Kad oblak kihne...

nedjelja, 12.03.2006.

Grand prix

Svijetlo narušava mrak koji godi...boli...
izbor nekad ne ovisi o čovjeku...bez mašte, svatko može birati.

oči...peku....

još pola sata.

Okrenuti glavu i zadubiti se u bunar, gdje iz tmine dubine izvora hladan i vlažan zrak dira prstima po slojevitosti....to me hrani. Udahnuti zrak opran jutarnjim svijetlom.

Vjetar, prijatelj, donosi miris lovine koju vrijedi loviti...usmjerava i štiti..odnoseći prevrtljive mirisne oznake dalje od labilne svijesti koja žeđa za promijenom.
Upustiti se sada u rizik značilo bi pokrenuti stvarnost bez jasnog balansa. Balans treba tržiti.

Crna sijenka preko lica pozdravlja i hvata poglede odobravanja hraneći svoju vlastitu potrebu za pripadanjem...priča o vječnim oblicima, prvi hlad, spoj noći i dana..za nagovještaj kiše nije potreban vrač...

volim kišu.

Sa jedne strane vedro plavo nebo, a sa druge vedri zvjezdani svod, jednom svijest u srcu, drugom u mozgu.
Oblak se opet smiješi, nijemo vrti svoj film.
"Skloni kišobran!", bar na tren, jer koči maštu, onu koja te vraća u život.

- 16:35 - Komentari (29) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se