Kad oblak kihne...

strah me je.... a ničeg se ne bojim.

Svijetlo narušava mrak koji godi...boli...
izbor nekad ne ovisi o čovjeku...bez mašte, svatko može birati.

oči...peku....

još pola sata.

Okrenuti glavu i zadubiti se u bunar, gdje iz tmine dubine izvora hladan i vlažan zrak dira prstima po slojevitosti....to me hrani. Udahnuti zrak opran jutarnjim svijetlom.

Vjetar, prijatelj, donosi miris lovine koju vrijedi loviti...usmjerava i štiti..odnoseći prevrtljive mirisne oznake dalje od labilne svijesti koja žeđa za promijenom.
Upustiti se sada u rizik značilo bi pokrenuti stvarnost bez jasnog balansa. Balans treba tržiti.

Crna sijenka preko lica pozdravlja i hvata poglede odobravanja hraneći svoju vlastitu potrebu za pripadanjem...priča o vječnim oblicima, prvi hlad, spoj noći i dana..za nagovještaj kiše nije potreban vrač...

volim kišu.

Sa jedne strane vedro plavo nebo, a sa druge vedri zvjezdani svod, jednom svijest u srcu, drugom u mozgu.
Oblak se opet smiješi, nijemo vrti svoj film.
"Skloni kišobran!", bar na tren, jer koči maštu, onu koja te vraća u život.