walking cloud

Malo sam se uplašio

On je rođen 33. godine prošloga stoljeća.,
Na selu, neznajući za televiziju i banane.
60 godina strastveno je uživao u duhanu., a nedavno
se ostavio tog poroka i strasti.
Sada se grca u strahu., iskašljava godine života i
šuti.
Moj je nono uplašen.
Čudan je ovo igrokaz u mojoj obitelji. Svi se okupljamo svakodnevno.,
zajedno jedemo i nepotrebno se zovemo na mobitele.
Nona je također uplašena, ali ona u ovoj ulozi i pomalo uživa..,
naime ona bila i medicinska sestra cijeli život i uvijek mi se nekako činilo
da je najsretnija kada je netko od nas bolestan.
Jer tada njena svrha ima svrhu.
Zlatni pir je proslavila, ali život sa tim tvrdim čovjekom nije joj baš dao gušta.
On i sada odbija bolnicu, doktore, lijekove i hranu i kao i svi u mojoj obitelji.,
odbija biti bolestan.
I smije joj se.
A ona za sve nas ima novu piđamu, novo donje rublje i nove papuče.
I sve je to još uvijek novo jer smo svi tvrdoglavi na našeg nonića..,
a ni on ne želi prvi obući novu piđamu., pa nam se i nama smije dok ga hranimo..,
i koliko ga jako boli,
toliko je sretan što smo tu jer ga jako boli.

Bolest je svojevrstan narodni folklor.,
kao i izbori, Božić i vjenčanje.
Na stolu je svega za jesti, svi su brižni., a mnogi su prisutni samo sada.
I zakljinju se da su tu uvijek.
A svećenik, kandidat, mladoženja ili nono
oblače svoje najbolje piđame
i uživaju u pažnji koju im folklor donosi.
Mi se pak, u te dane okupljamo, dublje razmišljamo, veselimo i tugujemo.,
a glave podižemo pogledom prema Bogu..,
molećljivo.
Čak i ja.
Koji ga ne poznajem.