walking cloud

utorak, 17.05.2011.

Dok smo čekali kišu da utiša telefonske pozive na "silent"

Napokon je vrijeme za let
iako letači u vrijeme ne vjeruju.,
dakle, radi se o osjećaju tek.
Da sam te prepoznao
u sjećanju vode dupinova oka
u poznatom mirisu jutra, u tragovima na koži
i u spremnosti na skok.
I onda te sada želim kao vodu sakupiti u dlanove,
pa ispustiti kroz vodopade,
da se sama tražiš.
U mojoj si glavi živo biće zemlje, baš kao i voda jaka
i niti ću te flaširati, niti brane postavljati,
ali ni naklonjen nikada moliti jer s vodom ne razgovaram.
Moja je ljubav termolabilan otrov
i treba joj samo naći mjeru..,
suhih korita i umivanja poljupcima.
I baš kao i ti, vodopadna i jezerska
i ja sam od straha i vjere,
tresu mi se jagodice na prstima i
vulkani iznad jetre,
Ti ćeš me jednom probosti tupim kutem iznenađenja
i ostaviti da čekam umiranje
dok mi ne nacrtaš novi put.
Zato ću te sada pozdraviti oprezom i ljutnjom
i posjesti se u pustinje..,
da kad jednom dođeš kao rosa
ja ipak preživim .



- 22:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Kratko-društvena energetska(ne) učinkovitost

Nije mi baš nešto....
.zvala se jednom plesna predstava u Zagrebu
i sa velikog me plakata gledala kroz oči djevojke s kojom sam
u osnovnoj školi dijelio drugu klupu do prozora.
Zvala bi se tako i izvan Zagreba, predstava, a i moja školska prijateljica
da su je prepoznali oni koji o tome odlučuju.
Nije mi baš nešto, kad smo već kod toga ni svaka ova vrišteće skočna reklama što mi blati omiljenu crvenu podlogu bloga.
Nije me bilo par mjeseci, a kao da sam iz prošlog stoljeća.
Što zapravo i jesam tehnički, no tko tehniku više razumije...,
sada je sve samo do snage i galame.
Vlast galami na svoje izmišljene protivnike, narod galami u prazno..,
snagom se branimo razbijanjem izloga, šakama štitimo generale dok nam mladi piju i na prilogu u središnjim vijestima.
Obilo nam se o glavu društveno društvu obraćanje....,
tko je o kome što rekao , a da pritom ne mislimo
zašto je i kako rekao.
Nije mi baš nešto što se tučemo, više bi da blejimo u sunce,
jer oni koji struje imaju dovoljno ne moraju razmišljati o solarnim pločama
na krovu.

- 21:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.05.2011.

Orkanska Bura

Sjećam se odavno već
kako sam znao čekati sjevernije vjetrove i to baš da bi prestajao čekati išta.
Sjeverni vjetar i sve njegove inačice uglavnom dolaze u danu kada se u zraku ljube i sve ostale nebeske i zemaljske kretnje.
Došao je tako i danas, tek nekoliko sati nakon jučer.
Da je Atlantida baš danas odlučila isploviti
mnogi je ne bi ni prepoznali jer su čudeći se zemlji začuđeno gledali u nebo.
Priželjkujući naravno kišu nakon čevapa.

Ja sam svoje praznine već odavno dresirao
da u sebe ne puštaju ljude koji unutra trebaju ostati.
Oni koji trebaju ostati nepodnošljivo bole kad odlaze.
Nešto mi je u tome oduvijek slabilo temelje.,
jako volim ljude, vjerovatno mi zato nagrizaju armaturu.

Pala je tek sekundarno, kiša.
Padale su i zvijezde, one pak primarno.
Ja sam svoje srce iznajmljivao podstanarima, tko zna.,
valjda nisam nikada htio da mi mijenjaju boje zidova.

Orkanska je bura jedini lijek protiv zaborava.
I za vječnost.
Ona dok ruši kuće i gradske molove
nebodere i sumnje, stoljetna stabla i tek rođene spomenike
zapravo čisteći praznine i ispirući korita
orkanska bura zapravo gradi.
Livade i pustinje, oceane i mora, prazne dlanove....
da na njima postaviš novi i opet prvi kamen..,
rajske kuće koja se uvijek zove
oduvijek ljubav.


- 23:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.05.2011.

Vrijeme je da krenem dalje ovom crvenom cestom

Ha !
Sjetio sam se lozinke za život!
I moje oblačne šetnje umom.
Hvala ti rU, zaista hvala., trebalo mi je nešto očistiti lice.

Ukratko, da vidim jesam li zahrđao...,
počelo je sa Anom iz Medulina.
Bila je viša od mene, a u osnovnoj školi visina ima svoju težinu.
Kasnije u životu težina ima svoju visinu, pa i dubinu.
Ana iz srednje operirala je nos, pa sam dugo godina mislio da je glupa.

Princeza Ana od Mirakula , osim što je počela moje šetnje oblacima, nakon tuširanja mazala mi laktove kremom i savršeno kuhala špinat na mlijeku...
ostavila je i izbrazdane kanjone u i po mom srcu..,
pa i danas u rijetkim trenucima kada mi kroz unutra prođu suze i kada mi kiša kroz otvorena usta uđe .,
srce mi je planeta tisuću vodopada.

Jedna je Ana nakon nje trebala od mene da je gledam kao što inače Ane gledam, ili na njih gledam., pa i zatvorenih očiju.
Bila je mračna i sada više nije, nosi boje i smije se., ali sam je lagao da je tako gledam.
Ne lažem nikada ako to ne liječi nekog drugog. , a ona je imala slomljen kralježak i u tijelu nehrđajući čelik.

Nakon nje malo sam više usmjeren na sebe. Smjerova imam više nego ruža vjetrova., ali umišljam si da su usmjereni prema meni.

Danas su Ane nešto sasvim drugo.
Jedna je španjolka i tek dolazi, druga je poluzločesta i polako odlazi.,
dok su treća i četvrta zapravo one prave.

Ponešto sam veći od nekada, teže podižem noge, ali sve lakše letim.., u vodi i u oblacima ja sam potpuno siguran i zaštićen..,
tamo moje dvije nove Ane dobro barataju tajnama i uglavnom imaju izdresirane vjetrove sa sobom.

Ne znam što se događa, prije sam Ane sretao da bi ostao mali, sada me ove dvije tjeraju da bude suprotno. One su ogromne, možda zato., da ne sjednu na mene iz nepažnje kada odmaramo noge.


- 17:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se