walking cloud

ponedjeljak, 25.02.2008.

Muzej boli

Došao je i u moj grad. Muzej pokidanih veza. Nisam ga još otišao pogledati., za lijenost nemam ispriku.
Moja vila kaže da je prekrasno. I pomalo tužno, dok čitaš poruke što su ih izlagači ostavili objašnjavajući svoje pokidane veze.
Vjerujem joj. Zna o čemu govori.
Trenutno patim od nesanice, imam upalu uha i blagi poremećaj zbilje i snova,pa sam odlučio(braneći se neubrojivošću) i ja odnijeti nešto naše u taj muzej.
"Nas" naime, nema već skoro dvije godine,osim negdje u mojim nadanjima i čini mi se vrijeme da se i time pozabavim.
"Ona" se s time slaže. Uvijek sam bio obziran.
Odnijeti ću drvenu tacnu(pladanj), za toast ispred televizije i romantičan doručak u krevetu. Ima svoju priču, i nosi sa sobom svoju bol.
To bi trebalo biti dovoljno.
Muzej boli je otvoren. Sve je tu prilično jasno. No, valjda zbog stanja koja prolazim, ne mogu da se ne zapitam...
hoće li oni koji budu vidjeli našu tacnu za u krevet znati koliko je velika ta ljubav bila, koliko je sada bolna i hoće li netko svojim tek letimičnim pogledom ili nemarnom opaskom obezvrijediti sve što ću ja pokušati tim činom reći. (?)
Hoću li svoju ljubav izložiti kritici i riskirati da će je netko svrstati u "obične", a pripada kategoriji "velikih "
Učiniti ću to. Ipak sam romantičar, ali se pomalo i bojim. Kao uostalom i blog, izlažući svako golo, zagrebačko,alpsko,riječko jutro i fritaju na maslacu , drvena, izrezbarena tacna mogla bi postati obična.
I jedna Princeza od Mirakula mogla bi postati samo obična princeza.
A oblak u hlačama mogao bi postati samo čovjek. Još k tome i usamljen.

Tu su moje dvojbe,., između nadanja i sjećanja. Između prošlosti i sutra. I zmeđu mene i sudbine, pa napokon i između romantike i prostitucije i svetog i profanog.
Postajem li običan?
Predajem li "Nas" svijetu jer smo meni samome preteški?
Trebaju li svi znati da smo ljubav vodili samo ujutro? I da jogurt pijemo iz staklenih čaša.
I mirim li se ja to, možda sa idejom da velike ljubavi nisu i vječne?
I da ,možda,slučajno,nenamjerno,podsvijesno ili nesvijesno počinjem sumnjati.
Gubiti vjeru i prestajem vjerovati.
Da sam se na ovaj planet spustio samo da bi volio jednu Princezu.
Odričem li se ja to svoje boli. I svog bogatstva.
I svoje sudbine.
I sebe samoga ?

- 19:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.02.2008.

Pula film factory

Sada sam bolje.
Vratio sam se, uzbrdo šečući upravo iz kazališta. Dva seta od sat vremena kratkih filmića sa petnaestominutnom pauzom.
Pulska filmska tvornica otvorila mi je oči, već pomalo zamagljene od revnih talijanskih komentatora koji seciraju sudačke odluke nogometnih sudaca i več pomalo umorne od Gorana Ivaniševića i Zorana Milanovića. I ostavila ih da se zadovoljno smiju.
Tih dvadesetak filmova mojih sugrađana o mojemu gradu govorili su o ulicama koje poznajem i o nekim prozorima koje nikada nisam vidio. O kućama koje nisu kupili stranci i o drami u kojoj nema Jelene Veljače. Ni Tončija Huljiča.
To su filmovi hvalevrijedne radionice filmskoga grada i filmovi za ugodnu večer, ne za Oskara.
Martinov se zove "Živi život", a Idin " Za Tonića, koji se mogao zvati Levante". U prvome sam prepoznao kombi i djevojku, a u drugome svoje još nerođeno dijete. Vidio sam Pulu kakvu vi nećete tako lako vidjeti.
Ljude. Bez novih sunčanih naočala. I breke, koje su napustili oni sa novim sunčanim naočalama, pa opet ljude koji se o njima nesebično brinu.
Vidio sam mrave koji su na kraju pojeli ribu i naučio da uvijek moraš znati što imaš u hladnjaku.
Dojile su mlade majke, a šjora Rina Smajla preživjela je koncentracioni logor i sa tugom u očima, sada se smije.
Vidio sam skinse i punkere, bicikle i djecu. Zdravu hranu i slatkiše, istrijansku grotu i pomanjkanje inspiracije.
Vidio sam Puležane. Nepozvane u Jakovčićeve neispravno izgrađene podrume. I njihovu djecu koja ne pate za najnovijim mobitelom.
Vidio sam Rojc, Konglomerat. I ljude koji se smiju i stvaraju.

I tada sam shvatio.....da je Paris Hilton samo obična glupača, da nas T-com krade, da za život nije potrebno petnaest pari cipela i da sreća nije novi,najnoviji auto na kredit.
I neće meni Paola Valjak prodikovati o drogama, niti miss Praxitena.., ne znam,..?..izvlačiti loto!!

I nećemo mi krasti i lagati, skupim autima gaziti djecu i otrovnim plinovima iz pivovare ubijati nedužne susjede.....
...i nećemo za petnaest tisuća kuna spavati na poslu i jesti u najjeftinijoj menzi u Hrvatskoj.
I neće neki silikonski guz ili usna, dok gledam naprijed stati ispred tebe, koji si ovoga svijestan.

Mjesec se uspinjao žut.
Istom ulicom kao i ja.
Obojica radosni jer znamo., da život koji nam nude potpuno je lažan.
I da je ljepota u našim očima.
Dok ne buljimo u tv.

- 11:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2008.

Evolucija se odvija dok sanjaš

Puno sanjam ovih dana. To je moj način da se riješim stresa i da podsvijest posloži svoje ladice. I kada je tako užasno sam sebičan.
Nije to isprika, svima koje ovih dana ne doživljavam, nego je način da ih ne zaboravim.Sve više uviđam prednosti bloga.

I tako..., moj mikrokozmos...., od agava, interneta, zalazaka sunca i Kafke, ovih se dana kretao bez moje gravitacije.
Nadja se predomislila u vezi s bojom terase. Misli da će smeđa boja bolje pristajati Suncu.
Mirna Berend htjela je ismijati Jarana u Noćnoj mori, ali je ispala glupa. Žalosno.
Debora i Đuli izvukle su me u šetnju. Paola u omiljeni kafić, na bijelu kavu, od koje sam poslije satima nemiran.
Ne podnosim kofein baš najbolje. Ni naše saborske zastupnike.
Doco je napet ovih dana, bivša djevojka mu je cimerica. Nije to baš jednostavno.
Bacaju bombe, ovih dana, kukavice i glasnici pravde, na pekare kod kojih jutrom kupuju kruh i krofne.
Utopiti ćemo se u hipokriziji.
Djevojke vrijedno uvježbavaju plesne korake, vikendima osvajamo neprohodna prostranstva vojnim kamionom, Damir je otišao u zatvor, a Dino i Goga ruše kuću.
Nedostaje mi Noa, Dina i miran noćni san, ne čujem još na lijevo uho, a već sam preskočio dva ronjenja.
Valerija se opet ukazuje, uglavnom sa knjigama u ruci. A ja...., Kafku počinjem, slabije jedem, dogovaram ručak koji bi mi mogao prisjesti, a u snovima ljubujem sa djevojkom iz osnovne škole.
Još nekoliko ovakvih snova i ženim se za neku glumicu iz tv serije


- 18:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2008.

Ja sam zapravo materijalista

Danas je pomračina Mjeseca. I prije neki dan je također bila.., nepotpuna, kažu.
U Kolovozu biti će i Sunca.
Mnogi bi drevni narodi sjekli glave i pili toplu čokoladu, a "nama" se smiješi crni američki predsjednik.Ili blijedolika američka predsjednica.
Nafta više nije u modi?
Kod nas je Milanović loše prošao, Kosovo malo bolje, a pronašli smo i dvije djevojčice, izgubljene od odgoja i brižne države.
A imali su i prvi aktualni sat, dobio sam dojam da nešto i rade.., za te povlastice i novce, ovi , naši, ministri nove europe bez znanja ijednog stranog jezika.
što će oni? Šutjeti?
Možda je i meni pomračina. Zdrave pameti.
Milan je odnio bod. Mi imamo i Hrvata iz Brazila.
! Heeej !
Ma, što je to ? Gore tuđi brodovi , lovi se naša riba, nogometne face skidaju čarape na aerodromima.
Povrće je dostiglo cijenu srebra,.A auti se poklanjaju, " šezdeset dana" , i svaki dan.
Nešto tu ne valja,nije da sam skeptik, ali nešto nije u redu, možda zbog pomračine.
Ili jer sve nekako imaju krivi ljudi.


Nije baš tako, vjerovatno pomračina. I upala uha, lijevog.
Ipak, Barca je dala gol, i nije se srušio neboder.
U ovoj je zemlji još uvijek sve u redu.

A ja ljut. Pa pristojno baljezgam po blogu... :)
Uplašile su me ove sijede na bradi.

- 23:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 05.02.2008.

Neverin, već treći put danas


.....i sada je obrnuto. Na javi sam svemoguć, a u snovima sve mi izmiče i uvijek me netko pobjeđuje.
Nemam te pravo više tražiti., zato me snovi tuku , a java opločuje zlatom, nemam više ni nade da ću ljubiti tvoju kožu, pa me u snovima bacaju u lance i siluju ružne žene.
Nemam više tlo , da ozlijedim stopala.
Sada je ispod mene more.

- 23:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.02.2008.

Ženski biološki sat je tempirana bomba!

Ženski biološki sat je tempirana bomba!

Nejeljom je uvijek Čačić na tv-eu.
Na Dorjanskom jezeru , 23.12.1975. muškarčev biološki sat, vezuje barke i hvata se kruha u ruke, vinom nazdravlja prirodi i lovu i hrani. Svoje satove.Biološke i evolucijske. Ustima punim pečene ribe i smijeha.., Muškarci nazdravljaju instinktu lovca i ne znaju koliko će Žena, u dvadeset i tri godine od tada razviti svoj.

Lijepo su , po jezeru, odveslali u suton.
I. je odlučila da ga previše voli. Padala je kiša, pa mu je to rekla i vratila se unutra na pivo.
On nije došao.
.....-kaže da je ručak još bio običan, sve normalno, kao i uvijek.
...i da se iseli, ako ima vremena.

Opet na 23. 12., godinama kasnije od očerupanog kormorana na žaru za večeru, večerali smo čobanac, muškarci iz krda, ovoga puta znajući da je Ženski biološki sat komandant i general muškarčeva života.

Tu su. Traže, biraju. Inteligentnije nego ikada i njihov instinkt za potomstvo razlog je što još uvijek i postojimo.
I. je znala. Trebalo je kupiti stan. Onda promijeniti navike. I muškarca. Majčinski osjećaji je tjeraju da se poslije Nedjeljnog jutra kod Jankovića i njihove djece osjeća nekako nedovoljno.
I svi izlozi dućana za djecu i Subotnja špica u gradu.
Žena je navijena, mehanička bomba, sa zupčanicima, kao crkveni satovi i sada je , u kineskoj godini štakora, instinkt preuzeo kontrolu.
I. hoće biti majka. I žena. Koja više zarađuje, a i stan je njezin., ponuda je veća i okrutnija po nas jer zna što hoće, a nikada ne znaš kada ćeš popiti jedno pivo peviše sa prijateljima ili kada će padati kiša.


D. hoće da se probudim ujutro i da mu pomognemo iseliti , veš mašinu i nešto robe.
Ostalo je nešto ručka od jučer.
Nje ni njemu do podgrijavanja .
I. je zapalila cigaretu. I njoj je žao jučerašnjeg ručka.


Kreće u lov. Nije sentimentalna.Ona ne lovi ribe i kormorane.

- 23:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.02.2008.

Ja nisam čovjek, ja sam oblak u hlačama

Početak Veljače. Piro ima rođendan. Ne! Jučer je imao, danas ima Rajko.
A u mome gradu naravno pada kiša. Imam i upalu uha od ronjenja u , ipak prehladnom moru.
No danas je čobanac glavno rođendansko jelo, stisnuti ću zube, a do tada..... ne čini mi se loše ova ideja da započnem sa svojim blogom.
Svakako bolje od tv-a.
Svidjelo mi se pismo o kraju jedne ljubavi--ME, OPEN MINDED, ponadao sam se da ga je možda meni napisala, jer, našao sam dodirne točke i u svom čekanju.....,
ipak, ne vjerujem, nisam te sreće baš prvi dan.
Opet me zaustavlja. Čekanje da se javiš.
a čokoladne proizvode, svih okolnih marketa i butiga, znam već po opipu prepoznati, zatvorenih očiju.

- 13:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se