Vrlo Vrli Novi Svijet

"Od trenutka rođenja po nužnosti smo nagnani da se borimo za prilagodbu našeg opažanja kako bi ono odgovaralo zahtjevima ovoga sustava, sistemom koji upravlja našim životima zbog jednostavne činjenice da smo u taj sustav uklopljeni samim svojim rođenjem. Stoga su vračevi bili posve u pravu vjerujući da je čin opazanja ovog sustava i neposrednog opažanja energije ono što osobu preoblikuje u vrača" - Don Huan (Castaneda - "Umijeće Sanjanja")


* * *


Prostrana livada širila se na sve strane, kilometrima, ostavljajući promatraču samo dojam pozitivne ništavnosti u moru univerzuma. Zelene travke ispod kristalno plavog neba vijorile su jednoglasno u ritmu laganog njihanja od blagog povjetarca. Nalikovalo je na kozmički valcer, gdje priroda uzima ulogu dirigenta dok tisuće malih segmenata radosno vijore, trepere i muziciraju u ritmu svjetla. U ritmu slobode. Energija se dala osjetiti svakim svojim atomom. Svakom svojom molekulom. Sve je bilo - lagano. Na momente fluidno a na momente potpuno prozračno. Energije vjetra, zraka, vode savršeno su u sebi ucrtavale tragove etera i dijelove razrijeđene supstance zemlje, koja je davala kozmički značaj ostalim elementima. Materija je konačno postala potpuno ravnopravna ostalim elementima, nigdje se ne ističući niti ne uzimajući dominaciju nad ostalima, ali niti ne posustajući kada bi se ostali elementi počeli izborijevati za svoju ravnotežu.

Svemir je doživio sklad. Zrak, toliko lagan da je svaki udisaj ostavljao na tisuće dojmova i sitnijih senzacija koje su polagano počele otpetljavati ogromno klupko velikih senzacija koje su tvorile univerzum. Nebo je bilo otvoreno. Ukoliko je čovjek imao potrebu zažmiriti i zatvorenim očima vidjeti mentalnu sliku svega toga što ga je okruživalo, vidio bi ogromnu zlatnu zraku, koja se poput sunovrata spušta niz nebeski svod prema raznima stranama svijeta, ostavljajući središnji dio poput kupolaste fontane bistrine i nevjerojatne količine svjetlosti, koja se slijevala u svim duginim bojama, tvoreći spektar potpune apstrakcije još apstraktnijim, kada se uzme u obzir da su dugine boje završavale u nizovima od 365 zraka koje su se isprelijevale u barem 300 nijansi nikad viđenih boja i oblika. Treperava svjetlost odavala je prisutnost tisuća malih svjetalca po tamno plavom nebu iza zatvorenih kapaka, dok se na milijune zvijezda slijevalo niz ogromne fontane prema Mjesečevoj sferi, blještavoj od tisuća svjetala iz tisuća prstenova koji su okruživali Mjesec, potpuno različit od onog na kojeg bi čovjek bio navikao.

Ukoliko bi čovjek pogledao prema suncu, vidio bi zlatnu raspršenu svjetlost koja je u sebi obuhvačala svjetlost tisuća sunaca, toliko disperziranu u denzitetskim prazninama da je svjetlost savršeno odgovarala svakome, ma koliko bi se pojačavala. Ovdje više nije bilo zakona svemira koji su iz Sunca krali samo ono što je trebalo da se nahrani materija. Ne...Ovo je bila priroda balansa. Ništa vampirskog u njoj nije postojalo. Samo savšena ravnoteža koja je dovodila čovjeka do stanja nezamislivih prosječnom umu, opterećenog materijalnim paradigmama i sklonog racionaliziranju. Ovo je bio novi svijet, nova dimenzija, nova granica postavljena na samim granicama između božanskog i onoga što se nekad zvalo relativnim. Bilo bi pretenciozno reći da je sve ovo bilo nešto apsolutno, ali da je bio otisak apsolutnog, definitivno je. Kad bi čovjek otvorio oči, vidio bi da se prava, nebesko tamno plava boja svemira prostire univerzumima savršene skladnosti i čistoće prema sferi koju je promatrao, očišćen od bilo čega što bi mu ometalo vizir i moć neposrednog promatranja. Čovjek je ovdje bio promatrač koji je promatrao sebe i stvari oko sebe koje su ujedno bile u njemu a kojih je on sam bio savršeni dio.

Cjelina u jednini i jednina u cjelini. Fluidnost zlatnoga plamena kroz blještavila čiste mudrosti kraljevski plavog plamenog obzora koji se rasprostirao gdje god bi sezalo oko. Ukoliko je čovjek u to htio uključiti i svoj duh, duh bi ostajao opijen dojmovima potpune ispunjenosti, bez obzira išao ga čovjek svjesno osvještavati ili ne; povezanost duha sa svim ovim sferama bila je ravna jednoj jednostavnoj potvrdi: "dobrodošao kući!". Između duha i praznine više nije stajalo ništa jer duh je konačno postao kist koji je oslikavao tu prazninu - neposredno i na temelju direktnih utisaka dobijenih od samoga svemira...od samog tvorca. Arhitektura više svjesti provedena kroz nizove fraktala prema čas prizmoidnoj, čas stožastoj sferi iz koje bi izlazila po želji u obliku najčišćeg dijamanta, kroz portale najčišće bistrine i bezvremenske mudrosti; neokaljana i savršeno prožeta eonima i ergovima sveobuhvatnosti.

Njuh je bio neporedan. Njušeno je postalo stvarno a onaj koji njuši apstraktan alat prema sferama savršene istine i direktnosti. Sluh je postao školjka veća od samoga svemira, izvijajući se kroz prizme beskonačne svjetlosti koje bi se razlijevale u svim poznatim i nepoznatim bojama, poput dječje percepcije suočene sa prizorom kaleidoskopa. Čovjek je u tim trenucima postao djetetom. Bio je deva. Bio je lav. Pobijedio je zmaja u sebi i sam postao zmaj, da bi na kraju postao djetetom, pomirivši u sebi i devu i lava i zmaja. Nietzsche je vidio jasno ovu sferu...u to nije bilo sumnje. Potoci blještavila ispresijecali su nizove šuma, gdje su redovi bjelogorica, crnogorica i zimzelenog drveća dosezali visine prosječnih planina. Ukoliko bi čovjek bolje pogledao, uočio bi da su šume same po sebi ispunjene planinama, odromnim masivima iz kojih i oko kojih rastu drveća koja na kraju završavaju na istoj visini. Nevjerojatna igra prirode, prožeta arhitekturom viših civilizacija i estetikom čiste svijesti.

Sve je postalo jedan ogroman organizam prožet tisućama sitnih rilaca i senzora koji samo čekaju gdje će zapaziti novu realnost i oslušnuti novo postojanje. A svemir je sam po sebi postojanje lišeno identiteta, lišeno strasti i uvjetovano čistom voljom za stvaranjem. Arhetip vječitog savršenstva kroz igru stvaranja i rastvaranja, plošnosti i bezobličnosti. Ukoliko bi čovjek promotrio livadu sa svih strana istovremeno, sve do pojasa gdje se stapa sa šumama...brdovitim šumama ili šumovitim brdima, kako komu drago, vidio bi ogromna zakrivljenja u vidnom polju. Kad da je prostor sam po sebi dobio jš dvije dimenzije. Ma što dvije? Tri dimenzije. Sve unutar viđenog postalo je samo po sebi uvjetovano oblikom i gustoćom, toliko karakterističnim za materijalna tijela; osim što ovo nisu bila materijalna tijela, već sfera unutar materijalne sfere koja je ujedno izvan nje i čiji je materijalna sfera sasvim mali dio, sasvim mali dijelić u beskonačnosti univerzuma.

Ta igra postojanja i novih i nezamislivih normalnoj ljudskoj percepciji oblika, postajala bi sve zanimljivija i razigranija kako bi čovjek počeo obraćati pažnju na detalje. Svaki detalj iznosio bi pred njega mnoštvo drugih detalja, bilo da gleda odbljesak svjetla kroz zraku isijavanja na umjereno ubrzanoj površini potoka, bilo da gleda neki oblik koji mu je ostao poznat iz materijalnog svijeta. Da li gledao polja, pšenicu, nebo, zrak, vodu, lišće, uvijek bi u njima vidio nešto što nikad prije nije vidio a što je bilo i postalo jasno kao dan, kao sastavni dio nečega što do jučer nije mogao ni zamisliti, a kamo li percipirati postojećim osjetilima. Svemir je postao mjesto koje se jednostavno zgusnulo u svojoj mudrosti u jedan jedini krajolik i pokazalo svoje naličje u odrazu nečega što ga je moglo prihvatiti. I reflektirati, naravno.

Čovjek ovdje ne bi uvidio koliko je malen, nego koliko je velik. Koliko je univerzalan a opet integriran sa svime i balansiran u sebi do neslučenih granica. Ovdje nije bilo potrebe za umom. Ovdje nije trebao jalov promatrač koji će loše prevoditi impulse sadašnjosti. Ovdje je bio potreban samo istinski sustav samoga sebe. Sustav lišen bilo kakvih sustava osim same esencije bitka, svjetlosti čistoga bića u moru radijantnog odbljeska svemira u jedinstvu i beskonačnosti.

Zraka svjetlosti na površini mirnoga mora - to je bio svemir, neposredan i nepreveden. Odraz svog lika u zrcalu nabujalog potoka...i to je bio svemir unutar nas i oko nas, nepreveden i rastegnut u svim smjerovima vječnosti koja ne poznaje smjerove. Vektor nezaobilaznosti tamo gdje se sve zaobilazi. Paradoks, eklektika, sinergija i sinkretika već viđenog i nikad viđenog, već osjetljivog i nikad dosegljivog. Sva mora slijevala su se u jedan rukavac, a destinacija rukavca bila je svugdje. U svemu i u svima. Opet ulijevanje u rukavac. Petlja. Sinergija. Osmica. Spiralnost. Stup rasta i pada kroz unutrašnja i vanjska postojanja nepostoječeg i besmisleno jasnog. Bezobrazno čistog i beskompromisno direktnog. Bez maski. Bez kozmetike. Bez celofana i bez forme. Čista suština. Esencija svega dosegnutog i svega porečenog i neizrečenog, svega potvrđenog i neizrecivog. Sve ali istovremeno i jedno.Jedno ali istovremeno i sve. I svašta i ništa. I najmanje i najveće.

Bezebrazna, gotovo dječja i nevina igra sažimanja i prožimanja, jedinstva i sveobuhvatnosti, oblika i bezobličnosti, organskog i anorganskog, plinovitog i fluidnog, eteričnog i materijalnog, relativnog i apsolutnog a opet jasno ko dan i neshvatljivo istovremeno. Sve što je stvoreno bivalo je u onom što je stvoreno i sve stvoreno bivalo je dio onoga što ga je stvaralo. Bez oblika a opet savršene forme, bez forme a opet savršenog oblika. Frekvencija nespoznatljivosti i energija prihvaćanja. Latentnost u jednom dodiru i raspadanje u punini bezdodirnosti i gotovo lateralne bezosjećajnosti, da bi osjećaj i dodir mogli biti potpuni u svojoj nepotpunosti i nesavršenstvu. Tvoreći samo jedno - Savršenstvo.

Ako bi se na kratko i pojavio neki zalutali oblak, on bi se pojavio u nebu. Ne na nebu. Nije bilo nikakve optičke iluzije da oblak nije sastavni dio neba. Oblak i nebo bili su jednina. Vlati trave okretale bi se uvijek u istom smjeru kako bi čovjek prolazio. Dodirivale bi ga lagano po bosim tabanima i škakljale tetive dok bi čovjek neumoljivo koračao kroz sve jača i jača iskustva. Gotovo opipljiva u svakom trenutku. Livada trenutka. Zemlja sadašnjosti.

Zaustavio bi se pored potoka i umočio ruku kroz modro sivkastu površinu vode i osjetio tisuće senzacija kako ga ispunjavaju mudrošću svemira. Neka bi nastavio do šume prateći potok, hlad i tamno zelenilo odavali bi mu jednu od najskrivenijih tajni svemira, dok bi mu hladna voda držala sva čula otvorenima i budnima. Struje vječnosti prolazile bi kroz čovjekovo tijelo, duh i energetske centre, sjedinivši se zauvijek sa njegovom svijesti. Neka bi se čovjek nastavio penjati po prvom brdu, dok bi potok nastavio teći prema vrhu planine; da, prema vrhu planine, čovjek bi osjetio pod nogama uzdizanje materije van nje same, dok bi mu kozmički oslonac prestavljala "bitka" tamno i svjetlo zelenog, već kako bi se sunčeve zrake odbijale od potoka i kroz lišče šume planine.

U jednom trenu, nebo bi postalo planina a planina potok. Potok bi postao šuma a šuma bi postala livada. Livada bi postala čovjekom a čovjek bi se i dalje penjao svjestan sebe i svoje univerzalne uloge u novome univerzalnome poretku; to jest, starome samo novome za čovjeka koji se ponovno vratio u njega, nakon eona švrljanja po marginalnim zabitima materije i spuštanja magičnim liftovima u središta samih bespuća poluistine i čudnovatih kriterija, koji sa samom prirodom imaju veze ko on sa nebom koje se ovdje nikako nije moglo zacrniti. Crnilo je ovdje bilo prolazno. Odsjaj. Čudnovata masa dok bi sunce razorkrivalo sjene ispod svakog kamena zelenosmeđih i tamnozelenih nanosa.

Čudnovata pojava dok bi sunce podizalo svojim zrakama podnožja riječnih i potočnih nanosa i kamenja da ih okupa u moru istine i direktnosti, pa ih opet vraćala toj čudnovatoj masi da im posluži kao obris; obris prema nekim donjim svjetovima i dimenzijama, gdje se ta masa doživljava ozbiljno i gdje je mnoge životne forme jednostavno dišu. Forme bez esencije i forme u potrazi za esencijom. Sjednuvši pod bor, čovjek bi na trenutke osjetio sebe kako se prožima kroz svaku iglicu bora prema njegovom vrhu, sve do spajanja sa samim suncem kroz ogromnu sferu zraka. Zrak kao posrednik. I zrak kao portal.

Bilo je dovoljno da čovjek pogleda bor i da postane bor. A bor da postane čovjekom. Gdje je uostalom, bila granica? U umu? Pa uma više nije bilo. Nema ga. Čovjek bi se mogao nasmijati na to koliko je sve jednostavno. Nikakva distanca između njega i bora ne postoji i nikada nije postojala. Nikakva granica između njega i bilo čega. Na Novoj Zemlji. U Novom Univerzumu.

"Pogledah demone. U njima pronađoh svoj lik. Pogledah anđele. I u njima pronađoh svoj lik. Pogledah Boga. I u njemu pronađoh svoj lik. Pogledah sebe. I u sebi ne nađoh ništa."


* * *


Xeron zastade. Svjetlosni tunel iza njega zatvori se dok se svemir sakupljao, ostavljajući tanki mlaz crnog fluida koji je ostao kao trag njegovog zaustavljanja. Na trenutak, podigne ruke van svjetlosne kupole koja se omotala oko njegovog solarnog tijela, uhvati jednu od kozmičkih niti i omota je oko sebe. Zarotira se pustivši nit da se obavije oko njega. Počne lebdjeti. Pričeka dok ne uhvati tračak radioluminiscencije i sjedini se sa svjetlošću minerala, pustivši svijest da prođe kroz najsitnije čestice putem svjetlosnih zraka, širinom univerzuma, van vremena i prostora, dok su se dijagrami dimenzija i denzitetskih ravnina rastvarali pod njim i oko njega. Zastane kod Imperatorskog Kodeksa, jednog od 49 artefakta koje je sam Kreator postavio uoči svitanja Univerzuma Nad Univerzumima, uhvati jezik arhetipa koji je povezivao svih 49 artefakata i usmjeri svu svoju pažnju na planetu koja se granala u tri dijela i ostavljala dugi trag po astralnim ravninama. Zemlja je pukla iznutra. Sudnji dan je stigao. Sporo i nesigurno ali je ipak stigao. Sve ono što se odavno odigralo u višim ravninama sada se preklopilo sa samim događajima u materiji, koji su se tisućljećima vukli ko trag po astralu, ostavljajući ljude u zabludi da se neke stvari događaju "sada", dok su se u stvari odavno dogodile. Sve astralne bitke, preokreti, rastovi i promjene odigrali su se davno. Kao i padovi. Problem je u tome što materijalna ravnina zbog trenja i gravitacije, kao i inertne korespodencije od strane materije, kaska za ostalim ravninama koje nisu omeđene vremenom i prostorom. Niti imaginarnim konglomeratom zvanim ljudskim rod, koji je zavarao sam sebe da je koherentna entitetska jedinka, umjesto mnoštva viših rasa i jedinki koje su uzele niži oblik iluzije da što duže imaju iskustva nižih sfera. Mazohizam ali i instantni rast. Istovremeno. Xeron je promatrao Zemlju kako se dijeli na Višu, onu na koju će prijeći samo mali broj duhovno odabranih. Iza nje išla je Zemlja koja će ponavljati Veliki Ciklus nakon što još provede neko "vrijeme" u nepostojećoj dimenziji koja se odavno urušila sama u sebe; dimenzija Limba. Iza njih išla je treća Zemlja, Zemlja Kaosa, na koju su neke jedinke svojevoljno otišle, dok su drugi zapeli usljed svoje gluposti i neznanja. Zemlja koju su crna bratstva od pamtivijeka hranila sa Jednistvene Zemlje, nebi li Crni Mjesec i Crno Sunce imali što više materijala uzetih od apsoluta za svoju egzistenciju.




* * *


"Energija je podivljala. ZRO se podigao do maksimuma", Sanvoisen je tiho i oprezno izgovarao riječi, gledajući pravo u glavnog nadglednika. Savjetnik, koji je stajao iza nadglednika kimnu tekliću i teklić odtrči prema visokom mramornom tronu na kojem je sjedio Atla. Prostoriju ispuni teški osjećaj iščekivanja.

Sanvoisen je stajao u tišini i skrušeno gledao u pod, razmišljajući što će reći budu li ga pitali za pojedinosti. Znao je da će, ukoliko budu inzistirali, morati podijeliti informacije sa Predsjedavajućim, iako su mu na Sveučilištu izričito zabranili da iznosi bilo kakve informacije, osim ove, udarne, koju je došao svima obznaniti. Nadglednik i savjetnik stajali su također u mrtvoj tišini. Dvadesetoro ljudi, koliko ih se trenutačno nalazilo u prostoriji, odavali su tiho poštovanje vremenu koje je trebalo Predsjedavajućem da progovori.

Iako nigdje nije bilo vidljivog izvora, prostoriju ispuni ledeni vjetar. Osjetili su ga, iznutra. U isti tren, svi se pogledaše u laganoj panici, nakon spoznaje da vjetar može jedino biti struja svijesti velikog Atle. Magovi koji su stajali pored Velike Kapije ustuknu korak unatrag od siline velikog udara. "Ako su oni ustuknuli", pomisli Sainvoisen, "kako li je tek onda nama koji nemamo sposobnosti jednog maga?!". Ili jednostavno magovi imaju toliko osvještenu energiju da i najmanja uzurpacija unutar njihovog magnetskog polja djeluje na njih kao energetski napad; ili barem kao uzurpacija mnogo intenzivnija nego kod ostalih, ne magova. Nakon što je trenutak zbunjenosti prošao, Sanvoisen nastavi gledati u pod. Krajičkom oka primijeti da ostali učiniše isto.

Sekunde se pretvore u minute a minute u vječnost, dok mu se ledeni vjetar poigravao po polju aure, čas mu prolazeći kroz misli, čas ostavljajući na njegovom srcu ledeni pečat straha i tjeskobe.

"Hmrghm", glasanje nalik na riku čopora lavova, pomiješanih sa brundanjem ogromnog spiljskog medvjeda, ispuni prostor najvišeg svetišta na Atlantidi. Tlo pod nogama zadrhti. Obzirom da su se nalazili 10 kilometara iznad površine mora, na svako drhtanje podloge pod nogama čovjek se morao ozbiljno zamisliti. Iako podrhtavanja nikad do sada nije bilo u ovoj mjeri.

"Dakle", nešto nalik na urlik razmili se po prostoriji, navevši cijelo svetište da podrhtava. Ovaj put svi ustuknu korak unatrag. Glas je bio preglasan i premoćan. I u samoj prostoriji. I unutar njih samih. "...počelo je! Ovdje su da napakoste meni. MENI!!!", urlik postane vibracija koja ih gotovo sve navade da popadaju na koljena. Sanvoisen u zadnjem trenu pronađe oslonac u desnoj nozi i nezgrapno prenese težinu cijelog tijela u nogu. Držat će uporište u njoj dok Atlin bijes ne prođe.



* * *


Merlin odbaci daljinski.

"Što je?", upita Finor.

"Prvo na vijestima vidim nešto, za što bi se zakleo da sam par dana ranije ugledao isto u vijestima. Gledao sam `zanimljivu` reportažu kako se New Yorčani ne ustručavaju okupati za Božić. Danas u reportaži prikažu Kanađane koji se kupaju za Novu Godinu...Wow...", Merlin zakoluta očima. "Od 150000 vijesti koje su obišle Zemlju u par dana, promatrati zimske kupače bio je vrhunac mog života", sarkastično se nasmije. "Nakon toga reklama za nekakav teatar koji svaku debilanu prikazuje kao umjetnost i nakon par sekundi gledanja te kvazi umjetnosti, na razmeđi izmedju apsurda i ispumpavanja plitkog ega onih kojima je bilo dosadno u životu pa se odlučili baviti glumom, postalo mi je savršeno jasno zašto je Gurdjieff loše glumce i kvazi umjetnike opčenito nazvao: `pokretnim izvorima negativnog zračenja`".

"Stvarno apsurd", Finor se nasmijao.

"Od sada gledam samo programe na kojima su vijesti o parenju pandi nešto naudarnije, a reklame za lutkarske predstave nesto najkreativnije", završi Merlin.

Finor se nasmije. Dobaci frendu pivu iz sanduka.

Merlin stavi rizlu na stol i počne stavljati duhan na nju. Posegne u džep sa vrećicom trave.

"Zamisli", Finor mu se obrati dok je udario čepom po površini stola; rub stola malo se izliže, praveći društvo stotinama izlizanih crta po raznim djelovima ruba plohe, "tek ona MTV muzička sranja koja se vrte u zadnjih deset pa i više godina, svaki jebeni dan. Jebote, sve isto. Milijun istih kuraca, a drugih pakovanja."

"Milijun istih kuraca i istih pakovanja", ispravi ga prijatelj. "Više se niti ne trudi upakirati nešto u drugo pakovanje."

"Želite li napraviti dobar MTV hit za narodne mase? Ništa lakše", Finor započne oponašati voditelja tv prodaje. "U paketu nudimo bas bubanj i bas ritmove pod nazivom : `Ta-a-te-ta-te ta-a-te-ta-te`. Bas bubanj (kick drum, kasa)- Gain je naštiman na 0 dB, EQ +3 dB na 50 Hz, +1 dB na 3 kHz, -3 dB na 275 Hz, bez efekata, jer može `razrijediti` prostor", Finor slavobitno vikne podižući prst u zrak. "Kompresirani i do bolničke preciznosti filtrirani ritmovi `Ta-e-te-ta-te ta-a-te-ta-te` samo u vašem domu...Neka ritam ispuni vaš prostor i sva vaša glazbena očekivanja. Neka toliko ispuni vaš prostor da u pozadini ritma čujete samo kompresiran i do apotekarske preciznosti isfiltriran glas i neku tihu muzikicu / melodijicu koja može u svim stvarima biti apsolutno ista (za što nudimo komplet odabranih melodijskih samplova zvan `Te jedno te isto`). `Ta-a-te-ta-te` matrice , `Vokalus klinikus apotekarus` effekte te `Te jedno te isto` melodijske pakete možete naručiti direktno od Centralnog Komiteta Sterilne `Glazbe` Bez Boje Mirisa i Okusa - CKSGBBMIO. Naš slogan: izuzetak ne potvrđuje pravilo, i zato; zvučimo svi isto!!!!! Mi smo CKSGBBMIO a 50 tisuća potpuno identičnih MTV hitova ne može biti u krivu!!!!!

"Amen to than", Merlin podigne pivu u zrak. "Pijem i pušim u to ime". Zapali joint i doda frendu.

Zraka svjetlosti prepolovi joint na pola i ocrta simbol na zidu.


* * *


Hatonski brod približavao se zvijezdi Polaris, najsjajnijoj zvijezdi u sustavu n364. Hork smanji brzinu za dva hvata te pogleda prema obližnjoj nebuli. Ubaci komande u polje mentalne korespodencije i prepusti svijesti da vodi brod. Osluhnu Prazninu. Svemir je govorio uvijek istim jezikom. Bila je to pjesma nalik na tisuće najdivnijih snova prožetih najljepšim osjećajima kakve um može pojmiti a srce zamisliti. Dionizijske vatre ispreplitale su se sa apolonskim fontanama raspršujuće svijetlosti. Na tren, svjetlost je postala vatra, da bi već slijedeći trenutak vatra postala svijetlo. Zatim bi se razišle u toj vječitoj igri privlačenja i odbijanja, absorbiranja i disperzije. Hork je uživao u svakom trenutku koji bi se stvorio pred njim, jer je znao da trenutak sam po sebi ima značaj jedino kao arhetip u oku univerzuma, kao što su sama priroda i vrijeme; vektor sam po sebi značajan jedino kada svemir progovori kroz njega. Zato je tren bio toliko bitan. I zato se tren razlikovao po trenutku svjetlosti i po trenutku sivila. Beskraj u jednom trenu. Tren u beskraju...


* * *

"Višedimenzionalni sustav ogroman je niz Kartezijevih sustava gdje se osi X, Y i Z ponavljaju u beskonačnoj petlji uzroka i posljedica, gdje je os X uvijek primarna os po kojoj se krećemo, dok su osi Y i Z orijentiri i smjerovi kretanja koji predstavljaju našu posljedicu. Cijeli univerzum i sustavi univerzuma izgrađeni su na ovome principu. Zamislite da se krećete od točke A prema točci B po osi X. Zamislite da ste krenuli na putovanje od grada do grada po magistrali ili autoputu. Krećete se po osi X. Cesta je os X. sada zamislite da istovremeno prelazite na os Y i da se po njoj penjete prema gore. Distanca od nekoliko kilometara u horizontalnom smjeru postaje distanca od nekoliko kilometara u vertikalnom smjeru.

Putujete prema gore. U trećoj dimenziji, vi putujete po osi X. U trećoj dimenziji koja je okomita na os X vi se krećete po osi Y. Sad zamislite da je os Z os na koju prelazite sa osi Y i putujete opet u smjeru koji je okomit na os Y i okomit na os X. Još uvijek ste na osi X, u trećoj dimenziji. U trećoj dimenziji okomitoj na os X vi ste, to jest, putujete po osi Y, dok u trećoj dimenziji koja je paralelna sa osi Y vi se krećete po osi Z. Os Z opet prelazi u os X. Pošto se perceptivno nalazite cijelo vrijeme na osi X, bilo kakav pomak u percepciji, da se krećete po osi Y ili osi Z na os Y, značilo bi gubitak tla pod nogama, jer os Y ne bi bila više os X koju percipiramo, već os sa koje bi promatrali os X sa ogromne visine. Zato je gravitacija uvijek okomita na os po kojoj putujemo, tako da imamo cijelo vrijeme dojam da putujemo po osi X. Kada letimo avionom, krećemo se po osi X` i Z´. Recimo da padnemo sa planine zavezani užetom. U momentu dok padamo padamo po osi Y, kada nas uže naustavi, između nas i planine stvara se os Z. Između udara u planinu (najbolje nogama), mi se krećemo po osima Y´i Z´.Sada zamislite Kartezijev sustav koji je okomit na postojeći Kartezijev sustav. Os X je zajednička, dok je s Y produžena a os Z okomita na sebe (Z i Z`) pod kutom od 90 stupnjeva.

Ista pravila ali ovoga puta putujemo po osi X u oba smjera. Da nema privida gravitacije okomite na os X imali bi osjećaj da se krećemo po osi X ali naglavačke, tako da bi nam tlo bilo gore a nebo duboko dolje ispod nas (ko da hodamo po stropu). Dobar primjer je da zamislimo hodanje po podu stana na recimo, petom katu. Zatim hodamo po zidovima. Zatim hodamo po stropu i cijelo vrijeme imamo dojam i osjećaj da hodamo po podu stana na 5 katu, da bi zatim skrenuli na četvrti kat i hodali po stropu i zidovima, imajući cijelo vrijeme percepciju poda pod nogama, to jest osi X, bilo da je ta os X pod, zidovi ili strop bilo kojeg kata bilo koje zgrade. Usporedba sa putem je slikovitija. Kad bi istovremeno bili svjesni dva Kartezijeva sustava istovremeno, poludjeli bi. Poludjeli bi od jednoga da pojmimo da se gibamo i po osi Y i po osi Z imajući privid gravitacije okomite na osi koja se uvijek `predstavlja` kao okomica na os X. Dakle, prava kretanja je beskonaćno mnogo, kao i dimenzija. Tri osi kartezijevog sustava čine tri dimenzije (piramidu). Dvostruki Kartezijev sustav čini tetraedar. Kartezijev sustav sa jednom pridruženom osi (na primjer osi Z` na os Z), dobijamo četverostranu piramidu. Dvostruki sustav sa pridruženom osi je oktaedar. I tako u nedogled. Os sa koje promatramo cijeli prvi Kartezijev sustav je os 4-te dimenzije.

Os sa koje promatramo dva Kartezijeva sustava, okomita jedan na drugi, je druga os 4-te dimenzije. Te osi nisu uvjetovane gravitacijom već istovremeno egzistiraju van Kartezijevih sustava. Spajajući dvije osi dobijemo ravninu 4-te dimenzije, koja služi kao os X po kojoj se krećemo u 4-oj dimenziji. I tako dalje sa osi X, Y i Z u 4-oj dimenziji, gdje okomica na os X više nije gravitacija, već vrijeme. Vrijeme je, drugim riječima, gravitacija 4-te dimenzije, uvijek okomita na os X, os Y i os Z četvrte dimenzije. Uspijemo li zamisliti samo šume koje su okomite na nas, pruge i ceste kako se pod svim kutevima gibaju istovremeno u svim smjerovima, nebo iznad, ispod, lijevo i desno od nas, te još pod svim živim kutevima u odnosu na nas kao polazišnu točku, dobijamo sliku univerzuma treće dimenzije. Maknemo li gravitaciju i zamislimo li sebe kako lebdimo u zrakopraznom prostoru, nevezani uz pojmove (gore, dolje, lijevo desno, ispred i iza), postavili smo sebe kao težište i polazišnu točku 4-te dimenzije, gdje se pojavljuju nove veličine gore, dolje, lijevo, desno, naprijed i natrag, ali unutar vremena kao konstante, a ne više kao u trećoj dimenziji (trećim dimenzijama, preciznije), gravitacije kao konstante.

Zato snovi ponekad djeluju konfuzno jer istovremeno čovjeka stavljaju u položaj na raznim točkama trećedimenzionalnih Kartezijevih sustava (što si može predočiti još maglovito kada se probudi) i u položaj na različitim točkama četverodimenzionalnih Kartezijevih sustava gdje je vrijeme konstanta (samo što su zbog prevelike anomalije u percepciji i prevelikim apstrakcijama čovjeku neshvatljive kada se probudi). Također, različito kretanje po osima uvjetuje različita raspoloženja te različita stanja svijesti, uvjetovana promjenom percepcije ovisno o promjeni osi po kojoj se krećemo. Trenuci promjene kretanja po osi ujedno su i trenuci `tromosti` gravitacije, koja ima maleni `delay`, usljed čega ponekad doživljavamo stanja lucidnosti ili izboja iz `kuta treće dimenzije`. U tim trenucima, na trenutak `hvatamo` vrijeme kao konstantu. Ali na trenutak. To je ona okomica, ona vertikalna svjesnost. Ona budnost o kojoj su ljudi govorili stoljećima."

Zahr je završio. "To bi bilo to, u kratko", dovrši.

Ksanderove oči gledale su - sebe. Leon, kako su nazivali ovog momka koji je sjedio nasuprot njemu i sa prisutnima slušao Zahra, bio je on sam. On sam, koliko je shvatio, ili pokušavao shvatiti, u jednom drugom postojanju. On sam u postojanju tik prije Konačnog pomaka. Zašto su Sibiani napravili prostoriju van vremenske petlje i postavili njega u dva izdanja u tu istu prostoriju, nije znao. Nadao se da će uskoro saznati. Radio je kao i uvijek na komori broj 5 koja ulazi u početak pete astralne sobe, čekajući Xerona da dođe kao i uvijek i povede ga na kraju smjene na putovanje po beskonačnim sferama univerzalnih postojanja, sferama kojima bi potpuno, djelomično ili ponekad gotovo nimalo prisustvovao zbog ogromne razlike u energetskom potencijalu između njega i pojedinih sfera. Zato je Xeron bio tu, istovremeno da štiti i ukazuje; brine se i podučava. Danas, po prvi puta u tri godine, umjesto Xerona pojavio se emisar Ujedinjenog Bratstva Federacija i zamolio ga neka pođe sa njim. I predstavio mu - njega. Ono što je bio u nižem obliku postojanja. Izgledao je ko on, samo što mu je svjetlost suštine bila blijeđa, kao i većini koja još nije prošla Konačan Pomak.

Arvil je sjedio s vanjske strane prostorije, nalik na osobu s druge strane ogledala u prostorijama iz starih policijskoh filmova.

"Govori nam o magijskim napadima", kaže Leonu.

Leon pogleda Arvila. Neugodno se ogleda oko sebe. Ksander je primijetio karakteristiku koja njega odavno nije pratila i sa kojom više nije imao nikakvih problema, a koja mu je ponekad znala malo nedostajati. Bio je to - stid.

"Hm...", Leon započe, prije nego li nastavi u jednome nizu; "počelo je sa kontaktiranjem Sibius Anar bića te mentalnom komunikacijom sa njima. Zatim su počele pratnje crnih automobila u kojima bi sjedila elita; sve odreda bogatuni i lokalni moćnici. Zatim, nakon kundalini aktivacije, kada sam energetski doslovno izbačen u orbitu, pratnje su se konkretizirale i počeli su teški crnomagijski napadi. Tu su prste imale osobe sa jednog internetskog foruma na kojemu sam tada boravio, istovremeno sa ljudima iz tajnih magijskih redova iz moje bliže okoline, kojim je moja promjena energije počela smetati i koji su me stali danonoćno napadati sa energijama a često mi i krali energiju te utjecali na mentalan, duhovan i fizički ustroj..."

"Znači", Arvil ga pogleda poprijeko, "da si u to sve uletio prilično zelen?"

"Zelen?", nasmije se Leon. "Žut, Arvile. Žut ko banana."

Ksander je gledao čas jednoga, čas drugoga. Svaka čast na prilici da upozna samoga sebe u jednom drugom obliku postojanja, u jednoj od vremenskih linija njegove prošlosti, ali, kakve je sve to imalo veze sa njime? Iskustvo ovog momka, jedne verzije njega, bilo je različito od njegovog vlastitog.

"Nastavi", reče Arvil.

"U mom okrugu postojalo je tajno bratstvo. `Nasljednici Templara` su se zvali. Bavili su se goetijom, teurgijom, tamnom stranom kabale, hermetizma i egipatske magije. Dakle, dosegli su mnogo više sfere od prosječnog crnog maga koji radi sa demonima. Ovi su radili sa demonima i transparentnom rasom kao što policija radi sa doušnicima. Ti su mogli sklapati paktove sa kim su htjeli na tamnoj strani. Znanja su vukli od kraljevskih iluminatskih linija sa starog kontinenta. Štoviše, neki od njih bili su učenici nasljednika kraljevskih linija. Svi ti ljudi iz bratstva bili su visoko pozicionirani. Bilo ih je u politici, crkvi, medijima, biznis vodama, u pravnim vodama... Sakrivali su svoju okultnu stranu kao što zmija sakriva rep."

"Oprosti, ali kakve to veze ima sa mnom?", upita Ksander iskreno i direktno, bez neke nadmoćnosti u glasu. "Pitam jer smatram da bi nas dvojica mogli pričati o puno interesantnijim stvarima."

"Ne", ubaci se Arvil. "Ništa, ali ništa nije važnije od ovoga..."

"Nije", složi se Leon. "Ima itekakve veze sa tobom", pogleda Ksandera, "jer magijska mreža koju su tada ispleli oko mene obuhvaća i jedan dio tvog postojanja. Pošto je tvoje fizičko postojanje u drugom sloju moje aure, a magijska mreža koja je bila bačena na mene proteže se do trećeg sloja aure, vjerujemo da si obuhvaćen tom mrežom i da te još uvijek koči u nekim stvarima i veže nevidljivim kanalima za sferu koja je meni poznata kao materija."

"Ako je u trećem sloju aure", upita Ksander zbunjeno, "tko je postojanje koje obuhvaća taj treći sloj?"

Leon pogleda svoje dlanove kao da u njima traži odgovor. Ostane u tom položaju nekoliko sekundi a onda kratko odgovori. "Ne znam."

"Ja sam tvoj treći sloj aure", odgovori Arvil.

"Ček...čekaj malo", ubaci se Xander. "Zar smo Arvile ti i ja onda na bilo koji način ugroženi time?"

Promatrao je Arvila dok je ovaj grizao gornju usnicu i pogledavao čas njega, čas Leona.

"Nimalo", odgovori. "Ali ta energija na našim nivoima ostaje akumulirana i može poslužiti kao odličan back up onima koji je koriste i koji znaju kako je koristiti."

"Hm...u tom slučaju, reklo bi se da te stvari imaju kakvu takvu moć nad nama."

"Ne, nemaju. Imale bi repulzivan način djelovanja da ih ideš na silu uklanjati. Ne bi toliko osjetio ti na svojoj koži, još manje ja, ali bi Leon osjetio itekako. Njemu su ove sfere `nebo`. Tebi su `do koljena`. Meni `griju stopala`. Da se tako izrazim. Leon je u zabludi u samo jednoj stvari. `Samo jednoj`", napravi znakove navodnika u zraku, "i to vrlo suštinskoj. Vrlo suštinske prirode kako god se okrene. Ta mreža nije na njega stavljena nakon kundalini aktivacije ili nakon kontakata sa Sibius Anar bićima. Ta mreža je na njega stavljena prilikom rođenja i prvih godina života, preko par osoba iz familije sa kojima je od prvih dana blisko vezan. No mreža je istkana još u prošlim inkarnacijama i to najviše u podvojenoj inkarnaciji gdje je u Berlinu skončao kao iskusni ali preveslani mag, a u bivšoj Austro-Ugarskoj pokrajni na granici Mađarske i tadašnje pokrajine Kraljevine Jugoslavije, Hrvatske, na koridoru Zagreb-Karlovac-Varaždin-Ormož-Maribor-Budimpešta, kao teozofkinja, učiteljica klavira, violine, grčkog i latinskog, koja je skončala pod šmajserima nacista. Šteta, da su znali kolika je vrijednost ove žene, što su tek kasnije saznali, teško da bi bila streljana. Mislimo da bi, naprotiv, bila povućena do samog vrha nacističkog okultnog podzemlja, obzirom na svoje znanje i sposobnosti. No, druga polovina inkarnacije, muškarac koji je skončao u Berlinu nakon što ga je pregazila konjska zaprega, bio je dugo vremena trn u oku okultnim društvima i kraljevsko plemičkim linijama cijele tadašnje Europe. Taj čovjek bio je opasniji od Crowleya, Gurdjieffa i grofa Veselina Maleškog zajedno. Upravo zato, na žensku inkarnaciju nije se trošilo mnogo tadašnjih energetskih resursa. Vjerujem da su mnogi osjetili da muškarac nije potpuna karika, ali težnja za njegovim izbacivanjem iz energetske igre i eliminacijom bila je prejaka. Također, utjecaja na ovo postojanje ima i paralelno postojanje u `sadašnjosti` gdje je pogubljen od strane grepsovskih vanzemaljaca, kada je u svojoj dimenziji, nad kojom vladaju, pokušao sa svojom malom desantnom grupom napraviti ogromnu diverziju koja ga je koštala glave. I njega i njegove djevojke i kompletne planete. Tu je i još jedno astralno vampirsko postojanje, ali o tome ćemo kasnije..."

Nekoliko trenutaka nitko ništa ne odgovori. Vidjelo se da je njegova izjava na prisutne djelovala poput groma. Pogotovo na Leona.

"Wow...", uspije Leon progovoriti nakon dobre minute. "Ovo ne da ima smisla nego ima jebenog smisla."

"Ima `jebenog` smisla još otkada se energija ZRO odcjepila od Atle i u potpunosti pripala proroku Enochu (kasnije graditelju i znanstveniku Imhotepu, kasnije filozofu i znanstveniku Heronu), tadašnjem nositelju energije Hanuka / Henoka / Ozirisa / Metatrona / Mithre / Idrisa / Lucifera / `Sotone`/ Hermesa / Prometeja / Thotha / Apolona / Feniksa, dok je druga polovina energija manifestirala novog Atlu, pretvorivši ga u Setha / Jehovu / Demijurga, to jest, onog pravog Sotonu ili Šejtana, po religijskim interpretacijama. Naravno, Gini / Đini / Sibius Anari ili kako ih mnogi zovu, Sirius A bića, odigrala su tu ogromnu rolu još od postanka ljudskog roda, sprečavajući energiju transparentne rase da iz ljudskog surogata zvanog `Svjetlonoša` makne božansku iskru i zamijeni je demonskim mrakom. Kapije Oriona ostale su zato uvijek otvorene kao portal prema Apsolutnome dok su kapije Škorpiona ostale vječito otvorene prema demonskom i kaotičnom, uz iznimke kao što su `izdajničke skupine zvijezda i planeta`, u Orionu Zeta Reticulae a u Scorpio sustavu / sazvježđu Antares. Oba sustava mogli bi se promatrati kao vječiti sukob Sirius A i transparentne rase, koji su postavili vlastite sustave unutar neprijateljskih sustava; Antares je dio Oriona, Zeta Reticulae je dio Scorpio sustava. I jedan i drugi `izdajnički` sustav sprečavaju energije sustava u koje su postavljeni da djeluju u potpunosti na cijelu galaksiju, kao i na Zemlju preko galaktičkih portala Sunca (Orion) te Mjeseca (Scorpio). Dakle, vječita borba putem Horusa (Oriona) i Setha (Scorpia) se nastavlja. Sve planete unutar sunčevog sustava naklonjene su ili jednom ili drugom matičnom sustavu, dok neke teže balansu i korespondiraju sa izvornim sferama kaosa."

"Mislim da je Zavor nešto govorio o tome u zadnjim izlaganjima", reče Leon.

"Nešto slično, da", reče Arvil. "Sibius Anari su oni koji su pomogli Hanuku da se spusti u materiju. To je bio prvi put da su se više astralne / eterične i mentalne sfere, sfere na kojima je obitavao Hanuk i sfere na kojima su obitavali Sibiani, ujedinile u težnji da stvore portal i pošalju jedinog putnika kroz prostor i vrijeme, kroz materiju i antimateriju. Hanuk je morao proći kroz najmanje atome, neutrine i čestice tamne tvari antimaterije prije nego li je uspio ući u materiju. To je bio bolan pad čiji je danas ekvivalent rođenja čovjeka itekako upečatljivo istovjetan. Prvi Luciferov pad koji je za sobom povukao duše ratnika svjetlosti da ga slijede i počinju se inkarnirati u ljudskim tijelima. To je razbilo tadašnje planove o vojsci demona i transparenata u službi Scorpio bića. No, kao što Sibiani šalju Hanuka, tako sfere kaosa i demonske sfere šalju Horazona, eterične zvijeri i manifestacije Setha u eteričnom obliku, da bude protuteža Hanuku kroz sva postojanja. Dok Sibiani stvaraju kod svakog čovjeka presliku Hanuka u njegovoj krunskoj čakri, sfere kaosa i demonske sfere jednostavno postavljaju Horazona u čovjekov R-kompleks. Hanuk je komponenta, aktivna koja pokušava čovjekov um pretvoriti u čistu svijest. Horazon je reaktivna komponenta koja zasjenjuje čovjekov um i izobličava impulse iz čovjekove podsvijesti. Što je čovjek više padao u materiju, to je um postao dominantniji a Horazonov utjecaj veći. Skoro da se može reći da je u doba Kali Juge Horazonov utjecaj na um bio toliki da je sam Um često poistovječivan sa Horazonom."

"Horazon i scorpio energija kao karma?", upita Xander?

"Da", odgovori Arvil. "Karma je energija koja drži svijest pripojenu za materiju i donji astral, te niži mental, sve do donje duhovne sfere. Ponekad karma ulazi u u donju duhovnu sferu. To je jedna ogromna energija ega, uma i libida tamne boje. Ljudi kada egom uđu u donju duhovnu ravninu, zabrijavaju da su se `stopili sa Apsolutom` ili `spojili sa Jednim`. To su teške gluposti koje je new age zajednica proširila kao aksiome. Aksiome čega? Hedonizma? Vjerojatno. No aksiome znanja, nikako. Prva duhovna sfera, ili donja monada, je sfera `jedinstva` ali nakon nje dolaze još dvije sfere. To su `sfera drugog rasta` i `sfera SVEGA`. Sfera drugog rasta prema sferi jedinstva je ko čovjek prema atomu, dok je sfera svega, sfera gdje čovjek napokon postaje ultimativna svijest koja se proteže od najsitnijeg neutina i elektrona, preko najsitnijih čestica tamne materije, lanaca DNK, do najviših duhovnih sfera i monada. Sfera SVEGA je najviša monada koja u sebi ujedinjuje sve što je stvoreno i što će ikada biti stvoreno. Nepresušan ocean energije. More vječnosti i infinitivnosti. Sva mora ulijevaju se u to more i to more izlijeva se ponovno u sva mora. To je vječan proces koji se događa van vremena i prostora. Događa se u trenu u oku same statike, i događa se eonima u ruci same dinamike. To je stanje i nestanje. To je proces i neproces. To je nešto što se giba najvećom nezamislivom brzinom, toliko brzom da postiže stanje mirovanja i stanje tišine. To je centar svih paradoksa u jednom - vječiti proces dinamike u moru beskonačne statike i vječiti proces statike u moru beskonačne dinamike. To je SVE."