walking cloud

nedjelja, 14.08.2011.

Napokon svoj, na putu za sreću

Dvaput sam već u posljednje vrijeme pobjegao u zemlju kamena i mjesečeve prašine
bez da ikome kažem zašto tamo odlazim i bez darova za zemlju.
Prvi put, prije nekoliko dana,
baš je teško nakupljena vlaga
izgubljene mušice svojom težinom pritiskala prema nama
možda ih i nenamjerno pretvarajući u hranu za ptice.,
dok sam očekivao neupitne darove sa neba u obliku kapi
zvala me zemlja kamena i hrasta da odem pronaći
najružniju uvalu na svijetu, skrivenu od srama i nepoznatu ljudima
koji joj sude ambalažu.
Tamo, napokon sam se u ovom životu, u posljednje vrijeme
osjećao kao oblak u čovjekovom tijelu.
Hladna je kiša ubadala moju kožu, gol sam se puštao valovima na udare,
a more mi je grijalo tijelo poručujući mi da ostanem jer je kada kiša pljušti,
na svoj neki način usamljeno.
Ostao sam jer se i sam ponekad osjećam tako, a i jer mi je koža udahnula strasti neba i zemlje.

Drugi puta, evo jučer..,
kajakom ususret punom mjesecu, pisalo je kao oglas.
Ja sam sredstva komunkacije bez žica odmah upotrijebio ne misleći puno,
da će mi se javiti prijatelj i da ću stići rezervirati mjesto.
Nekada je zaista važno ne oklijevati, jer karavane za sreću prolaze bez nas
, ako ne pratimo redoslijed vožnje.
Zajahao sam kajak i neoprenom sakrio ljudsku kožu.,
moja je draga moje, snažne zaveslaje ispravljala svojim, odmjerenijim.
Rezali smo mjesečeve putokaze u sinkroniziranom plesu vesla i zadovoljstva
i upravo je zato podsjećalo na sreću.
Otišao sam na mjesec kajakom, da..,
jer mi je tamo mjesto., divni ljudi subotnju noć provode na njegovim dalekim obalama
jedući voće i zalijevajući ga crnim vinom.
Sve je tako biserno bijelo...,
tragovi nebeskih letjelica i putnika,
ljeskanje ribljih noćobdija i mjesečeva krv na tijelu mora.,
crno je vino trag koji čovjek ostavlja
da bi oni koji slijedeći dođu poštovali mjesto na kojemu se nazdravljalo životu.
Kajakom na mjesec preporučam ići,
ali izbjegavajte pedaline jer postoji velika opasnost
da ozlijedite ptice putem.

- 20:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2011.

Konzervans

Hajde, molim te., budimo opet ljudi.
Probudi me ujutro, nježnim dodirom..,
pogledaj me kao da je zauvijek.
Hajde da danas ne mislimo samo na sebe.,
hajde da nešto i darujemo.
Sjećaš se vremena kada smo prolazeći ulicom
kotrljajuće naranče i jabuke iz pokidane najlon vrećice
uzbuđeno sakupljali čak i nepoznatim prolaznicima?
Sjećaš se i kada smo u vlaku svoje sokove i sendviče
obavezno nudili suputnicima uz priču o svom životu?
Ja ću se umiti hladnom vodom i putem do radnog mjesta pozdravljati ljude osmijehom,
ti se probudi kavom i neka zamiriše cijela kuća.
Hajde, molim te ...,, budimo opet ljudi.,
u ovoj mi je koži tijesno, prsti više nisu ljekoviti.,
a i zaboravljam letjeti iznad više od 100 metara.
Vrati se i postanimo ljudi.,
životinje ionako pakiraju u konzervans.

- 22:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se