antiblogalizacija https://blog.dnevnik.hr/vorja

nedjelja, 15.04.2007.

Lindau am Bodensee, 9.4.2007.

Svake večeri vraćam se kući biciklom. Treba mi pola sata penjanja od grada do slatke kućice u brdima gdje prenoćujem. Vraćam se redovito poslije ponoći i ulice su potpuno puste. Volim taj osjećaj. Nigdje nema svjetla, pa čak ni na mom biciklu. Put mi pokazuju samo zvijezde. Tišinu reže jedino potmuli zvuk polupraznih guma i povremeno oštrog lanca koji zapinje za moje traperice i polako, ali sigurno progriza kroz njih.

Ali svake večeri osjećaj je drukčiji. Iz dana u dan cijeli moj svijet se okreće. Raspoloženje se mijenja, samopouzdanje skače u obje krajnosti, upravo kada svladam jedan problem, pojavi se drugi, čije rješavanje me opet dovodi na početak prvog. Okružen sam ljudima koji imaju iste probleme, ali zbog toga su samo još više neprijateljski nastrojeni. Oni koji su mi, pak, prijatelji, najvjerojatnije su to iz sebičnih razloga i često se ispostavi da im je stalo samo do njih samih. Sve to opet utječe na moj osjećaj samoostvarenja i svojih vlastitih sposobnosti. Zašto mi se čini da uvijek sve ispočetka učim? Zašto uvijek zaboravim neke osnovne činjenice o životu i o mom zanimanju? Zašto mi se tako često čini da baš ništa o mom poslu ne znam? I zašto upravo, kada se tako osjećam, dogodi se da doživim potvrdu od drugih i njihovo iskreno divljenje? A kada sam potpuno samouvjeren, svi kao da me samo žele zgnječiti...

Tako mi malo nedostaje da postignem sigurnost koja mi je potrebna. Osjećam da sve drugo već imam. A sigurnost mogu postići jedino disciplinom. Smiješno... Taj pojam mi nikada ništa nije značio, uvijek mi je bio nametan, a ja ga nikada nisam uspio internalizirati. A sada sam ja taj koji je svjestan da mi disciplina nije potrebna zbog drugih - nego zbog mene samog. Samo dosljednost samome sebi i svojim očekivanjima može mi pružiti sigurnost u ono što radim. Zašto mi je onda tako teško dovesti život u red? A znam da se tako dobro osjećam kada ispunim ono što očekujem od sebe. Zar sam toliko slab da me uvijek iznova pobijede podsvjesne sile? Osjećam da je ono životinjsko, ono primitivno u meni tako jako. Osjećam kako upravlja mnome puno više nego što mislim. Osjećam kao da je moj razum tu samo da smisli logično opravdanje za moje porive.

A onda se pojavi jedan drugi čovjek, jedna druga osoba koja također prolazi kroz sve ovo, na svoj način i kroz svoje drukčije iskustvo, naravno. Ali jednakim intenzitetom! I s jednakim pitanjima o budućnosti, o sreći, o stabilnosti, o uzbuđenju, o ludosti, o inspiraciji, o radu, o miru, o davanju dijela sebe drugim ljudima, o prijateljstvu... Ali koliko je to prijateljstvo stabilno, pokazat će vrijeme - Život je stvarno more koje nas bijesno raznosi na sve strane. Ali ipak se po njemu ponekad može svjesno ploviti, a ne samo plutati. Za to je potrebno uložiti puno truda. Kao i u svemu. Veliki ulog donosi veliki dobitak. Za velike stvari treba nešto žrtvovati. Ja sam do sada taj izbor odgađao do krajnjih granica. Sada moram odlučiti. Žrtvovati ili žaliti. Mislim da za mene izbora zapravo i nema. Trebam samo svjesno donijeti tu odluku.

U svemu tom moru neizvjesnosti i promjene, zvijezde su mi se učinile tako bliske i drage. One su svake večeri bile na istom mjestu, sa istim sjajem. Iste su bile i prošlog ljeta, kada sam također u njih gledao i u njima tražio odgovore. Na trenutak sam se htio predati njihovoj sigurnosti i toplini onoga nečega većeg i savršenijeg od ovoga našega svijeta. Ali u slijedećem trenutku sam se sjetio da su i one jednako tako prolazne kao i mi, pale se i gase, eksplodiravaju u veličanstvene supernove. Ipak, zvijezde su kao Bogovi koji su za nas, u ovom malom, kratkoročnom svijetu, dovoljno veliki, daleki i nepromjenjivi da nam pokazuju put. Možda i u njihovom božanskom svijetu postoje Bogovi koji njima upravljaju, a njima pak još transcendentniji Bogovi, u nekoj beskrajnoj začaranoj petlji. Zvijezde su također malo kao i ljudi. Vrlo su udaljene jedne od drugih, ali ipak postoji snažna sila gravitacije među njima. Pale se, gase, ulaze jedne drugima u putanje, pa se opet udaljuju... Kao i "slatki" Sputnik Harukija Murakamija... A one najbliže i najsjajnije, koje se pojave na našem nebu, a zovu se prijatelji, najbolje nam pokazuju pravi put.........*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*.*

15.04.2007. u 22:20 • 8 AntiKomentaraPrint#^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2007  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Kratak opis bloga

Vorjin ozivljeni blog

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

...

Free Site Counter
Free Site Counter