Obavijest

petak , 08.06.2018.

Poštovani čitatelji bloga, dio svojih stavova po pitanju vrgorske kulture pišem na blogu Društva prijatelja vrgorske starine kojemu možete pristupiti OVDJE.

Žao mi je što blog nije toliko aktivan, jer sam najveći dio svojega pisanja prebacio na facebook. Pišem na tri stranice, a možete im pristupiti bez obzira imate li facebook profil. Ispod su poveznice na te stranice:

Vrgoračke novine
Vrgorac nekad
Društvo prijatelja vrgorske starine

Donirajte Društvo prijatelja vrgorske starine

ponedjeljak , 14.05.2018.

Dragi sugrađani, lokalpatrioti, prijatelji Vrgorca i Vrgorske krajine,
Društvo prijatelja vrgorske starine u predstojećem razdoblju ima mnogo projekata u planu (dokumentarne izložbe, razna izdanja), ali za sve je potreban novac.
Zato objavljujemo podatke kako nas možete donirati.
Svaka svota je dobrodošla i unaprijed Vam od srca zahvaljujemo na pomoći.

Za sve dodatne informacije o Društvu prijatelja vrgorske starine kliknite OVDJE.




Bogata tradicija križnih putova na Veliki petak u Vrgorskoj krajini

petak , 30.03.2018.



Piše: Branko Radonić, Društvo prijatelja vrgorske starine
Vrgorska krajina ima dugu tradiciju održavanja križnih putova u svojim župama na Veliki petak. Iako relativno nepoznata, ne samo izvan Vrgorca, već i među mlađim vrgorskim generacijama, nematerijalna baština križnih putova ovoga kraja je vrlo bogata. Novija vremena donijela su u veći dio župa izmjenu pravca križnog puta, pa se vrijedi prisjetiti kako je to nekad izgledalo u našim župama u Kozici, Orahu, Poljicima Kozičkim, Rašćanima, Ravči, Stiljima, Velikom Prologu, Vrgorcu i Zavojanima, a koje spadaju u Biokovski dekanat.

Kod popisivanja starih križnih putova treba voditi računa o tome da se dio rute mogao mijenjati od godine do godine, i da su se granice župa kroz povijest mijenjale. Pa je tako zapadni dio Vina prebačen iz župe Veliki Prolog 1971. ka Vrgorcu. Župi Kozica do početka 19. stoljeća pripadao je dio Rašćana te do 1886. i dio župe Slivno, a do 1922. godine i Poljica Kozička. Župi Orah do 1955. pripadao je veći dio Prapatnica kada je pripojen Stiljima, a 1971. stiljskoj župi je pripojen mali dio Prapatnica koji je dotad pripadao Vrgorcu. Župi Poljica Kozička su 1955. pripojena Mijaca, koja su dotad pripadala Stiljima. Stilja su do 1922. pripadala zavojanskoj župi.


• Župa KOZICA (selo Kozica)
Ruta Križnog puta započinjala je od župne crkve Svetoga Ilije u smjeru zaselka Duboka, a odatle smjerom Kupinovice – Vekići – Vlaka (kozička) – Puzići – Jujnovići – Šćebukovica. Odatle je procesija izbijala na Napoleonovu cestu i dalje išla prema Rotinoj ploči (nedaleko granice s Rašćanima) a potom na Grmine – put za Radoševac – Miočevići – Štulići – Gornji Ravlići – Vrutak i natrag u crkvu. Cijelim putem se moli i kanta muka Isusova. Ovaj križni put, prema svjedočanstvima, trajao je negdje do 1947. godine. Mlađe svjedočanstvo navodi kako je pedesetih godina 20. stoljeća ruta bila slijedeća: Župna crkva Svetoga Ilije – Vuletići – Ravno (kod Napoleonove ceste) – Puzići – Jujnovići – Podmačje (fizička ograda) – Katići (tu je odmor) – Šmagljuša (vinograd sjeverno od Katića) – Kobilja (odmor) – Štulići – Antunovići – župna crkva.

• Župa ORAH (selo Orah)
Nemamo podatke.

• Župa POLJICA KOZIČKA (sela Poljica Kozička i Mijaca)
Križni put kreće iz župne crkve Gospe od Zdravlja na Igrištu u Poljicima Kozičkim, gdje i završava. Ruta tog Križnog puta je slijedeća: Ravlići – Jujnovići – Rudeži – Krivići – Vuletići – Grančići – Okmadžići – Mijaca – Grljušići – Opačci – Medaci – Vranješi – Ravlići. Put je dug oko 27 kilometara, što ga čini jednim od najdužih, ako ne i najdužim, u Dalmaciji (hvarski je dug 22 kilometra). Križni put kreće u 8 sati, a završava u 15 sati. Cijelim putem se kanta, moli muka Isusova.

• Župa RAŠĆANE (selo Rašćane)
Procesija iz crkve Svetoga Mihovića kreće na Veliki Petak točno u 12 sati utabanim, stoljećima gotovo nepromijenjenim stazama, gazi se s kamena na kamen istim starim putem. Iz crkve procesija ide na Selakove Vinice, odatle na Kovačevića selo kroz cijelo Rašćansko polje na kojemu križonoša stopi križ u svaki bunar sa živom vodom na koji naiđe, a ima oko 12 starih bunara, i blagoslovi vodu u njima. Potom se dolazi u zaselak Vodenjak, a iz Vodenjaka u crkvu sv. Stipana u kojoj se odmara oko pola sata. Nastavlja se putem prema glavnoj cesti kroz zaselke Zeliće, Pakloše, ispod Godinja, ide se na Spilu i ponovno Popovim putem u crkvu sv. Mihovila gdje se ljubi Križ i održavaju ostali obredi Velikog Petka. Cijelim putem procesije kanta se Muka, a kantaju je parovi. Kantači mogu biti muškarci i žene, a obično bude 8 do 10 parova i pjevaju redom svih četiri do pet sati hoda dok se ne stigne u crkvu. Na ulasku svaki par na ulaznim vratima iskanta: „Sine Božji budi hvaljen po sve vike vikov, amen!“

• Župa RAVČA (sela Ravča, Kljenak i Kokorići)
Križni put započinjao je u župnoj crkvi Svetoga Mihovila na Ravči a odatle na Krš prema zaselku Matkovići – Pisak – kapela Svetoga Nikole u Kljenku – crkva Svih svetih u Kljenku i natrag prema župnoj crkvi na Ravči.

• Župa STILJA (sela Stilja i Prapatnice)
Procesija je za križem polazila iz župne crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Stiljima i nastavljala put do zaselka Tolji. Odatle se išlo smjerom Gradina – Granići – Filipovići brig – Piskulja – Gomila u Kašču – Ražikovište – Kurilji – staro bućalište i natrag do crkve. Jedno drugo svjedočanstvo navodi kako je križni put išao starim putovima od župne crkve na Stiljima prema zaselku Turići odakle se pruža pogled na zavojanski kraj i tamošnju župnu crkvu Marijina rođenja. Vjernici bi se na tom mjestu poklonili Maloj Gospi, odakle se procesija vraćala natrag u stiljsku crkvu. Moguće je da se radi o vrlo starom križnom putu, jer su do osamostaljenja 1922. Stilja potpadala pod zavojansku župu.

• Župa VELIKI PROLOG - DUSINA (sela Veliki Prolog, Dusina, Podprolog, Milošići, Umčane i Draževitići)
Od župne crkve Velike Gospe na Velikom Prologu procesija ide na Lukavac, odatle kroz Dusinu i Butinu sve do Lučka. Odatle se vraća preko Butine kroz stare zaselke Rakušiće i Vukosave na Veliki Prolog. Drugi smjer Križnog puta u ovoj župi ide slijedećim smjerom: župna crkva na Velikom Prologu - stari zaselak Barbiri - stari zaselak Kalajžići - crkva Svetoga Petra - Ilića Glavica - Gradina - Podprolog – natrag u crkvu.

• Župa VRGORAC (mjesto Vrgorac i sela Kotezi, Banja, Kutac i Vina)
Na Veliki Petak bi obično bi u osam sati ujutro ispred crkve krenuo križonoša (unaprijed određen), a za njim narod. Procesija započinje kod župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije pa bi se kroz Domandžića i Markotića selo išlo prema selu Plana, zatim kroz Buninu preko Livode, Dubokog doca, Ravne Bunine kroz Sršenik, pa bi se došlo do Koteza, pa preko Bubnjica bi se došlo do Napoleonove ceste kojom bi se kroz Ercegovo selo doprlo do crkve. Nekada se ne bi išlo kroz Koteze već bi se iz Sršenika došlo pod fratrovu kuću pa bi se tu izašlo u Ercegovo selo. Oni koji su znali pjevati pjevali bi u procesiji Gospin plač i korizmene pjesme.

• Župa ZAVOJANE (sela Zavojane, Dragljane, Vlaka, Majići i Duge Njive)
Od župne crkve Marijina Rođenja u Zavojanima Križni put je išao na Orašje, a odatle smjerom Podastine – Divića kuća – Grebina – Biletjak – Duboka – Potprivorac – Bajtići – Grmine (Božići) – Potpolje i natrag u crkvu.

IN MEMORIAM Branko Stanković - Baja (1926.-2018.)

nedjelja , 25.03.2018.



Noćas nas je u 92. godini napustio Branko Stanković, svima znan kao Baja. Bio je dobar duh Koteza, jedna vrlo skromna i pozitivna ličnost i nedostajat će svima koji su ga poznavali.

Branko je bio jedan od posljednjih živućih svoje generacije kojima su rat i sveopće siromaštvo obilježili djetinjstvo i mladenaštvo. Nakon rata kratko je radio u policiji, ali se vrlo skoro vratio kući u Stankoviće kako bi se brinuo o svojim roditeljima. Radio je potom u rudniku Paklina, a potom u tekstilno-galanterijskom poduzeću „Braća Rakić“. Nije se ženio, a iako nije imao svoje djece, ljubav i poštovanje je nesebično dijelio svojim nećacima i njihovoj djeci te isto dobivao s druge strane. Mlađa generacija će ga pamtiti kao velikog ljubitelja buća, rijetko koja partija bućanja na igralištima Koteza je mogla proteći bez njegove prisutnosti. Mještani Koteza su ga cijenili jer se prema svima odnosio s poštovanjem, bez obzira je li se radilo o djetetu, odraslom ili starcu. Posljednjih godina o njemu se brinula njegova sestra Marija u Rakićima.

Izražavamo sućut obitelji i rodbini preminulog Branka. Počivao u miru.

Pogreb Branke Stankovića će se održati sutra (ponedjeljak) u 17 sati na Gradskom groblju u Vrgorcu. Sućut obitelji možete izraziti od 16:30 sati.

Grad kupuje i obnavlja Muminovu kulu

četvrtak , 08.03.2018.



Grad Vrgorac uskoro kupuje ruševnu Muminovu kula u Ulici Antuna Gustava Matoša te ju planira uključiti u kompleks obližnjih Elezeovih kuća koje se trenutno obnavljaju. Na Gradskom vijeću prošloga utorka donesena je tako odluka da će se s vlasnicom kule Sanjom Zloić iz Metkovića sklopiti kupoprodajni predugovor u vrijednosti od 268.883,08 kuna. Stalni sudski vještak Pero Nikoletić ustanovio je vrijednost objekta od 67 tisuća kuna, a s obzirom da je kula upisana kao kulturno dobro, tržišna vrijednost se množi sa četiri.

Vlasnica je pristala na prodaju, a kako je izvijestio gradonačelnik Ante Pranić, gospođa Zloić posjeduje nepobitni dokaz vlasništva u obliku raznih ugovora iz 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća koji nisu provedeni u Zemljišniku. Kada ona to izvrši, Grad će sklopiti kupoprodajni ugovor s vlasnicom, prenijeti vlasništvo na sebe i obnoviti objekt sredstvima Ministarstva kulture.

Vijećnik HDZ-a Goran Jelavić usprotivio je iznosu koji će Grad platiti za kulu ocjenjujući da ju je vlasnik trebao prvo obnoviti. - U Gospodarskoj zoni prodajemo parcele za tri eura po kvadratu, u Podprologu su vodovodne cijevi od azbesta, a mi želimo ovoliko novac potrošiti za kulu. Nemam ništa protiv kupnje kule, ali ne za ovoliki novac, rekao je Jelavić.

Gradonačelnik Ante Pranić odgovorio je da vlasnica kulu ne mora prodat niti ju Grad mora kupit, ali zašto se dovoditi u opasnost da netko strada zbog ruševne kule i to u situaciji kada ju se može obnoviti novcem Ministarstva kulture i uklopiti u kompleks Elezovih kuća kroz program „Vrgorska kolajna“.

Nakon rasprave prijedlog je prihvaćen s 12 glasova, jednim protiv i jednim suzdržanim.

Metalne značke s vrgorskim motivima

subota , 24.02.2018.



Moja mala zbirka od desetak znački raznih tvrtki i ustanova vrgorskog kraja otprije 1991. upravo je pojačana sa pet prekrasnih primjeraka. Dvije su značke poduzeća Vodoprivreda, dvije tekstilno-galanterijskog poduzeća "Braća Rakić", a meni osobno najljepša je ova Gradskog orkestra "Ljudevit Bačić" izdana povodom pedesete obljetnice djelovanja 1987. godine. Zaista krasni primjerci naše kulturne baštine. Ako i vi imate ovakvih znački s motivima Vrgorca, a ne znače vam puno, rado ću ih preuzeti. Više vrijede za zajednicu kada su dio jedne ovakve zbirke.

MUZEJ U VRGORCU - SAD ILI NIKAD!

srijeda , 21.02.2018.



Lakše je slijepcu opisati boju, nego politici važnost muzeja
MUZEJ U VRGORCU – SAD ILI NIKAD!


PIŠE Branko Radonić
Puče Vrgorske krajine, u nastavku slijedi malo duža analiza jedne kulturne ustanove koju Vrgorac nema, a trebao bi ju imati zbog važnosti za njegov identitet. Ako ste lokalpatriot, ako vidite svoju budućnost u ovome gradu i smatrate da je kultura važna za neku zajednicu, onda je dobro da ovo pročitate.

Vrgorac ima stoljetnu povijest. Iako je na njegovom prostoru dokazan život ljudi unatrag nekoliko tisuća godina, a nađeni su i kameni ulomci iz rimskih vremena, pisani izvori spominju naselja ovoga kraja u srednjem vijeku. Spomenimo samo neke. Župa Gorska, srednjovjekovna preteča Vrgorske krajine, spominje se u povelji bosanskog kralja Ostoje iz 1409. godine. Par desetljeća kasnije, 1434. godine, u Kreševskoj povelji Jurja Vojsalića navode se vrgorska sela Dragljane, Kozica, Rašćane i Zavojane. Sam Vrgorac spominje se u poveljama aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444. i 1454. i povelji cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika iz 1448. godine. U kasnijim vremenima, što se više bližimo sadašnjosti, pisani i slikovni izvori za povijest Vrgorske krajine su sve brojniji, raznovrsniji i informativniji, pogotovo nakon doseljenja naših predaka na ove prostore poslije oslobođenja Vrgorca od dvostoljetne osmanlijske uprave 1690. godine.

Prema mojim dugogodišnjim istraživanjima, arhivska građa iz srednjeg vijeka, osmanlijske, mletačke, francuske i austrijske uprave te obje Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i neovisne Hrvatske nalazi se raštrkana u brojnim domaćim i inozemnim, crkvenim i državnim arhivima – od Zaostroga, Živogošća, Visovca, Metkovića, Makarske, Splita, Zadra, Dubrovnika, Zagreba, preko Beograda, Beča, Venecije, Istanbula i drugih. Osim toga, ogromno bogatstvo materijalne baštine nalazi se na samom teritoriju Vrgorske krajine – stećci, nekropole, granične gomile, staze, kapelice, crkve, gradine, kule, stara gradska jezgra, očuvane povijesne stambene i gospodarske cjeline u pojedinim zaselcima i slično. Bio sam u raznim muzejima prošlih godina gdje sam razgledavao predmete nađene u Vrgorskoj krajini. Kada se gradio naš komadić autoceste arheolozi su svašta iskopali, gledao sam te raznovrsne arheološke artefakte na izložbi u Makarskoj. Tko zna gdje su nakon toga završili. U Vrgorcu nisu, nama to ne treba, nas ne zanima naša povijest.

Ali usprkos svom tom bogatstvu, zvuči zaista nevjerojatno da je povijest Vrgorske krajine znanstveno gotovo u cijelosti neistražena. Dok drugi gradovi već desetljećima, pa i stoljećima, ulažu značajan trud u znanstveno istraživanje i valoriziranje svoje povijesti, Vrgorac je po tom pitanju prazna ploča i takav nije samo danas, već oduvijek. Zaista je šokantno da uopće nemamo znanstvena djela o našoj Gradini ili turskim kulama, da nemamo kvalitetne, stručno napisane povijesne sinteze cijele poznate vrgorske povijesti, da ne izdajemo znanstveni časopis s radovima iz polja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti, etnologije i tako dalje. A da u tome Vrgorac može itekako doprinijeti nema nikakve dileme. Naša malena zajednica, nastala u ovim zatvorenim surim planinama ima vrlo originalnu povijest, običaje, lokalni govor. Sve je to podložno svakojakim istraživanjima, a ništa od toga dosad nije učinjeno. Izumrli su nam običaji, izumrla nam je nošnja, nestali su nam i stari ljudi bez prenošenja svjedočanstava, a starog jezika je sve manje u svakodnevnom govoru. Pa mi nismo kadri nedvosmisleno odrediti ni imena i položaj svega nekoliko komšiluka koji su činili Vrgorac prije svega 80 godina, a kamoli nešto više!

Kada u Vrgorcu treba saznati neki povijesni podatak ili organizirati povijesnu izložbu onda se zivka i moljaka svega par ljudi koji se kopanjem po arhivima bave u svoje slobodno vrijeme i za svoj novac. I ja sam jedan od takvih. Nikakve institucije zabavljene takvim poslom nemamo, a očito i ne želimo imati. Koja sramota za jedan grad takve bogate povijesti!

U posljednjih deset godina mnogo sam vremena proveo u muzejima, arhivima i svakojakim institutima i fakultetima istražujući našu lokalnu povijest. Učio sam i učim svaki dan. Kroz moje ruke prošli su deseci tisuća dokumenata iz svih povijesnih razdoblja i svaki novi dokument me samo još više utvrđuje u stavu daje došlo vrijeme da konačno učinimo iskorak po ovom pitanju, istražimo svoju povijest i izađemo na pozornicu regionalne i nacionalne historiografije, arheologije i drugih znanosti za koje Vrgorac trenutno gotovo da ne postoji.

A da bi to uspjeli godinama tvrdim da Vrgorcu treba muzej. Ništa takvoga nismo dosad imali, dok su naši susjedni gradovi – Metković, Makarska, Imotski – po tom pitanju daleko odmakli. Oni shvaćaju važnost i vrijednost muzeja dok mi očito ne. Muzej se danas gleda kao trošak, a ne kao ustanova koja ne samo što istražuje povijest, već i čuva identitet naroda u prostoru na kojemu se nalazi. Muzej nije popularan jer ne daje kratkoročnu političku korist ni populističke bodove među biračkim tijelom. Njegov adut je autonomnost i dugotrajni tihi rad. A bi ga se osnovalo potrebna je politička volja i vizija onih koji odlučuju. Bez toga nema ništa i tu se nemojmo zavaravati.

Sve vlasti od Drugog svjetskog rata naovamo u Vrgorcu su bile složne u neosnivanju muzeja. Ne žele ga ni danas. A što smo u tom vremenu od kulturnih ustanova zaista i imali? Ako zanemarimo škole i gradsku knjižnicu sa njihovim specifičnim doprinosima kulturi, profesionalne ustanove za bavljenje ovom djelatnošću bile su: u vrijeme Jugoslavije SIZ za kulturu, a u neovisnoj Hrvatskoj Gradsko kulturno središte. Uz njih i ustanova koja će se uskoro osnovati pod imenom Centar za kulturu i baštinu Grada Vrgorca. Niti jedna od tih bivših i budućih ustanova nije zamišljena kao mjesto koje će istraživati našu povijest i čuvati baštinu te u tom smjeru dati nužan impuls koji za sebe vuče napredak na drugim poljima – prosvjetljivanje stanovništva, poticanje grada znanja, povezivanje visokoobrazovanih ljudi na jednom punktu, turističku valorizaciju, izdavaštvo i slično. Iako danas, više nego ikad, imamo priliku nešto napraviti u tom smislu.

Koja je razlika između muzeja ili ovog novog Centra za kulturu i baštinu što nam ga trenutno najavljuju? Muzej je stručna, autonomna institucija koja se bavi istraživanjem i proučavanjem povijesti, arheologije, etnologije, jezika i drugih znanosti na svome geografskom području. Njegovi djelatnici se, figurativno rečeno, zakopaju u građu, analiziraju, stvaraju, objavljuju knjige, drže predavanja, postavljaju izložbe. Na izložbu koju npr. postave o našoj staroj narodnoj nošnji dovest će te vi ili škola vašu djecu kako bi mogli na licu mjesta vidjeti kako su živjeli njihovi preci, oni od kojih su mališani potekli. U drugom slučaju će nekoga zanimati imena predaka iz njegova rodoslovnog stabla. U trećem slučaju, na primjer, Grad će htjeti obnoviti neku staru zgradu, a muzealci će mu na temelju dostupne povijesne građe izraditi studiju o tom objektu. Kako uopće tražiti novac od nekakvih fondova za obnovu kulturne baštine bez takvih predradnji? Srednjoškolci i studenti će na temelju rada muzeja pisati seminare, stručnjaci izdavati knjige i turističke vodiče, znanstvenici držati predavanja iz raznih polja humanističkih znanosti, prosvjetljivati narod. S druge strane, Centar za kulturu i baštinu, kao i njegov prethodnik GKS, kao i njegov prethodnik SIZ za kulturu, nisu i neće to raditi. Takvi centri koje osnivaju lokalne samouprave organiziraju predstavljanja knjiga, najčešće bez ikakvog kriterija, po principu „tko naleti“, lijepe plakate za predstave, a po potrebi i prikupljaju političke bodove za one koji su ih postavili na to mjesto. Dakle, očekivati od takvih ustanova da će nešto istraživati je iluzorno i smiješno i vrijeđa me kao intelektualca kada mi to kukavičje jaje podvaljuju kao stvaralačku ustanovu i nešto što će učiniti iskorak u bilo kojem obliku. Nije i neće. Maknimo se od amaterstva i palanačkog mentaliteta, znanost je budućnost.

Zato ja predlažem drugo rješenje. Već godinama se radi na obnovi Elezovih kuća, inače smještenih u centru Vrgorca. Radi se o kompleksu od dvije ruševne zgrade s okolišem čiju obnovu već godinama financira Ministarstvo kulture, a uskoro Grad Vrgorac namjerava otkupiti i obližnju tursku Muminovu kulu i cijeli taj prostor pretvoriti u jedan lijep kompleks kojega bi na neki način trebalo privesti namjeni. A gdje ćeš bolje namjene od muzeja?

Moja vizija muzeja kojega gradska uprava ne želi jer ga smatra troškom – iako nijedan grad nije grad bez muzeja – je takva da ga vidim u Elezovim kućama. Na koji način? U većoj zgradi prizemlje bi namijenio za galerijski prostor. Na katu bi bili uredi djelatnika. Predviđam da bi trebala trojica – povjesničar, arheolog i etnolog ili lingvist. Oni bi bili zaduženi istraživati, svaki na svom polju, pokrenuti znanstveni časopis recenziran od znanstvenika izvan Vrgorca, organizirali bi predavanja, terenska istraživanja, prijavljivali svoje projekte na domaće i strane fondove i tako dalje. Istovremeno bi bili nadležni i za turske kule u kojima bi mogli formirati tematske zbirke.

Manju zgradu Elezovih kuća zamislio sam kao mjesto gdje bi se organizirao gradski arhiv, s obzirom da se muzej može registrirati i kao ustanova s arhivskom djelatnošću. Naime, moja iskustva su takva da sam 99% arhivske građe o Vrgorcu našao izvan Vrgorca jer u našemu gradu nema gotovo ništa iz starije povijesti. Sve je u raznim povijesnim razdobljima slano iz Vrgorca jer mi očito nismo bili spremni sami čuvati svoju građu, ili nam to nije bilo bitno. A da i danas imamo što sačuvati u Vrgorcu, u to nema dileme. Pa tako gradska uprava ima sobu gdje čuva arhivsku građu općine/grada od pedesetih godina 20. stoljeća naovamo. Arhivu imaju i škole, razne druge ustanove, katoličke župe, tvrtke, a mnogo toga čuvaju i pojedinci. Ne sumnjam da bi svi oni barem dio te građe ustupili arhivu na katalogiziranje i čuvanje sukladno važećim zakonima koji govore o arhiviranju. Donirali bi i građani, na isti način kako se javljaju meni za potrebe stranice starih fotografija „Vrgorac nekad“. Od državnih i crkvenih arhiva u Hrvatskoj i inozemstvu mogli bi naručiti kopije građe o Vrgorcu koju čuvaju (to rade i drugi) i sve ovo navedeno bio bi početak izgrađivanja arhivske djelatnosti u našemu gradu. Tada bi naši lokalni istraživači imali gdje istraživati, analizirati i na temelju toga izdavati knjige i časopise.

Pokretanjem muzeja s arhivskom djelatnošću bi konačno mogli izgrađivati grad za kojega ćemo ponosno moći reći da je imao dugu i bogatu povijest, jer sve što danas možemo navesti u tom pogledu jest uprti prstom u turske kule, a da gotovo nitko ništa o njima ne zna. Današnja gradska uprava, imajući na svojoj strani veliku, gotovo referendumsku potporu birača te dostupne domaće i europske fondove ima mandat i obvezu napraviti iskorak po ovom pitanju i tako pokazati da su drugačiji od svih prije njih. Ako padnu na ovom ispitu, zaludu onda sve projektne dokumentacije i proračuni. Jer kako bi se očuvao narod, kao što su važna radna mjesta, važan je i njegov identitet, ono što veže veću skupinu pojedinaca u zajednicu. A muzej bi za takvo nešto bio centralna institucija Vrgorske krajine.

OKRUGLI JUBILEJ Jure Divić napunio trideset godina rada u novinarstvu

nedjelja , 18.02.2018.



Vrgorski novinar Jure Divić danas navršava punih trideset godina novinarskog rada u našemu gradu. Rođen 1965. u novozelandskoj Takapuni, Divić je počeo objavljivati sada već davne 1988. godine u Slobodnoj Dalmaciji. Potom je pisao za Novi list, Makarsku kroniku, Večernji list, Tportal, Vrgoračke novine i Glasnik Vrgorske krajine, a trenutno izvještava za Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA-u) iz našega grada.
Također je profesionalni fotograf te je izlagao na nekoliko samostalnih ili skupnih izložbi u Vrgorcu i izvan njega. Napisao je pet knjiga, uglavnom kratkih priča i poezije. Dobitnik je nekoliko domaćih i inozemnih nagrada za fotografiju i književnost, a među njima i Osobne nagrade Grada Vrgorca. Rijetko koji događaj u Vrgorskoj krajini danas prođe bez njegova pera i objektiva. Knjižničar je Gradske knjižnice Vrgorac, oženjen i otac troje djece.
Po duljini staža Divić je drugi vrgorski novinar, odmah iza Igora Majstrovića koji je nakupio gotovo četiri desetljeća novinskog izvještavanja. Iza Divića i Majstrovića po duljini izvještavanja su Marko Matković, Branko Radonić, Mate Primorac i drugi. Mada se novinari Tinova grada razlikuju po stilu pisanja i načinima razmišljanja, ipak je veliko bogatstvo naše sredine činjenica što imamo veći broj novinara s podužim radnim iskustvom u „sedmoj sili“. Uvelike zahvaljujući upravo njima za Vrgorac se čuje daleko izvan njegovih granica, puno više nego što je to slučaj s drugim hrvatskim gradovima slične veličine.

Mile Ivičević i Teo Vučković nastupaju na "Vrgorskoj noći" za australske Vrgorčane u Perthu

subota , 10.02.2018.



Nakon novozelandskog Aucklanda u listopadu prošle godine, vrgorsko-metkovski glazbeni duo Mile Ivičević i Teo Vučković opet odlaze u novi svijet zastupati za vrgorsku dijasporu. Za mjesec dana, točnije 10. ožujka nastupit će na „Vrgorskoj noći“ pred hrvatskom zajednicom u Sportskom i društvenom klubu „Dalmatinac“ u Spearwoodu, predgrađu milijunskog grada Pertha u zapadnoj Australiji.

Organizatori žele na „Vrgorskoj noći“ okupiti Australce Pertha i okolice koji svoje podrijetlo vežu za „Vrgorac i njegova prekrasna okolna sela“. Na manifestaciji će se moći kušati tradicionalna hrana i pića te uživati u melodijama starog kraja u izvedbi Ivičevića i Vučkovića.

- Vrgorska noć bit će proslava naše jednostavne, ali ponosne kulture i tradicije pa pozivamo sve koji mogu da dođu odati priznanje ljudima koji su se žrtvovali i otputovali na drugu stranu svijeta u potrazi za boljim životom svojih obitelji“, stoji u pozivu uprave kluba „Dalmatinac“.

Želimo našem Mili i njegovom prijatelju Teu sretan put na Zemljinu južnu polukuglu i s njima upućujemo lijepe pozdrave našoj australskoj braći za koju nas veže povijest „gnjizda sokolova“ i naši pradjedovi. Živjeli!

<< Arhiva >>