| < | svibanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
piše: ..aux oliti`ga lovre.. Sve vrste dominacija kroz povijest odvijale su se ciklički, prema modelu: "Tko bi gori sad je doli". Budući da je ljudska civilizacija evolucijski gledano tu samo treptaj oka, i da je sad nekakav njezin vrhunac nije teško za pretpostaviti da slijedi rušenje u provaliju. Možemo zamisliti tu civilizaciju kao stanare neke zgrade a zgradu kao planetu na kojoj obitava. Zgrada koliko god izgledala čvrsto, ima svoj rok trajanja, stanari mogu popravljati sitnice u svom stanu, ali ukoliko se ne udruže po pitanjima hodnika, fasade, liftova, konstrukcije, neminovno je da će zgrada propasti urušavajući i stanove i stanare. Naravno, onaj koji je živio u penthousu sad će se naći u istoj onoj prašini u kojoj je živjela obitelj iz prizemlja, ustvari, obojica će biti još niže. Pokušavao sam dokučiti koja vrsta će postati dominantna nakon što ljudi izumru. Dinosauri su izumrli zbog toga što je hrane bilo sve manje, a oni su ostajali jednako veliki i morali su nestati. Dominaciju su preuzele manje životinje i kukci koji su trebali manje hrane. Moguće je da roboti naslijede ljude. Pritom ne zamišljam scenarij poput terminatora. Jednostavno, oni su bolji od nas i prirodnom selekcijom morat ćemo nestati polako. Istina, trenutno su još uvijek slabiji, ali situacija će se promijeniti, postat će pametniji od nas, s većom memorijom i sposobnošću bržeg razmišljanja, bit će brzi, čvršći, izdržljiviji, dužeg životnog vijeka. Zašto roboti? Pa oni čak nisu ni živa bića! Oni nisu kreativni, oni nisu razumni, nemaju osjećaje. To su protuargumenti koje čujem kad nekome prezentiram svoju teoriju. Ovo je moj odgovor njima: Koja je definicija života? ŽIVA BIĆA postaju onog trenutka kad se budu sposobni reproducirati, a američki znanstvenici izmislili su jednostavnog robota koji može kopirati samoga sebe iz odvojenih dijelova. Time su dokazali da mogućnost reprodukcije nije ograničena samo na biologiju. Kako RAZUM može biti komparativna prednost u odnosu na ostala živa bića ako je on instrument koji će dovesti do uništenja? To je isto kao da zmija evolucijom razvija tisućama godina poseban otrov koji će biti najopasniji među svim otrovima, i da se onda ugrize za usnu. OSJEĆAJI? Ima negativnih isto koliko i pozitivnih, koliko nizbrdica toliko i uzbrdica. Nikako oni ne mogu biti nešto zbog čega bi ljudi trebali preživjeti u odnosu na druga živa bića, pa nas osjećaji tjeraju da se ponašamo iracionalno. Spremni smo spasiti jednu voljenu osobu iako to znači da će drugih dvadeset pripadnika vrste umrijeti ili čak mi sami. Istina, ponosni smo zbog osjećaja i zbog razuma, ali znače li nam oni dugoročno išta u igri koju nazivamo preživljavanje? Pojavom funkcionalnih robota, ljudi će izgubiti svrhu, naime, velikoj većini ljudi smisao života predstavlja novac. Na koji način dolazi do njega? Dolazi radom; dakle radi, radi, radi, do one mjere kad zaboravi zašto je uopće počeo raditi i zašto mu je taj novac trebao. S jedne strane rad postane navika, a sa druge netko nas stalno uvjerava kako je rad potreban, kako je rad dobar, da je u radu spas i da bez njega ne možemo. Što će se dogoditi kad roboti preuzmu rad, ljudi će se početi baviti sobom što će neminovno dovesti do samouništenja. Jednostavno, ljudi prestaju razmišljati u situaciji kad ispred njih ne postoji nekakav problem kojeg trebaju riješiti, nekakav izazov kojeg moraju nadvladati. Tako imamo primjer beskonačne količine ljudskih jedinki čiji životi nemaju smisla i koji su zadovoljni u svojem tupilu nesvjesni da uopće žive. Što takvim ljudima predstavljaju osjećaji i razum s kojima se ponosimo? Nije čudno da se konzumiraju tolike količine alkohola i droga koji popunjavaju praznine u našim životima, i koje se pojavljuju kao nuspojava tupila. Čitavi životi su ispunjeni alkoholom, točnije dio života kojeg volimo smatrati odraslim. Dok smo djeca, naš život ima smisao, saznajemo stalno nešto novo, tupilo ne postoji, veseli nas kad nam roditelji dopuste da ostanemo još pola sata vani duže, veseli nas sunčan dan, veseli nas mama koja je došla sa posla, veseli nas čokolada, vesele nas male stvari. Onda uđemo u pubertet i svijet se okrene, počnemo RAZMIŠLJATI, počnemo OSJEĆATI, shvatimo i osjetimo nepravdu, i svijet ode k vragu. Dobijemo želje koje ne možemo ostvariti, i jaz premošćujemo alkoholom. Izmislimo tupilo samo da manje osjećamo, jer se većinom osjećamo loše. Odrastamo do puberteta, a onda starimo i umiremo. Ljudi će nestat isto onako kako su se i pojavili, nitko ih neće primijetiti. Isto kao što se ni oni međusobno ne primjećuju. Zajedno s ljudima nestat će i pitanja o svrsi postojanja. Robote neće zamarati pitanja koja samo odvlače od rada i koja su kontraproduktivna. Razum i osjećaji, te osobine kojima pravdamo svoje postojanje, nisu manje veličanstvene od ostalih evolucijskih tvorevina, poput sredozemne medvjedice koja je svejedno izumrla. Razum je ionako već sad veoma rijetka osobina. Zar bi roboti morali osjećati i razmišljati kreativno da bi opravdali svoje postojanje? Oni neće imati te osobine a ipak, postojat će, dok će ljudi koji ih posjeduju iščeznuti svojom voljom. Možda upravo zbog tih osobina. Mi bismo ustvari trebali početi žaliti robote, jer će oni raditi dugo nakon što mi odemo na zasluženi odmor. |