MUZEJ U VRGORCU - SAD ILI NIKAD!

srijeda , 21.02.2018.



Lakše je slijepcu opisati boju, nego politici važnost muzeja
MUZEJ U VRGORCU – SAD ILI NIKAD!


PIŠE Branko Radonić
Puče Vrgorske krajine, u nastavku slijedi malo duža analiza jedne kulturne ustanove koju Vrgorac nema, a trebao bi ju imati zbog važnosti za njegov identitet. Ako ste lokalpatriot, ako vidite svoju budućnost u ovome gradu i smatrate da je kultura važna za neku zajednicu, onda je dobro da ovo pročitate.

Vrgorac ima stoljetnu povijest. Iako je na njegovom prostoru dokazan život ljudi unatrag nekoliko tisuća godina, a nađeni su i kameni ulomci iz rimskih vremena, pisani izvori spominju naselja ovoga kraja u srednjem vijeku. Spomenimo samo neke. Župa Gorska, srednjovjekovna preteča Vrgorske krajine, spominje se u povelji bosanskog kralja Ostoje iz 1409. godine. Par desetljeća kasnije, 1434. godine, u Kreševskoj povelji Jurja Vojsalića navode se vrgorska sela Dragljane, Kozica, Rašćane i Zavojane. Sam Vrgorac spominje se u poveljama aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444. i 1454. i povelji cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika iz 1448. godine. U kasnijim vremenima, što se više bližimo sadašnjosti, pisani i slikovni izvori za povijest Vrgorske krajine su sve brojniji, raznovrsniji i informativniji, pogotovo nakon doseljenja naših predaka na ove prostore poslije oslobođenja Vrgorca od dvostoljetne osmanlijske uprave 1690. godine.

Prema mojim dugogodišnjim istraživanjima, arhivska građa iz srednjeg vijeka, osmanlijske, mletačke, francuske i austrijske uprave te obje Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i neovisne Hrvatske nalazi se raštrkana u brojnim domaćim i inozemnim, crkvenim i državnim arhivima – od Zaostroga, Živogošća, Visovca, Metkovića, Makarske, Splita, Zadra, Dubrovnika, Zagreba, preko Beograda, Beča, Venecije, Istanbula i drugih. Osim toga, ogromno bogatstvo materijalne baštine nalazi se na samom teritoriju Vrgorske krajine – stećci, nekropole, granične gomile, staze, kapelice, crkve, gradine, kule, stara gradska jezgra, očuvane povijesne stambene i gospodarske cjeline u pojedinim zaselcima i slično. Bio sam u raznim muzejima prošlih godina gdje sam razgledavao predmete nađene u Vrgorskoj krajini. Kada se gradio naš komadić autoceste arheolozi su svašta iskopali, gledao sam te raznovrsne arheološke artefakte na izložbi u Makarskoj. Tko zna gdje su nakon toga završili. U Vrgorcu nisu, nama to ne treba, nas ne zanima naša povijest.

Ali usprkos svom tom bogatstvu, zvuči zaista nevjerojatno da je povijest Vrgorske krajine znanstveno gotovo u cijelosti neistražena. Dok drugi gradovi već desetljećima, pa i stoljećima, ulažu značajan trud u znanstveno istraživanje i valoriziranje svoje povijesti, Vrgorac je po tom pitanju prazna ploča i takav nije samo danas, već oduvijek. Zaista je šokantno da uopće nemamo znanstvena djela o našoj Gradini ili turskim kulama, da nemamo kvalitetne, stručno napisane povijesne sinteze cijele poznate vrgorske povijesti, da ne izdajemo znanstveni časopis s radovima iz polja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti, etnologije i tako dalje. A da u tome Vrgorac može itekako doprinijeti nema nikakve dileme. Naša malena zajednica, nastala u ovim zatvorenim surim planinama ima vrlo originalnu povijest, običaje, lokalni govor. Sve je to podložno svakojakim istraživanjima, a ništa od toga dosad nije učinjeno. Izumrli su nam običaji, izumrla nam je nošnja, nestali su nam i stari ljudi bez prenošenja svjedočanstava, a starog jezika je sve manje u svakodnevnom govoru. Pa mi nismo kadri nedvosmisleno odrediti ni imena i položaj svega nekoliko komšiluka koji su činili Vrgorac prije svega 80 godina, a kamoli nešto više!

Kada u Vrgorcu treba neki saznati neki povijesni podatak ili organizirati povijesnu izložbu onda se zivka i moljaka svega par ljudi koji se kopanjem po arhivima bave u svoje slobodno vrijeme i za svoj novac. I ja sam jedan od takvih. Nikakve institucije zabavljene takvim poslom nemamo, a očito i ne želimo imati. Koja sramota za jedan grad takve bogate povijesti!

U posljednjih deset godina mnogo sam vremena proveo u muzejima, arhivima i svakojakim institutima i fakultetima istražujući našu lokalnu povijest. Učio sam i učim svaki dan. Kroz moje ruke prošli su deseci tisuća dokumenata iz svih povijesnih razdoblja i svaki novi dokument me samo još više utvrđuje u stavu daje došlo vrijeme da konačno učinimo iskorak po ovom pitanju, istražimo svoju povijest i izađemo na pozornicu regionalne i nacionalne historiografije, arheologije i drugih znanosti za koje Vrgorac trenutno gotovo da ne postoji.

A da bi to uspjeli godinama tvrdim da Vrgorcu treba muzej. Ništa takvoga nismo dosad imali, dok su naši susjedni gradovi – Metković, Makarska, Imotski – po tom pitanju daleko odmakli. Oni shvaćaju važnost i vrijednost muzeja dok mi očito ne. Muzej se danas gleda kao trošak, a ne kao ustanova koja ne samo što istražuje povijest, već i čuva identitet naroda u prostoru na kojemu se nalazi. Muzej nije popularan jer ne daje kratkoročnu političku korist ni populističke bodove među biračkim tijelom. Njegov adut je autonomnost i dugotrajni tihi rad. A bi ga se osnovalo potrebna je politička volja i vizija onih koji odlučuju. Bez toga nema ništa i tu se nemojmo zavaravati.

Sve vlasti od Drugog svjetskog rata naovamo u Vrgorcu su bile složne u neosnivanju muzeja. Ne žele ga ni danas. A što smo u tom vremenu od kulturnih ustanova zaista i imali? Ako zanemarimo škole i gradsku knjižnicu sa njihovim specifičnim doprinosima kulturi, profesionalne ustanove za bavljenje ovom djelatnošću bile su: u vrijeme Jugoslavije SIZ za kulturu, a u neovisnoj Hrvatskoj Gradsko kulturno središte. Uz njih i ustanova koja će se uskoro osnovati pod imenom Centar za kulturu i baštinu Grada Vrgorca. Niti jedna od tih bivših i budućih ustanova nije zamišljena kao mjesto koje će istraživati našu povijest i čuvati baštinu te u tom smjeru dati nužan impuls koji za sebe vuče napredak na drugim poljima – prosvjetljivanje stanovništva, poticanje grada znanja, povezivanje visokoobrazovanih ljudi na jednom punktu, turističku valorizaciju, izdavaštvo i slično. Iako danas, više nego ikad, imamo priliku nešto napraviti u tom smislu.

Koja je razlika između muzeja ili ovog novog Centra za kulturu i baštinu što nam ga trenutno najavljuju? Muzej je stručna, autonomna institucija koja se bavi istraživanjem i proučavanjem povijesti, arheologije, etnologije, jezika i drugih znanosti na svome geografskom području. Njegovi djelatnici se, figurativno rečeno, zakopaju u građu, analiziraju, stvaraju, objavljuju knjige, drže predavanja, postavljaju izložbe. Na izložbu koju npr. postave o našoj staroj narodnoj nošnji dovest će te vi ili škola vašu djecu kako bi mogli na licu mjesta vidjeti kako su živjeli njihovi preci, oni od kojih su mališani potekli. U drugom slučaju će nekoga zanimati imena predaka iz njegova rodoslovnog stabla. U trećem slučaju, na primjer, Grad će htjeti obnoviti neku staru zgradu, a muzealci će mu na temelju dostupne povijesne građe izraditi studiju o tom objektu. Kako uopće tražiti novac od nekakvih fondova za obnovu kulturne baštine bez takvih predradnji? Srednjoškolci i studenti će na temelju rada muzeja pisati seminare, stručnjaci izdavati knjige i turističke vodiče, znanstvenici držati predavanja iz raznih polja humanističkih znanosti, prosvjetljivati narod. S druge strane, Centar za kulturu i baštinu, kao i njegov prethodnik GKS, kao i njegov prethodnik SIZ za kulturu, nisu i neće to raditi. Takvi centri koje osnivaju lokalne samouprave organiziraju predstavljanja knjiga, najčešće bez ikakvog kriterija, po principu „tko naleti“, lijepe plakate za predstave, a po potrebi i prikupljaju političke bodove za one koji su ih postavili na to mjesto. Dakle, očekivati od takvih ustanova da će nešto istraživati je iluzorno i smiješno i vrijeđa me kao intelektualca kada mi to kukavičje jaje podvaljuju kao stvaralačku ustanovu i nešto što će učiniti iskorak u bilo kojem obliku. Nije i neće. Maknimo se od amaterstva i palanačkog mentaliteta, znanost je budućnost.

Zato ja predlažem drugo rješenje. Već godinama se radi na obnovi Elezovih kuća, inače smještenih u centru Vrgorca. Radi se o kompleksu od dvije ruševne zgrade s okolišem čiju obnovu već godinama financira Ministarstvo kulture, a uskoro Grad Vrgorac namjerava otkupiti i obližnju tursku Muminovu kulu i cijeli taj prostor pretvoriti u jedan lijep kompleks kojega bi na neki način trebalo privesti namjeni. A gdje ćeš bolje namjene od muzeja?

Moja vizija muzeja kojega gradska uprava ne želi jer ga smatra troškom – iako nijedan grad nije grad bez muzeja – je takva da ga vidim u Elezovim kućama. Na koji način? U većoj zgradi prizemlje bi namijenio za galerijski prostor. Na katu bi bili uredi djelatnika. Predviđam da bi trebala trojica – povjesničar, arheolog i etnolog ili lingvist. Oni bi bili zaduženi istraživati, svaki na svom polju, pokrenuti znanstveni časopis recenziran od znanstvenika izvan Vrgorca, organizirali bi predavanja, terenska istraživanja, prijavljivali svoje projekte na domaće i strane fondove i tako dalje. Istovremeno bi bili nadležni i za turske kule u kojima bi mogli formirati tematske zbirke.

Manju zgradu Elezovih kuća zamislio sam kao mjesto gdje bi se organizirao gradski arhiv, s obzirom da se muzej može registrirati i kao ustanova s arhivskom djelatnošću. Naime, moja iskustva su takva da sam 99% arhivske građe o Vrgorcu našao izvan Vrgorca jer u našemu gradu nema gotovo ništa iz starije povijesti. Sve je u raznim povijesnim razdobljima slano iz Vrgorca jer mi očito nismo bili spremni sami čuvati svoju građu, ili nam to nije bilo bitno. A da i danas imamo što sačuvati u Vrgorcu, u to nema dileme. Pa tako gradska uprava ima sobu gdje čuva arhivsku građu općine/grada od pedesetih godina 20. stoljeća naovamo. Arhivu imaju i škole, razne druge ustanove, katoličke župe, tvrtke, a mnogo toga čuvaju i pojedinci. Ne sumnjam da bi svi oni barem dio te građe ustupili arhivu na katalogiziranje i čuvanje sukladno važećim zakonima koji govore o arhiviranju. Donirali bi i građani, na isti način kako se javljaju meni za potrebe stranice starih fotografija „Vrgorac nekad“. Od državnih i crkvenih arhiva u Hrvatskoj i inozemstvu mogli bi naručiti kopije građe o Vrgorcu koju čuvaju (to rade i drugi) i sve ovo navedeno bio bi početak izgrađivanja arhivske djelatnosti u našemu gradu. Tada bi naši lokalni istraživači imali gdje istraživati, analizirati i na temelju toga izdavati knjige i časopise.

Pokretanjem muzeja s arhivskom djelatnošću bi konačno mogli izgrađivati grad za kojega ćemo ponosno moći reći da je imao dugu i bogatu povijest, jer sve što danas možemo navesti u tom pogledu jest uprti prstom u turske kule, a da gotovo nitko ništa o njima ne zna. Današnja gradska uprava, imajući na svojoj strani veliku, gotovo referendumsku potporu birača te dostupne domaće i europske fondove ima mandat i obvezu napraviti iskorak po ovom pitanju i tako pokazati da su drugačiji od svih prije njih. Ako padnu na ovom ispitu, zaludu onda sve projektne dokumentacije i proračuni. Jer kako bi se očuvao narod, kao što su važna radna mjesta, važan je i njegov identitet, ono što veže veću skupinu pojedinaca u zajednicu. A muzej bi za takvo nešto bio centralna institucija Vrgorske krajine.

OKRUGLI JUBILEJ Jure Divić napunio trideset godina rada u novinarstvu

nedjelja , 18.02.2018.



Vrgorski novinar Jure Divić danas navršava punih trideset godina novinarskog rada u našemu gradu. Rođen 1965. u novozelandskoj Takapuni, Divić je počeo objavljivati sada već davne 1988. godine u Slobodnoj Dalmaciji. Potom je pisao za Novi list, Makarsku kroniku, Večernji list, Tportal, Vrgoračke novine i Glasnik Vrgorske krajine, a trenutno izvještava za Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA-u) iz našega grada.
Također je profesionalni fotograf te je izlagao na nekoliko samostalnih ili skupnih izložbi u Vrgorcu i izvan njega. Napisao je pet knjiga, uglavnom kratkih priča i poezije. Dobitnik je nekoliko domaćih i inozemnih nagrada za fotografiju i književnost, a među njima i Osobne nagrade Grada Vrgorca. Rijetko koji događaj u Vrgorskoj krajini danas prođe bez njegova pera i objektiva. Knjižničar je Gradske knjižnice Vrgorac, oženjen i otac troje djece.
Po duljini staža Divić je drugi vrgorski novinar, odmah iza Igora Majstrovića koji je nakupio gotovo četiri desetljeća novinskog izvještavanja. Iza Divića i Majstrovića po duljini izvještavanja su Marko Matković, Branko Radonić, Mate Primorac i drugi. Mada se novinari Tinova grada razlikuju po stilu pisanja i načinima razmišljanja, ipak je veliko bogatstvo naše sredine činjenica što imamo veći broj novinara s podužim radnim iskustvom u „sedmoj sili“. Uvelike zahvaljujući upravo njima za Vrgorac se čuje daleko izvan njegovih granica, puno više nego što je to slučaj s drugim hrvatskim gradovima slične veličine.

Mile Ivičević i Teo Vučković nastupaju na "Vrgorskoj noći" za australske Vrgorčane u Perthu

subota , 10.02.2018.



Nakon novozelandskog Aucklanda u listopadu prošle godine, vrgorsko-metkovski glazbeni duo Mile Ivičević i Teo Vučković opet odlaze u novi svijet zastupati za vrgorsku dijasporu. Za mjesec dana, točnije 10. ožujka nastupit će na „Vrgorskoj noći“ pred hrvatskom zajednicom u Sportskom i društvenom klubu „Dalmatinac“ u Spearwoodu, predgrađu milijunskog grada Pertha u zapadnoj Australiji.

Organizatori žele na „Vrgorskoj noći“ okupiti Australce Pertha i okolice koji svoje podrijetlo vežu za „Vrgorac i njegova prekrasna okolna sela“. Na manifestaciji će se moći kušati tradicionalna hrana i pića te uživati u melodijama starog kraja u izvedbi Ivičevića i Vučkovića.

- Vrgorska noć bit će proslava naše jednostavne, ali ponosne kulture i tradicije pa pozivamo sve koji mogu da dođu odati priznanje ljudima koji su se žrtvovali i otputovali na drugu stranu svijeta u potrazi za boljim životom svojih obitelji“, stoji u pozivu uprave kluba „Dalmatinac“.

Želimo našem Mili i njegovom prijatelju Teu sretan put na Zemljinu južnu polukuglu i s njima upućujemo lijepe pozdrave našoj australskoj braći za koju nas veže povijest „gnjizda sokolova“ i naši pradjedovi. Živjeli!

Krešimir Kuran ostaje ravnatelj Osnovne škole "Vrgorac u drugom mandatu

ponedjeljak , 05.02.2018.



Profesor povijesti i geografije Krešimir Kuran ostaje ravnatelj Osnovne škole „Vrgorac“ u novom, drugom po redu petogodišnjem mandatu. Rezultat je to cijelog niza izbornih aktivnosti u školi koje su provedene kroz siječanj i početkom veljače.

Natječaj za ravnatelja škole objavljen je u dnevnim tiskovinama i burzi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje 4. siječnja ove godine. Točno dva tjedna kasnije, 19. siječnja, sedmeročlani Školski odbor javno je otvorio pristigle kandidature i utvrdio da je došla samo jedna, i to ona dosadašnjeg ravnatelja Kurana, a koja je bila valjana s obzirom da je sadržavala svu potrebnu dokumentaciju.

U Školskom odboru od sedam članova koji bira ravnatelja, dva predstavljaju Učiteljsko vijeće (Josipa Šalinović i Branko Radonić), jedan Radničko vijeće (Iva Tolj), jedan Vijeće roditelja (Ljubomir Erceg) a troje predstavljaju osnivača, odnosno Splitsko-dalmatinsku županiju (Nada Jelavić, Nikolina Andačić i Denis Mihaljević). Nakon što su otvorene pristigle kandidature, bez obzira što je bila samo jedna, predstavnici učitelja, radnika i roditelja u Školskom odboru imali su obvezu održati izbore tajnim glasanjem za ravnatelja u vijećima koje predstavljaju. Naime, oni u Školskom odboru ne glasuju po svojoj volji, već sukladno rezultatu izbora onih koje predstavljaju. S druge strane, predstavnici Županije nemaju tu obvezu.

Iva Tolj, odnosno tročlano izborno povjerenstvo iz redova radnika provelo je 24. siječnja izbore tajnim glasanjem u Radničkom vijeću gdje je kandidat Krešimir Kuran dobio 78 glasova, dok nevažećih nije bilo. Branko Radonić i Josipa Šalinović istoga dana proveli su izbore u Učiteljskom vijeću. Tamošnje izborno povjerenstvo utvrdilo je da je Kuran dobio 59 glasova, dok je jedan listić bio nevažeći. Sutradan je Ljubomir Erceg proveo izbore u Vijeću roditelja gdje su sva 33 prisutna roditelja podržala Kurana za novi ravnateljski mandat, dok nevažećih glasova nije bilo.

I na koncu, 1. veljače održana je sjednica Školskog odbora Osnovne škole „Vrgorac“ na kojoj je javnim glasanjem izabran novi ravnatelj. Sukladno rezultatima izbora u njihovim tijelima, predstavnica radnika Iva Tolj, predstavnici učitelja Branko Radonić i Josipa Šalinović te predstavnik roditelja Ljubomir Erceg su bili obvezni podržati kandidaturu Krešimira Kuran za novi mandat ravnatelja škole, dok su predstavnici Splitsko-dalmatinske županije Nada Jelavić, Nikolina Andačić i Denis Mihaljević bili suzdržani. Suglasnost na odluku Školskog odbora u roku 15 dana treba dati ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, ali to je samo zakonom propisana formalnost. Dakle, Kuran ostaje ravnatelj škole narednih pet godina.

Bilo je u javnosti upita – što dobronamjernih, što zlonamjernih – kako to da pored nekoliko desetaka nastavnika ove škole nije bilo još kandidata, ali odgovor ne treba dugo tražiti. Osnovna škola „Vrgorac“ posljednjih nekoliko godina muku muči s tehnološkim viškovima kao rezultat smanjenog broja učenika, a time i razrednih odjeljenja, a kriza se nastavlja i u narednim godinama. Briga za satnice postojećih nastavnika i zbrinjavanje tehnoloških viškova vrlo je zahtjevan i nezahvalan posao, pa se prosječni nastavnik teško odlučuje kandidirati na dužnost ravnatelja. Osim toga, birokratizirani i tromi prosvjetni sustav kojega tek čekaju ozbiljne reforme najviše tereta stavlja upravo na ravnatelje koji su odgovorni za njihovo provođenje u svojim školama. Uza sve to, ravnatelj je odgovoran za sve probleme koji se dogode u školi. Sve su to okolnosti zbog kojih je broj kandidata za ravnatelja ostao minimalan.

POSLJEDNJI POZDRAV BABI MATIJI

petak , 19.01.2018.



Jučer je u 90. godini tiho otišla moja baba Matija Radonić, rođena Rakić. U krugu obitelji napustila je svoj ovozemaljski život obilježen mukom, teškim trudom i radom, ali i veseljem i ljubavlju svojih bližnjih.

Baba Matija rođena je 1928. godine u koteškom zaselku Rakići. Bila je nježna poput koteške ljubice, a istovremeno čvrsta i postojana kao kamen stanac Sršenika kraj kojega je potekla ona i njezini preci. Ta njezina čvrstoća me oduvijek oduševljavala, ta mirnoća kojom se traži i nađe rješenje za svaki problem ma kakav god on bio. Bez nervoze, bez dramatiziranja i traženja opravdanja. Bila je čovjek bedem, heroj života, uzor i vječna inspiracija od početka do kraja iako joj je život bio sve samo ne lagan.

Obiteljske traume obilježile su joj cijeli život. U djetinjstvu je izgubila dva brata, jedan je stradao nesretnim slučajem, drugi u ratu, kada je i preboljela tifus. Kao mlada žena doživjela je još jednu traumu – teško stradavanje moga oca, oporavak i njegov invaliditet. Dug i ispunjen život sa djedom u ranoj mirovini prekinula je njegova prerana smrt 1993., a svega nekoliko godina kasnije prerano je izgubila jedno svoje dijete, moga oca. Teški su to udarci za bilo kojega pojedinca, ali ona ih je pretvorila u svoju snagu koju je crpila iz svoje obitelji i svoga kraja. Kotezi su bili njezin cijeli svijet, a obitelj centar toga svijeta. Teškim fizičkim radom i trudom na buninskoj zemlji i tekstilnom poduzeću „Braća Rakić“, kao stalni oslonac didu Branki, izgradila je obitelj, sagradila imanje u Radonićima i rodila troje djece. Iako su živjeli jako skromno, školovali su svoju djecu, dvoje je završilo fakultete, a jedno strukovnu školu. Za selo poput Koteza u tim vremenima, gdje je pučka škola većini bila jedino obrazovanje, Branko i Matija su svoju djecu odlučili uputiti na fakultete, nimalo ne štedeći sebe kako bi im priskrbili materijalne mogućnosti da bi se mogli obrazovati. Nema toga fizičkog truda na koji ne bi pristali, nema toga zida koji ne bi istrapili i lastve koju ne bi uskopali kako bi ostvarili taj naum! Uložili su sve u svoju djecu, odgojili ih na svoju sliku, na ponos sebi i zajednici u kojoj su djelovali. Ugradili su u njih one najvažnije ljudske vrijednosti kao što su trud, rad, poštenje, pravednost i poštivanje svoga roda i svoga kraja.

Od svoje djece baba je doživjela osam unuka i zasad četrnaest praunuka! Kada se podvuku računi na kraju života, postoji li veći uspjeh od toga za jednoga čovjeka, kada iz ničega stvoriš toliko bogatstvo? Iako joj život nije bio posut ružama, njezini potomci su najveća nagrada za njezin trud, odličje čvrsto zakačeno za njezina prsa. Iako materijalno nije imala ništa, imala je zapravo sve. Kako sam jednom zapisao za nju i dida, njihovi potomci mogu danas uzdignuta lica uzeti svega nekoliko njihovih požutjelih i prašnjavih fotografija i reći – vidi ove skromne ljude, pogledaj njihova težačka lica – ponosim se što sam od njih potekao!

Zbogom baba.
Branko

PROJEKT BUDUĆNOSTI U borbi za tunel Ravča-Drvenik Vrgorcu na prvom mjestu treba sloga njegove politike

četvrtak , 23.11.2017.



S obzirom da u Prijedlogu Proračuna Republike Hrvatske za 2018., a kojega je Vlada dala u Sabor na usvajanje, nema spomena novčanih sredstava za spojnu cestu i tunel Ravča-Drvenik, na inicijativu Ante Pranića, saborski zastupnik MOST-a Miro Bulj dao je amandman na proračun vrijedan četiri milijuna kuna. Tim sredstvima bi se nastavilo projektiranje ovog za Vrgorac, primorje i otoke najvažnijeg infrastrukturnog projekta. Istovremeno, lokalni HDZ govori da je najvažniji lobist za tunel potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. Pa ako je tako, onda ne bi trebalo biti problema za prihvaćanje ovoga amandmana s obzirom da je spomenuti u samom vrhu odlučivanja u ovoj državi. A osim toga, neki se hvale da i sam premijer Andrej Plenković ima rodbinskih poveznica s Vrgorcem. Pa ako je tako, što nam više treba?

Projekt Ravča-Drvenik je bez ikakve sumnje najvažniji infrastrukturni projekt za budućnost Vrgorca. U borbu za njega moraju zajedno krenuti sve vrgorske stranke i od svih njih očekujemo samo rezultate, a ne demagoške priče o tome tko je veliki, a tko još veći lobist i borac za tunel. Od sektašenja nema koristi, samo šteta. Činjenica je da su splitski i dubrovački lobiji u infrastrukturnim pitanjima daleko jači, mi smo tu negdje u sredini i samo nas jedinstvo može dovesti do cilja. Ako se tunel ponovno odgodi na neku maglovitu 2030. godinu, pitamo se za koga će ga onda graditi. Istu stvar je na jednoj od posljednjih sjednica Gradskog vijeća rekao vijećnik HDZ-a Goran Jelavić istovremeno analizirajući pad broja učenika u vrgorskim školama. Gradonačelnik Pranić se s njime tada složio i naglasio da je borba za tunel jedna od najvažnijih stvari kojom se baviti u svome mandatu. Pa kada dakle postoji načelna sloga, onda odradimo nešto po tom pitanju. Neka više čekića ovaj puta sinkronizirano udara u isti nakovanj. Svađajte se u drugim temama, ali neka tunel prođe bez trunke demagogije i jeftinog prikupljanja političkih bodova.

DEMOGRAFSKI MINUSI Podprolog, Kokorići i Umčane ove godine nisu upisali niti jednog prvašića

četvrtak , 14.09.2017.



Škole Vrgorca ove godine upisale su manje učenika nego lani. Osnovna škola u školskoj godini 2017/2018. ima 6% manje, a Srednja škola 5% manje učenika nego lani.

Osnovna škola 'Vrgorac' ove godine je upisala rekordno nizak broj učenika prvih razreda, njih samo 51, dok ih je lani bilo 77. U Vrgorcu je tako krenulo u školu 36 prvašića, a što se tiče područnih škola, Dusina je upisala petero, Orah troje, Ravča, Stilja i Veliki Prolog po dvoje i Zavojane jednoga. Područne škole Kokorići, Podprolog i Umčane nemaju ove godine niti jednog učenika prvog razreda, što je vrlo zabrinjavajuć podatak za te ruralne sredine. Inače, u Osnovnoj školi 'Vrgorac' ove godine je od prvog do četvrtog razreda ukupno upisano 278 učenika, a od petog do osmog razreda njih 307, što ukupno iznosi 585 učenika, dok je prošle godine bilo njih 621. Prije samo četiri godine bila su evidentirana 702 učenika, a prije devet godina njih čak 804! Prema tome, vrgorska osmoljetka je u manje od deset godina izgubila 220 učenika što su brojke koje zvuče za alarm najviše kategorije! Smanjenjem broja učenika u odnosu na prošlu godinu, Osnovna škola je zabilježila i dva odjeljenja manje, zbog čega je došlo do određenih tehnoloških viškova koje se zasad uspjelo zbrinuti u drugim školama. Od prošle godine do danas djecu su došle uglavnom ispisivati iz škole obitelji iz Vrgorske krajine i Hercegovine koje su se zaputile put inozemstva, uglavnom u Njemačku.

Srednja škola 'Tin Ujević' ove godine je pala na ispod tri stotine učenika, odnosno njih 298. U prvi razred opće gimnazije upisana su 22 učenika, u ekonomsku 22, kuhara je 18 i automehaničara 4., ukupno 66! Ove godine niti jedan završeni osmaš nije pokazao ambiciju za upisivanje smjera mesar i konobar, dok prošle godine nitko nije htio biti mesar. To se događa iako se u gradu nalazi jedna od najvećih mesnih industrija u državi, a blizu je i Makarsko primorje koje u sezoni zapošljava veliki broj konobara iz vrgorskog kraja. Prošle godine Srednja škola škola je imala 315 učenika, a prije samo četiri godine ih je bilo 370, od čega čak 101 prvaš! Dio djece iz Hercegovine upisao je srednju školu u svome kraju jer su otvoreni njima zanimljiviji programi, a dio završenih osmaša je svoje školovanje nastavio u Splitu i Makarskoj.

Dječji vrtić 'Pčelica' u novoj pedagoškoj godini bi trebao brojiti oko 188 učenika, a ovih dana će vjerojatno svi prijavljeni roditelji potpisati ugovore. Matični vrtić u Vrgorcu broji devet pedagoških skupina polaznika, a područni vrtić u Dusini jednu. Prije četiri godine u Dječjem vrtiću bilo je 205 djece, također u deset skupina.

Vrgorac se sa svojim negativnim minusima uklapa u statistike Dalmatinske zagore i sličnih perifernih područja Hrvatske, iako ni razvijenija područja ne stoje dobro. Vrgorac čak i nema toliki problem s natalitetom koliko iseljavanjem i hvatanje u koštac s ovim izazovima mora biti predmet nacionalne strategije i konsenzusa svih društvenih aktera. Ako se nešto ne napravi, neće biti dobro već u bližoj budućnosti.

Antifašisti se prisjetili stradanja Vrgorčana od četnika 29. kolovoza 1942. godine

nedjelja , 27.08.2017.



Povodom predstojeće 75. godišnjice stradanja Vrgorčana od četnika, u Kozici su se u nedjelju okupili predstavnici antifašističkih organizacija čime su htjeli pokazati da nisu zaboravili na žrtvu Vrgorca u antifašističkoj borbi. Organizator okupljanja bila je Udruga antifašista Grada Vrgorca na čelu s Draganom Brljevićem, a među dvadesetak gostiju našli su se predstavnici Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije koje je predvodio predsjednik Krešimir Sršen, potom makarski antifašisti na čelu s Tončom Pivcem kao i mještani Kozice. Delegacije su položile vijence i održale minutu šutnje za stradale borce i civile vrgorskog kraja, a Krešimir Sršen je održao kraći govor.

Talijanska operacija Albia imala je za cilj uništenje biokovskih partizana i provedena je kroz drugu polovicu kolovoza 1942. na području biokovsko-rilićkog područja. U prvoj fazi talijanske i ustaške jedinice okružile su partizane na najvišim predjelima Biokova, dok je za potrebe druge faze uništenja partizana talijanska vojska dovela 28. kolovoza 1942. godine svojim vojnim kamionima u Vrgorac nekoliko stotina pripadnika Antikomunističke dobrovoljačke milicije (MVAC) – četnika iz nevesinjskog i stolačkog kraja. Partizanski bataljon 'Josip Jurčević' uspio se izvući iz talijanskog obruča u noći istoga dana preko Zagvozda i Grabovca u smjeru Livna, pa su četnici sutradan udarili u prazno. Zato su se 29. kolovoza krenuli osvećivati nad civilima. Četničke jedinice su izvršile masakr nad stanovništvom Vrgorske krajine duž Napoleonove ceste u selima Majići, Dragljanima s Dubravom, Vlaci, Kozici i Rašćanima i pritom ubili 145 ljudi. Svi su bili civili, a među njima i tri svećenika – kozički župnik fra Ladislav Ivanković, rašćanski župnik don Ivan Čondić i župnik Župe Biokovske don Joze Braenović. Prema recentnim istraživanjima toga dana u Majićima je ubijen jedan mještanin, u Dragljanima s Dubravom 17, u Vlaci 22, Kozici 68 i Rašćanima 37, dakle ukupno 145 uglavnom muškaraca, ali i staraca, žena i dječaka. Zabilježena su brojna i ranjavanja i silovanja, na stotine obiteljskih i gospodarskih objekata su zapaljene, a njihovi preživjeli mještani potpuno osiromašeni.

Godine 2012. u prostorijama Mjesnog odbora Dragljane novinari Vrgoračkih novina Igor Majstrović i Branko Radonić otvorili su izložbu fotografija i dokumenata o operaciji 'Albia' i stradanju Vrgorčana 1942. godine koja je naknadno pretvorena u stalni postav. Trenutno su u tijeku radovi na renovaciji prostorije u kojoj se nalazi izložba pa će biti ponovno dostupna građanima za posjetu. Izložba se sastoji od više stotina fotografija, karata i dokumenata koji rasvjetljuju svaki detalj ovog tragičnog događaja vrgorske povijesti.

Centralno obilježavanje 75. godišnjice stradanja od četnika u organizaciji Grada Vrgorca održat će se u utorak.

Ponovno se formira Mandolinski orkestar Vrgorac

četvrtak , 17.08.2017.



Grad Vrgorac, Gradska glazba 'Ljudevit Bačić' i Osnovna škola 'Vrgorac' zajednički kreću u projekt ponovnog formiranja Mandolinskog orkestra. Radi se o glazbenoj skupini koja je u zadnjih desetak godina svojim nastupima uspješno promicala Vrgorac diljem Dalmacije, ali je na koncu došlo do njezina gašenja uslijed financijskih i kadrovskih problema. To se uskoro planira promijeniti, čemu je dokaz jutrošnji sastanak na kojemu su sudjelovali gradonačelnik Ante Pranić, ravnatelj Osnovne škole Krešimir Kuran, voditelj Gradske glazbe Ivica Markotić i nekadašnji voditelj Mandolinskog orkestra Tomislav Herceg.

Projekt će biti uključen u Kurikulum Osnovne škole 'Vrgorac' za narednu školsku 2017/2018. godinu, financirat će ga Grad Vrgorac kroz Glazbenu školu, a probe će se izvoditi u prostorijama Osnovne škole u popodnevnim satima. Sudionici sastanka se nadaju da će mladi Vrgorčani iskoristiti ovu priliku i uz mentorstvo stručnih učitelja steći osnovne glazbene vještine koje će kroz probe s vremenom nadograđivati u koriste sebe i svoga grada.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se