Muzej boli
Došao je i u moj grad. Muzej pokidanih veza. Nisam ga još otišao pogledati., za lijenost nemam ispriku.
Moja vila kaže da je prekrasno. I pomalo tužno, dok čitaš poruke što su ih izlagači ostavili objašnjavajući svoje pokidane veze.
Vjerujem joj. Zna o čemu govori.
Trenutno patim od nesanice, imam upalu uha i blagi poremećaj zbilje i snova,pa sam odlučio(braneći se neubrojivošću) i ja odnijeti nešto naše u taj muzej.
"Nas" naime, nema već skoro dvije godine,osim negdje u mojim nadanjima i čini mi se vrijeme da se i time pozabavim.
"Ona" se s time slaže. Uvijek sam bio obziran.
Odnijeti ću drvenu tacnu(pladanj), za toast ispred televizije i romantičan doručak u krevetu. Ima svoju priču, i nosi sa sobom svoju bol.
To bi trebalo biti dovoljno.
Muzej boli je otvoren. Sve je tu prilično jasno. No, valjda zbog stanja koja prolazim, ne mogu da se ne zapitam...
hoće li oni koji budu vidjeli našu tacnu za u krevet znati koliko je velika ta ljubav bila, koliko je sada bolna i hoće li netko svojim tek letimičnim pogledom ili nemarnom opaskom obezvrijediti sve što ću ja pokušati tim činom reći. (?)
Hoću li svoju ljubav izložiti kritici i riskirati da će je netko svrstati u "obične", a pripada kategoriji "velikih "
Učiniti ću to. Ipak sam romantičar, ali se pomalo i bojim. Kao uostalom i blog, izlažući svako golo, zagrebačko,alpsko,riječko jutro i fritaju na maslacu , drvena, izrezbarena tacna mogla bi postati obična.
I jedna Princeza od Mirakula mogla bi postati samo obična princeza.
A oblak u hlačama mogao bi postati samo čovjek. Još k tome i usamljen.
Tu su moje dvojbe,., između nadanja i sjećanja. Između prošlosti i sutra. I zmeđu mene i sudbine, pa napokon i između romantike i prostitucije i svetog i profanog.
Postajem li običan?
Predajem li "Nas" svijetu jer smo meni samome preteški?
Trebaju li svi znati da smo ljubav vodili samo ujutro? I da jogurt pijemo iz staklenih čaša.
I mirim li se ja to, možda sa idejom da velike ljubavi nisu i vječne?
I da ,možda,slučajno,nenamjerno,podsvijesno ili nesvijesno počinjem sumnjati.
Gubiti vjeru i prestajem vjerovati.
Da sam se na ovaj planet spustio samo da bi volio jednu Princezu.
Odričem li se ja to svoje boli. I svog bogatstva.
I svoje sudbine.
I sebe samoga ?
|
