Kad oblak kihne...

Stagnacija, put preko polja do betona...čistim tenisice u lokvi i odlazim putom bez puta u tamne šume...tamo preko 7 brda,7 dola, gdje je kažu nekoć živio zmaj.Tražim njegove ostatke...pa makar jednu ljusku, u prah da sameljem i čaj da popijem.
Tražim rog njegov da ga izdubim,da pušem, da zazivam.
Tražim komad kandže da me za tlo prikuje...dok me snažna krila nose daleko i visoko.
Tražim bar komad čeljusti...da sažvačem i ono što progutati ne mogu.
Pa makar i komad fine kože da osjetim u kojem smjeru vjetar puše.Bilo šta...

Kroz blato u kojem se zaigram, kroz dan koji prespavam, kroz noć koju prehodam.

Plameni oganj...što u utrobi bukti mi sve više, šapće mi sve jače, da ne tražim dalje...sve to posjedujem, sve što tražim sam našao...pa i više od toga...samo nisam znao...nisam vjerovao...jer se nisam usudio vjerovati...sebe poslušati.

Zmaj u meni budi se iz vječnoga sna, u zjenicama mi plameni žar...vrebam svoju plahu lovinu s oprezom, svaki pogrešan šum tjera ju sve dalje i glad biva sve teža...i čekam onaj pravi trenutak...tu, spreman za dobra vremena.

Resistance is futile!