Vrlo Vrli Novi Svijet

“Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji i čije mi radosti nista ne znače ?!” -
Hermann Hesse

* * *

Gledao sam cigaretu. Brzo je sagorijevala. Sagorijevao sam brže od nje. Sve životne radosti, sva životna očekivanja, svaki trag dobrote, bili su stavljeni pod zajednički nazivnik razočaranja. Te male životne radosti, iskričave vrline umotane u celofan djetinje percepcije i doživljaja svijeta; ti maleni utisci koji duhu nešto znače, nalik na bezvremenskog svirača čije note odzvanjaju pustopoljinama kao što Straussov "Treasure Waltz" odjekuje vodama.

Ta simbioza, uvjetovana kozmičkom sinergijom, gdje svaki ton dodiruje eter poput oblaka raspršenih u jesenjem sutonu. Stablo je masivno, korjeni su duboki. Svaki list stabla života nedodirljiv je. Dodirljive su jedino grane koje se poput kostiju šire materijom, gdje duhu ostaje dovoljno prostora da na vjetru stvara morske valove koji se nezaustavljivo obrušavaju na temelje napuštene tvrđave, nalikujući kapima kiše koje padaju na vrhove kose čija živčana čvorišta odašilju signale kosmosu. Violine ne prestaju. Tromboni ne prestaju.

Oboe poput zmija vijugaju ostavljajući za sobom trag, isti onaj trag koji svjetlost uličnih lampi ostavlja na zamrznutoj noćnoj fotografiji. Crescendo života. Ultimativni kozmički orgazam koji se odavno poigrao materijom i svime što prebiva u njoj. Svjetlost se povlači pred sjenama baš kao što se zrake sunca povlače pred nakupinama prašine na gregorijanskim staklenim vitrajima. Ogromni lusteri koji osvetljavaju bidemeierske prostorije; masivni lomovi svjetlosti u plesnoj dvorani Zimskoga Dvora. Dvorci na Reini, ladanjske vile britanskih okruga i seoske kraljevske ruske nastambe pred kojima fijakeri odavno ne zastajkuju.

Taverne iza njišućih natpisa, bukovo drvo čiji pokisli bijeli premaz još uvijek govori "nomes est omen". Wildeovska kritika dekadencije, rousseauska romantičarska estetika, keatsovski romantičarski platonizam utopljeni u globalni Babilon. Javne kuće premještene u kavane. Moralni kurvarluk i desekracija duševnih radosti. Čulna zadovoljstva na razini životinjskih instinkata u doba parenja. Prozaični prikaz ubojstva humanog i etike kroz nietzscheovsko ubijanje boga.

Humani postulati prodani za kikiriki. Kukavičluk iza kolektivnog nesvjesnog. Kula od karata na temeljima one babilonske. I dok trublje odzvanjaju a klarinet i fagot se nastavljaju boriti sa violončelima za blagonaklonost Dunava, samo Ego zna gdje je zajebao.

* * *

"Dobro si?", glas poput uragana prekine grobnu tišinu. Na trenutak se lecnu, odloži olovku i zatvori teku.

"Jesam. Bilježim nešto. Nisam ni čuo kad si ušao."

Zavor je očito tražio mjesto gdje će se smjestiti. Gledao je prema stolcu kao da važe hoće li sjesti ili ne, a onda se uputi do prozora. Vani je padao snijeg. Sigurnost kampusa, stoljetna uvjetovanost komforu i koliko toliko lagodnom životu, unutar granica studentskoga grada postavili su neke odrednice. Nitko nije nikuda žurio. Ova snena popodneva, prožeta izmaglicom monotonije i melankolije, zvukovi Chopina na krckajućoj pozadini ploče na poslijeratnom gramofonu, weltschmerz daleko od njemačkog tla, 73-a koja će za koji dan ustupiti mjesto 74-oj godini, konzervativna determiniranost sa laganim aristokratskim konotacijama, gdje nikakva stihija hippie-izma nije nogom kročila, čak ni u predjele društvenih znanosti, ostavljale su kampus u nekoj vrsti zanosa.

Zahr pripali cigaretu. Ponudi Zavora. Pripale u tišini, očito u nekoj vrsti prešutnog dogovora da ne remete dinamiku "Nocturna". Zavor kao da na tren usmjeri pogled prema gramofonu dok su se viole pojačavale i jedva se primjetno nasmije. No, kao da je nešto nenapisano i neizrečeno govorilo da je bilo kakav izlaz iz melankolije, neprimjeren, čak nedopustiv. Zidovi, podovi, krovovi kampusa tome su se očito izričito protivili.

Snijeg koji je padao u masivnim krpama. Staze bez šetaća između aleja i masivnih stoljetnih zgrada. Zamrznuti moment u kojemu dvije siluete gledaju kroz prozor u polutmurno predbožićno poslijepodne.

"Kada osjećaš tugu koja je toliko jaka da ne ostavlja mjesta za ništa drugo..."

Zavorov komentar, izgovoren tiho, više za sebe, ni u jednom trenu nije narušio tihu eufoniju klavira. Nastavio je gledati kroz prozor, jednomjerno i dostojantveno,iza slabog dima cigarete.

Zahr dopusti da mu misli skrenu sa klavirskog adaggia. Taj tren, ne da je bio u trenutku i kako se kaže: dovoljan sam sebi, već potpuno stopljen sa prizmom prostorno vremenske idile. Vanjski i unutarnji prostor, vanjski i unutarnji utisci, stopili su se u jedan. Nije osjećao potrebu odgovarati prijatelju koji je tihom retorikom savršeno opisao njegovo unutarnje stanje, unutrašnje konflikte i razočaranost svijetom, ali težnjada svoje stanje preformulira u konstataciju bilo je jače.

"Jebem mu mater, Zavore, da si mi rekao da sam zasljepljena budala, manje bi me podjebao nego citiranjem Zole."

* * *

Kiša je otežavala spuštanje. Teške kapi razbijale su se o elisu dok su signalna svjetla naizmjenično treperila otkrivajući betonsku podlogu flourescentnog pravokutnog premaza. Znao je da joj neće biti problem savršeno prizemljiti letjelicu. Spuštala se u daleko gorim uvjetima. Mogla je parkirati helikopter na jedino prazno mjesto na parkingu u moru automobila.

"Hoćete da se ja popnem i spustim vam helikopter", ciničan glas odzvanjao je radio vezom.

"Ajde ne seri", odgovori.

Pogledao ju je. Spuštanje ipak je malo predugo trajalo. Pogleda ga na tren a onda zabrinuto vrati pogled na upravljac.

"Opasno se naginjemo ulijevo; nešto ne valja"

Znao je što ovaj pogled znači. Da se radilo o bilo kome drugome, pomislio bi na 1000 nepredvidljivih mogućnosti. Kada je o njoj bila riječ; kada je o njenim sposobnostima bila riječ...

"Želim detaljan scan repnog rotora, koaksijalnog rotora, lopatice, transmisije i lijeve strane trupa i sanjki"

"Nemamo vremena za ovo", omiljena plava kosa zaklanjala mu je pogled prema omiljenom licu. Nije se usuđivala skrenuti pogled sa upravljača i komandi ni za milisekund. Profesionalka. Najbolja od najboljih.

"Scan", zaurla.

"Malo strano tijelo kod vrata na trupu koje povezuje dva elektromagnetska čvorišta ispod lopatice i na sanjkama. Frekvencija nepoznata. Uzgon nemoguć. Čvorišta pokazuju jaka privlačna svojstva..."

Prekine robotski glas...."Magnet", reče.

Spusti vizir.

"Na infracrveno", naredi.

"Znaš da imaš samo jedan pokušaj?!", na sekundu se okrenu prema njemu.

Znao je. Opusti se na sekundu i zatvori oči. Naglo ih otvori i počne treptati. Bila je potrebna milisekunda da primijeti mali ljubičasto crni snop u moru crvenih blještećih linija. Slijedeće sekunde plazmatski udarač u lijevoj ruci napravi savršenu pukotinu u trupu. Zraka nestade. Helikopter se poravna.

"Spuštaj", poviče.

Udarac o pistu bio je strahovit. Osjećao je kao da mu se svaka kost pomakla s mjesta. Razaranje u zglobovima bilo je na rubu izdrživosti. Da su skočili i prepustili helikopter na milost i nemilost krovu zgrade ili ulici, broj mrtvih i ranjenih brojao bi se u desecima.

Pogleda Sony. Ništa. Naravno da joj ništa nije bilo. Ta žena isklesana je od čelika. Skidala je sa sebe zaštitnu pjenu i otkopčavala remenje. Ipak je, gotovo savršeno parkirala helikopter, niti metar od 10 centimetarnog ruba ili zaštitne ograde, kako su ga od mila zvali. Provalija od 150 i nešto metara nazirala se preko ruba, a bezbrojne zgrade megapolisa ocrtavale se u staklenim zidovima i Prom Comovima multidimenzionalnih piramida. Materija i hypersvemir na jednom mjestu koje je brojalo 50 milijuna duša. Prom Comovi, multidimenzionalne plošne letjelice, odvajale su se od površina piramida, dok su se druge vraćale i stapale se sa piramidama.

"Dolazim da ovo raspravimo", veza je odzvanjala hladnim glasom. Visoka gorostasna figura pratila je svoj glas brzo se krečući iz smjera nadzorne kolibe na sredini krova.

"Dođi", izgovori najhladnijim i najmirnijim glasom, pogledom tražeći Sonyne oči. Susrele su se na trenutak u prešutnom razumijevanju.

Visoka prilika nalazila se nekoliko metara od helikoptera i sigurnim hodom smanjivala distancu.

Iskoči na beton. Kiša po podlozi stvarala je privid futurističkog apstraktnog ogledala. Vrhovi okolnih zgrada očitavali su se u podlozi. Tisuću svjetala reflektiralo se od površine. I tisuće kapi kiše upamtilo je trenutak, zastajući na tijelu kojeg je Blofan brzim direktom pospremio na pod.

"Idemo", Sony je zakoračila ispred njega. lijevom mu rukom dodajući mantil, dok je desnom pospremila automatski pištolj u futrolu na pojasu.

Pustio ju je da se udalji. Dugi mantil osebujnog zaštitnog materijala lateksa i kože pripije mu se uz tijelo. Promatrao je kapi kiše kako se odbijaju od mantila. Izvuće poluautomatski pištolj i zagleda se u zgradu u daljini na kojoj je velikim plavim neonskim slovima pisalo "Hawai". Uperi pištolj u natpis i opali nekoliko puta. Rafal skine gornji lijevi kut slova W i okrznu A sa desne strane.

"Tu je sve počelo; tu će i sve završiti!", pomisli sa prezirom, gotovo gađenjem...Uđe u zgradu.

Slijedeće minute, nekoliko dronova i droida na hoverboardovima dolete do terase i započnu skenirati područje. Velika ratna letjelica spusti se na terasu, na mjesto pored helikoptera. Sedam kiborga visine preko tri metra izađe iz letjelice.

"Kapetane, on će to raditi tako dugo dok ga ne neutraliziramo", glas kiborga odzvoni terasom, okrečući se prema drugome.

"Polako", odgovori drugi kiborg, prekoračivši čovjeka koji se polagano počeo pridizati u sjedeći položaj. "Polako...kad iz Hawai-a izdaju naređenje, sravnit ćemo i njega i cijelu ovu zgradu sa zemljom... Nikakav tajno policijski imunitet neće ga spasiti!"

"Treba li nam rat sa tajnom policijom?", upita treći kiborg u pozadini.

"To će odlučiti odbor", odgovori kapetan. "Do tada, neka vježba gađanje...možda će mu slijedeće biti zadnje---"

Uđu u letjelicu koja se nekoliko sekundi kasnije udalji prema matičnoj zgradi. Velika holo zraka sa Hawai logom na tren obasja terasu. Nakon toga, terasa zapadne u mrak kojega je ispunjavala jedino krupna, dosadna kiša.

Oznake: vrlovrlinovisvijet, metafizički roman, Dalibor Mladenović, Astralni Blagoslov, Mobiusova ravnina, Prelazeći Rubikon

"Moderni rat protiv moderne metropolitanske države, može jedino biti vođen u paklu " - Nick Land ("Kant, Capital, and the Prohibition of Incest")

* * *


Nije ni malo dvojio u viziju dok je promatrao sivo nebo, šireći ruke da bi što bolje upio plazmatski naboj koji se kretao sa istoka. Atmosfera je bila fantastična. Osjeti punjenje dok mu se nekoliko munja poigravalo površinom tijela. Ispruži lijevu ruku i promotri munju koja se izdvojila iz nexusa i počela se kretati prema ramenu, granama dodirujući kožu, noseći mu poruke Atmosfere. Osjetio je svaki dah Atmosfere, svaki val sivila koji se u nijansama razdvajao u frekventivnom spektru, istovremeno napajajući energijom denzitete i korjene Stabla Života. Šireći ruke, lagano podigne glavu prema Atmosferi i izdahne bijelu sferu. Promatrao je munje kako okružuju sferu. Zatvori oči i uđe u Fazu. Mentalna ravan poput ogromne datasfere rasprši se u beskonačnom moru arhetipova. Stvori na glavi krunu i dozove Aon, pazeći da valovi Emanacije ne naruše spokoj mentalne ravni. Eoni sjedoše na krunu i naprave krug. Sedam arhetipova zabljesne dok se Aon iz središta kruga povezivao sa Eonima, bezgraničnim zrakama u rapsodiji svjetlosti i radijantne eufonije. Maknu pozornost od Aona i pogleda munje kako stvaraju kupolu oko njega. Svaka grana dodirnu krak krune, ekspandirajući svjetlost i stapajući Eone u jedan jedini val ljubičasto plavog spektra isprepletenog milijunima zraka. Ispruži ruke i podigne dlanove, odašiljajući Myriade ergova prema piramidama: Pogleda lijevo. Pogleda desno. Sivi svod Atmosfere stopi se sa njime dok je promatrao piramide na lijevoj i desnoj strani rijeke vremena. Myriade u svom plesu pozdrave beskrajne vrtloge unutar rijeke koji su završavali manifestiranim zvijezdama koje su davale život milijardama galaksija kroz denzitete. Izađe iz mentalnog plana dok se kupola od munja jednostavno raspršila kroz beskraj, dajući prednost Myriadama koje su zasjale površinama piramida. Piktogram zablješti pored desnog oka. Iz vira rijeke izađe bijela zraka po kojoj se kretao balon. Zraka nekoliko puta dodirne Atmosferu a onda krenu prema njemu. Zaustavi se u visini čela, dok se balon ravnomjerno kretao duž zrake. Zraka se raširi i nestane. Balon ispred njega proširi se do pune veličine. "Jedan ili dva putnika?", pomisli u trenutku prije nego li se ovojnica rastvori i iz balona izađu dvije blješteće siluete. Znao je da Sibius Anari neće progovoriti prije nego li im se obrati. A jako je dobro znao i da će njihov dolazak dovući još jednu priliku u Atmosferu. Tri...dva...jedan...Površina rijeke uzburka se mameći mu osmijeh na lice. Biće izađe iz vode, pričeka atmosferski val i dolebdi do njih.

"Vodoribo", zlobni osmijeh nije silazio sa Henokovog lica, "gosti me upravo prekinuli u jutarnjoj fiskulturi... Da ih otjeramo ili da ih saslušamo?"

"Ah", lijeno uzvrati Vodoriba. "Ako su već imali volje savijati vrijeme i prostor i prolaziti kroz atome i antimateriju samo da bi tebe vidjeli, barem dočekaj goste kako dolikuje. Protokoli, ovo, ono..."

"Mah", makne pogled sa Vodoribe, dodajući osmijehu sarkazam, te se okrene prema Sirianima. "Momci, karte na stol..."

* * *

Zadubljen u misli, gotovo je zaboravio da treba izaći na slijedećoj stanici. Komešanje putnika navade ga da podigne pogled i poprati pojedince koji su kretali prema izlazu. Nije mu se žurilo. Imao je još pola minute do stanice. Lijeno je ustao, stavio knjigu u ruksak, uhvatio prečku i lagano krenuo prema vratima. Treperava svjetla u tramvaju ispreplitala su se sa redovima ljudi koji su zbijeni čekali svoj red da izađu iz putujuće konzerve. Neki od njih, zaokupljeni svojim mislima, proučavali su pod, drugi su promatrali one oko sebe, treći su nezainteresirano gledali kroz prozor; rijetki su pratili prolazne natpise. Svjetleća neonska slova repetativno su se izmjenjivala u loopu, gdje bi otprilike svaka pedeseta obavijest bila nastavljena prvom, tako da je sumnjao da je bilo tko normalan bio sposoban zadržati fokus na obavijestima duže od dvije-tri minute u komadu. Uznapredovali suton stapao se sa narančastim i plavim svjetlima koja su ulici davala pomalo futurističan štih. Zabaci ruksak na rame, pričeka da se promet rasčisti i prijeđe ulicu. Imao je vremena. U pedesetek minuta obići će nekoliko dućana, pozdraviti prijatelja na elektronskom odjelu San Marta, možda na kratko svratiti do obližnje knjižare i popiti u lokalu Starfit-a proteinski shake ili frape. Predvidljivih skoro sat vremena utrošenih na sitne ustupke samom sebi. Nije loše za završetak radnog tjedna i uvertiru u opuštene sate sa društvom. Ulazeći u San Mart, zastane na tren i uputi se do trafike po cigarete i najnoviji broj Viral magazina. Pogleda kroz izlog te naglo zastane.

U djeliću sekunde okrene se i potrči van iz centra te nastavi trčati po pločniku. Nakon petnaestak sekundi sustigne žensku priliku koju je bio ugledao kroz izlog.

"Pa kud si uranila?, upita zadihan, promatrajući atraktivnu žensku priliku koja mu se iskreno nasmije od uha do uha. Visoka brineta nekoliko ga je sekundi promatrala, osmijehom ističući dvije jamice na rubovima usana koje su ga tjerale do ljubavnog ludila.

"Odlučila sam malo uraniti", nastavila ga je blagonaklono, pomalo ispitivački promatrati, prekriživši ruke ispod grudi. Drugi indikator njegovog ljubavnog ludila. A znao je da zna. I znao je da ga time podjebava.

"Mislio sam obići par dućana i skočiti do Franka gore u odjel, ali, mogu uraniti i sa tobom. Ako želiš...", nesigurno je pogledao prema njoj, pokušavajući sakriti nesigurnost i nervozu.

"Ako hoćeš, idemo. Ako nećeš, obavi što imaš pa se tamo nađemo", osmijeh se stanjio ali oči su se i dalje smijale.

Podjebava ga. Podjebava ga. Nije ovo bio prijedlog. Ovo je bio test. Ma koji test. Ovo je bio jebeni ultimatum.
1. Glumi sebi
2. Pokušaj glumiti njoj...
U oba slučaja dođe ga na isto - glumiti sebi.

"Ma idem...", nasmije se, pokušavajući ostaviti "ajde ok" dojam u nepostojećoj "ili/ili" situaciji.

"Ajde kad sam te nagovorila", osmijeh se ponovno razvuće od uha do uha, "kad si već, ovako ´na prepad`, `nagovoren`", jamice su se isticale, ostavljajući ga u stanju slatke nelagode. Uhvati ga pod ruku i krenu prema In Bar-u.

Hodali su polagano, prebacujući nogu pred nogu toliko sporo, da mu se činilo da bi mogao napisati kratak esej između svakog koraka. Imao je 1000 tema u glavi sa kojima bi započeo razgovor. Trenutno mu niti jedna nije padala na pamet. Nije mogao odvagnuti da li je ovo iz njegove perspektive ugodna ili neugodna šutnja. Pogledao ju je netremice. Izgledala je smireno. Znači, ugodna šutnja. A opet...

Pokuša prekinuti šutnju. Bezuspješno. Ništa nije izlazilo iz njega. U njezinoj blizini osjećao se malim; nebitnim. Sve što bi rekao, zvučalo je kao da govori netko drugi. Kad bi pokušao ostaviti dojam na nju, sam bi sebi ispadao glup. Kad bi pokušao biti bezobrazno realan, sam bi sebi ispadao običan, profan, vulgaran i bez takta. Nije znao u kolikoj se mjeri njegovi utisci preklapaju sa njenim dojmovima a u kolikoj mjeri se poklapaju sa njegovim vlastitim frustracijama i nesigurnošću. Volio ju je. Njegovi vršnjaci i kasnija generacija koja je već stasala vole koristiti neutralni i distinktni izraz "sviđati se". Ne, sve su to konvencijska sranja unutar društvenih mediokriteta, da se jasni osjećaji stave u drugi plan. Između "sviđanja" i zaljubljenosti postoji ogromna razlika. Sviđati se nekome može bilo što, sa uključenim minimumom osjetilne percepcije; no biti zaljubljen uključuje najiskrenije, najdublje i najskrivenije osjećaje. Zato smo krhki, zato smo slabi, zato smo nesigurni, zato upadamo u kojekakve situacije gdje stpljenje, razumijevanju i tolerancija često postanu glavni imperativi iskušenja. Fatalizam postaje instrument propitkivanja sebe, a mistični aspekti sredstva traženja odgovora.

Zastanu na raskršću. Široka avenija pred njima otvarala se u oba smjera. Veliki park s desne strane sa drvoredom jasena i livadom u daljini bio je omiljeno mjesto okupljanja kvartovskih porodica subotom i nedjeljom, gdje bi sve klupice u aleji i po livadi bile zauzete hordama piknik posjetitelja. Ovdje su vladale još uvijek nekakve porodične tradicionalne vrijednosti kakvih nije bilo u ostatku grada, vjerojatno ni u većem dijelu države. Možda zbog gomile doseljenika iz drugih zemalja koji su sa sobom donijeli onaj tradicionalni štih porodičnog zajedništva "u dobru i u zlu", pa je iz tog rakursa sve djelovalo kao mala društvena idila užih i širih familijarnih okupljanja, za koje bi mnogi partijarharni politički konzervativci desničari dali i lijevu i desnu ruku u vatru da zgrnu političke poene na stabilnoj porodici kao stupu društva i zajednice.

Kroz uličnu rasvjetu nazirao je konture sivih oblaka koji su na noćnom nebu oslikavali siluete u grotesknoj igri svjetla i sjene, crnila i sivila. Zrak je počeo mirisati na kišu. Jesenja svježina kasnog listopada. Uživao je u svakom danu omiljenog godišnjeg doba. Ono što je drugima bilo depresivno kod jeseni, njega je ispunjavalo. Pogleda prema njoj. Odlučio je prekinuti tišinu. Svu energiju kreativnog uloži u slavobitnu misao koja se polako ali sugurno počne formirati u riječi. A riječi u rečenicu. Antologijsku rečenicu.

"Izgleda da će kiša", bilo je sve što je izašlo iz njega, udaljeno, nedefinirano i distancirano.

"Ha?", zbunjeno ga pogleda a zatim pogleda prema nebu. "Mogla bi pasti..."

Debilu. Autosaboteru. Kukavico. Pičko.

"Jesi gladna možda", ostane iznenađen izrečenim. Odkud sad to? O tome nije razmišljao. Nije vagao. Riječi prije misli? Ili nije bio ni svjestan vlastitih misli?

"Upravo sam na to pomislila sekundu prije nego si me pitao", pritisnu mu ruku jače uz sebe.

Šutke prehodaju 40 metara i uđu u najbolju kvartovsku pečenjaru. Putem mu pogled skrenu na drugu stranu ulice. Djeca u parku spuštala su se sa ogromnog tobogana. Dvije majke, možda dadilje, ugodno su čarljale dok su promatrale djecu na njihaljkama. Jedno dijete zastane sa igrom u pijesku i počne negodovati na riječi neke žene, vjerojatno majke koja je željela otići kući. U jednom trenu, dijete ga pogleda. Leon jedva primjetno mahne slobodnom rukom. Već slijedećeg trena žena uhvati dijete za ruku, objašnjavajuću mu vjerojatno koliko je kasno te da će se sutra vratiti na igralište. Pretpostavljao je da za petnaestak minuta na igralištu više neće biti žive duše.

Uđu u Grill Hub. Promatrao ju je kako naručuje dupli hamburger i kolu. Njemu je bio dovoljan samo hot dog i mala porcija fritesa. Uzeli su za van. Taman dok je pružio karticu na kasi i rekao joj "na mene je" zazvoni mobitel.

"Alo?", reče, istovremeno uzimajući karticu od konobara.

"U In-u sam", začuje Simonov glas. "Sjeo sam u prvi separe do prozora. Sana bi trebala doći svaki čas"

"Tu je Sana". Pogleda Sanu koja mu sekundu prije pošalje upit glavom. "Simon je"

"Za pet minuta smo tamo", reče mu, prinoseći slamku usnama. Promatrao ju je kako povlaći duuuuuugi gutljaj kole.

"Pa gdje ste se uspjeli slučajno sudariti, vraže nestašni", Simonov smijeh sa druge strane ispunjavao ga je tihim ponosom. Ponosom one vrste: nemam neka muda, stid mi nije slabija strana, trčim maraton za ženama ali nekako se uvijek provućem do cilja.

"Znaš što se kaže za slučajnosti.... Vjerujem u njih, ali im ne vjerujem", nasmije se, trudeći se okretanjem glave sakriti dojmove od Saninog pogleda.

"Pretpostavljam da ti je već rekla da odlazi u Boston na specijalizaciju u ponedjeljak. Htjela nas je sve za stolom da nam to saopći kao društvu. Neće je biti pola godine ovdje. Do svibnja."

Pogleda Sanu. Trudio se da mu ton glasa ne podrhtava; da ostane ravnomjeran, prepoznatljiv.

"Nije", reče, trudeći se zadržati pogled što duže na sjajnoj reklami grilla iza konobara i kase. "Vidimo se za koji minut", reče i prekine vezu.

"Koji sam ja idiot", pomisli.


* * *

"Ubrzaj", stajao je nagnut nad Tronom, dok je kobaltno plava svjetlost savijala Siriansko Jaje.

"Ovojnica nije predviđena za tu frekvenciju. Multiverzum bi se mogao oštetiti na rubnim točkama", svjetlosno biće lebdjelo je glavom okrenutom prema njemu i tijelom okrenutim prema ovojnici Jajeta, gdje je završavao dugi radijantni plašt. Rub plašta dodirivao je ovojnicu stvarajući sitne bljeskove elektriciteta.

"Ubrzaj, tako ti svega...", ogromna lavlja griva nadvije se nad biće. "Čekaju nas u Pojasu. Cijela armada čeka MENE", gotovo radosno zacvrkuta, što je značilo grmljavinu od koje je zadrhtalo korjenje StabloJame kroz koju su prolazili. Izletješe iz krošnje brzinom koja bi se oku naviknutom na atmosferske promjene, mogla činiti kao lom svjetlosti kroz kapi rose na vlažnom listu.

"Ušli smo u materiju", Laaat odasla misao sa kojom sve prisutne siluete u nanosekundi počnu korespondirati. Dlakave uši uhvatile su impuls, ali na žalost sve se odigralo prebrzo za mentalan prijevod.

"Reci svojima da to ne rade više", obrati se biću pored sebe. "Ili neka uspore misao..."

"U redu", biće ga pogleda i taj tren, Henok postade svjestan situacije. Nije on njima naređivao. On je prema njima bio dijete kojeg strpljivi roditelji puštaju da ima privid kontrole. Oni su bili njegovi mentori; njegova pokretačka Sila.

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe, vrlovrlinovisvijet, Dalibor Mladenović

Kataklizma odnese milijardu života u jednoj noći.

Predrasude unište milijardu života tokom evolucije.

Vrata Oriona i dalje su čekala spremna da prime nove Adepte.

Kroz točku singularnosti letjelice su se probijale eonima i
mijenjale ustroj svemira nekoliko puta u sekundi.

Sve to, misao nije mogla pohvatati. Sve to, svijest nije
mogla pojmiti.

Na rubovima Univerzuma Stvoritelji postaviše na stotinu
Arhitekata, čija svjetlosna tijela počeše presti Mrežu
Života.

Linije struna na rubnim dijelovima Univerzuma
očitavale su proboj eufonije koja ispuni cijelu kozmičku
skalu.

Na koloniji Zeta 2 pojavnost kao takva nije postojala.
Lyreani postanu Thetani, materiju zamijeni plinovito stanje
koje se počelo sagorijevanjem atmosfere pretvarati u eter.

Jaki miris ozona nakon entropije ispuni cijelu Prazninu.

Stara Božanstva ustupila su mjesto novima.

Svijet pojavnosti posta svijet ideja i piktograma.

Kada bi piktogram postao arhetipom, Arhitekti bi isti tren
formirali novu plinovitu Nebulu.

Kada bi se arhetip razgradio u niz simbola, plinovite komete
i plinovite planete nicale bi diljem Svemira.

Unutar mozaika bi stvoren Kosmos, hladna crna masa kojoj
Arhitekti dadu protežnost, volumen i moć stvaranja.

I bi stvoren Kaos.

Antimaterija pokrene proces nekonsolidacije koji načelom
paradoksa suzbije entropiju i zarobi je u Nexus Kaosa.

Nova Božanstva, prolazeći točkom singularnosti, uđu u Nexus
i zamoliše Arhitekte za svjetlosni imput.

Radijantna svjetlost obasja Svemir dok se Nexus poput
ljušture rastvarao i svjetlost, koja kao da je probila ljusku
jajeta, izbaci novo sjeme života u Kaos.

Zraka svjetlosti prođe kroz Kaos i pređe u nepoznato, dok su
Arhitekti i Nova Božanstva promatrali novu paradigmu
stvaranja.

Zbunjenost je najbliže stanje koje može objasniti njihovo
reagiranje na novu enigmu.

Svi poznati protokoli stvaranja bijahu zaobiđeni.

Događalo se nešto novo i nepredvidljivo.

Kroz Vratnice Oriona na milijarde letjelica dođe u
milisekundi do granica Kaosa.

Iza Kaosa postojao je još jedan Svemir; tih, miran i
prijeteći.

Stajao je postojan iza ruba Univerzuma. Zadnja Piramida
Geneze više nije bila granica postojećega.

Visoka bijela solarna bića izađu iz letjelica i zastanu kod Piramide, taman da posvjedoće njezinu otvaranju.

Vratnice piramide podigoše se do pola njezine visine a na pragu se pojavi ogromna tamno smeđa pojava enormno velike grive koja je gorjela prodornim zlatnim plamenom.

U lijevoj ruci bijaše štit. U desnoj ruci bijaše mač.

Vidjevši simbol na štitu, solarna bića, Arhitekti i Kreatori
usmjeriše svoju svijest prema stanju zbunjenosti i potpune nemoći.

"Henok", jedna jedina misao od svih njih odzvoni Univerzumom.

Biće podigne glavu. U očima mu se naziralo stanje koje bi vrlo lako mogli prevesti kao čisto zadovoljstvo, isprekidano linijama podsmijeha.

Biće zakoraći Univerzumom i zaustavi se ispred prvih linija
solarnih bića. Malo stvorenje slično jegulji vrzmalo mu se oko nogu.

"Vodoriba", druga zajednička misao od sviju ispuni Univerzum.

Biće pogleda cijelu nepreglednu prvu liniju solarnih bića, u čas bi svjesno i Arhitekata...i Kreatora...i Novih Božanstava...

Usta ogromnog bića razvukoše se u nešto što bi mogli protumačiti kao prezriv osmijeh.

Sibius Anari, poznatiji kao Sirius A solarna bića, odmahnu glavama u nedoumici.

Biće ih zadovoljno još jednom prijeđe pogledom, još jednom bi svjestan Arhitekata, Kreatora i Novih Božanstava...I reče glasom koji pogodi Univerzum poput najjačeg zemljotresa izvan poznate rihterove skale:

"Šta je pičke? Novi svemir? Hoćete kurac. Donosim vam Scorpio Konstelaciju, Svemir iza Svemira, da sa Škorpionom izravnamo račune jednom za svagda!"

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe