walking cloud

nedjelja, 08.05.2011.

Orkanska Bura

Sjećam se odavno već
kako sam znao čekati sjevernije vjetrove i to baš da bi prestajao čekati išta.
Sjeverni vjetar i sve njegove inačice uglavnom dolaze u danu kada se u zraku ljube i sve ostale nebeske i zemaljske kretnje.
Došao je tako i danas, tek nekoliko sati nakon jučer.
Da je Atlantida baš danas odlučila isploviti
mnogi je ne bi ni prepoznali jer su čudeći se zemlji začuđeno gledali u nebo.
Priželjkujući naravno kišu nakon čevapa.

Ja sam svoje praznine već odavno dresirao
da u sebe ne puštaju ljude koji unutra trebaju ostati.
Oni koji trebaju ostati nepodnošljivo bole kad odlaze.
Nešto mi je u tome oduvijek slabilo temelje.,
jako volim ljude, vjerovatno mi zato nagrizaju armaturu.

Pala je tek sekundarno, kiša.
Padale su i zvijezde, one pak primarno.
Ja sam svoje srce iznajmljivao podstanarima, tko zna.,
valjda nisam nikada htio da mi mijenjaju boje zidova.

Orkanska je bura jedini lijek protiv zaborava.
I za vječnost.
Ona dok ruši kuće i gradske molove
nebodere i sumnje, stoljetna stabla i tek rođene spomenike
zapravo čisteći praznine i ispirući korita
orkanska bura zapravo gradi.
Livade i pustinje, oceane i mora, prazne dlanove....
da na njima postaviš novi i opet prvi kamen..,
rajske kuće koja se uvijek zove
oduvijek ljubav.


- 23:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se