Bolest koja ima ime
Tu sam.
Nije vrijeme za gledati u Sunce, niti je vrijeme za šutjeti.
Nije vrijeme za sanjati u bojama, a nije baš ni vrijeme za vjerovati
onima koje zovemo vođama.
Nije ovo vrijeme za tražiti smisao u dnevnoj štampi,
lakše je i ugodnije mršavim prstima prebirati po suhom lišću...,
tražeći lješnjake.
Skrivaju se na zemlji, živom biću koje ne možeš posjedovati.....,
kao statisti u scenama borbe, među lišćem svih crvenih niti..,
spojeni su u male obitelji, od po najmanje dva člana i obučeni u košuljice
sa ukrasima na kragni.
Lješnjaci su oklopljena bića šume uz cestu.
I govore mi koordinate., da bi znao.
Da sam tu.
Ispod jednog kata, kuće na više katova.,
ispod jedne ceste, koja vodi nikuda , a dolazi izdaleka..,
na ovom nebu daleko od aerodroma i u ovoj zemlji
sve bliže Vijetnamu.
U svojoj koži sa tuđom krvlju., izvan svoje maternice, jer je ne uspijevam naći dok pospremam sobe..., Tu sam, ljut što se ne mogu naljutiti jače, jak kada sam najslabiji i sladak pred spavanje. Malen kada se podsjećam, oštar kada me stvarno iskreno pitaju ...,
i gladak i uvjeren dok u jednom dahu
kroz moju jadransku vodu epitelom režem linije.
Tu sam još. Bez obzira što su moje žene odrasle., usprkos svakodnevnim krađama razuma, svakodnevnih nerazumnika i nadasve
ljekovit.
Barem onome tko se samnom sudari.
Tu sam, trebala bi znati.., ja nikada nisam ni prestao biti...,
da te čuvam, da te živciram, da u tebe vjerujem, da te diram..,
da zaboravljam poslati male polupupismene poruke aparatom
i da se ne namećem dok te ne izgubim.
Tu sam, da zavežem Buru u tvoja krila .
Da prstima pokidam asfalt i da zubima mrvim beton.., tu sam
da od oštrih kuteva napravim jastuke i od smokava med..,
tu sam, jer te dočekujem., svaku šuljajuću Jesen hrabriji.,
da te rukama izlomim na komadiće, kao ljusku jajeta
i da te pretvorim u prah.
Jer moje je korijenje gladno i svrabljivo urastanja u smisao.
A ja sam ratar, orač, sijač, žetvenik...., doba je kiše....,
a košare su prazne mirisa.
|
