| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Možda je bolje ne stavljati opisom misli u kalup...
Izdvojene
Oplakane
Vjetar zna
Oči u oči
Kraj
Naranča, ponekad breskva
Tebi
Dvoje
Zaokupljena
Dio vječnosti
Dno
Zanesenjaci
Kolebanja
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
...čitam, volim, ponekad me i oduševe...
dijamantic
bambi
ljubavna
umjetnik
alkemija
muuki
puniša
jednaki smo
nik
quill
cvjetovi zla
marlene
satie
isadora
inventura mozga
kristijan pol andersen
mail....
Hvala...
...mom dragom Nikoli na prekrasnom novom dizajnu...
Riječi...
Yeah, like I was saying, after I jumped, it accured to me: life is perfect, life is the best! It's full of magic and beauty and surprises. You just don't see all that clearly when you're still there.
All I ever wanted was to reach Eloise. Just to reach her.
I did. And I ended up turning the world upside down on the way. Even if just for a moment. Wow!
"The Million Dollar Hotel"
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koji plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojeg ja zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Vesna Parun
Noćas bih mogao napisati
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Prijateljstvo
- Je li teško ili lako steći prijatelje?
- Teško, jer nekad mahneš nekom i on te možda ne vidi pa ga je teško dobiti za prijatelja.
- A što ako te vidi?
- Tada je lako.
...razgovor s jednim čeverogodišnjim djetetom...
Vrtlog tišine © 2006
Filozofiranje (ljubav)
- 01:19 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Već danima pišem post o slobodi... O takvoj kakvom je ja vidim, o onakvoj kakvom bismo je trebali smatrati. Sloboda je ono što svi priželjkujemo ili smatramo da imamo, no također jedna kontroverzna, tabu tema, koje se većina nas užasava. I iako imam potrebu pisati o slobodi, mislim da ona zapravo ne postoji bez ljubavi. Zbog toga kao uvod moram napisati par riječi o ljubavi. (Naslućujem da bi ovo filozofiranje moglo potrajati...) Sliku ljubavi kakvu većina ljudi danas ima nametnuli su nam stari mitovi. Oni govore da su ljudi bili hermafroditi i zbog toga se smatrali sebi dovoljnima te toliko moćnima da su odlučili zauzeti mjesto bogovima. Razjareni bogovi su odlučili kazniti ljude zbog tolike oholosti te su svakoga podijelili na dvije polovice – mušku i žensku i razasuli ih po svijetu. Od tada svatko traži svoju polovicu i uspiju li se pronaći i ujediniti, to je ljubav. Oduvijek sam vjerovala u pravu ljubav. U postojanje naše polovice koja nas traži po svijetu. Naravno, nisam slijepo vjerovala u spomenutu priču, ali sam vjerovala u bit. A bit je u tome da su naše polovice (nazovimo ih srodne duše) razasute po svijetu i da nas u nadi očekuju ili grozničavo traže (a neki se i prepuštaju rijeci sudbine da ih do voljene osobe odnese sama...). Vjerujem da za svakoga postoji duša upravo njemu namijenjena. Zajedništvo dviju duša koje su si suđene izazvat će sklad, harmoniju i međusobno nadopunjavanje. Iskusite li to, vjerojatno ćete požaliti što ste se mučili s mnogima prije, pokušavali pronaći ljubav tamo gdje je nije bilo, tratili godine i godine na nešto za što sada znate da nije bilo pravo. No sve je to put koji smo svi mi morali proći, iskustvo koje smo morali kroz život steći... Ne treba žaliti ni za kojim trenutkom, ma koliko loš bio. Jer oni nas modeliraju i usmjeravaju ka pravoj osobi. Možda živim u snovima i možda ću se jednoga dana ovome smijati. Možda ću biti povrijeđena i shvatiti da prava ljubav ne postoji. Možda će mi sutra pasti tegla s cvijećem na glavu. Postoji tisuću možda, no ipak odbijam razmišljati na taj način. Zbog toga iskreno vjerujem u ono što govorim i pišem, te stojim iza toga i branim svoje stavove makar se drugima učinili ludo optimistični i nesuvisli.  Naš voljeni umjetnik rekao je da je naivac i idealist jer slijepo vjeruje u vječnu ljubav prema jednoj, onoj pravoj, osobi. Mnogo nas se složilo s njime. Ovo moje viđenje, možda je jednako tako naivno, možda i bajkovito i pomalo ludo. Ipak, odlučih to podijeliti s vama i nadam se da ću naći bar jednog istomišljenika... (nastavak slijedi za koji dan...) |