walking cloud

utorak, 24.09.2013.

Potraga

Zaista se nadam,
a znate da ne tražim puno,
da je potraga na ovom polju,
završena.
Do kraja vremena imam još istražiti nijemost,
stočarstvo, roditeljstvo i lončarstvo,
imam i krenuti u potragu za ljekovitim biljem planine
i naučiti disati pod morem.
Čekaju me i gologuzi avatari,
posvađani Kinezi i nadljudska snaga.
Medvjed, bebe slonovi, desalinizacija Afrike i
istraživanje morskih bića.
Neću stati. Obećajem.
Ali zaista se nadam da dalje od Proljeća,
više neću tražiti,
onu koja sve to uz mene želi živjeti.

- 12:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 11.09.2013.

Ti si...

Ti si,
moja neusuđena suputnice,
Ljilja i Elvira,
i sve ono što kod Žužićke ne voliš.

Ti si,
samo oleandar.

U maloj vazi.

- 12:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2011.

Napokon svoj, na putu za sreću

Dvaput sam već u posljednje vrijeme pobjegao u zemlju kamena i mjesečeve prašine
bez da ikome kažem zašto tamo odlazim i bez darova za zemlju.
Prvi put, prije nekoliko dana,
baš je teško nakupljena vlaga
izgubljene mušice svojom težinom pritiskala prema nama
možda ih i nenamjerno pretvarajući u hranu za ptice.,
dok sam očekivao neupitne darove sa neba u obliku kapi
zvala me zemlja kamena i hrasta da odem pronaći
najružniju uvalu na svijetu, skrivenu od srama i nepoznatu ljudima
koji joj sude ambalažu.
Tamo, napokon sam se u ovom životu, u posljednje vrijeme
osjećao kao oblak u čovjekovom tijelu.
Hladna je kiša ubadala moju kožu, gol sam se puštao valovima na udare,
a more mi je grijalo tijelo poručujući mi da ostanem jer je kada kiša pljušti,
na svoj neki način usamljeno.
Ostao sam jer se i sam ponekad osjećam tako, a i jer mi je koža udahnula strasti neba i zemlje.

Drugi puta, evo jučer..,
kajakom ususret punom mjesecu, pisalo je kao oglas.
Ja sam sredstva komunkacije bez žica odmah upotrijebio ne misleći puno,
da će mi se javiti prijatelj i da ću stići rezervirati mjesto.
Nekada je zaista važno ne oklijevati, jer karavane za sreću prolaze bez nas
, ako ne pratimo redoslijed vožnje.
Zajahao sam kajak i neoprenom sakrio ljudsku kožu.,
moja je draga moje, snažne zaveslaje ispravljala svojim, odmjerenijim.
Rezali smo mjesečeve putokaze u sinkroniziranom plesu vesla i zadovoljstva
i upravo je zato podsjećalo na sreću.
Otišao sam na mjesec kajakom, da..,
jer mi je tamo mjesto., divni ljudi subotnju noć provode na njegovim dalekim obalama
jedući voće i zalijevajući ga crnim vinom.
Sve je tako biserno bijelo...,
tragovi nebeskih letjelica i putnika,
ljeskanje ribljih noćobdija i mjesečeva krv na tijelu mora.,
crno je vino trag koji čovjek ostavlja
da bi oni koji slijedeći dođu poštovali mjesto na kojemu se nazdravljalo životu.
Kajakom na mjesec preporučam ići,
ali izbjegavajte pedaline jer postoji velika opasnost
da ozlijedite ptice putem.

- 20:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2011.

Konzervans

Hajde, molim te., budimo opet ljudi.
Probudi me ujutro, nježnim dodirom..,
pogledaj me kao da je zauvijek.
Hajde da danas ne mislimo samo na sebe.,
hajde da nešto i darujemo.
Sjećaš se vremena kada smo prolazeći ulicom
kotrljajuće naranče i jabuke iz pokidane najlon vrećice
uzbuđeno sakupljali čak i nepoznatim prolaznicima?
Sjećaš se i kada smo u vlaku svoje sokove i sendviče
obavezno nudili suputnicima uz priču o svom životu?
Ja ću se umiti hladnom vodom i putem do radnog mjesta pozdravljati ljude osmijehom,
ti se probudi kavom i neka zamiriše cijela kuća.
Hajde, molim te ...,, budimo opet ljudi.,
u ovoj mi je koži tijesno, prsti više nisu ljekoviti.,
a i zaboravljam letjeti iznad više od 100 metara.
Vrati se i postanimo ljudi.,
životinje ionako pakiraju u konzervans.

- 22:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2011.

Pusti, Ostavi

Ostavi,
napisao sam si podsjetnik, stoput ponovljenim riječima.
Pusti, Ostavi.., ljude koji šepaju, ako ne žele da ih nosiš.,
glupost koja je pritom još i slijepa.,
sve one koji te nikada iskreno ne pitaju kako si..,
i pusti, ostavi sve što te iznova bode, svrbi ili pecka.
Nema smisla koprivu mijenjati u lavandu., ona to jednostavno nije.
Kroz ceste na metar nadmorske visine
došao sam i do mora podno Velebita,
gdje iz mora izvire slatka voda i
osjetno je hladnija od plave.
Na odvaljenom tijelu zemlje katranom piše MIR,
u mom pješćanom umu nikako da ostane.,
a malene se koze ponosno premještaju
s papaka na stijenu i obrnuto.
Ako baš negdje moram zakačiti svoje oblačne hlače
volio bi da je to na vrhove Velebita, ali
ako ne prestanem u sebi držati svu silinu iona, kapi i prašine.,
zapeti ću od težine i za obični dalekovod.
Pusti, Ostavi..., želiš li ostati samo oblak.
a ne spojiti se s olujom i rušiti kuće i pržiti instalacije.
-nekako si pokušavam uklesati u tijelo od zraka.

- 08:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2011.

Jama

Umislim si ponekad da sve,
ono kao ja, eto znam.
Što je neopren, kako nastaje stiropor,
kako se liječe otvorene rane
i gdje je kvaka u sitnim slovima kod ugovora.
A zapravo i nije .
Jer , evo me jučer, jutros, neki dan i noć
nizbrdo grčim nožne mišiće u zemljinu utrobu,
čak nekoliko stotina duboko.
Voda je tamo Leonardo i Bernini
isklesani majstor planete na kojoj gostujem.
Svaki mi je korak dokazao da ne znam i ne mogu.,
što bi htio kada sanjam i što vidim kad se probudim..,
da ne poznajem i da sam samo, jednostavno malen.,
kao kap koja gradi ..,
jame na Unesco_voj listi prirodnih čuda.
Izmet letećih miševa koristi se u kozmetici,
čovječja ribica ne obitava u rijekama koje su moćne.,
ne može u miru, pretpostavljam, glumiti čovjeka...,
a dubinu se nikako ne da fotografirati iznutra.
Crno je vino tamno da kroz njega ne vidiš sunce.,
a njoki od krumpira i ne poznaju brašno.
U najvećem podzemnom kanjonu ovog kontinenta
ja sam tako sićušan da bi mogao
samo svojim glasom srušiti
cijeli grad.
Oblacima su gradovi oluje,
srećom, jer se u ove slovenske..,
onda baš ne razumijem.

- 21:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 15.07.2011.

Ljudi, pitanja i minerali

Nebeski se ocean gusto smežurao večeras
pod utjecajem Mjesečeve igre s neodlučnim oblakom.,
a galebovi su se vješto poigrali s
termičkim karakteristikama vjetra.
Ja sam gledao vodu kako temeljito tisućljetno
mrvi planet Zemlju, dok joj se ova opire
samo svojom šutnjom i tvrdoglavo.

Jako vjerujem u ljude.
Zapravo
osim formule za ljubav, vještinu letenja i
ranu dijagnostiku njuhom.,
ljudi su najveće blago koje posjedujem.

Ipak, ljudi su najkvarljivija roba.,
kaže moja ana s malim slovima,
da sam u tekstovima nekako ljut na ljude.,
i potpuno je u pravu jer čita između redaka
kao svaki pravi povjesničar.

Samo se ja ne znam pravilno ljutiti,
pa mi pobjegne u krivo i prema unutra
gdje se onda ljutim na sebe jer volim ljude
koji me svakodnevno ranjavaju.

Znam, glupo je vjerovati da sam nekome vrijedan samo jer postojim.,
znam, empatija i davanje većini su bankovna klauzula na plaći
i znam da čovjek vrijedi samo dok drugi čovjek od njega ima koristi.
Po nečemu se ipak, osim peraje razlikujemo od delfina.

Danas ću otići u spašavanje
jednog čovjeka koji vrijedi, a kad dođem doma tugu ću rastopiti u vodi
koja će mirisati na lavandu.

Voda će nastaviti mrviti zemlju,
oceansko će se nebo naborati od igre
Mjeseca i oblaka koji ne poznaje pravila.,
prodiranja u tuđa tijela i nestajanja pred oštrim.

Da smo svi samo ljudi, pravila i norme.,
ne bi rijeka nikada oslobodila iz kamena minerale.,
a često kažu da su minerali za zdravlje ljudi
jako važni.

- 11:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 02.07.2011.

Neću i Hoću

Odričem se , službeno baš danas snova o ružičastom svijetu.,
da mi je i uspjelo vjerovatno bi nas sve boljele oči od toliko roza boje.
Odričem se danas i snova o kolektivnom iscjeljenju.,
da smo svi zdravi većina bi izgubila smisao.,
a nije da mi besmisla nedostaje., uporno naglašavam da ga je previše.

I zato, volim te. i Neću......,
te nikada uspoređivati.
Niti ću zaboravljati tvoje omiljene boje.
Neću odustajati ni od tvojih snova, kao što ne odustajem ni od svojih snova.
Ne znam hoću li te dovesti na vrh zemaljskih planina, ali Hoću te tamo nositi.
Znam da Neću odustati, usponima i padovima ranjavajući koljena i srce.
Neću se svađati sa vjetrom ako je tvoja kosa mokra i
neću više nikada u drugim vilama i vilenjacima tražiti ono što ti nemaš.
Naći ću to u sebi ili ćemo zajedno stvoriti isto.

Useljavam se u tebe, kao vjernici u vjeru.,
useljavam se u svoj novi dom.,
valjda će nam pomoći sve tajne svemira i zemlje koje sam naučio lutajući.

I zato, volim te. i Hoću......,
da kuhamo marmelade i njima mažemo prozore..,
baš kao nekad Branko Kockica.,
Hoću i da jedeš voće i da mi negdje duboko u moru , dolje...,
znakovima pokazuješ da je to nešto najbolje što ti se u životu dogodilo.
Ja ću vjerovatno misliti da me upozoravaš da nas napada morska krava.,
ali nemoj se smijati kao inače jer će ti voda ući u usta,
pa ću ti morati metodom "usta na usta" transferirati kisik.

Poslije će svi govoriti da sam te samo htio ljubiti i da mi je to samo izgovor.

- 14:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2011.

Last secrets of the sea

(Ukrao sam naslov
pjesmama sa you tube-a.,
more mi se ionako nikada nije skrivalo.)

Njegova me pjena podsjećala da se nikada ne prestanem penjati prema nebu na vrhove najvećih planina.
Danas ću mu se opet pokloniti, pa iako me uopće ne čuje.,
kada me slana izbrazdana voda izbičuje nježnom rukom
sjećanja iz mojih kofera jednostavno nestanu da bi novima ostavila mjesta.

U trenutku kada mi se koža zategne od osušene soli jednostavno postajem
za taj dan novi čovjek.
Osim toga, nakon klanjanja tom vodenom svemiru
odličan je osjećaj neutažive gladi nakon plivanja.

Od vode smo sastavljeni i živjeti ćemo dok ta voda ne ispari,
a opet kleti ćemo se u snage, ljubavi, naslijeđa i krv.
Voda je jedino što nam je svima zajedničko i najveće potrage za svemirom samo su
ožeđale karavane.
Da sam pčela želio bi da me pokopate u med, da sam konjušar želio bi počivati u govnima,
a da sam bankar vjerovatno bi želio kupiti život...,
i iako sam sve od navedenog...

samo sam oblak u hlačama, sastavljen od vode i nešto prašine iz obližnjeg svemira.,
zakopajte me u more, onda
jer je more prevrnuto nebo.

Posljednja je tajna mora koja poznajemo
da je odgovor već tu,
ali da bi ga čuli,
osim što moramo skinuti oklope, maske i odjeću
poželjno je i da ušutimo na neko vrijeme i prestanemo
blejati u nebo.

- 09:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 14.06.2011.

Kratko i pomalo, vraćam stare navike

Čini se da je vrijeme, da opet započnem duga gledanja prema Sjeveru.
Nije ni zbog toga što tamo žive Pinceza od Mirakula, a na putu do nje i Kraljevi Huma,
nije ni zbog ovotjednog gađenja prema Jugu, nije ni zbog ukočenog vrata...
gleda mi se prema Sjeveru iz straha..,
da će se asfalt ovdje previše užariti i rastopiti,
da me kradu i lažu dok gledam u te-ve.,
da me cjepivima drže pod kontrolom i da i sam lažem kad mislim da govorim istinu.
Strah me da smo već naučeni da je nasilje jače od ljubavi.,
da je lakše biti glup
i da je planet zemlja naša bogomdana supermarket trgovina na akciji.

Od gledanja u vertikalnu os mnogo sam toga promijenio.,
kut gledanja, naravno.,
skočnu taktiku i sklonosti prema miru.
Organizaciju, banku, stan, navike, navike i navike.,
čak sam i sa sirupom od bazge odlučno eksperimentirao
kad već sa ženam igram na sigurno.

Pogled prema Sjeveru zapinje mi već neko vrijeme
u krošnje lipe i bagrema
na obroncima podno Grožnjana i na brdo lokalnog Berlusconija.
Nekako predviđam da se neću učlaniti u ovu lokalno-lopovsku političku stranku,
ali u Grožnjanu je smješten centar za izgradnju mira
i upravo me tome vode moji crvi iz guzice.

Dijelom sam neprilagođen, dijelom sam već ljut, dijelom sam i samo sebi dovoljan,
ali dijelom sam i krut., nije ni zbog rime, nije ni zbog srama,
selim se što prije mogu u Grožnjan i okolna brda.,
tamo sam i već ću biti , uvijek mirno bliže vama.

- 20:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 17.05.2011.

Dok smo čekali kišu da utiša telefonske pozive na "silent"

Napokon je vrijeme za let
iako letači u vrijeme ne vjeruju.,
dakle, radi se o osjećaju tek.
Da sam te prepoznao
u sjećanju vode dupinova oka
u poznatom mirisu jutra, u tragovima na koži
i u spremnosti na skok.
I onda te sada želim kao vodu sakupiti u dlanove,
pa ispustiti kroz vodopade,
da se sama tražiš.
U mojoj si glavi živo biće zemlje, baš kao i voda jaka
i niti ću te flaširati, niti brane postavljati,
ali ni naklonjen nikada moliti jer s vodom ne razgovaram.
Moja je ljubav termolabilan otrov
i treba joj samo naći mjeru..,
suhih korita i umivanja poljupcima.
I baš kao i ti, vodopadna i jezerska
i ja sam od straha i vjere,
tresu mi se jagodice na prstima i
vulkani iznad jetre,
Ti ćeš me jednom probosti tupim kutem iznenađenja
i ostaviti da čekam umiranje
dok mi ne nacrtaš novi put.
Zato ću te sada pozdraviti oprezom i ljutnjom
i posjesti se u pustinje..,
da kad jednom dođeš kao rosa
ja ipak preživim .



- 22:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Kratko-društvena energetska(ne) učinkovitost

Nije mi baš nešto....
.zvala se jednom plesna predstava u Zagrebu
i sa velikog me plakata gledala kroz oči djevojke s kojom sam
u osnovnoj školi dijelio drugu klupu do prozora.
Zvala bi se tako i izvan Zagreba, predstava, a i moja školska prijateljica
da su je prepoznali oni koji o tome odlučuju.
Nije mi baš nešto, kad smo već kod toga ni svaka ova vrišteće skočna reklama što mi blati omiljenu crvenu podlogu bloga.
Nije me bilo par mjeseci, a kao da sam iz prošlog stoljeća.
Što zapravo i jesam tehnički, no tko tehniku više razumije...,
sada je sve samo do snage i galame.
Vlast galami na svoje izmišljene protivnike, narod galami u prazno..,
snagom se branimo razbijanjem izloga, šakama štitimo generale dok nam mladi piju i na prilogu u središnjim vijestima.
Obilo nam se o glavu društveno društvu obraćanje....,
tko je o kome što rekao , a da pritom ne mislimo
zašto je i kako rekao.
Nije mi baš nešto što se tučemo, više bi da blejimo u sunce,
jer oni koji struje imaju dovoljno ne moraju razmišljati o solarnim pločama
na krovu.

- 21:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.05.2011.

Orkanska Bura

Sjećam se odavno već
kako sam znao čekati sjevernije vjetrove i to baš da bi prestajao čekati išta.
Sjeverni vjetar i sve njegove inačice uglavnom dolaze u danu kada se u zraku ljube i sve ostale nebeske i zemaljske kretnje.
Došao je tako i danas, tek nekoliko sati nakon jučer.
Da je Atlantida baš danas odlučila isploviti
mnogi je ne bi ni prepoznali jer su čudeći se zemlji začuđeno gledali u nebo.
Priželjkujući naravno kišu nakon čevapa.

Ja sam svoje praznine već odavno dresirao
da u sebe ne puštaju ljude koji unutra trebaju ostati.
Oni koji trebaju ostati nepodnošljivo bole kad odlaze.
Nešto mi je u tome oduvijek slabilo temelje.,
jako volim ljude, vjerovatno mi zato nagrizaju armaturu.

Pala je tek sekundarno, kiša.
Padale su i zvijezde, one pak primarno.
Ja sam svoje srce iznajmljivao podstanarima, tko zna.,
valjda nisam nikada htio da mi mijenjaju boje zidova.

Orkanska je bura jedini lijek protiv zaborava.
I za vječnost.
Ona dok ruši kuće i gradske molove
nebodere i sumnje, stoljetna stabla i tek rođene spomenike
zapravo čisteći praznine i ispirući korita
orkanska bura zapravo gradi.
Livade i pustinje, oceane i mora, prazne dlanove....
da na njima postaviš novi i opet prvi kamen..,
rajske kuće koja se uvijek zove
oduvijek ljubav.


- 23:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.05.2011.

Vrijeme je da krenem dalje ovom crvenom cestom

Ha !
Sjetio sam se lozinke za život!
I moje oblačne šetnje umom.
Hvala ti rU, zaista hvala., trebalo mi je nešto očistiti lice.

Ukratko, da vidim jesam li zahrđao...,
počelo je sa Anom iz Medulina.
Bila je viša od mene, a u osnovnoj školi visina ima svoju težinu.
Kasnije u životu težina ima svoju visinu, pa i dubinu.
Ana iz srednje operirala je nos, pa sam dugo godina mislio da je glupa.

Princeza Ana od Mirakula , osim što je počela moje šetnje oblacima, nakon tuširanja mazala mi laktove kremom i savršeno kuhala špinat na mlijeku...
ostavila je i izbrazdane kanjone u i po mom srcu..,
pa i danas u rijetkim trenucima kada mi kroz unutra prođu suze i kada mi kiša kroz otvorena usta uđe .,
srce mi je planeta tisuću vodopada.

Jedna je Ana nakon nje trebala od mene da je gledam kao što inače Ane gledam, ili na njih gledam., pa i zatvorenih očiju.
Bila je mračna i sada više nije, nosi boje i smije se., ali sam je lagao da je tako gledam.
Ne lažem nikada ako to ne liječi nekog drugog. , a ona je imala slomljen kralježak i u tijelu nehrđajući čelik.

Nakon nje malo sam više usmjeren na sebe. Smjerova imam više nego ruža vjetrova., ali umišljam si da su usmjereni prema meni.

Danas su Ane nešto sasvim drugo.
Jedna je španjolka i tek dolazi, druga je poluzločesta i polako odlazi.,
dok su treća i četvrta zapravo one prave.

Ponešto sam veći od nekada, teže podižem noge, ali sve lakše letim.., u vodi i u oblacima ja sam potpuno siguran i zaštićen..,
tamo moje dvije nove Ane dobro barataju tajnama i uglavnom imaju izdresirane vjetrove sa sobom.

Ne znam što se događa, prije sam Ane sretao da bi ostao mali, sada me ove dvije tjeraju da bude suprotno. One su ogromne, možda zato., da ne sjednu na mene iz nepažnje kada odmaramo noge.


- 17:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.05.2010.

Crveni lancuni i albino mačak

Žman, Dugi otok, dan 1.
Spavao sam dvadeset sati u komadu ne bi li izbrisao taloge misli koje su ostale za mnom u pjeni morske brazde što ju je izorao katamaran iz Zadra.
Osiromašeni uran i druge radioaktivne tvari ,
za jako visoke subvencije od vlade proizvođači cigli i keramike dodaju u materijale od kojih mi kasnije gradimo zidove, plafone, podove i terase,
a kad zurimo u te zidove, sve više neplodni od tih tvari vlada nas prisluškuje preko mobitela.
Sjećam se kada sam Orwela i Huaxleya tražio na policama pod znanstvenom fantastikom.
Pisali su utopije.
Žman. Jutro.
Maslac.Marmelada.
Kamenčići iz mora, neki mali , bučni i ručni strojevi i vila od soli i vjetra.
Podne.
Kulen iz Slavonije, vino sa Kornata, kruh iz Sali i kapula iz vrta ribareve žene…,
Uran, mobiteli, Jadranka Kosor,..
razotkrivanje tisućljetnog licemjerja katolicizma i olakšanje na wc školjci.
Nakon ručka otišao sam u divlja brda i prazne vreće punio pupoljcima kadulje u cvatu.
Prije cvijeta, tek u pupoljku, ta čudesna biljka mirisima mi je isprala i ono malo misli što sam ih čuvao kao zalog identitetu na koji sam naučen.
U razmacima između kadulje, brao sam šparuge, a u razmacima između šparuga divio se anđelima koji su izgradili Kornate.
Sigurno nisu bili katolici i nisu proizvodili cigle.
Otkupna cijena zlata drastično se srozava.
Veliki vođe vode nas u glad, pa zlato prodajemo u bescjenje za brašno..,
no, nekako je sada svima jasnije da je imalo lažni sjaj
Zaspati ću na jarkocrvenim lancunima,
oko kreveta suši se lavanda za zimske čajeve,
a oči mi se sjaje od mira koji ostaje na kraju dana.
Pored mene će zaspati albino mačak,..
Jadran je moj dnevni boravak.,
a bose noge odvest' će me do moje nove želje i ona će to znati kada me ugleda.



- 22:09 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.04.2010.

Nakon što je soba dobila nove boje

Kiša ispire boju sa mojih kapaka i ruku.
Posjekli su i stabla jedne moje šume,
kiša će isprati i njihove ruke.,
nadam se samo da će im na kapcima ostati preslike života
kojih su se drznuli taknuti.
Sting pjeva i na portugalskom, pogotovo večeras
kroz zidove moje nove sobe..,
a ona je, moja nova soba , zelena.
I puna je bića iz omiljenog anima crtanog filma.

Ego je jebena igračka., nije na baterije nego ima svoje napajanje
i svoju, potpuno novu umjetnu inteligenciju.
Ego je od nehrđajućeg čelika i tjera nas da noći bdijemo u sumnji,
jutra umivamo strahom
i da sreći uvijek postavljamo pitanja.
Bose su mi noge,
nepci premazani marcipanom., a one koji se egom igraju
nažalost, mogu samo žaliti.
I skuhati im čaj, pustiti dobru glazbu i čekati da pogriješe.

Kiša će nastaviti padati,
boje zidova uvijek mogu mijenjati.,
šparuge će zamijeniti marcipan, zbog gorčine i smrada mokraće.,
a oni koji su znali što je jače od ega.,
odavna su već vani, goli plešu pod kapljicama
i čekaju da im se pridružim.

..a meni su noge već bose
i lice mokro od kiše.

- 01:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.04.2010.

Dvigrad,grad letećih ljudi

Vraćam se u carstva riječi i pokretno nepokretnih slika,
gospođice Viam, djelomično i zbog vas.
Vraćam se jer imam reći sve što nisam
i sve što jesam , a u što sada više ne vjerujem.
Kao da sam imun na Sanaderovih slijedbenika ludilo,
na nove Nives, Vlatke, Simone i novog mačka, pile i Keruma....
da su moji gradonačelnici isti kao i tvoji, tek malo bezobrazniji
zbog razlike u godinama,
, da iz Pule još uvijek brodom ne mogu nikuda,
a krilima do Učke suh je zrak i letim u lice Buri.
Želim ti reći i da moja žena večeras malo hrče u krevetu
i da je opet zaspala na početku filma,
da je zapravo još ne poznajem
ali da da sam je oduvijek tražio kroz kišne kapi.
Imam ti reći i da je signal interneta u ovim novim sobama
puno slabiji nego u starim, no zato su naslage prijašnjih života
tanje, čišće, poroznije i daju se lakirati u nadu.....,
zato je jaka Bura sa Velebita u Žmanu, na Dugom otoku
što je negdje ispod mora naših očiju ipak spojen za Kornate..,
pa ako stvarno vidiš ispod površine ..ostvario sam još jedan san.
Draga moja, nadam se da ti je kamen koji si jučer mirisala
rekao,
da sirupi od bazge svoje cvijeće čekaju baš sa mjesta gdje si se jučer smijala...
i da nije lako uopće u jednom tijelu imati poremećaje žlijezda, mješoviti zbor u glavi, dlake u nosu i sjećanja na prošle živote.
Vrijeme je, Viam,
da se vratim doma,
među ljude koji dolaze sa moje planete ili bar zviježđa
jer se olako već pretvaram u čovjeka,
bez pardona
prema oblacima......, a da nisam siguran ni zašto je tome tako.

- 05:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2010.

Posebnost jedne ( i svih) kišnih kapi

Već sam odavno pobijedio. I sebe samoga i druge , nepoznate rivale..,
već sam odavno i poražen, upavo zbog toga.
No, tko god da misli kako sam sada ranjiviji ili manje oprezan dok letim,
prevario se je ..., ja sam sada samo vjerniji.
Vjeran sam glasovima koje glasno čujem, vjeran sam suncu.
Vjeran sam svojim pogreškama koje su mi učiteljice i jednako sam vjeran rješenjima..,
od kojim me uvijek iznova zaboli srčana klijetka.
Vjeran sam i sebi, drugome sebi, a ponekad i trećemu sebi..,,
iako onda zna biti jako bučno i zbunjnujuće.

Ti jesi posebna , bar u mojim ladicama., ti jesi netko tko je moja jutarnja rosa.
I jesi samo jedna u nizu, starim, preživio sam mnoge noći, jutra dolaze po navici.,
a i to se mjeri vremenom., a vrijeme se pak crta kao niz .
Jesi još i moja bivša, tehnički to tako zovemo, ali svježinu tvojih kapi, hladnoću tvoje vode
i samu ljepotu ne uvjetujem ja , a ne bi trebao ni itko drugi...,
tvoja je čarolija samo tvoja i ako se posebnom ne osjećaš, onda to i nisi.

Već se neko dulje vrijeme, a primjećujem po datumu zadnjeg posta, reflektivno ogledavam u moru, nebu i tišini..,
sve putevima srca, a da mi um ne kvari glazbu i pomalo zaključujem da u pravila ove igre koju tako vješto igram baš i ne vjerujem.
Biti će da samo imam sreće.
Posljednjih nekoliko mjeseci volio sam dvije nove žene.
Nove u odnosu na onu koju nikako ne prestajem voljeti, pa ipak, odnekuda jako stare.
Stare kao dogme ljubavi, stare kao strah., stare kao Freud i stare kao Vatikan.
Stare iz nekih nadanja i stare iz starog svemira.
Stare jer sam ih složio od kolaža još starijih i stare jer su zapinjale za prošlost.
I uvidio sam nešto važno,
da se još uvijek zapravo sjećam svih svojih prošlih života.
A u njima ljubav ne poznaje granice.
Ljubav ne pita o količini. Ljubav ne uspoređuje i ne važe.
Ljubav je sposobnost i ne nameće svoju snagu, ljubav ne može posjedovati i ljubav ne zna mjeriti.
Ljubav je samo davanje, ona ne uvjetuje.
Ljubav je slobodna, ali ne želi ići.., pa i kad želi ode, ali ne prestaje voljeti.
Ljubav se ne osjeća uvrijeđeno i ljubav ne poznaje vječnost.
Ona se samo u tišini , kao povjetarac sa zavjesom igra sa nama, našim srcem, strahovima i egom
i tjera nas da vani zamišljamo sunce, pa i onda kada ga nema.

Pokušao sam danas odrediti tko je u mome životu poseban i došao sam do dva odgovora koji čine moju istinu.
U mom životu poseban sam ja i svi , baš svi vi koje sam barem jednom osjetio.
Onaj tko to može shvatiti vjerovatno je i samome sebi poseban i onaj tko to razumije zna što je ljubav.

Ako to ne vidiš., ne brini, neću te ništa manje voljeti nego sada., nisi mi ništa manje posebna..,
a to što se pretvaraš u kišu, dok isparavaš sa tuđe kože i sa tuđeg dlana meni u oblake.,
to je ljubavi., tvoj put.
I na njemu traži ljubav, bez da je meni oduzimaš.
Ja te volim.,
bez obzira što još ni ne postojiš.

- 01:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 18.12.2009.

Internet me ne može vratiti u godišnja doba sa tobom

Nikada mi nije donijelo ništa dobro za oči
zurenje u vjetar..,
ipak, Decembre sam redovno
u svom umu zaustavio na rubovima škiljećih kapaka.,
i svoje odzurio.
Fino je baš što ti pogled pobjegne,
gledajući u ono što želiš ćuti
i onda se vjetar pretvara u vremeplov
da tamo i odeš.
Bole me leđa,
guraju naprijed valjda.,
obje strane.,
muška i ženska , kažu.
Teško je to i priznati , da sam usamljen,
a da se ne upletem u slike na kojima nisam.
Sporo ludim i pokušavam se i zabaviti, novi svjetski poredak
odvodi nas nazad u torove, pa se evo pripremam
da moje ludilo bude veće od tvog..,
jer će u torovima biti manje mjesta. ,a mislim.,
Internetom teško da ću naći mirise koji me vraćaju u godišnja doba.
Yovi je majka, Dalaj Lama ne slavi praznike.,
oboma nešto zavidim, ali ne po liniji biblijskih grijeha, nikako.
U mom gradu dijele Kiklopove statue od časti il' prestiža.,
a ja proklet u svom naumu da odletim,
nikako da odem u kino.
I kao i uvijek kada se probudim iz prašine , osim što tijelo krči kao
dugo neodsvirana ploča.....,
umom i unutarnjim dijelom kapaka
niskom se redaju sve moje sreće neusamljene.
Snijegom je majka zemlja pošamarala vukove , ovce i vilinsku djecu
i u mojem je gradu ledeno.
Na jako blizu od peći grijem svoje iza.,
osjećam da je vrijeme kada mi ne ide sam se zagrijati.,
osjećam da je vrijeme
da moja sunca pomognu malo.

- 03:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 02.12.2009.

Kreketanje na novu društvenu svijest

Nisam si baš
previše sa samim sobom...,
pa nezadovoljstvo koristim da sve manje i budem.
Priznao bih si , potiho i sada nesmotreno
da nije to dovoljno što se dajem.,
jer svijetu što ga po navici zovemo boljim
nije da sam čuda dao.
Tu me negdje spotiče i ta građanska neposlušnost
kad je gledam kao licemjernu
što zbog prirode ratnika u nama radije biramo
neposlušnost prema roditeljima
nego da sami pospremimo svoju sobu.

Uz zvukove Elvisa Costella i pjesmu koja svojim imenom
svaki stih refrena misli vraća na Veroniku.,
jer se tako i zove..,
pjesma , i Veronika onda.,
svom se drugu rastužujem što nam nisu krive svjetske banke
i druge svjetske stvari , koliko sami nismo zaslužni .,
a bolji svijet naravno
svi zaslužujemo i na njega imamo pravo.

Gradio sam danas , opet kule od pijeska.
Ali sam ovaj puta pijesak močio vodom
i tornjevima izrađivao kalupe.
Začepljena mi je desna nosnica,
stvarno se nadam da nije neka svinja zapela unutra.
Sutra odlazim u brda sa kojih je sišla moja baka davno.
Sjećam se da se tamo pokraj groblja .,
uzbrdo od sela ., voda sakuplja u kamenu
i ponekad ima i žaba..
Svaka o svemu krekeće, a nijedna sa svog lista ne pomiče papke.

Mučim me što je buka oko mene.,
svi glasno govore da su drugi krivi
što je nama loše..,
pa si šamaram koncentraciju na pravu istinu.,
a ta je da nam je loše jer si tako sami radimo.
Licemjerno je klikom klikati bjesomučno neku tužnu dječju afričku priču-.,
kada smo već stoti puta potjerali malu domesticilnu ciganku sa ulaza u zgradu.
Nije svijet kriv što je velik, a pogotovo nisu samo ONI koji vladaju
jer je njih tisuće puta manje nego Nas.

U mom gradu o svinjskoj gripi svi sve znaju
i kave puste i ćakule na nju troše.
Rijetki su , da ne kažem nitko.,
koji svom susjedu, oboljelom od obične..
baš zbog toliko svinjske u glavama
jedan limun ili malo meda odnijeli.

Tužna je ljudska sudbina što ne vidi dok joj se ne pokaže prstom.,
a o svemu sve zna i laje
kao da je tamo rođena.

Vjerujem u sutra, prekosutra ili drugi mjesec
gdje ćemo se učiti da je moć u nama
i da nam je sve dano na uvid u bolji svijet.,
ako nismo glavu držali pod vodom
dok su se dijelili limuni za susjede,
a izvadili smo je taman na vrijeme
za anketu o svinjskoj gripi .
.

- 05:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se