walking cloud

Iz Zadra, da ne ostanem dužan

Zadar .
Napokon.., napisao sam u svoj papirnati dnevnik.
I gitare. Također napokon.
Savršeno pristaju uz lagani ljetni povjetarac., na refule.
Svaki me novi akord podsjeća na sreću.,
nedavno sam baš ovaj trenutak glasno poželio.
Sada u njemu sjedim., ispred palače HAZU,
u gradu kojega sam često zaobilazio.,
a kojega sam svim čulima uvijek bio gladan.
Još je i tečnim sopranom.,
profinjena pjevačica.,
svu auru ovoga vrta
sakupila u školjke mojih uha.
Da me umiri i uzbudi.

Dok po žicama gitare nestaje sve što sam do sada poznavao...,
vraćaju mi se misli na ljubav Zadra i gitare..,
kako je Dina opisala fenomen ispunjenog gledališta.
Zagrebački gitaristički kvartet leti,
sopranistica postaje poletna i
svojim glasom putuje.
U neke moje davne snove.,
što sam ih jače osjećao tada, dok sam ih daleke sanjao...............,
a u kojima sada sjedim
i Ivana miriše baš onako kako sam i zamišljao tada.,
da će mirisati.
Na Mediteran. I neku samo nama objašnjivu slobodu.
I miris sapuna,... i , možda vanilije.

More je ovdje pitomo,
vatrometi učestali, a ljudi su sličniji nama, sa Sjevera.,
nego onima sa Juga.