walking cloud

Bura, ime vjetra Sjevera

Danas je Nedjelja..,
jedan od onih dana kada odrastam.
Od usamljenog buđenja do hladnijih odluka..,
danas je jedan od onih dana kada si priznajem.,
čak i pogreške.
Moj otac više nije najjači na svijetu.
Stigli su ga obiteljski demoni, a
Princezin džem od šljiva je odličan,
točno onoliko kiselkast
koliko kisele trebaju biti slatke stvari.

Moje su ruke utrljane solju,
a strahove očetkala je Bura , sa mene.
Pažljivije opažam, mozak troši najviše kisika
kod ronjenja na dah,
oči smirujem., one također troše
puno dragocjenog daha..,
tražeći čuda.

Julianu čitam nasumičnim odabirom.
Danas se njena priča zove: Navike.,
kao ja........, a govori o Mladenu.
Kao i Mladen i ja pojedem ujutro žlicu meda,
kavu ne pijem, ali čaj rado.
I sirup od bazge, pažljivo i ja u proljeće,
po receptu Marije Cerkovnik,
Edvardove majke, pripravljam.
U mom bi se romanu to poglavlje zvalo: Ispunjen san.
A poglavlje o vlastima ovog carstva zvalo bi se:
Skupe torbice premijerove supruge.

Zemlja je na mom otoku vlažna i mekana.,
kao žene u mojim snovima.
Stopala osjećaju moju težinu
dok se u nju utiskuju.
Trčim bos kroz sjene krošnji,
vjeverice me se više ne boje.
Ali se boje mačaka.

Hakeri su upali u CERN,
gdje se traži Božja čestica...,
za puno, previše novaca i sa puno, previše ljudi.
Da bi se malo ljudi bogatilo.

Ja sam već odavna bogat..., sa sve manje novaca.,
a hakeri neka mi upadnu u misli......,
umrijet' će tamo od dosade..,
jer čuje se samo jedno ime.