U ljudskoj je prirodi da pametno misli i nelogichno djeluje

utorak, 24.03.2009.

MOJA ZLATNA DOLINA

“And in the end, it's not the years in your life that count. It's the life in your years.” (Abraham Lincoln)

Svakakve misli meni prodju kroz glavu isprid ovog ekrana…kad je covik ja, da ne znam sta radi, uvik misli o necemu sta nema veze ni s cim sto se momentalno dogadja u mom zivotu…Ja nako danas mislim…boze moj…svasta se dogadja danas….kad ja budem imala dicu, ma ja cu njih vozit u skolu I iz skole, za ruku priko ceste I da mu se nista ne dogodi..mislin se, a covice, pa necu moc stalno gledat u dite…najbolje da mu kupim pancirku I kacigu…mozda cak limeno odjelo, ka oni ratnici iz srednjeg vijeka…nakon sekunde sam shvatila da sam apsolutno pretjerala, jer ne samo sto uopce nisam ni blizu da postanem mama ( niti mi je to u cilju momentalno ) nego sam skuzila koliko sam licemjerna sa samom tom mislju….

Vozim se tako nekidan sa dvi moje prijateljice I pocnemo neku raspravu o kozi I najboljim proizvodima za njegu…kako smo dosli do mog oziljka na celu nemam pojma…ali kad sam im rekla da me s nekih 5 godina mala Ciganka, moja vrsnjakinja, pogodila kamenom u glavu, prvo su se odvalile smijat. Naravno, nisu mi povirovale, jerbo nikad nisu bile dio Balkana niti one znaju sto je nase djetinjstvo. Uostalom, Cigani su u Americi tek dio mita I ovakav komentar od moje strane za njih je bia “apsolutely random “ Kad su vidile da ne reagiram sa smijanjem, stvarno su ostale, kako mi rechemo- paf. Nisam se posli toga ni usudila spominjat sivanje bez anestezije I obecanje medicinske sestre da, ako budem dobra I ne budem puno plakala dok me sivaju, mogu ponit sa sebom extra mrezu za glavu koja je inache sluzila za pridrzavanje zavoja pa je stavit na svoju bebu celavicu.
Iste te godine ja sam vam krenula u skolu…nesluzbeno, naravno…jer sam bila jedina u mom naselju koja nije bila dovoljno stara za skolu…nisam jos cisto ni govorila slovo “R”, ali bome sam pratila grupu iz mog naselja Brda u Splitu sve do skole. Tamo bi me obichno pustili da sidin jedno 15 minuti I rekli mi da mogu ic doma. Bia je to moj ritual, svaki dan ic u skolu..dok mater nije saznala. Sta cu kad sam bila najmladja u kvartu!

Jeli smo sta nam se dalo, neki, kao ja, uz prijetnje da se nece dignit sa stola dok pijat nije polizan. Sve je bilo zasoljeno, meso se tamanilo ka da sutra ne postoji…prijevozno sredstvo bija je "karic" kojeg smo sami izradili, naravno bez kocnica, a na prvoj bmx-ci I pony-ju se kochnice nikad nisu koristile. Koristila se patika,a skoro uvik smo visili po makadamima. vozili smo biciklu bez ruku, nogu..haha...

Kad se samo sitin svog djetinjstva…onog perioda do prije rata, bilo je okupano najcistijim suncevim zrakama, ispunjeno tolikim veseljem da ja ne mogu pronac richi kojima bi to opisala. Kad sam konachno krenula u skolu, isli smo na noge, 15 minuti niz ulicu, auto me udrilo samo jednom, nista strasno. U mojoj osnovnoj skoli nikad nitko nije bolovao od ADD-a, eventualno su neki isli po prilagodjenom, a najgori problem su bile usenke u prvom I drugom osnovne. ucitelje se postovalo ka boga, i dizali bi se iz klupa kad bi oni ulazili. Mislim da sam zavrsila srednju skolu s mislju da su profesori nadnaravna bica. hahahaha.

U srednju skolu smo isli slavnom 37-om…nas milijun bi stalo u bus. Koji put se znalo desit da ti rusak ostane visit vanka, a tijelo unutra, kad bi se konachno vrata otvorila na nasoj zavrsnoj stanici, poispadali bi iz busa ka brdo riba iz mrize. Heheh…Slusali smo Azru, Stonese I Zeppeline, dilili sve sto smo imali…smoki nikad nije bia samo moj. A tako ni sendvic.Nikad nisam obolila od neke strasne bolescurine. uza sve to, naucili smo toliko o svitu oko nas, ne samo u zemljopisnom pogledu, vec i kulturno..spremni da se predstavimo jednog dana kao pravi akademski gradjani Republike Hrvatske!

A nako ja gledan ove moje Amerikance…djetinjstvo su proveli uz najmodernije igracke, u skolu su isli sa zutim autobusom, I nisu 8 godina bili s istim ljudima u razredu. Za marendu su imali svakakva cudesa, voce, sokic, masni sendvic…mi smo imali dvi kune I krafnu u “Berekina”…Za mi je nekako Amerikanaca..ne zato sta ih cigancica nije stigla opizdit matunon u glavu, nego zato sto iman osjecaj da rastu da budu strojevi…djetinjstvo provode u oklopima,prvo zutog autobusa, svoje sobe, maminog I tatinog auta, malla( trgovackog centra)I kupovine! Mislim das u zakonom ograniceni u mnogim stvarima…
Ljudi, prva Barbika je izisla 1959 godine u Americi…a u nas je dosla polovinom 80-ih…haha ka jucer se sican moje suside Sanje I Mirele I njihove barbike koja je stala na materinom ormaru..nisu je smile taknit dok ne prodju s 5 godinu. A kupili sui m je tamo negdi na jesen. Mos mislit koja je to bila motivacija za ucenje!! A koja tek festa kad cu je dobile!!
Milijun prica bi mogla ispricat iz svog djetinjstva I iz srednjoskolskih dana…milijun…I da mi se srest sa starim prijateljima, jos bi ih vise poteklo… a tijekom svih tih godina u pozadini nasih misli stajala je, ponosna, uspravna I cista- ruzicasta Amerika…boze moj, kako sam volila one njihove bile patike, one savrseno uredjene ulice na filmovima…imali su sve sta ti srce moze pozelit.Amerika je u nasim glavama bila zemlja u kojoj je sve lipo…tu se svira rock’n’roll, pare padaju sa stabala I mozes kupiti sve sto pozelis….mi smo, s druge strane bare pak, na sve morali cekati i sve si morao zasluziti...A za sve to vrime, moji vrsnjaci su se vozili u zutom autobusu, a Yugoslavia, I kasnije Hrvatska, su bile nepoznat pojam za njih. Stovise, ni dan danas, moji bivsi kolege ne znaju uperiti prstom na mapi I pronaci moju domovinu…da ne govorimo razumit je…a pogotovo razumit ono sta je meni drago I sta mi najvise nedostaje…moju zlatnu dolinu….pitate li se, dragi citatelji, di je nestala nasa zlatna dolina? Jel utekla sama ili smo je zaboravili? Koliko je vasa dolina bila zlatna?
Mozda je, mislim se, ona jos uvik tu…Ipak smo mi posebna generacija... Evo podizem moju papirnatu salicu americke kave u cast najlipshim godinama i najsretnijem djetinjstvu!! Jer da se ponovno rodim, volila bi da se rodin na istom mistu i u isto vrime...i da uzivam u najlipshim zrakama sunca prosutim po mojoj zlatnoj dolini- mom djetinjstvu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv