Powerfull wish ili što je fora u japanskim crtićima
"Upravo je nevjerovatno, i postaje istina,da je sve zapravo vjerovatno.,
ovisi samo o disciplini naše vjere u to."
Napisao sam nedavno, jedno jutro Bure, ne znajući da će danas jedna glumačka veličina biti mrtva i ne znajući ništa što običan mjesečar ne zna, kako Bura prijeti da će galebu slomiti krila.
Bez veze je počinjati krilom...,
ali kasnije poslije podne, na jednoj uzbrdici moga grada, ispred ljekarne sa modernom frizurom..., dolazeći.... najprije sam vidio krilo od kojeg me cijeloga obuzela svjesnost,
a dvasesetak metara dalje..,
zgaženog galeba, bez jednog krila.
I cijelog me obuzeo osjećaj da sam ga poznavao.
Baš kao danas za jednu glumačku veličinu.
A volio sam gledati srpske serije, (ekavica je jebozovan jezik )
dok se on ljutio na srpskog kolegu i prijatelja.
Ne znam kamo je otišao taj dan..., žao mi je što sam vidio to krilo i prije nego je poletjelo.
Šparuge su poput snova.
Moje misli iz te naivne šetnje odlete ispred vremena, baš kao sjeme .
I tamo naraste stvarnost.
I kada stvarnost ugledaš očima , jer jedino njima glupo vjerujemo, tek ćeš joj drugi dan reći da je možda poznaješ.
Zbog nevjerice da povjeruješ da gledaš u nešto što si već vidio.
Tek kada sjedneš pored nje, nakon što je ušetala u tvoj život prepoznat' ćeš profil.
Koji si samo pomislio da bi mogao vidjeti i u stvarnosti, pa odustao od te pomisli jer je mi ljudi objašnjavamo kao nevjerovatnu.
Ja baš ne vjerujem u nevjerovatno.
I svoje ratnike svjetlosti učim o tome.
Galeba sam prežalio, Dvornika ni ne moram.
Moram si dopustiti da želim sve što sam uvijek želio.
I moram biti u tome jako oprezan..., nadvija mi se periodično već, ta odrasla misao nad krevetom.
U japanskim crtićima, fora je što svatko može ostvariti svoju sudbinu i što se scena ne odvija u materijalnom, poznatom svemiru, nego u svijetu snova svakoga od nas.
Svoje ratnike svjetlosti učim da svijetlost isijavaju za van, a sakupljanje neka ostave Bogu.
I sebe učim tome.
Pa me onda, nasmijanog pomalo i uznemiri, ali neizrecivo uzbuđuje,
što sam sanjao galebovo krilo,.
što sam vidio svoju djecu i što sam ljetos zamislio kako izgleda veterinar našeg psa.
I što sam bio potpuno u krivu.
Što sam pomislio na očijukanje sms-om, a nisam tip koji za to ima vremena,
i što sam dobio očijukajući sms, a nisam tip koji odgovara na očijukajuće sms-ove.
Što sam ih odveo gdje će se vjenčati jer sam sanjao da se ja , možda nikada ni neću.
Sebično zvuči ako kažem da sam nesebičan, ipak , mogu si to dopustiti, jer znam i koliko sam sebičan.
Kada smo pomogli jednome, u svojim snovima vidio sam mnoge.
nedugo zatim ugledao sam i one koji u svojim snovima vide mnoge.
Sada ćemo zajedno pomoći mnogima.
pročitao sam negdje, :“ čitamo se“.
Dobro je zvučalo.
Čitam vas samo nekoliko...., čudno, jer nisam to želio......, a i to dobro zvuči.
No, čitajući, odašiljem.
Svoju energiju.
Nenamjerno, dalje.
Počinje maglom, pa visokom terasom iz jednog nebodera u Puli, pa nastavlja željom da postoji još netko tko fotografira oblake.
Zatim se sve juhe od povrća koje sam ikada želio obistinjuju, a fotografijom Helix započinje misao o tome koliko je vjerovatno da znaš nekoga koga „čitaš“.
Kao dobitak na lutriji, ili jedna orhideja među svim neboderima na svijetu, otprilike.
Poželim Princezu , pa se vrati u snove,.Dvaput..
Naopako. Umjesto iz snova na javu.
I još dvaput, telefonom na javi, da mi kaže da u njenim snovima plivam u Venecijanskim kanalima.
Čudno, .,, mislio sam da je bazen.(?,...)
Pa se sjetim snijega, u Puli jednako vjerovatnog kao da je veterinar našeg psa veterinarka mnogih pasa.
Volim biti i u krivu.To mislima daje spontanost.
A Helix, opet od tisuća onih koje „ ne čitaš“ , pokaže pahulju na ruci one jedne koju „čitaš“, baš od svih nebodera na svijetu, u jednom u tvom kvartu.
Pa me natjerala da avatara tražim u japanskom crtiću, i potjerala na Kamenjak...., poželio sam i šugo od šparuga.
Danas sam ga ukusnog kušao., a ruke su mi izbrazdane trnjem.
Sanjao sam, zatim, iako zauzet svjetlošću jave, osjećaj kada objaviš knjigu.
Drugi dan osjetio sam se počašćenim što „čitam“ jednu od onih koja to zna na javi.
Sudbina je daleko ispred nas, Zona Z podsjetila me je na miris žbuke.
A u snovima smo lišeni mirisa.
Iako..., petit beure od čokolade mirišu kao njofra sladoled,....
Negdje sam osjetio da je Yovi netko koga poznajem.
I bio sam u krivu.
uvijek iz istog razloga.
za čisto srce snovi dolaze iz budućnosti.
Počinjem misliti da sam sretan, sve me podsjeća na sreću, a tek sam se probudio.
Danas sam joj rekao: „ iz profila te poznajem“ . ne vjerujući u profile., a i njoj se činilo da me poznaje.
Sjedila je na mom mjestu.
U prošlom životu bili smo oblaci oboje, sada dežuramo na izložbi uz medenicu.
„Tvoj je blog plav “ ,
„Da, a tvoj je crven?“
„Da “
" Ti si Yovi."
"Da. A ti si Hodajući oblak."
„Čitam „ vas samo nekoliko., od tisuća i tisuća drugih,
a pročitano je dovoljno da ispuni deset strastvenih života.
|
