavno skrenuta pažnja na razliku vola i bika. E, pa kod ovog ih je vola dočekalo iznenađenje, osvetnički sam se nasmijao vlastitoj slici u razbijenom ogledalu.

- Možemo se svi obući - rekla je umorno sestra Olga, drhtavim rukama zakopčavajući košulju. Nekoliko je puta promašila gumb, pa ga je na kraju ostavila nezakopčanog.

- Sutra u istom terminu?- pitao sam radoznalo. Ako već nisam posebno uživao, barem više nije boljelo. Čak je postajalo zabavno, na neki absurdni način.

- Sutra neću moći
- rekla je Olga sramežljivo gledajući u stranu. – Sve me boli, a imam i puno za peglati! Sestro Sandra, možete li vi sutra s pacijentom?

Iznenadilo me, kako su se počele izvlačiti. Kao da smo u braku već godinama. Još je samo nedostajalo standardno izmotavanje s glavoboljom. Polako mi je dolazilo u glavu da sam nekim čudom od ovih terapija strujom postao seksualni Superman i da mi predstoji blistava budućnost u porno industriji. Ili barem bogat i maštovit seksualni život. Nije to bio loš osjećaj, dapače!

- Znate što, ne radimo mi ove tretmane samo vama. Naše je radno vrijeme po dvanaest sati u smjeni. Od prošlog tjedna su se ove nuspojave počele javljati i kod drugih pacijenata.Teško je to sve izdržati. Očito se radi o kvaru na aparatu. Morat ćemo vašu terapiju prekinuti, dok ne zamijene aparaturu.

Nije mi bilo žao. U konačnici, i nije to baš bilo tako zabavno iskustvo - nisam navikao na seks na javnom mjestu. Mene to inhibira i ne mogu se opustiti. Pitao sam se jedino, hoće li sestra Olga i njezino razuzdano društvo znati držati jezik za zubima.

Kao epilog, moram priznati da me koljeno i dalje boli. Srećom ili nesrećom, na samu pomisao na elektrode, dobijem erekciju. Nije to ona bolesna ukrućenost, koja ne prolazi satima. Ova je prirodnija i traje kao moje prijašnje erekcije, do sat vremena. Ne žalim se, jer imam vizualnu stimulaciju svuda oko sebe. Gdje god pogledam, uvijek se nađe neka utičnica ili električni aparat.

Na pitanje u bolnici, što je sa sestrom Olgom, rečeno mi je da je dala otkaz i otvorila privatnu praksu. Šuška se, da je otuđila bolnički aparat za interferentnu struju. Ravnatelj je s indignacijom odbacio te apsurdne optužbe.

Pa tko bi krao stari, skoro otpisani aparat s neispravnim elektrodama?

- 01:01 - Komentari (38) - Isprintaj - #

02.02.2006., četvrtak

Slatka mala

Kad je moja žena oboljela od dijabetesa, u prvo sam je vrijeme iz šale zvao ‘slatka mala’. Smijali smo se oboje, zbog višeznačnosti pojma - nešto zbog šećera, a dosta zbog aluzije na film o ‘pretty baby’ Brooke Shields, slatkoj curici koja odrasta u kupleraju New Orleansa 1917.godine. Onda bih ja u krevetu bio Keith Carradine, a ona Violet i uz puno smijeha bilo je pregršt seksa i ljubavi.

Početak bolesti bio je uglavnom bezbrižan. Znali smo da može biti gadno, ali da se mnogi provuku uz minimalne posljedice. Svi kolači i čokolade sad su moja briga, mučio sam je, ne sluteći kako se okrutno šalim, dok je bolest napredovala. Poremećaji metabolizma, pa propadanje stanica koje luče insulin, a zatim ružni početak s iglama, injekcijama inzulina. Medicinska sestra podučila me kako ih bezbolno davati, ali jedno nije uspjela – strah i odvratnost prema igli u meni je rasla svakim novim ubodom. Meliti nije bilo ni 30, a već je bila junkie za cijeli život.

Počelo je novo razdoblje našeg života, gdje sam polako otpisivao mnoge zajedničke aktivnosti i sitnice, koje su nekad veselile oboje. Ona se pretvarala u bolesnicu, a ja u njegovatelja. Seks nam se prorijedio, a kvaliteta prešla u specifičnu kategoriju. Samo pažljivo, bila bi joj prva rečenica, kad bismo se odlučili na vođenje ljubavi. Nerviralo me – znao sam da je sve krhkija, a izuzetni napori je umaraju. A sad malo slanoga, bio je moj doprinos crnom humoru dok sam svršavao. Ovakve su nas šale sve češće spašavale očaja. Ona bi vješto parirala – Baš sam sretnica da je bolest izabrala mene! Da si ti obolio, prvi bi simptom bio impotencija! A vidi mene – jebem se s dijabetesom! Jebem dijabetes!

Za par mjeseci zaredale su krvožilne bolesti, a doktori sve češće spominjali mogućnost moždanog udara, nefropatiju, sljepilo. Svejedno, nismo odustajali od privida normalnog života. Još smo imali volje, snage i potrebe jedno za drugim i za vođenjem ljubavi.

Ona je stalno visila na wc-u, ustajala stoput noću da piša ili pije. Te su dvije potrebe počele određivati ritam naših ustajanja, kretanja, života…Onda bi jela, pa opet jela i stalno se vagala. Ali, pomoći nije bilo – gubila je na težini, a kilogrami su joj postali opsesija. Ej, sjećaš se kako sam bila odvratno debela prošle godine, retorički bi i sjetno pitala, pa sama odgovarala – pedeset pet kila, eeej. Debela!

U našim se razgovorima sve više baratalo postocima glukoze natašte (6,1 mmol/L - opsesija i nedostižni cilj), pa ukupni kolesterol, trigliceridi, krvni tlak i ostale noćne more. Onda su jednog dana kod liječnika zaredale priče o mogućnosti ozbiljnog oštećenja krvnih žila u nogama i da iza toga slijedi amputacija. Meliti su prvo amputirali lijevu, a ubrzo i desnu nogu, odmah iznad koljena. Konzilij se u oba slučaja suglasio, da je moglo biti i gore. Nas dvoje nismo tako mislili.

Počelo je novo poglavlje našeg života. Ružno poglavlje s kolicima, nemoći, pomaganju kod običnih, malih, svakodnevnih stvari; sitnica, na koje čovjek ne pomišlja, dok mu ih ne uskrate. U krevetu se situacija promijenila – postajao sam hladan na samu pomisao seksa sa sjenom osobe, koju sam volio. Osobom, koja je nekad bila zgodna žena. Pa samo žena. Zatim invalid. Na kraju, kripl bez nogu. A ona? Osjećala je kako iz mene kopni strast, a iz nje život. Normalno da je to pokušavala zadržati. Da je ne razočaram i gurnem još dublje, u glavi sam motao sretne misli i sretne slike. Prvo naše zajedničke, njezine iz najboljih dana, a onda, kad sam ih sve potrošio, na red su u glavi došle druge žene - mlade, vesele, pune života, s nogama. Vidio sam ih kako jure po rascvjetaloj livadi, ili me grle snažno oko struka. Pomagalo je, bilo je erekcije, a moja je prevara funkcionirala. Bila je sretna, ali sumnjičava.

Izluđivala nas je oboje pitanjima, je li ti dobro kao prije, osjećaš li razliku, dok sam među njezinim jadnim batrljcima stvarao iluziju da je sve isto. Držala se grčevito za vlastite laži. Morali smo igrati igru, najbolje što smo znali, makar i bez nogu. Rukama i usnama nadoknađivali smo izgubljeno, ali meni je nedostajao taj stisak nogu oko pasa.

Ona je imala teoriju. Negdje je čitala o eksperimentima u Australiji sa cvrčcima, koji bez problema odbace par nogu, ako se nađu pritisnuti ili zarobljeni. Ali, tek nakon seksa. Jebalo im se kasnije za noge, iako više muškima. Znaš, kod ženki cvrčaka u prednjem je paru nogu slušni organ, koji im treba da čuju zov mužjaka za parenje. Ja sam izgubila noge, a to ne smije biti uzaludno. Moramo ih osvetiti dobrim seksom, tako je govorila moja uspaljena Melita bez nogu, držeći se zubima za rub ponora. Nisam proturiječio. Davao sam se najviše što sam mogao, između dužnosti bolničara i patronažne sestre. Jedino bih odvraćao pogled, dok si je sama davala injekcije inzulina.

Jedno se jutro jednostavno nije probudila. Možda si je slučajno ili namjerno dala duplu dozu inzulina i pala u komu, ne znam. Želim vjerovati da je to najbolje za oboje. Mjesecima nakon njezine smrti nisam izlazio u društvo, dok me jednog dana nisu odvukli na prevaru na neku zabavu, napili i gurnuli u krevet profesionalke. Vjerovali su da mi treba potvrda da sam živ. Da sam još muškarac. Da je život preda mnom.

Onda, kako je bilo?, pitali su sutradan. Ja nisam govorio, profesionalka im je ispričala. Rekla je, da sam freak s bolesnim željama. Da još nikad nije imala klijenta, koji je želi nepomičnu u krevet. Koji ljubi samo noge. Koji traži noge oko pasa po cijelu noć.

Što ona zna o ljubavi?


- 05:06 - Komentari (49) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se